03.02.2010., srijeda

Svaki put kad čujem "The Passenger", sjetim se Marine. Ona je voljela tu pjesmu i uvijek bi uz nju oduševljeno plesala. A "Snaša kao snaša" sjeti me Lele.
Ne znam što je utjecalo na to, ali tako se dogodilo. I ne smeta mi.
Ali, jučer sam se pitao koja će me pjesma ubuduće podsjećati na tebe. I na ono što si rekla.
Nadam se da će biti neki prolazni, jednosezonski hit. Tj. uspješnica.
Jer, ne želim to obnavljati svakog sljedećeg Božića.
- 19:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.10.2009., četvrtak

malta - 10 points!

Čega ću se sjećati s Malte?
Vrućine, na koju – uza sve surfanje meteorološkim stranicama – nisam bio spreman. Sunce prži kao da nije listopad, a čim se sakrije, temperatura pada za barem desetak stupnjeva i obavezno počinje vjetar.
Mačaka, koje hodaju ulicama, molećivo obilaze terase restorana i tuku se između stolova; u prodavaonici suvenirima može se čak kupiti kalendar naslova „Malteške mačke“.
Insekata, koji podsjećaju na komarce izgledom i djelatnošću, ali su gotovo nevidljivi, manji od vinskih mušica. Ipak, mjesta na kojima su ostavili svoj trag crvene se i svrbe i nakon četiri dana.
Čudnog jezika, koji zvuči kao mješavima talijanskog, portugalskog, arapskog i tko zna kakvog još.
Ljubaznih i nasmijanih konobara, koji izvrsnu večeru predstavljaju kao da su sa svakim komadom upravo u kuhinji vodili ljubav, ali i onih potpuno suprotnih, koji nešto nerazumljivo brbljaju u bradu kad pokušavate spojiti dva stola.
Ulice s klubom do kluba, u kojoj se miješaju zvukovi i ritmovi svakoga od njih, a unutra vas mâme lecima koji omogućuju besplatno piće.
Piva Cisk, koje na prvi gutljaj i nije tako loše, ali svaka sljedeća čaša nesumnjivo vas uvjerava da je upravo takvo.
Zeca, kojeg nisam jeo, zahvaljujući konobarovoj zbunjenosti i svojoj gluposti.
Autobusa iz nekog drugog vremena, koji voze bez voznog reda i nekim čudnim rutama, koje ne prolaze istim ulicama u suprotnim smjerovima. Ali cijena karte je prava sitnica – 50 centi.
Djevojke iz autobusa, koja je prvo pocuclala svaki od svojih prstiju (na ruci!), a zatim se do kraja vožnje držala za desnu sisu.
Nepostojeće granice između gradova. Od Zaljeva svetog Jurja do glavnoga grada Vallette prošli smo barem pet naselja (ako karta ne laže – Paceville, St. Julian's, Sliema, Ta'Xbiex, Msida), ali ni u jednom trenutku zgrade, kuće i crkve nisu prestajale; jedini pokazatelj da smo na drugom administrativnom području bili su znakovi zabrane parkiranja i upute da će nas kazniti pulizija naselja tog i tog.
Uskih ulica koje se uspinju i opet spuštaju, prepune čudnih kuća i zgrada u nekoliko nijansa iste boje kojoj ne znam ime; mogu ih (nijanse) opisati tek kao bijele Karlovićeve tenisice nakon prvog, drugog, trećeg,... meča na zemljanom terenu (a možda i nakon neuspješnog pranja).
Smeća. Na plaži. U gradu. Svuda.
I naravno projekta, koji je pokrenut.
Pa onda ljudi. Zovu se Oonagh, Geraldine, Robert, Ioanna, Diego, Nada, Estelle, Janina i još kojekako.
I Tomislava, naravno. Ali njega ionako znam već dugo.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 20:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.02.2009., srijeda

dvojba, -e (ž. r.)

