još jedan kaleidoskop
|
link za prvi dio iz serije koju jednostavno morate imati! Marija sjedi pokraj šanka i nestrpljivo iščekuje nastup. Danas je cijeli dan kuhala za muža i goste koji dolaze sutra. Umorna je, ali sretna što je stigla učiniti sve što je namjeravala. Njezin će je muž možda doći danas poslušati, ali "znaš njega, toliko radi da nakon posla ima snage jedino za večeru i lijeganje u krevet". Žak je za šankom. "Hej, gdje si? Baš mi je drago što te vidim! Što je? Malo si lijen u posljednje vrijeme..." Obožavam ga. Žak je jedan od onih ljudi koji se ne trude biti duhoviti, pametni i zanimljivi, a opet, svakom svojom riječju, kretnjom, gestom odaju upravo takav dojam. Rekao sam mu to već stoput; zato sada samo pitam za ostatak društva. Šeki stoji pokraj živice i smrzava se. Upravo je smotao oveći joint, dijeli ga s prijateljima (Šeki je i moj prijatelj!) i odgovara na uobičajena pitanja. Dobro je, osobito sada, kada ne mora svaki dan na faks. Već žudi za nekoliko dana čiste dokolice. Dolazi i Mali. Danas je odlučio ostati u provinciji. Cijeli je tjedan trošio vrijeme na dogovaranje predstojećih aktivnosti svoje studentske udruge i dosta mu je mobitela, faksa, maila. Želi samo malo trave i mnogo pive. Evo i Miljenka. Upravo je dofurao nove gajbe pive jer je Lepi (nikome, zapravo, nije jasno kako i zašto) cijeli koncert mislio obaviti s pet sanduka. Predgrupa je završila nastup. Mario je nezadovoljan jer se nije čuo u monitorima pa mu svi govorimo da su nas još jednom impresionirali. Ovaj put čak govorimo istinu. Prepričava nam što su sve prošli od dogovora nastupa, kako su s teškom mukom uspjeli shrpiti instrumente i kabele koji im nedostaju. Na pozornici su Laici. Već napamet znam ne samo njihov repertoar, nego i redoslijed izvođenja. Zato ih moram još jednom pozorno saslušati. Poslije će pitati što je bilo dobro, a što nije. Uostalom, Tomičini monolozi između stvari svaki su put drukčiji pa moram čuti i to. "Hej, Mia! Jesi li primijetila koliko svjetova je večeras ovdje?" "Ti si prikriveni hipi, jel' da? Uvijek briješ na ljubav, mir,... Kako je Ana? Je li ona ovdje?" Ana, nažalost, nije ovdje, ali jednoglasno je proglašavamo našom kraljicom (ona zna zašto). Nagovaram je da mi kaže glavne osobine nekoliko ljudi oko nas, kad joj prodiranje u tuđe duše već tako dobro ide. Buni se jer ih ne poznaje dovoljno, ali govorim joj da je upravo to pravi izazov. Žedan sam. Tražim Baza i obavještavam ga o tužnoj situaciji u svom grlu i novčaniku. Daje mi dvadeseticu. Kad se vratim s dvjema bocama, derem mu se u uho: "Evo ti kusur!!!" Naginje se prema meni i ispuštam nekoliko kovanica u njegov dlan. Kaže: "Mislio sam da si rekao: 'Evo ti pusu'." Umiremo od smijeha. Đuro je došao na vikend. Kamion je ostavio u Rijeci. Priča nam kakve je nove kurve i po kojim novim cijenama na ovoj turi upoznao. Moram na wc. Prolazim djevojke koje čekaju u redu i pristojno ih pozdravljam. U moju kabinu dopiru djelići njihova razgovora. "...i izvukla sam dvojku,... svi oni hoće isto,... Dora je prevarila Ivicu,... novu haljinu,... ne znam,... davno,... gužva,... super,...kul,..." Dugo čekam da napokon nešto počne teći pa slušam kako se vani izmjenjuju teme i sudionice razgovora. "...nije bilo,... zašto baš njemu,... kad sam to vidjela,... novu godinu,... biciklom,... u grabi,... ribe,... super,... kul,... Napokon. Aah! Koje olakšanje. Mmm! Kad sam napušen, mokrenje doživljavam gotovo kao ejakulaciju. Super. Kul. Razgovor u hodniku utihne. Čuje se samo prigušen smijeh. Kada izađem, sve djevojke se uozbilje i izbjegavaju me pogledati u oči. "Dora večer, profesore", kaže jedna, ostale se povedu za njom, a ja im nešto promrmljam umjesto odgovora i izađem. Zagušljivo je. Moram van. Zatrpavaju me ljudi, njihov znoj i riječi. Guram se. "Pogledaj,... otvorena usta,... ne vide oči,... jedva,.. gledaj!... pao..." Gdje su mi rukavice? Ne mogu po ovakvoj hladnoći hodati bez rukavica. |