Image Hosted by ImageShack.us



Ukratko, pregled sadržaja svakog pročitanog slova.
4 stanja, podgrupice svakog stvaraju tekst.
Eventualno cilj kojim se nešto postigne, zadovolji pojednica, i to je ok.
Ovako..nema previše svrhe, što je i logično, ako sam spomenula ono gore.
Utopijsko traženje odgovora, slanje poruke, bacanje nepovezanih priča ili kaskanje za većinom, također.
Istina, neistina.
Ono što je, ono što nije.
Danas sam išla radila, bilo je mraak.
Sutra je subota, ide se pit.
Ipak se nisam danas ubila.
On je taako divan.
Bokach, curke, :*

06.04.2007. u 12:44
° 23 thoughts of the world ° Print ° # °

pain in the dish.

Okolina Ferdinandovca, pod šumom….

U friškoj jednokatnici, bližem puku u toj okolini uvijek tema za nedjeljnim ručkom, iza koje je pozamašno gospodarstvo koje pruža 65% egzistencije toploj obitelji, baka Brigit si je mahom priuštila zasluženi odmor, nakon obavljenog posla - eksterijer-interijer misije, što uključuje održavanje balansom «hrani-kolji» uvjetovane rutine jadne živine i čišćenje prašine/suđa/robe u kući. Njena obitelj je na godišnjem odmoru u Selcu. Ljeto je, i neće ići spavati brzo kao ostali dio godine, jer je prevruće. Zato otvori prozor, šikne zavjesu u stranu jer uvijek postoji mogućnost da se susjeda Kuplarova vraća kasnije s mljekare, kao što to obično čini, kad joj se poredak prioriteta pobrka - da si priušti čašicu razgovora na prozoru. (riječ razgovor je primorana riječ u ovom slučaju, jer u suprotnom čitatelji bi bili lišeni jedne strane poante ovog teksta). Dakle, chilla se. U miru svoje sobice, baka je dogurala tapacirani tabure kraj fotelje, gore stavila svoje antologijske noge, i pogledala u TV koji je likovao ravno ispred nje, sa svojim šlinganim tabletićom kojeg drži svjetlucava keramička skulptura psa goniča. Pošto je ta Pandorina kutija u svojem obliku zabljesnula u njenom periodu života kada je bilo poprilično kasno da se u punom smislu shvati uloga takve naprave, još se uvijek njen odnos s TV upravljačem može usporediti s nikad riješenom bitkom Sanadera i engleskog jezika. Zato je ovo bio toliko sladak trenutak. Bez usputnih komentara, na miru može donijeti konačni zaključak o ovome manipulatoru današnjice. Zato upali prvi program. Dokumentarac, mlada žena s kraja '90.-tih radi kao trbuhozborac i stand-up komičar kako bi se vratila kući svojem sinu koji se muči s pitanjem adolescencije, i to u dovoljno nelijepom obliku, da baka Brigit dobije sliku kako je mlada žena stavljena na pozornicu kao primjer prolupale majke(sigurno i s lošim tekom) čiji sin se pridružio sekti čiji pripadnici svoju odsutnost bogu izražavaju samoranjavanjem metalurgijom po vlastitom licu. Izmolila je zadravomariju. Na drugom je bio Briljanteen. Koji je vršio krajnje nepoštovanje, jer kako se ikako može konverzacija jednih voditelja odvijati na djelomično hrvatskom jeziku, te koji su svjesni da naglašavaju da uporno «briju» nešto/nekoga. Kasnije su uslijedile vijesti, pa je tu ustupio osjećaj sigurnosti, jer uvijek je lijepo ponoviti radnju popravljanja rupca na glavu dok se lice stasitog muškarca pojavi na ekranu, i dok se službeno, i u sasvim pristojnom odijelu obraća narodu uz jako pametne i važne činjenice, koje se mora slušati, ali nemora razumjeti. Ali se svejedno na temelju toga ima pravo stvoriti zaključci. Jer je to u redu. Ali nekada davno, u prvim susretima s TV-om, ona je popravljala rubac, jer je vjerovala da ju stasiti muškarac može vidjeti kao ona njega. RTL program je prebacila odmah, jer su naše oblikovane voditeljice njoj tada igrale sasvim drugu ulogu. Ostali sadržaj koji je uspjela uhvatiti, prikazivao je Zelene i protest vegetarijanaca na zagrebačkom trgu, reportažu o anoreksiji, snimke putovanja i dokumentarca o Amsterdamu , te neki japanski animirani crtić, kojem, sva sreća, od onolikih mnogokutnih likova i strojeva, nije razaznala destruktivnu ideju koju širi. I to su samo oni udarni oblici s kojima se baka susrela, jer, istinugovoreći, osim spomenutih sapunica i mise, drugo ništa nije imala priliku pogledati. Tome razlog je bio potisnuti strah od nepoznatog, oprez, izigravanje vječne zaposlenosti, a i decibeli koju bi ukućani koristili čim bi progovorila nešto vezano uz sadržaj. Izgleda da je ulovila ono «najgore» što TV može pružiti za prvi bliski susret. Makar nama izlizani, takvi sadržaji se svejedno pojavljuju svaki dan. A to je nešto što baka Brigit ne želi ponoviti. Nakon gašenja televizora, nastala je zaglušujuća tišina koja se miješa s tek stvorenim utiscima pogledanog. Bosa je sišla s fotelje, vratila tabure na mjesto i prišla prozoru da ga zatvori. Znala je, već je blizu ponoći, jer je susjeda, kao i uvijek u to vrijeme, u dvorištu sa sigurnošću od tuđih pogleda prostirala svoje i muževe gaće koje će nestati sa štrika prije prve zrake sunca. Vratila se u krevet, sklopila ruke i udahnula. «Dragi Isusek, naj me zabiti. Se kaj meni, takvomu lazaru treba je da vmernem čim da se prije meknem z ovoga ludoga sveta i da to bu kak bog zapoveda. Svojo opravu da zemem, krunicu, zuba zlatnoga…nek mi i rupca majkinoga pod noge deno. Da, to im bum rekla.» (…) Kad se obitelj vratila s odmora, unuka je baki pokazala svoj novi piercing, a unuk je jezgrovito objasnio prisutnima za stolom za ručak, koji nije stol za ručak, ako se s njega ne puši domaća mesina, da je postao vegetarijanac.
Par dana infuzije u bolnici shvaćeno je kao posljedica povišenog tlaka zbog nenormalnih ljetnih vrućina.*


