panslavizam
|
Rekli su mi kako je u marsrutkama guzva samo u "spicama" - dakle, ujutro i popodne, kada svi idu na i s posla. No, u marsrutkama je uvijek guzva! Opterecen velikom torbom preko ramena, uspijem se izboriti za svoje stajace (mozda stojece?) mjesto negdje pri izlazu. Stojim stijesnjen izmedju Covjeka Koji Sjedi, Zene S Plavim Sjenilom i Skolarke. Zvoni mi mobitel. Uspijem ga nekako izvuci iz torbe i javiti se. Zove majka. "Hej! Gdje si? Kako si? Htjela sam te cuti..." Razgovaram s njom u nekoj neprirodnoj pozi: desnicom drzim mobitel na uhu, a ljevicom se pridrzavam za stangu daleko iza glave Zene S Plavim Sjenilom; noge su mi rasirene, izmedju njih je Skolarkina torba. Osjecam da polako, ali sigurno klizim. Zavrsavam razgovor i spremam (jednom rukom!) aparat u torbu. Pritom ona (torba) dodirne Covjeka Koji Sjedi, a on je s gadjenjem odgurne. Ispricam se i kao izgovor navedem veliku guzvu. No, marsrutka se ljulja na zavojima, vozac vozi kao lud, pa moja torba jos nekoliko puta dodirne Covjeka. On pocne nesto mrmljati, a ja se pravim da ga ne cujem. Uostalom, ne razumijem ga. Odjednom, pojavi se Slavenski Superman. Cijelo je vrijeme stajao negdje iza Skolarke i sutio. Sada se pocne obracati izravno Covjeku Koji Sjedi. To ne mogu ne razumjeti jer je glasno i razgovijetno, a uostalom, tice se mene. Cuju i razumiju svi u marsrutki pa pozorno slusaju; neki cak okrecu glave kako bi bolje vidjeli. Superman govori Covjeku kako sve promatra cijelo vrijeme i da ja sasvim normalno stojim. Guzva je i neka se smiri! Sto bi on sad? Covek Koji Sjedi postaje Cojek Koji Tone U Svom Sjedistu, okrece glavu prema prozoru i tiho promatra promet oko nas. Superman se tada obrati meni. Tko sam? Sto sam? Odakle sam? Da, cuo je on da sam ja Slaven, ali nije bio tocno siguran koji od mnoge brace. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Da, odgovorim i okrenem glavu na drugu stranu. Necija ruka udara po mome ramenu. Supermanova, naravno. Gdje zivim? Sto ovdje radim? Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Pritom stisne saku i napravi njome kratku i odrjesitu kretnju. Nasmijesim se i kazem kako sam tek pristigao i jos ucim jezik. Hvala za sve. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Stisnem saku i napravim njome istu kretnju. Evo moje stanice! Proguram se do vrata i gotovo padnem na plocnik. Marsrutka krene, a Superman mi iz nje mase stisnutom sakom. Namjestim bolje torbu na ramenu i krenem. Uz plocnik su postavljeni brojni predizborni plakati. Na jednom od njih kandidat komunisticke, proruske stranke ljutitim licem i stisnutom sakom prijeti demokratima. |