the quick brown fox

Kao redatelju jednog od najboljih rocknroll-dokumentaraca "Hail! Hail! RocknRoll" s Chuckom Berryjem kao glavnim likom, Tayloru Hackfordu nije teško povjerovati da je "Raya" radio iz iskrenih glazboljubačkih namjera, osobito u svjetlu činjenice da je prava na ekranizaciju životne priče Raya Charlesa (1930.-2004.) kupio još davne 1987. godine, te da je petnaestak godina tražio zainteresiranog producenta.
Prema komercijalnom uspjehu (80 mil. dolara bruto zarade u kino-distribuciji i isto toliko samo u prvom tjednu video-distribucije) i broju nagrada (dvadesetak, uključujući Zlatni globus za najbolju mušku ulogu, te šest nominacija za Oscara) riječ je o jednom od filmova godine, no po umjetničko-kvalitativnom dojmu "Ray" nije više od bezbolnog konvencionalnog srednjestrujaškog ostvarenja sastavljenog od klišeja i beskrvno osmišljenih prizora koji život zvijezde popularne glazbe prate u razdoblju velikog uspona između 1946. i 1966. g., uz učestalo vraćanje u prošlost, tj. vrijeme kada je mali Ray, dečko iz krajnje siromašne obitelji oslijepio i svjedočio nesretnoj smrti mlađeg brata.

Kako su sve priče o životima popularnih glazbenika 20. st. manje-više slične - bio jednom jedan dečko koji je uz obilje dara, te podosta sreće i povoljnih okolnosti postao ljubimac publike širom svijeta - zadatak filmskog biografa trebao bi biti izbor i naglašavanje neke specifičnosti izabranog pojedinca na kojoj će graditi cjelinu ili pronalaženje nekog odgovarajućeg stila ili ugođaja koji će dočarati svijet baš tog čovjeka.

Premda "Ray" ne zaobilazi Charlesovo ženskarenje, heroinsku ovisnost ni kontroverzne poslovne poteze, a uporište za "objašnjenje" njegove psihe pronalazi u spomenutoj traumi iz djetinjstva, moguća dramatičnost takvih dijelova uvelike je sterilizirana nedostatkom redateljske domišljatosti i strasti.

Iako nepotrebno predugačak i zamorno mlitav, "Ray" iznadprosječnu gledljivost osigurava obiljem odlične glazbe (snimke pravog Raya Charlesa uz prvorazrednu mimiku Jamiea Foxxa) i krajnje uvjerljivom glumom glavnog glumca.

Premda reakcije na njegovu glazbu već godinama variraju od nekritičkog obožavanja do (rjeđe) hladne suzdržanosti, autorska dosljednost Darka Rundeka nikada nije dolazila u pitanje. Gradeći reputaciju svojevrsnog pučkog pjesnika s intelektualnom nadgradnjom, prvotne je zagrebačke/zagorske motive iz dana Haustora proširivao utjecajima iz drugih, trećih, i ostalih svjetova, postupno se primičući statusu jedinog pravog world music umjetnika na domaćim prostorima; izmiještanjem u Pariz kao europski centar svjetske glazbe - samo je potvrdio da misli ozbiljno.
Novim koncertnim albumom na najambiciozniji je način želio zaokružiti dosadašnji dio samostalne karijere, pa će svatko tko očekuje koncertnu inačicu kakvog lako prohodnog albuma najvećih hitova - ostati razočaran. Rundekov amalgam reggaea, folka, kazališne glazbe, elektronike i jazza poprima sve ozbiljnije obrise, i kao takav teško da je predodređen za površne fanove koji nisu stigli dalje od "Ene" ili "Makeda". CD "Zagrebačka magla" sažima odabrane trenutke prošlogodišnje "Plave turneje" koju je Rundek uz podršku Cargo orkestra poduzeo kroz sedam tematskih večeri raspoređenih u Klub SC-a, Teatar Exit, Pauk, te - među ostalim - na Radio 101 odakle potječe dio snimaka s drugog diska, otisnutog u ograničenoj nakladi. Spomenuti bonus CD uključuje urednu obradu Simon/Garfunkel standarda "Bookends" i zanimljiv afro-elektronski facelifting "Ene", no veći dio njegovog materijala čine eksperimentalni zahvati kakvima je Rundek sve skloniji. Posebno se to odnosi na hermetičnu temu "Pretovar", razvučenu u devet poglavlja.