*Skinimo naočale, neke je ovo odgajalo. :(
I sve je istina.
Hoću li i ja jednog dana svojom glupošću tjerati bližnje na prvu granu višu od dva metra. Hoću li. Hoće li netko mene?

Image Hosted by ImageShack.us

03.02.2007. u 15:20
° 24 thoughts of the world ° Print ° # °

Laugh is flling the holes in the silence of opposite thinking.

«Ti si ljevak?»

«Da. ….. (a vjerovatno i dišem na pluća)»

?


Baš je zanimljivo svađati se sam sa sobom.
Znati da možeš puno, a ne poduzimati ništa.

Stavit ćemo to na vagu, a ne gledati snagu…samo masu.

Mogla bi izaći van iz kože od bijesa.
Odbaciti vrijeme,
Uzeti kist i spajati točke glupih pogleda po zraku, ...koja slika!
Histerično se smijati, dodirnuti i namirisati što želim, namazati te blatom, otići do zadnje točke u atmosferi i preskakati granicu između svemira u kojem ništa nije bitno i nje, u kojoj dobiva stvoreni smisao.
Želim vaditi mozak ljudima, okupati ga u medu i vratiti natrag.
I to ne zato jer bi bili drugačiji, ne.
Bila bi sigurna da sam pokušala rukama.


Kako je to misliti da si slobodan, pa gaziti bos po travi ,a kad znaš da ubijaš mrave?
Leći da odmoriš, ali te dočeka samo okomiti zid?
Reći nekom iskreno lijepe riječi, a time povrijediti drugog?

Znam da meni znači prozor moje sobe. Uokviruje cijelu godinu, kroz mjesece, slika uvijek poprima drugi obilk, ali daje istu toplinu. I volim svoj prozor. Koliko sam ga puta pogledala, znam da se osijeća dužan. I volim vjerovati da će mi vratiti prilikom da izađem slobodno iz sobe, s nekim koji neće tražiti razlog za šetanje pravac kroz.

Image Hosted by ImageShack.us

28.01.2007. u 12:14
° 3 thoughts of the world ° Print ° # °

vidi.

Sve u svemu, najisplativije je leći.
Skinuti ručni sat, gumicu za kosu, cipele, grudnjak, kravatu.
Uzeti točku na zidu kao centar svega što je, i zaboraviti definiciju aktivnosti.
Danas je to kada je čovjeku bitan vidljiv, sirov cilj aktivnosti. Kad je nebitna stvarna aktivnost, kad on sjedne i razmišlja da ipak dotakne i prouči sebe,
a pritom «ne radi ništa.»
A upravo s tim radi najviše na svijetu.

Zašto onda to ne radimo? Pa ako se toliko svi volimo osjećati posebnima, i neshvatljivima,
i suglasno klimati glavom u smislu takvog stanja današnjeg društva,
što već i 10-godišnjaci mogu potvrditi, zašto nismo osjetljivi na to da svojom odlukom mijenjamo odluku svih ostalih?
Zato jer nismo legli. I napravili si vremena da si dopustimo razmisliti. Zato će netko ovo pročitati, netko se neće zamarati.

