|
ELVIS COSTELLO - DELIVERY MAN (Lost Highway/Aquarius), PAUL WELLER - STUDIO 150 (V2/Dallas)
Čime se bave preživjeli veterani new wave revolucije, generacija 1977/78? Djelomičan odgovor pružaju Elvis Costello i Paul Weller - dva vitalna sredovječna kantautora koji se nikada nisu bojali upuštati u kreativne rizike svih vrsta.
Posljednja tvrdnja mnogo više vrijedi za Costella koji se posljednjih desetljeća okušao doslovce u svemu, od popa i soula, countryja i šlagera do klasike i jazza. Ovih je dana isporučio "Il Sogno", album s glazbom za baletnu adaptaciju Shakespearovog "Sna ljetne noći", no recimo da je to hir. Osjetno tipičnijeg Elvisa možete sresti na istodobno objavljenom "Delivery Man". Snimljen u Memphisu uz po jednu vokalnu asistenciju Lucinde Williams i Emmylou Harris, album pulsira roots-rock elementima odavno istraženima na albumima poput "King Of America" i "Almost Blue". No "Delivery Man" mnogo je siroviji od prvog i stilski razbarušeniji od drugog, ne uvijek prohodan ali dovoljno intrigantan i s barem nekoliko budućih standarda i jednim klasičnim singlom ("Monkey To Man").
Za razliku od Costella koji ne zna kamo bi s tolikom količinom nove glazbe, Weller proživljava autorsku krizu: novih pjesama nema na horizontu, pa je energija usredotočena na kolekciju pristojnih obrada, naslovljenu prema amsterdamskom Studiju 150 u kojemu je snimljena. Dylanova "All Along The Watchtower" prerađena je radikalno i ne baš uspješno dok ostale pjesme - čiji originalni vlasnici variraju od subverzivnog underground soula Gill Scott Herona do folk-rocka Tima Hardina - ugodno podsjećaju kako je Weller kadar zablistati i onda kad mu u ruke padnu tuđi predlošci. (D. L.)
|