Naravno, većina će se publike zakačiti na prvi CD koji uključuje pristojne verzije pjesama iz svih faza karijere, od ranih dana Haustora ("Crni žbir) do kasnijih solo-uspjeha poput "Zagrebačke magle". Priča postaje iritantna u času kada začujete kako gostujući Mance - dvorska luda zagrebačkog undergrounda - počne recitirati svoj "Potok", no konzumiranje svake nove Darkove epizode uključuje poneki rizik.

Ukratko, CD je bezrezervno preporučljiv svima čiji se ukus godinama razvijao sukladno Rundekovim ambicijama i sve raznovrsnijim autorskim apetitima; ostali stoj! (D. L.)

Karijera Ibrice Jusića - koji upravo slavi četrdesetu godinu otkad se prvi puta popeo pred publiku - nije bila tako burna. Njegova glazba nikada nije patila od akutnih trendovskih boljki, no njegov recentni povratak sevdahu nehotice ga je ubacilo u fokus lokalnog odsjeka world music gibanja.
Kada je stiglo ekstra priznanje u formi pozivnice za glasoviti Montreux festival, njegova reafirmacija dobila je puni zamah. Priča je atraktivna, i u kondenziranom obliku spremljena na novi DVD koji osim dokumentarca o nastupu u Švicarskoj sadrži i operaciju na domaćem terenu: snimku iz Hrvatskog narodnog kazališta iz listopada prošle godine, i to u ojačanoj glazbeničkoj postavi - s Elvisom Stanićem i njegovom ekipom, s kojom se pozabavio materijalom s albuma "Amanet".

U finišu je ostao sam, presvukao se iz bijelog u crno i s akustičnom gitarom prošetao nataloženim opusom: pjesme Brela i Brechta, Cohena i brata Đele našle su se u funkciji obnavljanja uspomena u akademski suhoj kazališnoj atmosferi. Crno-bijelo u boji! (D. L.)

Priča o Psihomodo popu zapravo je priča o čudnome paradoksu: grupa koja je velik dio reputacije zaradila na vrlinama frontmena, vremenom je dospjela na metu kritike upravo zbog njegove tvrdoglave infantilnosti.
Ukratko, mnogima se nije svidjelo što je Davor Gobac - dokazano duhovit i inteligentan tip - tijekom desetak albuma i dvadesetak godina postojanja grupe uporno odbijao odrasti, ali i shvatiti da se od njega očekuje makar najmanja pjevačka i tekstopisačka progresija.

Ipak, na prošlom albumu pomaci su bili čujni, a još bolja vijest dolazi sada: na novom albumu grupe čovjek je propjevao - premda tekstovi i dalje ostaju najupitnijim komadićem sve zanimljivijeg mozaika grupe. Najveći teret kao da je ponio Brada, jedan od najsposobnijih i najlucidnijih (premda i najpovučenijih) gitarista na hrvatskoj rock-sceni, instrumentalist oko čijih se dionica vrte mnoge od dvanaest skladbi koje čine "Plastic Fantastic".

Uvodna "Linoleum Boy" uzletjela je kao prosječan pokušaj blitz-krieg prodora do široke publike, ali i aterirala kao jedna od slabijih pjesama na albumu. "Daj mi pusu" šarmantan je prepjev starog hita Everly Brothersa "Price Of Love", premda skrojen po mjeri verzije Bryana Ferryja s albuma "Lets Stick Together".

Bradina ljubav prema Stonesima najdalje je otišla u odličnoj "OK" koja se (ipak) previše naslanja na motiv iz stare Jagger-Richardsove teme "Luxury". U sporijim trenucima, koji čine najbolji dio albuma, do izražaja dolaze Kuzmine tipke čije dionice iz "Lagano padam" evociraju Morrisonovu "Riders On The Storm".