Image Hosted by ImageShack.us

I onda. Radim u zadnje vrijeme.
I ne znam dal mi se sviđa slika koju dobijem poslije toga, jer su u njoj ljudi koji mi time postaju dalji, a onda su tu još i nova vrata, i opet nova slika. I tako s vremenom dok onih ljudi na početku više ni nema. I to vidim u svakom danu. U školi, izvan nje.
Jer se u odnosu prema ljudima i prirodi vidi rad svačijeg individualnog života.
Bio on aktivan ili pasivan.

I sad, dok vidim da time dobivam veći pogled, neke odgovore, ali još više pitanja, i razočaranja i nešto neugodno, da se vratim na nešto ovakvo? :
Možda je bolje ne pitati više.
Možda je bolje ne znati više.
Možda se bolje smijati svakoj drugoj rečenici.
Možda je bolje imati prioritete poput novca.
Možda je bolje otupjeti na osjećaje.
Možda je bolje biti sam sebi dovoljan.
Možda je bolje pustiti stvari i događaje da teku kraj
mene bez da dobiju moju pozornost više od onoga što mi je potrebno za ići dalje.
Moda je bolje samo slušati.
Možda je bolje biti ovako glup?.

Znači. Dal li se «slijepi» osjećaju bolje ?
Makar znam da nemogu biti nešto što nisam, zanima me.

Ne želim se mjenjati, da mi poslije toga bude bolje. Jer to «bolje» bi bio samo
produkt prisile, a to neću. Puniti sama sebe, bez ikog ili uz pomoć 2…3 osobe je bolje.
I ZNAM da ima onih pouzdanih, i to ne vuče ideologiji. Kazalište volim gledati, a ne živjeti.

Image Hosted by ImageShack.us

P.S.
Now, when I look back…I can see things i DIDN'T do. And I AM sorry :(

21.01.2007. u 20:46
° 5 thoughts of the world ° Print ° # °

Mummy, daddy , why is God male?



Image Hosted by ImageShack.us


One rude company

If just one lost good person let you be you,
Insatiable and fooly me, you
Make a step toward the truth
The rim you leaving won't dissapear,
But put around what you thought was clear.

Image Hosted by ImageShack.us

A girl next door doesn't seem so nice
She lives TV, she lives on ice.
Thin foundation could break trough
Mom's mistake, you must fix it.
(Fix you).


To have right or to play might
Preserve rude company,
And save your ass without a fight

Gentle roaming is making the riot,
World's ringleader has a few parts.
From which you got the message,
The one that keeps you prior.
Poll for a good, who thinks
They are rude?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Will this prevalent shit
Blow of your mind and pit
Where we aspirate,
But where we activate?

We aren't anyway what we could truely be,
To make batter for ourselfs,
To drag down that rude company.


We aren't anyway what we could truely be,
To move our indolent minds,
To free away what's hidinig beneath.

Image Hosted by ImageShack.us


Write, sing, scream, do,
What else can't we come true?

It's always the same.

13.11.2006. u 18:19
° 28 thoughts of the world ° Print ° # °

Breath of a dead man can make you wash your own teeth



Image Hosted by ImageShack.us

«Hmm…….. Sviđa ti se?».
«Evo, uzmi. :)»

Tik…
Tak…
Tik..
Tak….

….

Da… Imaš to u rukama. Ne, zapravo, imaš to u sebi. Normalno da si je uzeo, pa svatko bi stao na štandu sreće da pogleda koja mu se sreća čini najpotrebnijom u tom trenutku.

Da, kćeri, i Papa je hedonist svojih osjećaja.
A svi smo.

Prva sreća je uvijek poklonjena. ( hvala? )
Drugu sam halapljivo tražila i uzela sama.( na štandu ih je mnogo).
Znale su doći i same. (kurve).
Već sam ih sa štanda uzela dosta da sam mogla znati koje su crne ( to su one zapakirane u šarene kutije).
One male uzimam svakodnevno, kao i ti. Prebrzo prođu, pa volimo biti ovisni, jel'da?
A velike, njima prvi put nitko ne kaže ne. Ne, onda se njome omotam i uživam u svojoj gluposti. (hard core soft porn)…
Baš mi je super dok traje
Imponira,i svi padamo na to.
Sve dok jednom štandevi na placu ne promjene ulogu.
Sad znam:
Mala sreća – ovisnost.
Velika sreća – velika nesreća.
Lako je, zar ne?


Rekli su mi da muškost u togi pomaže,
Isus. Buddah. Krishna. Jahve.Zeus.
Uzela sam jednog pod ruku, rekla sam da sam ovisna. Rekao je da je to normalno. Pitala sam kako da znam kojoj sreći treba popustiti.
Ne treba odlaziti po nju..
A i tramvaj do placa je skup.
Ne treba ju čekati.
A i u čekanju ti prolazi vrijeme.
Ne treba ju ugostiti.
A zašto bi čistila iza gosta, kad ne moram?

