meroveus

28.03.2017., utorak

VII. (Marsov dan)

Utorkom pričam o ratu
što još traje nepodnošljivo
a trebao bi se preskakati i zaboravljati
zbog kojega djeca ubijaju roditelje
a svi stalno bježe
nekamo gdje kao nije
utorkom pričam o njemu
i o onima kojima je potreban neprestano
kao jutarnja kava
na svježim humcima
gdje uglavljuju alijanse
i zaokružuju ravne ploče shvaćanja
nije prestao
iako prividan muk sve monotonije
svakodnevno
niže sunčeve kruge bez eksplozija
vidi se kao čudna mrlja u pogledima svima
s prijetećim sjećanjem na uzimanje
kad se najviše ima
vidi se kao paučina straha od nemanja najednom
i buja svojim rubovima
i zamućuje sjaj nadanja
bijesni psi dočekat će
puštanje sa svojih povodaca -
sluti se sve mučnije
i odlasci su izgledniji
od suprotstavljanja njihovom uzgoju
zaboravlja se na bolje
otpušta se nekamo drugdje
a otiđi i bježi
sve su učestaliji
ovdje je utaman ograđivati jaganjce

tko će dovoljno glasan ustati utorkom
glasovima što nezadovoljni stisnuti su šutnjama?
tko bi ih mogao zbiti
u novi slijed bez bojazni i laži?
dajte generaciju mladica
koja nije bila u procesijama plave krvi
onu čiji krvotoci
od života su slani


Oznake: Ožujak, utorak


- 17:28 - Komentari (6) - Isprintaj - #

26.03.2017., nedjelja

VI. (De Beata Vita)


Trešnja osunčanog cvata
poziva
poput obzora.
Blizini bi daljina.
Misao, već sva
po laticama legla,
u kupci mirisa
vid otkriva.

Biva tren izdužen
kao kap linijom pada,
prost i složen
po krvi i koži
kišom svega,
kad vatri spojen
u njoj se množi
i toplini nada.

I traje
svjetlosna gozba
svih dozvanih svata,
i nudi i daje
i zaborav i sjećanje
do svih prošnja
mislima iz zlata
od kojih je života zdanje.

I opet bit će,
dok vrelog je daha,
tog ushita čar;
opet pružit će se biće
iz običnog praha
do glasa svog šapta –
do izvora bistrog
iz kog je dar.




Oznake: Ožujak, kraljevstvo


- 20:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

23.03.2017., četvrtak

V. (Ljudi šutnje)


Jetke riječi dohvaćam
iz grozdova nelagode.
Kome se obraćam
kad istine zavode

naličjem što bliže je
sigurnijoj šutnji
i kad sve ravnodušnije
mimoilazimo se u patnji?

Nismo spremni gledati
tugama u oči,
radije ćemo čekati
podbočeni u nemoći

odmotavanje klupka vremena.
Možda bude bolje!,
možda je tuga prolegomena
sreći što je dalje?!

Tko će dočekati sve nas
raspršene k smislu u šetnjama
i tko do sutra od danas
goni nas olakim shvaćanjima

ovog uzaludnog mjesta?
Treba uzeti gordost
kad hrabrost nije česta
i reći – sve je Ludost!

Ovaj svijet ima bolji!,
paralelan svima nama;
i tu je!, stisnut u volji
razumnijim slabostima.

A mi smo tromi za sebe
i odgađamo se u navici,
stoga nam svjetovi bježe
napušteni od nas u svakodnevici.



