meroveus

18.09.2017., ponedjeljak

Kad zemlja


Kad zemlja vodom spoji se sa svodom i svod zemlji kad se dozemlji vodenim dodirom stane sve pred sobom kao pred zrcalom i od svega zamućenije jedno je i najoštrije: tako smo sitni i maleni u kapima prorijeđeni i međ’ njima smjerni a od te slabosti jaki u osi od koje je svaki uspravnica svima kao tren eonima kao sjaj oku obzorima Ta os je sastavnica svih nedoumica koliko što je važno i kad nije razložno koliko je vrijedno samo ono jedno k cjelini zajedno i kad se je i kad se nije do nje prisnije.


Oznake: rujan, kraljevstvo, voda, neobilježeno, sense


- 07:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.09.2017., petak

Jednom


U pješčaniku
što ga postaviše
misli nekamo propadaju
jedna do druge
u nakupinu
Jesu li svijesti naše
manje kad tako gube
ili se uvećaju
k onom što otpuste
I ovaj zazor usut do osjećaja
otkucajima otkidan
svud po koži prosut
do očiju u čiode sjaja
kamo se stavlja
kad prestane
kamo se pohranjuje
kad nepotreban postane
Žedna posuda
zapreminom prijeti –
jednom ostat će prazna
neminovno do stijenki ječi:
jednom ne ću se znati
i sve što moje bje
već nekamo bit će drugdje
bez mene
jednom propustit ću praskozorje
i sav slijed poslije bit će smanjen
za jedno zrnce odgledanog
za jednu kap sveg svjesnog



Oznake: rujan, rapa nui, kraljevstvo


- 07:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

12.09.2017., utorak

Krijesnica


Ne mogu te pratiti,
Marino Ivanovna;
reljef se uzvojiti
vremenu ovom ravna
i staza zarasla u sujeti
korake tvoje ne pozna,
a k njima htjeti –
namjera bi ova žedna.

Gasnu obzori riječi
kao pred jutro
iskre zvjezdane mliječi
i san što se utro
u svečanoj izbi noći
nestao je – puk’o!,
i nema se kamo poći:
svjetlo je sjajem gluho.

Sivilo ravni dana
uzima hodu naum
i ćutim bez imalo srama
u redovima pust razum,
a on se svija pokorama
kao otajstven šum
patnje u svima nama
dok slijedimo svoj fatum.

U obmani strasti se traje
bez ruja krvi
i bljedilu glasa se predaje
udah nemoći prvi;
ne će stati, ne prestaje
plima što disanje mrvi
i razgovori su križne postaje
do gozbe što ju imaju crvi.

Sad trebam slanost noći
s trpkim valovima tišine
kad se prospe u oči
i natopi vida širine,
s njom ću se domoći
koraka tvojih blizine –
po toj jedinoj svijetloj omči
usred sveudilj pličine.



Oznake: rujan, Cvjetajeva


- 19:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

Nokturno


Zariješ se u san
kao grmljavina
poslije koje ne znam
tko sam
dok suvislo objašnjavam
sve o prijelomima
i pravdam modricama
Stolica tankoćutno
pomaknuta od stola
čeka
i silueta nečija
uobrazilju popunjava
Zasmeta promaja
smetaju drhtaji zavjesa
smeta tvrdo drvo ormara
kad pucketa plohama
kao udaljena reklama
Ostavljam
zaboravljam
i čistinu do misli vraćam
Svem razbacanom
pružam privid reda
i sastavljam
kao prste na rukama
svaki udah uz rebra
i pogađam
iskričav ton zvona
i kovitlac vjetra
i kakvog je mirisa koža
i sjaj oka
kad svega toga
nema


Oznake: rujan, bez, tamno


- 18:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.09.2017., četvrtak

Zdrav bio



Zdrav bio,
rujnom raskvašen, jadu
od tebe ruke svrhom bubre
i buknut će raščlanjenom čvrstinom
poput krošnje duba
već pozinule su zglobovima
čvorove otkucaja sedefa
što plave polja do tvrde ljuske
i zaokružile se rašljaste
u bastion
s kojeg nema odstupa

Zdrav bio,
u rumenom okupan, jadu
među svim riječima
što uljepšane gurnule bi te ugodi
stojiš sav do svakog osloncem
u koji se kićan sjaj udijeva
a nemaš se u njemu
tek plod otkidaš
s klicom iz koje grčem izbit ćeš
pa sad već sit golem si
do onog koji gladan bit će veći

Od strasti si kad nemaš
paperjem rasut u oštar vrh
i zbijaš se od nemanja
poput gorskog potoka
dubeći si put
od strasti si kad trebaš
žilama prkosa opasan
da života slijed lomiš
jer nisi kraja željan
jer nisi početku odan


