the quick brown fox

subota, 06.11.2004.

THOMAS BERNHARD: "PODRUM", MEANDAR, ZAGREB, 2004.

SILAZAK PO ISTINU

Roman "Podrum" nije ni po čemu velika priča – velike su i sjajne istine koje autor, pričajući ju, kazuje. Ova knjiga ne ostavlja tako bezizlazan i razarajući dojam kao neka druga Bernhardova djela, ona se može čitati s puno manjim “teretom na duši”, s većim osjećajem zadovoljštine i čudesne snage koju ovaj tekst čitatelj može dati, naravno, ukoliko je on za njega spreman


Ime austrijskoga pisca Thomasa Bernharda u posljednje je vrijeme češće prisutno u hrvatskoj kulturnoj javnosti – zahvaljujući izdavačkom pothvatu, biblioteci Djela Thomasa Bernharda koju je prošle godine pokrenuo zagrebački izdavač Meandar, te također prošlogodišnjem kazališnom uprizorenju jedne Bernhardove drame u GDK Gavella. Trg heroja naziv je uprizorene i svježe prevedene drame, jedne od posljednjih koju je Thomas Bernhard napisao prije svoje smrti, 12. veljače 1989. godine (rođen je 9. veljače 1931.). Domaća je, dakle, publika, dosada imala priliku susresti se s nekoliko Bernhardovih tekstova – knjigom kratkih proza Imitator glasova, romanom Wittgensteinov nećak, te knjigom drama Trg heroja. Niz prijevoda iz velikog opusa ovog velikog i važnog pisca i dramatičara s kraja 20. stoljeća nastavlja se, tako da odnedavna imamo priliku čitati još jedan roman Thomasa Bernharda – Podrum, tiskan u originalu 1976. godine.

Podrum je priča o vlastitom životnom podvigu, koju je autor ispripovijedao ne skrivajući pri tom ponos – o tome kako je kao 16–godišnjak svojevoljno napustio gimnazijsko školovanje, obijen krutošću i izvještačenošću ljudskih odnosa koje je tamo zatekao, koji su samo preslika odnosa koji vladaju u cijelom društvu. Vođen instinktom i željom da bude koristan i sam privređuje novac, Bernhard pripovijeda o tome kako se odlučio zaposliti kao trgovački pomoćnik u prodavaonici u “zloglasnom” naselju na rubu Salzburga.

Zloglasno naselje

Naselje čiji će naziv autor spomenuti najmanje pedesetak (a možda i više!) puta, neka je vrst gradskog geta za svu ljudsku prljavštinu i zlo kojega se grad, odnosno društvo, odlučilo “riješiti”. U tom naselju ulice nisu imale svoja imena, jer za to nije bilo potrebe – ono nije posjedovalo nikakve dodatne životne “infrastrukture” osim malih trgovina mješovitom robom u kojima su se najbolje prodavali kobasice i rum. Bernhard govori kako se upravo u tom ljudskom paklu ili pretpaklu, kako ga naziva, osjećao sretnim, iako je bio okružen ljudskom podlošću, svakodnevno dolazeći u kontakt sa zločincima, alkoholičarima i gubitnicima svake vrste.

Razlog autorove “sreće” bio je, između ostaloga, i u tome što je rad u tom naselju bio na neki način oživotvorenje njegove težnje za komunikacijom lišenom izvještačenosti i licemjerja, uzajamnog podilaženja i hranjenja taština, to jest težnje za čistom, iskrenom komunikacijom koja iza sebe nema sakriven nikakav “pozadinski okvir”. Potraga za bezuvjetnom slobodom, lišenom kompromisa, ono je što vječito opsjeda Bernhardovo djelo – komadić takve “arije” pronašao je kao tek načeti pubertetlija u sredini “odbačenih i prezrenih”, među onima koje je društvo istisnulo iz sebe i gurnulo ih na rub, da se slome i potonu do kraja.

Odbačeni ne moraju biti licemjerni jer za njih nema više nikakve šanse – to znači da zloću, mržnju ili ljubomoru što je osjećaju jedni spram drugih ne moraju sakrivati – sve je legitimno jer je sve istinito, budući da su laž i prijetvornost potrebni za inauguraciju u ljudsku civilizaciju iz koje su ovi stanovnici izbačeni.

Bernhard ovu svoju zgusnutu prozu pripovijeda već prepoznatljivo hladnim, gotovo izvjestiteljski distanciranim tonom, kao da ispisuje izvještaj o jednom periodu svog života. Kod njega nema dizanja ili spuštanja tenzije, to jest, emocije – sve rečenice imaju jednak, ravnomjeran ton, zato ostavljaju dojam “hipnotičnosti”. Njegov je tekst gusta mreža od početka do kraja ispletena jednako pravocrtnim bodom – tu nema stanke, nema dijaloga, nema pathosa, nema “klasičnih pripovjednih paradigmi” – sve je jedna gusto protočna misao koja svoje najuzvišenije trenutke doseže upravo u dijelovima koji se običavaju nazivati “filozofskim”, a zapravo su kruta, ohlađena razmišljanja o žalobnosti i besmislu ljudske egzistencije.

Kriva šablona

Tu pada u vodu ona često ponavljana šablona o tome kako je Bernhard pisac čije se djelo ogleda u kritici malograđanske Austrije. To je, dakako, istina, ali otkrivajući postepeno njegovu literaturu, postaje jasno da njegova kritika ima puno veću dubinu i težinu od one koja bi bila potrebna da pokrije zapremninu jedne male Austrije, i da je uperena, puno generalnije i beznadnije, kritici ustroja ljudskih društava općenito, i čovjekove neslobodne egzistencije unutar njih. I ovdje se, kao i u romanu Wittgensteinov nećak, posebna specifičnost teksta Thomasa Bernharda osjeća u njegovom ritmičkom nizanju rečenica, njihovom ponavljanju ili obrtanju sličnih rečenica u nekoliko navrata, što za posljedicu zaista ima stvaranje jedne čudne, moglo bi se reći “zaumne” melodioznosti. Taj je element jedan od nosećih stilskih elemenata u Bernhardovom tekstu, on mu daje njegovu osobitu “umjetničku razinu”.

Roman Podrum nije ni po čemu velika priča – velike su i sjajne istine koje autor, pričajući ju, kazuje. Ova knjiga ne ostavlja tako bezizlazan i razarajući dojam kao prethodno preveden Bernhardov roman, ona se može čitati s puno manjim “teretom na duši”, s većim osjećajem zadovoljštine i čudesne snage koju ovaj tekst čitatelju može dati, naravno, ukoliko je on za njega spreman.

- 15:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se