Oznake: Ožujak, šuplji ljudi


- 18:39 - Komentari (5) - Isprintaj - #

20.03.2017., ponedjeljak

IV. (Mars)


Zašutjeti
ponekad znači
preslagivati
budući dijalog
koji će se morati rvati s govorom doba
u kojemu riječi ništa ne će predstavljati
traganje za prijeko potrebnim
procijepom iskrenosti
slamalo se koracima na rukama
gdje dohvati zabluda su zbunjivali
ne može se unedogled odolijevati stihijama raseljavanja
ne može
ne
bez uporišta svaka kretnja zamahivala je u prazno
i čvrstina plutala je besciljnom ravni produživanja
poput meduze što prozirna svoju nepostojanu ćud prostire
po svemu kamo dopadne
potreban je
tvrd oslonac kostiju budućnosti
s dobroćudnim izrazom lica
s tkivom na njemu ožiljenom mijenama
s uspomenom boli od koje se zategne bora osmijeha
i s iskrom sjaja oka
koja upućena tajanstvenim razlogom
po besprijekorno ravnoj liniji pogleda zdencu
pitkoćom dubine nikada ne oskudijeva
potrebno je i mnogo više
što ne stane u sve prezente na tekućoj vrpci
koje odgledavamo
niti stane u sadržaj posude misli
koju svakodnevno ispijamo
valjalo bi definirati taj golem izostanak
zbijen u čestici nedostajanja
valjalo bi ga obujmiti nemehaničkim zagrljajem
udaha i otkucaja
poput prvog zova zore na obrazu
valjalo bi razumjeti svjetlost
u mekoj mahovini na osoju večeri
valjalo bi shvatiti noć privremenog nestajanja
i govoriti a riječ ne izreći
stajati a s hodačima slijediti
ubojitu tišinu imanja apsurda pripadanja
valjalo bi steći oslonac
kako čitava kožom obavijena svijest
ne bi srljala na rendez-vous s prazninom
bez pridjeva
atributa
metafora
sva imenovanja bit će pješčano rahla
privezišta potrošenih misli
samotni sljepački hodovi na distancama jagodica prstiju
a uzgon dvostruke spiralne uzvojnice
na smičku bit će zabravljen
to zagovaraju svi oni koji žele militarizaciju uma
svi oni koji iza kulisa okrvavljenim uvjerenjima
poništavali bi djetinjstva u dječjim pogledima
kradući im svijetle budućnosti za samo bolju svoju
to kazuju gromile patnja nagomilane u zraku
koje udišemo sve izraženijeg okusa
a trajat će dok se ne otupi nevinost sluznica
za bilo kakav podražaj
a nakon toga
u nekom hibridnom svijetu čistog razuma
promatrat ćemo se sjenama u špiljama
jer netko ponovo izoštrava ciljnike
netko ponovo utire stazu bespuću zbilje



Oznake: Ožujak, sadašnjost, vjerodostojno


- 10:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

14.03.2017., utorak

III. (Do uma)

“Do uma!”
– glasno prisežu
u aulama svima,
a vidi se – lažu!
i drugi naum imaju
što godi onima
koji cijene izdaju
obećanjima.

“Do uma!”
– oholo zbore,
visoki patnjama
koje ih dvore.
“Tako se treba,
tako se može –
do kore hljeba
bez soli duše.”

Do kada,
kuda,
ćudi naopaka?
Kamo ćeš stići
no na odar
zadnjoj svijeći
kao sit grobar
gladi tuđoj sreći?

Nema se mira
dok laž vlada;
savjest ne bira:
ili pogađa, ili strada;
i zalud molitva,
uzalud vjera,
dok stigne žetva
šutnja je pokora.

A ti, nemaj mira
pred sobom –
zalog je svemira
u svakom;
ne staj zemno;
poželi, trebaj
nebo zvjezdano
za svoj sjaj!


Oznake: Ožujak, avertebrata, boras-barišić, HS, sadašnjost


- 19:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.03.2017., srijeda

II. (Venera)


Ženo
roditeljice bogova
ljudima posudo želje
osvrni se
i plesom sedam velova
otkrij mi tajanstvo svrhe
s kojom prilaziš
nadahni me
i pruži razlog otkucajima
osluškivati kapljice krvi
u glazbi sjaja očiju
ja oskudijevam do Tebe
nemam se
poput rijeke bez mora
poput kiše bez zemlje
ja nestajem bez različitosti
i moje riječi su bez soli
moji čini slomljeni su vrčevi
pred misterijom žeđi
sveudilj ruše se kule bez obzora
Ženo
imenom smisla
pohodi me

Oznake: Ožujak, kraljevstvo


- 10:11 - Komentari (4) - Isprintaj - #

29.03.2016., utorak

O niti


Na jeziku suđenice
abramitsku žrtvu spremaju
oltar im trapezno visi
zakačen negdje visoko gore
u hladnoći noći
znakovljem zviježđa
poput sjajne dugmadi
što plašt stiskom imaju na grlu

rekao bih njihanju neka stane
kako bih izglačao draperije
stavio ravnine
na pobješnjele okomice
rekao bih, gnjevan na sve složenosti
neka se pomak zaustavi
kako ne bih kasnio
u grljenju svijesti
osjetiti joj čiste linije jednostavnosti

ne vidjeh pomazanike
kamen na ulazu nepomičan šuti
i žaluje do divljina lavljih puteva

ravnine, zašto ste položene
i pogled ne stigne do riječi zahvale
kamo je otpušten
a vi, visine, kome ste posvojene
kad u podnožju prazne su ruke dodirom nedovršene
kad jedino nit slutnje
drži ih svojoj svrsi odmjerene?