Glupa sam! I nikada neću naučiti. Znam da čovjek uči dok je živ (i žena je - na kraju krajeva - ipak samo čovjek!), ali da na jednu lekciju mora potrošiti cijeli svoj vijek... To je ipak malo previše!
Dobro su mi rekle dame: "Žena nikada ne čini prvi korak!" Ona se može zagonetno smiješiti, izgovarati rečenice koje se mogu protumačiti na više načina, može čak i ovlaš, sasvim slučajno, dodirnuti ruku odabranika, ali ni pod koju cijenu neće otvoreno reći što od njega očekuje ili, nedajbože, želi. Zapamtila sam to, ali nikako da se napokon počnem toga i pridržavati.
No, ako samo se dogovorili da danas dođe k meni, i ako je već na ulazu rekao da mu je baš danas rođendan (a prije je o tome šutio!), i ako je odlučio dio toga posebnog dana provesti sa mnom, sve to mora nešto značiti, kvragu! Ili sam ja iz nekoga drugog filma?
A ako kažem da mi je baš žao što nisam znala tu dragocjenu pojedinost i nisam ništa posebno pripremila, ali uvijek mogu improvizirati, ne može li se i to shvatiti na nekoliko načina?! Osobito ako se pritom nasmijem jednim od svojih zagonetnijih osmjeha?
Ali ne, on je spreman sjediti tri sata i pričati o tkoznačemu. U redu, pratila sam razgovor i sudjelovala u njemu, tako da sada jedno o drugom znamo mnogo više nego posljednji put. No, mene zanima i nešto drugo, nešto više, ili možda - niže.
Uostalom, ne žele li i svi muškarci isto?
Kad više nije ovdje, mogu na miru razmisliti o svemu što je bilo. Ali, i opet nisam pametna. Jer, kad sam mu ono, nimalo damski, na poljubac umjesto obraza ponudila usta i jezik, nije se odmaknuo. Kad sam rukama potražila njegova leđa i stražnjicu, čak se približio. Ali, nije ostao. Rekao je tek: "Čujemo se sutra..."
Zatvorivši vrata za njim, rekla sam sama sebi: "Odjebi ga!"
A opet, možda da mu dam još jednu priliku...?


- 22:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.02.2009., subota

zvijezda

Mladen je još u ranom djetinjstvu otkrio majonezu. Od jedne sasvim obične (tj. posebne) salame učinila je poslasticu kakva se rijetko sretne. Često je od tada za njom posezao; svaki bi obrok obogatio tim čudotvornim dodatkom. I uvijek ju je imao uza se. Jer bojao se i pomisliti što bi bilo da negdje mora nešto pojesti, a nje nema u blizini.
Iako su svi govorili da je to što radi pretjerano, Mladen se s njima nije slagao. Jer nije osjećao nikakave loše posljedice onoga što su svi nazivali prekomjernim uživanjem. Tjelesna težina – idealna, kolesterol – daleko ispod dopuštene granice, psihičko stanje – super!
Doduše, postojali su trenuci u kojima život ne bi bio tako lijep kako bi on želio. Svi imamo takvih dana, uostalom. Ali, Mladen je znao kako pobjeći od straha, nesigurnosti i depresije. Samo bi zavukao ruku u torbu i izvukao lijek u žutoj tubi. Jedan zalogaj bio bi dovoljan da ga vrati na ono što je smatrao pravim putem i idealnom putanjom. I pjev ptica postao bi glasniji, a sunce žutije (!).
Jednog dana – nažalost, Mladen se sada više ne sjeća kojeg – dogodilo se nešto čudno. Strašno i prekrasno u isto vrijeme. Sjedeći na zahodskoj školjci, osjetio je toliko poznat i drag miris. Nije mogao vjerovati svojim čulima. Jer, i boja je odgovarala. Jednostavno je morao umočiti prst u tu nevjerojatnu masu i prinijeti ga ustima. Nije se prevario.
Od toga dana Mladen je u vece odlazio s teglicom. I bio je jako zadovoljan sobom.