Ona nađe mene. Ne ja nju.

FUCK IT ALL. That's not the answer, though.

Prepoznaj ;) .


Image Hosted by ImageShack.us









































04.11.2006. u 11:38
° 18 thoughts of the world ° Print ° # °

Stilish.

Oduvijek me se to dojmilo. I dok sam bila puno mlađa, znatiželjno sam voljela biti svjesna drugih oko mene. U vrtiću, na primjer, dok doživiš razočaranje u tadašnjeg najboljeg prijatelja. Prvi put si toga svjestan -u malim ljudima otvori se tiranija. Ne u svima, ali takvi su kasnije žrtve. Ubode te, progutaš i u maloj glavi javlja se poziv za rezoniranje prvog doticaja s nečim što će kasnije biti refleksivan alarm za takvo što.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Ketty was a little girl,
Katty was a little girl,
Katty was a little boy.


Na treningu je prijateljica pala i počela plakati…Većina se smije, neki zamišljeno gledaju krvavu ranu. Ja gledam nju, pa gledam njih. Stvaram sliku o njima.

She was watching the world.

Učiteljica na praksi je rekla da dok baci loptu u zrak, da se nasmijemo. Osjećala sam da misli kako smo glupi.
Stvarala je fasadu namještenim govorom za «glupavu» dječicu. Ona je htjela dobiti posao. Ona nije htjela da se smijemo niti tražila razlog zbog čega bi to bilo tako. Bacila je loptu. Jednom. Dvaput. Nepovezani, nasilni smijeh izmanipulirane djece. Nisam se smijala…..Gledala sam nju. Žena ima problema.

Dijete je bilo gladno, i mama mu je donijela tanjur. S dva mobitela u ruci, žena je nesvjesno gurnula djetetu tri hladna rezanca s dva prstohvata šećera pred nos i otišla od djeteta ko mladi zarobljeni buntovnik . Ja sam opet to gledala i upijala svaki osjećaj koji je u trenutku kada je dijete vidjelo tanjur proletio zrakom. Dijete je lišeno osjećaja da situacija može biti bolja. Ne zna za drugo.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Gledala sam ljude kako se svađaju. Što govore. To je tako drugačije od onog što bi ja u tom trenutku rekla. Normalno da je. Ali zašto oni to ne gledaju tako? Zar je moje mišljenje bolje od njihovog? Mojim bi se došlo do rješenja, a njihovim ne? Na kraju će se ipak pomiriti, ali ne na onaj način na koji bi ja to napravila da sam u situaciji u kojoj oni. Pomirenje rezultira istim, a što je različito što se dogodi na putu do toga?



Once she tried to get to hell.
She came to beautiful place,
There were people with red faces.
They were dancing
.

Ljudi – događaji – reakcije - uspomene

Različite životne situacije u meni ostavljaju dojam. I to skoro svaka gesta na strančevom ili licu poznanika. Na kraju proteklog dana cijeli film u glavi odvrtim unatrag i zaustavim se na možda dvije sekunde tog dana koje mogu vrtjeti opet i opet i opet ispočetka. Koliko je mogućnosti da se sami u hipu bacimo u rupu najgorih misli i osjećaja, ili da nadmašimo sebe u nekom pozitivnom pogledu.

Koliko smo to što mislimo da jesmo?

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Govorim o stilovima, uz onaj stil odjevne prirode, malokad se govori o stilu ljudi kao samih. Način na koji razmišljaju, reagiraju u određenoj situaciji, način na koji zrače i izgledaju…karizma.
Srećem jako malo osoba koji me ne ostavljaju ravnodušnom. A volim dok ne ostanem ravnodušna. Jer se ne želim izgubiti u nametnutoj kolotečini u kojoj su si ljudi sami stavili lisice na ruke.


She went to paradise.
She saw a beautiful place.
The people had white faces.
They were singing.





…Danas su svi nešto punkeri. Starke. Rock, punk, metal against cajki. Cure i dečki na blogovima s crno-crvenom podlogom mrze Britney Spears i vole biti tužni. Više ne vole roznu boju. Cool je raditi ožiljke na žilama i pisati nickove s angelima. Broken angel. Veoma.
Svi govore isto. Miješaju se s pravima i to ove smeta. Gube se u više jednoličnih smjesa? Mi smo različite vrste sladoleda.
To me zbunjivalo. Jel loše ako me na ulici prolaznici obučeni na način koji jesu natjeraju da ih smjestim u kut takvih tipova osoba? Kako ne volim segregaciju. A opet će mi se to, kao i većini dogoditi. Trpat ćemo se u ladice i na temelju izgleda i glasina ćemo postati možda netko drugi, a možda ti koji nas trpaju neće biti daleko od pretpostavki. Ali i zanimljivo je da me osoba koju sam isprva vidjela da je obučena najbliže mom ukusu, kako se kreće , izgleda i privukla da se bolje upoznam s njom. I jesam, i kao osoba je bila užasno slična meni, od interesa nadalje.
Kraj nas je bio jedan dečko obučen kao i većina dečkiju u toj okolini. Nije mi se sviđao njegov zlatni lančić. Upoznala sam ga. Nije mi se sviđao kao osoba. Lančić nema veze s njim. Bilo bi smiješno da napišem da ima. Možda ja mislim da ima, ali neću to napisati, jer, kao što kažem, uvijek može biti drugačije. To je samo jedan primjer, ali bilo ih je puno više. Dal je onda odjeća ogledalo čovjekove osobnosti?


