|
FRANZ FERDINAND: 'FRANZ FERDINAND'
(Domino/Dancing Bear; 2004.)
Franz Ferdinand su još jedan u nizu bendova koji su ponovo otkrili post-punk. I dok se Interpol koncentriraju na mračno naslijeđe Joy Division, a Liars se oslanjaju na eksperimentalniju stranu post-punka prisutnu u radovima Pere Ubu, Pil ili Pop Group, Franz Ferdinand su najbliži The Rapture u njihovom kopanju po plesnom nasljeđu Gang Of Four, s tim što Franz Ferdinand dosta baštine od Talking Heads, pogotovo u pogledu sarkastičnog humora.
Album otvara 'Jacqueline' koja svojim šansonskim početkom može navesti slušatelja na krivi trag, ali kad u drugom djelu pjesme uleti nervozna gitara pa zatim i pomahnitali ritam odmah je jasno da se Franz Ferdinand nemaju zbog čega bojati svoje retro post punkerske konkurencije. Među vrhunce albuma se ubrajaju još singl 'Take Me Out' koji je sve ono što bi The Strokes trebali biti - mješavina romantike i agresije, zatim 'Auf achse' te ironična homoerotska disco himna 'Michael'.
Ipak, unatoč kvaliteti Franz Ferdinand, postavlja se jedno pitanje koje se ne tiče direktno njih nego više percepcije publike općenito: Kako to da Franz Ferdinand s lakoćom osvajaju top liste, a njihovi direktni uzori poput Gang Of Four to nisu mogli? Znači li to da je sazrelo vrijeme za zvuk koji se pojavio prije 25 godina? Ili to pak znači da se publika zasitila umjetnih boy bendova, prozirnih agresivaca i monotonih dance pjesmuljaka? Međutim, ovaj prividni trenutačni procvat dobrog ukusa može zavarati, jer smeće uvijek dominira tržištem pa tako na svake Franz Ferdinand ili White Stripes dolaze po dvije Britney ili Kylie.
|