«Ti si ljevak?»

«Da. ….. (a vjerovatno i dišem na pluća)»

?


Baš je zanimljivo svađati se sam sa sobom.
Znati da možeš puno, a ne poduzimati ništa.

Stavit ćemo to na vagu, a ne gledati snagu…samo masu.

Mogla bi izaći van iz kože od bijesa.
Odbaciti vrijeme,
Uzeti kist i spajati točke glupih pogleda po zraku, ...koja slika!
Histerično se smijati, dodirnuti i namirisati što želim, namazati te blatom, otići do zadnje točke u atmosferi i preskakati granicu između svemira u kojem ništa nije bitno i nje, u kojoj dobiva stvoreni smisao.
Želim vaditi mozak ljudima, okupati ga u medu i vratiti natrag.
I to ne zato jer bi bili drugačiji, ne.
Bila bi sigurna da sam pokušala rukama.

Kako je to misliti da si slobodan, pa gaziti bos po travi ,a kad znaš da ubijaš mrave?
Leći da odmoriš, ali te dočeka samo okomiti zid?
Reći nekom iskreno lijepe riječi, a time povrijediti drugog?

Znam da meni znači prozor moje sobe. Uokviruje cijelu godinu, kroz mjesece, slika uvijek poprima drugi obilk, ali daje istu toplinu. I volim svoj prozor. Koliko sam ga puta pogledala, znam da se osijeća dužan. I volim vjerovati da će mi vratiti prilikom da izađem slobodno iz sobe, s nekim koji neće tražiti razlog za šetanje pravac kroz.