Now she was out of any space.
She colored herself to pink and start singing.
She was dancing now too.


Dok sam u društvu različitog karaktera od mojeg, nemogu bit skroz ja, jer jednostavno imam feeling da se moram prilagoditi, u suprotnom bi bila neshvaćena. Jel bolje biti neshvaćen I odbačen ili djelomično svoj I na razini sugovornika? Probala sam biti skroz svoja. Nešto kažem I dobijem odgovor koji mi prouzroči osjećaj pojedene kugle od 3 kg. Postanem glupa I govorim nešto što nikad nebi rekla. Ali ne glumim I ne pretvaram se da sam nešto što nisam. Samo je jedan dio mene zakinut. Uz onoga čiji se dio slagalice spaja s mojim sam definitivno ja.

Image Hosted by ImageShack.us

The people with white faces came.
The people with red faces came.

The Red were watching, and the White were listening.
Now and Red started to sing, and White started to dance.


There was no more White people and Red people.
Now they were all pink.


And they were singing and dancing.

27.08.2006. u 00:00
° 60 thoughts of the world ° Print ° # °

Kuća kraj moje, part II

Dakle. Prvi Kat.
………..Beeeeep……… Haha, šta ste stvarno mislili da bi otišle kući i time pokazale svoju tobožnju napetost? Mi? Bwahahaha… kao da bi. Mislim, stvarno, tako nešto pomišljati. A da ne govorim o mandarinama. No, naravno, poštujem svaki pokušaj u nadi da se priča nastavi tako… ali ne. Pojavi na drugom katu bilo je bezuspješno pogledati u oči. Bilo je bezuspješno pogledati uopće, zato jer je netko u tom trenutku upalio svjetlo.»UAAA!»-trznula sam se.
«Ovaj… D-d-d-obra večer?» - okrenula sam se kad je Kristina, kako se činilo , nekog pozdravila. «A?» Pred nama se pojavio lik umornog postarijeg čovjeka, s grubim crtama lica, kojom dubokom borom na čelu i sada – s jako analizirajućim pogledom upućenim upravo…nama. Iskreno, to nam nije bio toliki šok, jer podsvjesno, u ovakvim situacijama, uvijek nekoga očekuješ. Izgledao je kao da je ispao iz američke ratne mornarice. Makar nisam načisto zašto američka ratna mornarica, njegov lik podsjećao je na mornaricu. Značku. Ameriku i one američke uokvirene glumce. Jel. Da samo znate koliko sam bila blizu istini. «What the hell vi Radite ovdje?» - Zapitao nas je čovjek, dok smo mi još uvijek konfuzno mahale pogledima. Pričao je američkim naglaskom i na hrvatske riječi stavljao ono njihovo R. AR. «A…a… ovaj… pogledala sam prema stubištu. Mi smo mislile da smo čule nešto u prolazu kraj kuće, vidjele smo da je prozor otvoren, pa smo odlučile provjeriti.»
«Hm…» - progunđao je, . «Pa, ovaj, mi baš gibamo odavde, jer nevidimo neku zabavu u nevolji, pa…ugodnu večer, onda …» - Istrkeljala sam koračajući unatrag. No, malo zastah, jer mi nešto neobično zaokupi pažnju. «Stalone???» -vrisnula sam. «Ha? O čemu ti?»- Kristina odgovori još glasnije. « Silvester Stalone na zidu! Poster!» - s nevjericom i smijehu sam odgovorila. Čovjek – mornarica se zarumeni u licu. « Pa ovaj…dopustite mi da vam ispričam moju žalosnu sudbinu, ali prije toga…. Ja…. Ja sam gay.
…………..
Dobro. Čovjek-mornarica je otišao u sobičak s kojeg nam se smješio Stalone i sjeo na nekakav sklepani kevetak. Sjele smo na prašnjavi pod kraj njega , jer je krevet bio preuzak. Uzeo je svoju plišanu igračku kaktusa s cigarom u ruke i psihotično počeo.
On JE bio iz malene džave u Americi , živio je sa ženom , koja mu, ispostavilo se, nije bila sklona, pa je time i razvio spomenuti smjer seksualnosti. Njegovo selo bilo je premalo. Premalo da bi prihvatili nešto takvo kao što je on. Što nije čudilo, većina su potomci puritanaca. Kada je pomišljao da se otapa u vlastitoj agoniji, uzeo je svoj poster Stalonea, četkicu za zube i lovu iz lisnice ženinog ljubavnika koju je našao pod njihovim vlastitim krevetom i krenuo u svijet. Besciljno je tražio najmanju moguću rupu, gdje nitko neće znati tko je, što je i kakav je. To dovodi do sadašnjosti, našao je ovu staru , napuštenu vilu, u kojoj živi tek tjedan dana i preživljavao na divljim šljivama, koje su, uz borove, rasle u dvorištu vile.(tu su mi misli odlutale na to kakav bi bio pekmez da se napravi od divljih šljiva). ostatak nismo čule jer je, nagađam, pao u neku vrstu hipnoze, što se dalo zaključiti po tome što je, sjedivši na krevetu, glavu okrenuo prema zidu, naslonio je na zid, i iz poluotvorenih usta su mu se cijedile duge, bijele sline. Tako je bio ukočen minutu, nakon koje je progovorio: «gljiva.» - i zatvorio oči. «Valjda čovjek voli gljive?» - rekla sam i predložila da idemo. Kristina me pogledala s podignutom obrvom, kao da ne shvaćam situaciju. «Kaaaj sad? Vidiš da hoće mira, idemo.» rekla sam i izašle smo van. Zključile smo da je ovo bila jako čudna večer i da je najbolje da nikom ništa ne spominjemo(a evo, gospodo, vi imate čast saznati).
Sutradan ujutro Kristina me nazvala. «Ana….pogledaj u poštanski sadnučić. Stavila sam slušalicu sastrane i skočila do sandučića i otvorila ga. Izvadila sam gljivu na kojoj je pisalo: «Nemoj me nikad zaboraviti.» Otišla sam natrag do slušalice. Veza je bila prekinuta.