Počivajući na snažnom ugođaju i suptilnim aranžmanskim rješenjima, finalna "Osjećaj je jak" zvuči jednako zanimljivo, dok par jednostavnih akustičnih blueseva ("Uvijek je sama", "Galebovi") upotpunjavaju dojam da se grupa htjela okušati u što više različitih stilova.

To im je i uspjelo. Premda se u nekoliko navrata tekstovi spuštaju do razine neinspirativnog pa i banalnog, grupi valja skinuti kapu na poštenom pokušaju revitaliziranja pomalo posustale karijere.

Toma Bebić je pripadao povlaštenom krugu domaćih izvođača s viškom osobnosti kakva se obično nalazi kod rock-alternativaca: njegov ste opus bezuvjetno voljeli ili vam je beskrajno išao na živce - sredina je nezamisliva. Naslov koncertnog tribute albuma ne propušta ga smjestiti u mediteranski kontekst bez kojega većina ovih pjesama, a posebno one poput "Smoči svoj (u more prst)" ili "Nevera" ne bi bile moguće Nije stoga čudno da su se njegova opusa dohvatili južnjaci i /ili Istrijani, od Francija Blaškovića preko Gustafa do grupe TBF i - među ostalima - klape Iskon kojoj je pripala čast otpjevati amblemsku "Leute moj". Posao je odrađen solidno i s ljubavlju, kao podsjetnik na jednog od autentičnih boema iz bolje prošlosti domaće estrade

S ovogodišnje Brit Awards priredbe njujorški kvintet Scissor Sisters - predvođen pjevačicom koja sebe voli nazivati Ana Matronic te bivšim go-go plesačem Jakeom Shearsom - otišao je kući s tri nagrade pri čemu je u kategoriji za najbolju inozemnu grupu potukao etablirana imena poput U2, Outkast i Green Day.
Engleska opsesija ekstravagantnim pojavama s ponosno istaknutim gay profilom očito je dio tamošnje pop-tradicie, no valja priznati da su Scissor Sister svoje krake - ne tako oštro, doduše - zarili i u dobar dio ostatka svijeta. Kada se prašina slegne, iza nakinđurene cirkuske družine ostat će jedan sjajan singl ("Take Your Mama Out", usporediv s nenadmašnim pogotcima Eltona Johna iz početka 70-ih), te najgori remake kojega je ikada potpisala neka poznata grupa - "Comfortably Numb" Pink Floyda.

O svemu ostalome dalo bi se pregovarati, ali jedno se podrazumijeva po sebi: riječ je o pomodariji koju valja unovčiti dok je još vruća. Na tržište je zato žurno poslan DVD snimljen prošloga kolovoza (gdje drugdje nego) u engleskom Brighton Domeu - mjestu gdje je vizualna komponenta profunkcionirala prvenstveno na razini raskalašene zabave. Uz posjetitelje jednako živopisne kao i sâm bend, doživljaj je potpun, barem za neke: primjetno napaljeni dečki u mornarskoj opremi i djevojke s kaubojskim šeširima najvjernija su ali ne i jedina publika koja je - metaforički rečeno - u istom paketu dobila Freddy Mercuryjeve Queen, Bee Gees (u prepoznatljivoj falsetto varijanti iz "Saturday Night Fever" faze) i ranog Eltona. Utjecaji potonjega, osim u akustičnom boogieju "Take Your Mama" kojim je otvoren nastup, čuju se i u pristojnoj baladi "Mary" - rijetkom baladičnom trenutku unutar znojem polivene, dinamične večeri.