- 21:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.09.2007., četvrtak

godisnja doba

Jucer je cijelo poslijepodne padala kisa. Vjerojatno sam zato prespavao vecinu dana i probudio se tek u gluho doba noci, kada se mogao cuti samo zvuk zaboravljenog televizora.
Jutro se odjednom pocelo buditi. Soba je poprimila plavicastu boju, a iza kuhinjskog balkona ruzicastilo se nebo. Odmah je i kava ljepse mirisala.
Kroz zamagljeni prozor autobusa nazirao se nedavno prosnuti grad. Kolone automobila slijevale su se prema sredistu, a pjesaci zamucenih pogleda i slijepljenih kapaka gurali se na stanici.
Sunce se taman toliko podiglo da se odrazava u svakom staklu svakog automobila, autobusa i zgrade kraj koje prolazim. Gotovo me natjeralo da posegnem za tamnim naocalama duboko u torbi.
Odjednom sam primijetio kako je lisce na drvecu jutros za nijansu svjetlije nego jucer. A jucer je, pak, bilo svjetlije nego prekjucer. I tako unedogled?
Vlak podzemne zeljeznice nije trebalo dugo cekati. Nije cak bila ni guzva kao inace. Pod zemljom vise nije bilo sunca, ali njegova toplina isijavala je iz moje jakne.
Na Trgu Lava Tolstoja docekale su me glasne prodavacice cvijeca. Svadjale su se jedna s drugom, ali i s ruzama, koje nisu zeljele stajati mirno. A i previse su mirisale...
Sevcenkov se park rastvorio preda mnom upravo opran; osjecao sam se kao gresnik kada sam shvatio da prvi krocim njegovim mokrim (od sunca sjajnim!) stazama.
I vise nista nije vazno: ni to sto mi ni danas nije uspjelo samouvjereno proci pokraj cuvara na ulazu bez da mu pokazem nepostojecu propusnicu, ni to sto opet, po tko zna koji put, moram pokazivati gdje u putovnici pise serijski broj, ni to sto internetska veza puca svakih nekoliko minuta, ni to sto je radna soba u kaosu nakon radikalnog preuredjivanja, koje se pretvorilo u dogotrajan i naporan proces,...
Studentice kojima na pozdrav odgovaram na hrvatskom odjednom se rasprse u veseli smijeh. Sada znam: bit ce to lijepa jesen u Kijevu.