Ova dvodijelna priča ispričana je na temelju prijateljičinog sna, ali s nekim izmjenama :).
P.S. Ela, oprosti što sam umjesto tampona uključila gljive. Hvala na inspiraciji.
Do idućeg mjeseca, voli vas Ana.


21.07.2006. u 23:16
° 23 thoughts of the world ° Print ° # °

Kuća kraj moje

Tko bi rekao, ha? Cijeli život su vam neke stvari pred nosom , a vi ih ne primjećujete, jer su onako, uvijek tu, nepomične, uvijek iste. Pa, ako se radi o starom ručnom satu kojeg ste slučajno gurnuli da je odletio ispod stolice u kutu i tamo stoji već godinama, onda ste lijeni! Ali ako se radi o staroj vili čije zidove dijeli jadno sklepana žica na kojoj samo što ne piše:» Zamislite da sam ograda» od vašeg dvorišta, koju svi uvijek žele gledati u svijetlu horor filma osim vas samih, jer smatrate ako se u vaših 15 godina nije dogodila ništa van hapšenja lokalnih cigana ili narkića, onda živite u Đurđevcu. Kao ja, recimo! Pa to je baš jednostavno( ne mislim na življenje u Đurđevcu nego na feeling koji će vam mučno biti dočaran). Zamislite: Đurđevac – ne možete(makar ja mogu) reći da je skroz selo. Ono, 20 kućica i više stoke nego ljudi. Grad? Hm, moglo bi potrajati, ali nema za naći ni maslac od kikirikija u njemu, a kamoli sreće, neke veće zabave za nas mlade dotepence .Možda maslac od kikirikija nije mjerilo za status grada, ali eto. Gradić? Pokušava to biti, ali to ostavlja takve deprimirajuće posljedice, da , da…. Sad dolazimo do onog bitnog. Da, recimo, jednog običnog četvrtka, dok je vrhunac uzbuđenih, uspuhanih umova na tako fensi mjestu kao što je plac, na kojem se jedino isplati kupiti čokoladu koja je duplo jeftinija, šetaju dvije cure u potrazi za nečim što čime je ovo mjesto davno presušilo…a možda nije ni okusilo, kao Sahara snijeg, a to je zabava. Mislim, ovaj sigurna sam, da nam destinacija Nafi-crkva-Nafi…ili Škola-igralište-Nafi uopšte više nije u interesu kako bi zadovoljila naš duh. Pa od silnog jada, opijeni divnim štimungom i zabave na razini bakinog rođendana, znali smo ići i na groblje. Bar smo mogli vidjeti iz kojeg izvora Đurđ. crpi snagu i postiže da se osjećaš upravo kao tamo.(a ako vas, kao pojedinca, veseli odlazak na groblje, vaš problem, nama je upravo suprotno. Zašto smo onda išli? Ni mi ne znamo dovoljno dobar odgovor…)E, dok nam je i to dosadilo, u mojoj frendici Kristini je proradila ta mrvica znatiželje prema velikoj, zapuštenoj vili kraj mojeg stana. Prvo smo ušle u njeno dvorište, koje uopće nije izgledalo tako scary ili slično, posvuda maslačci i gdje koje nisko drvo čija krošnja zaklanja pogled na Ininu cestu na kojoj svako malo proleti neka baba na biciklu, a u ovakvom okruženju ti nije teško zamisliti da prolaze vještice u crnim suknjetinama. Samo nekad i na traktoru. I gdje-gdje s Nikeicama na nogama. Dok su u Nikeicama, onda obično imaju hlače, pa izgledaju ko dedeki s malo boljom frizurom, ali nemora biti. Neke vole kombinaciju suknja-koja-se-zapliče-za-kotače i Nikeice. No, to nije sad važno, kad me u mom kreativnom razmišljanju prekinulo jedno glasno: «DRRŠŠŠŠŠŠŠŠ!!» Khm…glugm…ughm…»Kristina…!? Ovaj…Kristinaaaaaa!!!? Pa di si, bogte..?