Oznake: rujan, sadašnjost, bez


- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.09.2017., ponedjeljak

Do Damaska


“Savle, Savle!
Zašto me progoniš?”

na dovratku ovog retoričkog pitanja
uklesani su simboli imaginarija
pred kojima se svi sagiblju
nešto je iznad
što mjeri svaku riječ glasom
iz kojeg se drska javlja
i svakome nije svejedno
pred sobom staviti oganj, silu ili boga
i raspravljati o zauzeću tvari

kad smo tako sitni i beznačajni
a drzoviti pred svatima
sablažnjivi u imperativima
a prpošni plesom
jer imamo se od radosti
jer želimo se zaboravljajući
mi pronalazimo zaobilazne puteve do Damaska
i nikada ne saznajemo
jesmo li se tamo zaputili
kako bi ruke kušale svilu
ili sablju

promijeni ime
zamijeni idola koji predstavlja
metaforu nauma s kojim upravljaš
i tko si
s novom odorom
pred očima istih odrastanja
dok se još uvijek dovikuješ u samoćama
s onim sobom
koji se samo jednom imenu odaziva

nitko nas ne može bolnije iznevjeriti
od onoga čije ime uzalud zazivamo
nitko nas ne može vidjeti
kad u tišini prebrojavamo utege
s kojima smo sve lakši na tezulji vremena
a prkosni kakvi smo
pokazivat ćemo se veći
riječju, djelom i propustom

daljinu dvorane Maat u kojoj nam nitko ne će pružiti ruku
ne razumijemo
kao ni finese ceremonije
koja je samo jedna i nepromjenjiva
pa posežemo za ovovjekim misterijama
s mimikrijama i skrivanjima
pa se natječemo s vrhovima tumačenja
dok istine žalcu ne osjetimo oštrinu

i svejedno je s kojim imenom
netko se rve
i svejedno je u čijem ognju sagorijeva
kad sagorjeti mora
kad izgubit će



Oznake: rujan, bez, Istok


- 18:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.09.2016., četvrtak

pitanje obzora



možda su sva nastojanja izlišna
u nekom zamišljenom nizu do smisla
možda svaka kretnja
u tom slijedu
osion izbor je slučajnosti
možda smo dio pravilnosti kruga
u oceanu nasumičnosti
i kad dodir se stvori
napučen neobjašnjivim uzgonom
za poletjeti nekamo gore visoko
i povesti sa sobom
svu širinu ozemlja po kojem hodimo
i kad stvori se dodir
zašto odustanemo
o moja stopala zakačeno je tlo rodnosti
na rukama gleda umor stoljeća dočekivanja
tko bi mogao cijelo tijelo spasti
odbacujući ga smjerno
samo osjećajem
samo slikom uma
u prostor odšućene singularnosti
pomislih:
ukrotit ću jesen
zlataste kiše njene
na svakom milimetru kože
i jutra na kojima se porežeš na rosu
do slutnje u kojoj sva užurbanost strijepi
a nakon toga
onamo kamo
proziran ležaj može se prostrijeti
zaspati
kao god završni na obzoru
kojem htio bih krošnjom doprijeti






Oznake: rujan, Endimion


- 20:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

17.09.2016., subota

Mjesečina

Mjesečina se zabola
sjenama cijeloj noći;
dok slažu se fragmenti bola
prizorište um koči:

jasan krug srebrom
natiče mesu prsten jarosti,
a odsjaj rubina redom
na njem žari srž kosti.

Ta veza je skrovište
u čežnji, želji do sna,
al' nervi s njom vrište
iz zdenca osiona.

Jer kad pogled se digne
krugu na posrebrenoj cesti,
grmljavina udaha kad stigne
u plućima svakoj česti -

propadnu sve misli
u dubinu zagluženosti
osjećaja kome smo pošli
bježeć od jave stvarnosti.

Igra u kojoj se gubi
uslijedi gluha i nijema
i sve što svoje se dobi
za izgubit se sprema.

Hajde, već pomiri se
s ulogom kog više nema,
opsjenom ukroti sve
što stoji ti do imena;

i ne budali, pusti
nek' te uzme Mjesečina
od kože do osi kosti
cijelog, do svih uspomena!