- 09:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.09.2007., ponedjeljak

panslavizam

Rekli su mi kako je u marsrutkama guzva samo u "spicama" - dakle, ujutro i popodne, kada svi idu na i s posla. No, u marsrutkama je uvijek guzva!
Opterecen velikom torbom preko ramena, uspijem se izboriti za svoje stajace (mozda stojece?) mjesto negdje pri izlazu. Stojim stijesnjen izmedju Covjeka Koji Sjedi, Zene S Plavim Sjenilom i Skolarke.
Zvoni mi mobitel. Uspijem ga nekako izvuci iz torbe i javiti se. Zove majka. "Hej! Gdje si? Kako si? Htjela sam te cuti..." Razgovaram s njom u nekoj neprirodnoj pozi: desnicom drzim mobitel na uhu, a ljevicom se pridrzavam za stangu daleko iza glave Zene S Plavim Sjenilom; noge su mi rasirene, izmedju njih je Skolarkina torba. Osjecam da polako, ali sigurno klizim.
Zavrsavam razgovor i spremam (jednom rukom!) aparat u torbu. Pritom ona (torba) dodirne Covjeka Koji Sjedi, a on je s gadjenjem odgurne. Ispricam se i kao izgovor navedem veliku guzvu. No, marsrutka se ljulja na zavojima, vozac vozi kao lud, pa moja torba jos nekoliko puta dodirne Covjeka. On pocne nesto mrmljati, a ja se pravim da ga ne cujem. Uostalom, ne razumijem ga.
Odjednom, pojavi se Slavenski Superman. Cijelo je vrijeme stajao negdje iza Skolarke i sutio. Sada se pocne obracati izravno Covjeku Koji Sjedi. To ne mogu ne razumjeti jer je glasno i razgovijetno, a uostalom, tice se mene. Cuju i razumiju svi u marsrutki pa pozorno slusaju; neki cak okrecu glave kako bi bolje vidjeli.
Superman govori Covjeku kako sve promatra cijelo vrijeme i da ja sasvim normalno stojim. Guzva je i neka se smiri! Sto bi on sad?
Covek Koji Sjedi postaje Cojek Koji Tone U Svom Sjedistu, okrece glavu prema prozoru i tiho promatra promet oko nas.
Superman se tada obrati meni. Tko sam? Sto sam? Odakle sam? Da, cuo je on da sam ja Slaven, ali nije bio tocno siguran koji od mnoge brace. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Da, odgovorim i okrenem glavu na drugu stranu.
Necija ruka udara po mome ramenu. Supermanova, naravno. Gdje zivim? Sto ovdje radim? Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Pritom stisne saku i napravi njome kratku i odrjesitu kretnju. Nasmijesim se i kazem kako sam tek pristigao i jos ucim jezik. Hvala za sve. Mi Slaveni moramo se drzati zajedno. Stisnem saku i napravim njome istu kretnju.
Evo moje stanice! Proguram se do vrata i gotovo padnem na plocnik. Marsrutka krene, a Superman mi iz nje mase stisnutom sakom.
Namjestim bolje torbu na ramenu i krenem.
Uz plocnik su postavljeni brojni predizborni plakati. Na jednom od njih kandidat komunisticke, proruske stranke ljutitim licem i stisnutom sakom prijeti demokratima.
- 08:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.09.2007., petak

strani jezici

Moje je znanje ruskog ocajno. I ono sto sam znao zaboravio sam zbog godina nekoristenja. Osim toga, sluzbeni je jezik u Ukrajini - ukrajinski. Istina, gotovo svi govore ruski, ali sto to ono meni znaci?! O ukrajinskom ne zelim ni govoriti.
Prolazim tako gradom i gledam izloge. Trebao bih kupiti sredstva za ciscenje stana, mozda i nesto pojesti, napraviti neke zalihe u hladnjaku... Popis je u dzepu (na hrvatskom), a prekrizeno je tek nekoliko redaka.
Odjednom ugledam knjizaru. Zove se "Karandas" (iliti olovka, toga se jos sjecam!). Ulazim i pokusavam se sjetiti kako se ono kaze ljepilo. Naime, tapete u mojoj studentskoj sobi trebalo bi malo "pricvrstiti".
Pocinje razgovor. Govorim prodavacici velikih ociju kako mi treba nesto cime mogu spojiti i vise ne odvojiti dvije povrsine. Nema pojma. "Znate, ovaj, cvrsto ih spojiti, tako da vise nijedna nikamo ne moze." (To sam, mislim, rekao na ruskom.) Ona opet nema pojma.
Ocajan, pitam je: "Do you speak English?"
Ona, sva sretna, pokaze na blagajnicu. Blagajnica se okrene i samo mahne glavom: "Njet! Njet!"
Ipak, kada kazem "glue", pokaze mi neku bijelu tubu, na kojoj cak pise nesto na engleskom. To je to!
"Skol'ko?", pitam, a ona sva sretna kaze: "Ten!"
"Vot, pozalujsta! Bol'soe spasibo! Do svidanija!", kazem joj samouvjereno.
"Vy ocen' horoso govorite po-russki", odgovori mi.
A sto sam joj mogao reci nego: "And your English is perfect!"
- 10:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2007., četvrtak

prepiska

Buduci da je jedna od mojih glavnih vrlina lijenost, samo cu vam kopirati najzanimljivije dijelove prepiske s obitelji i prijateljima.