«Eeeej! Ušla sam unutra, hehe!», dere se ona koz otvoren prozor i skida prašinu sa sebe. «Daj, odi»
«Zakon, rekla sam i primila se za zelene prozore u raspadu i zakoračila u kuću. Bilo je tako…prekriveno debelom prašinom. Netaknuto. Kao da staviš bluzu s čipkanom kragnom i zlatnim gumbima u moj ormar. Kao da smo ušli u drugu atmosferu, ni daška svježeg zraka, samo oblak prašine podignut našim upadanjem. Na trenutak se učinilo kao da nam se glasovi ne bi čuli unutar prostorije. Njemo. E, to ja zovem mrak!
Ispred nas su se izazovno uzdizale drvene stepenice, koje su nas, naravno, natjerale da vidimo ostatak kuće. Osim stepenica, dolje su bila dvoja zaključana vrata. I u tom predvorju, na plavo-bijelim(nekad bijelim, sada krem) tapetama na okomite crte stajale su slike u koje su u biti, bile uokvireni novinski članci. Kristina i ja približile smo se istom i u sebi pročitale: «
«Što nebom kroči, nije daleko.
Dolazi i odlazi, ostavlja trag u onima koji ga prepoznaju.
Kada ga prepoznaju, ostaje na njima da ga šire na ostale.
Hoće li ga primjetiti?
Hoće li se ispuniti?»

Ok, nije baš tipičan novinski članak, što smo potvrdile uzajamnim WTF pogledima.
To je očito bila nečija hirovita ideja da time upotpuni atmosferu kuće. Ok, onda mu od srca preporučam dizajnera interijera, jer ovo je stvarno otrcano, kaj taj nikad nije Adamse pogledal?. Zaokupljene ostatkom kuće, nismo se zadržavali na zagonetki, već sam samo bacila pogled na drugi, sličan uokviren članak.
Sadržavao je sličnu poruku, tipa:
«Hoćeš li dopustiti da Ga otkriješ?»
U početku mi nije bilo jasno zašto je uopće netko trošio svoje vrijeme da uokviruje nešto tako zbunjujuće. Tko je taj Ga? Nije valjda Bog? Jer to uopće ne bi bilo zanimljivo, a ovo se mjesto čini i više nego takvim. No, za to vrijeme, Kristina je bila već na drugom dijelu stepenica, istežući vrat prema prvom katu i bacajući pogled na sve ondje prisutno. Baš me zanimalo, zašto se svi ljudi ponašaju jednako dok se nađu u npr. ovakvoj situaciji, napuštenoj kući? Kreću se polako, istežu vratove, stalno se okreću da ih slučajno tko nebi, ne znam, uhodio, valjda? Tada sam potrčala i svojim glomaznim čizmama napravila neočekivanu buku, da vidim hoće li Kristini oči narasti do veličine prezrelih šljiva. «AAAAAA!»zaurlala je, «pa kaj ti je?» «Kaj, da ne bi možda probudila nekoga?» . Da, onda sam shvatila. Strah je bio prisutan. To je valjda usađeno u nama od kad smo od malena pratili epizode X- Filesa? Došle smo na taj prvi kat.
……….

Tu ću stati. Hihihi. Priča će se možda nastaviti, a možda i neće. Sve je relativno, a možda ovisi i o vama. Evo 4 mogućnosti za vas, probajte pogoditi nastavak priče….

1.Dolaskom na prvi kat ćemo ugledati samo jednu neobičnu prostoriju s par zanimljivih predmeta.
2.Tamo ćemo sresti nekoga
3.Podmetnuta bananina kora sprijećit će dva ushićena uma da utaže glad za radoznalošću i nastave istraživati kuću
4.Reći ćemo da nam se jedu mandarine, triputa se okrenuti oko sebe i otići kući.