Oznake: rujan, kraljevstvo, mjesečina


- 21:04 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.09.2016., utorak

do druge strane užurbano

spavam
dok želim uspijevati
jer tromost masivnog života me nosi
jer pomicanje ne prestaje iako se pokušavam probuditi
htio bih se zaustaviti
s druge strane svojih potreba
s druge strane iskupljenja
htio bih olabaviti omču
svojih dugovanja razumijevanju
i upustiti se u razgovor između nijansa jesenje boje
koje otpočinju izraženijim kosinama svjetla
htio bih prohodati u Amherstu
u sobičku čiji prozor gleda prema Concordu
i u toj distanci blagovati uzavrelost
htio bih se svega toga prisjetiti
i ona koja mi sjedi na grudima
ne bi bila presuđujuća
i ona koja mi razbacuje snove jutrom
ne bi me dohvaćala
a užurbana podsvijest
ne bi me posjećivala neugodom
o neispunjenim obvezama
o nedovršenim zamislima
svaki promašen ulog udvostručuje dionicu krivnje
u kružnom ponavljanju
gotovo kao trka do iznemoglosti
ako se prerano probudiš trčeći
umor koji si ponio
tjerat će te dalje k njegovoj ispunjenosti
a većinom govore kako je to adrenalinska doza
čiji rub je sve širi i sve udaljeniji
nešto tako potrebno i zavodljivo
i upitaš se
upitam se: istinu, ili sreću?
jer ne ćeš pronaći istinu u sreći
jedno u drugome nemaju oči s kojima bi se prepoznali
niti dlanove s kojima bi se identični linijama poklapali
a pitamo se
pitam se: zašto trčeći ne mogu se probuditi
odmoren od svih istina?
zanemarujem ih
jer zamjeram im poslušnost koju traže
odanost koju zahtijevaju
poput klanjanja pred žrtvenikom visoko iznad svih
zamjeram im se težinom na grudima
koju jedino ja osjećam stvarnim pritiskom
s posjedom krvi čvrsto zapečaćenog nevjerništva
u koji ni jedna istina ne može ući
a da prije toga nije razmrvljena tvrđom oštricom
samo tako:
pobunom u njoj i blagoslovom s njom
u plodoredu kapilara
kad ništa nije oporba vrlini
već sastavnica u koju uviru sve rijeke vodotocima
kad sve je zamagljen prozor
u sobi zatvorenoj s četiri strane svijeta
neoznačen u svim tlocrtima
a ipak zasićen skladom koji odolijeva smislu
tako spavam









Oznake: rujan, kraljevstvo


- 10:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

09.09.2016., petak

međuzemlje montypythonovskog hoda


ima ih što ravninom hoda
ravnini uma pozivaju
rasprave im nemaju smjer smislenog obujma
nemaju sferu
ali imaju brižno uređene živice
i uvijek podšišanu tratinu u dvorištu
sve je to podnošljivo do razmjene pozdrava
no kad uslijedi razgovor
otkrije se podozrenje prema drugačijem susjedstvu
i evo ih
htjet će iskrčiti šume
spaliti vrištine
i osujetiti svaki rast koji bi mogao zasmetati
pogledu s posjeda

poznaju li oni naraciju zakrivljenosti života
koja se prostire većom širinom
od uskog kvadrata shvaćanja
prilijepljenog do visine medijskih zvijezda na hladnjaku?

ne čudim se
kad ovale Sunca i Mjeseca
pribijaju arku papira
dopuštenom estetikom plohe
ne čudim se kad
svladavaju dimenzije
hotimičnim konusnim presjekom
prestao sam se čuditi
svom tom koncentričnom povlađivanju

predah u naslonjaču ne prekidam znatiželjom
za nečijim preplanulim tenom
ili za bljeskom novih alu-felga
ne osvrćem se više
za montypythonovskim hodom popularnih stavova

još uvijek traje sezona
sabiranja nedozrelih i gorkih plodova
i ove stupidno postavljene stupice strpljenju
nakon spremi pogledaj objavi
mame smiješak

vox populi najglasniji je u stadu




Oznake: rujan, izbori, sadašnjost, Candide


- 10:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.09.2016., srijeda

do voća singularnosti


... gladan radosti ...
... gnjevom glasan ...
dok prolaze
razbrajam ih
imamo iste odjeke
u odjeljcima sluha
a priče su nam različite
nema vjernih kombinacija riječi
koje bi mogle ispričati pomrčinu
s kojom se dodirujemo
uvodeći se u potpuniju tamu iza nje
tamo se raspršuju pruženi osmjesi
propušta sjaj očiju
i rastavljaju sklopljene ruke
tamo se sluti nutrina osipanja
u dosuđenom lutanju prema neosjeverenim mapama
nema središta svijesti
o koga bismo se zakačili
i njihanjem dohvatili spasonosan vidikovac
uskraćena je mogućnost uzrastanja
i ostaje samo sveudilj položeno plutanje
s pabircima razbacanih snova jutrom
a pravit ćemo se većima
od svih svojih govora
dograđivat ćemo utvrde koje će odolijevati povodnjima horda
i pronalazit ćemo se
napokon
suviše osjetljivi
sa svojim tišinama
u intervalima čudno poslaganih otkucaja

Oznake: rujan, kraljevstvo, tamno


- 17:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se