...
Inace, ovdje uopce nije hladno, dapace. Kako sam vec rekao, temperatura se malo spusti preko noci, ali danju je vruce. Svi hodaju bosih nogu, u majicama na tregere, kratkim hlacama.
Priustio sam si luksuz da jedan dan dodjem na posao u lanenim hlacama. Koja razlika u odnosu na studente! Vecina ih se oblaci kao da ide u operu. Cak i klinci u osnovnoj skoli nose odijela(!), mozes misliti sto je na faksu. Curke su jako zgodne - sve u haljinicama, kostimicima, svilenim i satenastim kosuljicama (Taji bi se jako svidjele!). A obavezna obuca su stikle. Ispod 10 cm nisam vidio!
Mladici pak najvise vole kremaste, tj. bez (nemam tipkovnicu s hrvatskim znakovima) spicaste cipelice. I oni su slatki. Svi do jednoga furaju fudbalerke.
Glavni modni dodatak bez obzira na spol je boca piva. Ljudi secu ulicom i piju pivo (razumijem, vruce je!), kao sto bismo mi pili vodu ili sok. Jutros kad sam isao na faks (u pola 9!), susreo sam u parku jedan romantican zaljubljeni par. Sjedili su zagrljeni na klupi, svatko je u slobodnoj ruci imao bocu Heinekena!
...
I najvaznija stvar - zenim se.
Na porti nasega studentskog doma rade tri gospodje, ciji raspored smjena jos ne znam, ali nije ni bitan. Jedna je uvijek ljuta i narogusena, druga je susretljiva, treca je sva fina.
Jednom sam se zapleo u razgovor s ovom susretljivom. Da tko sam, da sto sam, da odakle sam i sve neke takve teme. Naravno, gdje mi je obitelj, jesam li ozenjen i takve stvari.
Jucer kad sam se vratio s posla, dala mi je kljuc moje sobe i papiric s brojem mobitela svoje kceri Olje!

- 13:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.06.2007., subota

sad ili nikad

Kažu da postoji vrijeme za sve – i onda obično navode neke suprotnosti kao što su život i smrt. I to, navodno, piše u Bibliji ili nekom drugom svetom pismu. Prema tome, mora postojati vrijeme za šutnju, ali i vrijeme za pisanje.
Da je stiglo vrijeme za pisanje znaš po mnogim znacima: salijeću te ljudi i njihove priče, misli i njihovi produkti. Ali kada počneš gledati Mjesec kroz oblake i pretpostaviš ga razgovoru oko sebe, znaš da si sazorio.
"Nije li divan?", kažeš, ali te ne čuju.

Da je došlo vrijeme za pisanje znaš i po tome što te obuzme neka ustreptalost kojoj ne znaš ili ne želiš znati razlog. Kada vodiš razgovore koji ne govore ništa. Kada osjećaš njezin dlan na svom bedru i svoju nadlakticu na njezinim grudima. Njezin dah u nosnicama. Kada je voziš kući i pričate o ljudima koje ste sreli. Kada znaš da i ti i ona želite reći nešto što će napokon imati smisla, ali se ni jedno ni drugo ne usuđuje. Kada otvori vrata i prije nego što zaustaviš auto na njezinu prilazu i kaže: "Sutra moram rano ustati." I ode.
Ali se okrene neposredno prije ulaska i nasmiješeno mahne...

- 02:45 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.01.2007., ponedjeljak

dobrodošlica

Svaka igra postane dosadna ne pojave li se u njoj, barem s vremena na vrijeme, novi igrači.
Jer, stari mogu - uza svu ljubav i poštovanje koje uzajamno iskazujete - postati predvidljivi. Ne dosadni - dapače. Tek predvidljivi...
Nasreću, čuda se događaju.
Ne znate jeste li to zaslužili poštivanjem nekih nepoznatih pravila ili samo zato što ste već postali dosadni i samom sebi, ali novi se igrač odjednom pojavi. I to ne bilo kakav. Igračica.
Draga publiko, upoznaj Kristinu, novog člana naše male igračke skupine. @

(Rati je super!)

- 13:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

< veljača, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
             


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

igrarije čovjeka koji se igra

hmldns@gmail.com

Copyright © homo ludens d. o. o.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se