Svaka povezanost sa stvarnom događajima i likovima je možda slučajna i nema veze s čestim spominjanjem voća u tekstu.


09.07.2006. u 14:32
° 19 thoughts of the world ° Print ° # °

Ništa dosad neotkriveno I neprepričano, a ipak- prijateljstvo.
Ne znam koliko od vas zapravo može reći da ima – prijatelja. ??

Prijatelj je naše drugo ja. (rekao je Ciceron)

Neki ljudi ni ne razmišljaju o tome da budu dobri prijatelji,
samo bezdušno žive to “prijateljstvo”.

Neki u svojem prijateljstvu možda I primjete da im nešto smeta,
ali to ne znaju prepoznati I riješiti.

Neki ne vide o čemu se radi, ali to pokažu na krivi način,
pa im je lakše problem “zaboraviti” I ići dalje.

E, nejdite dalje! Koliko samo znači dobar razgovor I problem u komunikaciji!
Znači – jedno prijateljstvo.
Evo primjera. Imala sam problem koji sam htjela riješiti s mamom I jučer,
makar je bilo 00:00 ja sam joj rekla što me muči. Prvo je prebacivala temu.
Pa je okrivljavala vrijeme u kojoj joj to spominjem.
Pa je rekla da je stvar u tome što se prethodnu noć nisam naspavala,
pa je bio netko drugi kriv.
Vidite izbijegavanje I zaobilaženje problema? A zašto? Zato jer joj se
nije dalo o tome
razmišljati, nego joj je bilo lakše reći meni par lijepih riječi,
koje bi me, jel’ trebale umiriti.
Ali nisam glupa da me s time vesla. Vukla sam ju za jezik,
I nisam joj dala da to “zaboravimo” , I govorila sam, nisam prestajala.
I uspjela sam. Napokon me razumjela I čula sam riječi koje su bile potrebne
da bi obje shvatile o čemu se radi. Pomirile smo se I mirno otišle spavati.
Bila sam sretna jer sam vidjela da je to moguće,
ako se potrudiš više nego obično.

Image Hosted by ImageShack.us

Ista stvar s frendovima. :)
Samo što je kod njih različito nešto što nas dijeli od članova obitelji.
Obitelj je jedina koja te nikad neće napustiti I razočarati?
A zašto? Samo zato jer smo u krvnom srodstvu? Zašto se netko ko nam nije
u rodu nebi prema nama ponašao kao da je nam je član obitelji?
Valjda je to zabranjeno?
Ili zašto se ja ne bi prema tebi tak ponašala? Zato jer živiš dalje od mene
I jer te baš ne poznam? Gluposti…
Vidjela sam da nam kod kuće govore da nikomu(osim spomenutog člana obitelji)
ne treba vjerovati. Zamislite, dva prijatelja, koji tako razmišljaju.
Ni jedan neće napraviti za uslugu nešto rizično svom frendu, zato jer
misli da mu ne treba vjerovati I da će ga preveslati. To isto će učiniti I onaj drugi,
jer misli: Zašto bi ja stavio to na svoja leđa, kad ovaj to neće cijeniti,
iskoristit će me.
I tako si oni govore sve lijepo, divno , krasno, a kad se okrenu I krenu kući,
misle , ja sam si s tobom dobro ali imam granicu svojeg povjeravanja tebi.
I to je u biti hladno prijateljstvo. Ni jedan neće popustiti prvi I dopustiti
da bude povrijeđen. I poslije to oprostiti.
Zato je teško naći osobu koja razmišlja na pravi način.
I to su onda prijatelji. Nije to komplicirano. Nemoraš čak ni razmišljati o tome,
to je možda jednostavno u tebi I okolo širiš te pozitivne vibre.

Ne želim biti ograničena I osim svoje grupe prijatelja, ne gledati ostale ljude.
Volim se upoznati sa svakim, što ne znači da mi moraju svi biti prijatelji.
Ne volim stvarati predrasude ako ljude dobro ne poznajem, pa čak ni onda.
Valjda su oni s kim se družiš, ali sam onak, površno, poznanici.
Ne znam drugi naziv. I od tih poznanika načučiš nešto novo,
a možda tako I nađeš prijatelja. Ko zna, uglavnom, uvijek je zanimljivo.

Nije moj način žalopojki, ali svima nam se dogodi našto ovakvo,
pa vjerujem da bi mogli ovo prekomentirati :) tnx,

Prijatelja možeš imati jedino ako si prijatelj.
(RALPH WALDO EMERSON)


Free Image Hosting at www.ImageShack.us






01.07.2006. u 12:26
° 20 thoughts of the world ° Print ° # °

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se