Bonusi ? Osim naramka video-spotova na meniju je i srazmjerno zanimljiv dokumentarni film Juliana Templea "Return To Oz" koji prikazuje genezu priče o bendu koji - osim što lukavo balansira između gay-disca i straight-rocka kao dva naoko udaljena pola - dokazuje da nedostatak ukusa katkad nije nedostatak. Naravno, ako vam za sve to ostane dovoljno živaca

Iskusniji poklonici US undergrounda sjećaju se Barlowa prvo kao basista iz rane faze Mascisovih Dinosaur Jr, a potom i kao osobenjaka koji je razvio vlastitu lo-fi strategiju, prvo unutar indie rock kolektiva Sebadoh, a potom u grupi Folk Implosion. Pažljivo praćenje svih njegovih kasnijih stranputica nemoguća je misija, otežana spoznajom da je kvaliteta radova patila od neprohodnosti i neujednačenosti. No strpljiva publika novim je albumom napokon došla na svoje. Obrnutim čitanjem njegova naslova "Emoh" dobiva se pojam home (dom), i u tome je sva mističnost ovog solo-izleta. Sve ostalo pripada području šarmantnog, autorski zaokruženog i jednostavno aranžiranog folk-rocka. Ukratko, topao i preporučljiv komad lo-fi akustike

Inventivni gitarist, satiričar bez dlake na jeziku, spontani rock-zabavljač ali i promišljeni vođa grupe, Frank Zappa i danas - jedanaest godina nakon smrti - stoji kao jedan od svojevrsnih simbola neovisnosti američke popularne glazbe druge polovice prošloga stoljeća. Sabiti njegovih pedesetak albuma na jedan "Best of" znači priznati vlastitu površnost - a to nije osobina koju je Frank volio. Osim toga, 15 ovdje izdanih najvećih hitova samo je skraćena verzija stare, također jednostruke retrospektive "Strictly Commercial". Istina, prosječan kupac kojemu je ovo namijenjeno preživjet će bez skladbi poput "Sexual Harassment In The Workplace", ali ovakav - kao i mnogi slični potezi - svejedno ostavljaju gorak okus u ušima

Od profane do svete strane seksa
Autor Mirjana Jurišić





Brazilski pisac koji se proslavio svijetom pišući o duhovnosti, Paulo Coelho je, kaže, godinama želio napisati roman o seksualnosti. No, Coelho ne bi bio Coelho da i u toj temi nije potražio "svetu dimneziju"!
Pomogao mu je jedan stvaran događaj: u Ženevi, gdje je prije koju godinu predstavljao i potpisivao svoje knjige, slučajno je susreo mladu ženu koja je pod pseudonimom Marija radila u raznim klubovima, baveći se, zapravo, prostitucijom. Nadahnut tom dramatičnom životnom pričom koja je, objašnjavao je poslije, "metafora situacije s kojom se svatko od nas susreće, kada iznevjerimo sebe tako da počnemo prodavati ne samo svoje tijelo nego i svoju dušu", Coelho je napisao roman "Jedanaest minuta", koji je, netom je 2003. g. objavljen, nadmašio u brzini prodaje sve dotadašnje ionako nezamislivo uspješne Coelhove knjige. "Jedanaest minuta", u prijevodu Tanje Tarbuk, sutra izlazi kao peta, posljednja Coelhova knjiga u "Večernjakovoj biblioteci".

"Jedanaest minuta" priča u dva narativna toka (pripovjedačevu i dnevničkim zapisima junakinje) o životnome putu brazilske djevojčice iz provincije koja je oduvijek sanjala o odlasku u grad i ostvarenju velike, prave ljubavi. Kad uspije postići ono prvo, odlazak u Rio de Janeiro, učini joj se da će lakše i do ispunjenja druge želje. Slučajan susret u velikom gradu s nepoznatim Švicarcem odvodi je u Europu gdje se nada postići slavu i bogatstvo, ali završava na ulici zarađujući prodajom vlastita tijela. Hoće li morati prodati i dušu? Hoće li se morati odreći svojih mladenačkih ideala? Hoće li ikad shvatiti što je istinska ljubav? Hoće li spoznati "unutarnju svjetlost" i naći smisao života?

Coelho nudi odgovore koji počivaju, piše u završnoj bilješci, na njegovu istraživanju profanog u seksu koje ga je jedino moglo dovesti do "svete strane seksa".