|
Priča o Psihomodo popu zapravo je priča o čudnome paradoksu: grupa koja je velik dio reputacije zaradila na vrlinama frontmena, vremenom je dospjela na metu kritike upravo zbog njegove tvrdoglave infantilnosti.
Ukratko, mnogima se nije svidjelo što je Davor Gobac - dokazano duhovit i inteligentan tip - tijekom desetak albuma i dvadesetak godina postojanja grupe uporno odbijao odrasti, ali i shvatiti da se od njega očekuje makar najmanja pjevačka i tekstopisačka progresija.
Ipak, na prošlom albumu pomaci su bili čujni, a još bolja vijest dolazi sada: na novom albumu grupe čovjek je propjevao - premda tekstovi i dalje ostaju najupitnijim komadićem sve zanimljivijeg mozaika grupe. Najveći teret kao da je ponio Brada, jedan od najsposobnijih i najlucidnijih (premda i najpovučenijih) gitarista na hrvatskoj rock-sceni, instrumentalist oko čijih se dionica vrte mnoge od dvanaest skladbi koje čine "Plastic Fantastic".
Uvodna "Linoleum Boy" uzletjela je kao prosječan pokušaj blitz-krieg prodora do široke publike, ali i aterirala kao jedna od slabijih pjesama na albumu. "Daj mi pusu" šarmantan je prepjev starog hita Everly Brothersa "Price Of Love", premda skrojen po mjeri verzije Bryana Ferryja s albuma "Lets Stick Together".
Bradina ljubav prema Stonesima najdalje je otišla u odličnoj "OK" koja se (ipak) previše naslanja na motiv iz stare Jagger-Richardsove teme "Luxury". U sporijim trenucima, koji čine najbolji dio albuma, do izražaja dolaze Kuzmine tipke čije dionice iz "Lagano padam" evociraju Morrisonovu "Riders On The Storm".
Počivajući na snažnom ugođaju i suptilnim aranžmanskim rješenjima, finalna "Osjećaj je jak" zvuči jednako zanimljivo, dok par jednostavnih akustičnih blueseva ("Uvijek je sama", "Galebovi") upotpunjavaju dojam da se grupa htjela okušati u što više različitih stilova.
To im je i uspjelo. Premda se u nekoliko navrata tekstovi spuštaju do razine neinspirativnog pa i banalnog, grupi valja skinuti kapu na poštenom pokušaju revitaliziranja pomalo posustale karijere.
|