Oznake: Ožujak, Vazam


- 08:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.03.2016., srijeda

"Višak događaja"

“Višak događaja” na sedamsto pedeset GeV
zasjenjen je gromoglasnim eksplozijama
žute kiše donose uzdahe za boljim životom
jer tamo su slavine zatvorene
a otvara se samo zemlja
rupičasto udomljujući potrošiv prah
svuda smo isti
za udarac slabijemu
slomit ćemo kost savjesti
i s udlagom navići ćemo se odhodavati
sada sporiji
svoj apsurdan krug oko totema
kažu: u nešto se mora vjerovati
makar bilo i nevjerovanje
mora postojati spona otporna na kidanje
koja um diže visoko iznad instinkta
kažiprst izbora pokazuje svoju uzdignutost ruci
zateže okidač
stišće detonator
k cilju koji poništit će “višak događaja”
ostavljajući neprepoznatljivu kašu na tlu
o kojoj se mora pričati što glasnije odmazdom
jer, drugačije nije moguće
nije prihvatljivo jednom prolivenu krv jednostavno samo isprati
bez sjećanja
mora se uzvratiti
kako “višak događaja” ne bi postojao
i kako bi znak jednakosti u jednadžbi
imao svoju svrhu


Oznake: Ožujak, CERN, Bruxelles


- 11:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

20.03.2016., nedjelja

Sfere


Glib skoren na asfaltu
uznemirava pogled
poput Oortovog oblaka
ovojnici poretka do kojeg pripadamo

može li se gledati dalje
preko onoga što nije učinjeno
uhvatiti niti slijeda izboja
koji slutnjom htio bi probiti krug

sva sreća položena na linije dlanova
premrežena je strunama očekivanja
pletivom koje se ne može dodirnuti
a prikladno smo odjeveni
zahvali za milosrđe
molitve sričemo vrhovima prstiju
i htjeli bi blagoslov
bar jedan
bar jednom

zalud je što Dugokosa
upućena Suncu
tragom doziva pozor
ne znamo i ne razumijemo
silu s kojom svjetlost
riše nam obrise
pa grumenje sjena
usječeno u očima
ne da ugodu
besprijekorno ravne linije
po kojoj smo stavljeni

i kad jesmo
početkom koji se strjelicom pruža
nalazimo zakrivljenja i neravnine
o koje se saplićemo
i kad jesmo
bratstvu s onim od čega smo
ne stižemo
a k susretu bi
i k njemu se udijevamo


Oznake: Ožujak, dodir


- 20:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.03.2016., srijeda

Quo vadis?!


Kad oglasi se nomad
sve ovdje je ovlaš
žilava prošlost još gleda s prozora niz ulicu
čiodom čiji ubod više se ne osjeti
ne može se istrgnuti svod iznad glave
i premjestiti na udaljeno mjesto
gdje pravila izostaju
ne može se zemlja prostrijeti
poput novog tepiha u stanu

poljodjelci bez sjetve
nestaju u svojim rukama
a mogle su im biti elise
mogle su izrasti u krila
sad ličinke postaju u čahurama
i tvrd im pogled
ne haje za komešanje prašine
sve ovdje je neupoznato
utvrđeno budućnošću koja ne će proklijati
i glasa se nomad
kad svaki govor prazan stol postavlja
i kad čeono mjesto isprazni se
podlo osujetivši klimavo postolje
sve pravo zakrivi se
u nedohvaćanju putanje Titana
sve dužine oskudijevaju stazom
pravcu koji se ne iscrpljuje
i kome ukorijenjenost ostaviti
nego rogatom bogu žetve
nadajući se



Oznake: Ožujak, zemlja


- 16:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.03.2016., nedjelja

Neko bolje sutra


S bivšom stvarnošću na ramenu
ponovo odgledavam
nesretnike što s osmijehom
zemlji išli su u pohode
za neko bolje sutra
u dugačkoj koloni prljavih ovratnika
namještali su kravate na redenike
salonkama gazili su mulj
vidio sam ih
nesretnike s osmijehom žilave žitke zemlje
dok svi oni sretnije uozbiljeniji
ispijali su kave na korzu
a potom limuzinama odlazili na večere
njihovi životni razgovori stjecali su se higijenom
izbjegavanjem neravnina
obzirnost prema sebi
našli su u mentolom osvježenom dahu
kako bi riječi dodirivale se jezicima
na pristojnoj udaljenosti
i kako bi mogli u sterilnim uvjetima
osuđivati sve prljavštine svijeta

sad viđam nesretnike
što s fotošopiranim osmjesima
hodaju zemljom zemlji
kamo bi mogli drugdje zaputiti se?
kad odustaje se
od nekog boljeg sutra
za bilo koje sada
u koje ionako uselit će se gozbom crvi

više nije važno
što domovinski poduzetnici vladaju
nisu važne ministarske fotelje
koje su počinjale od vozača autobusa
pornografskih ilustratora jeftinih plaćenika
običnih lopova doušnika izdajica
prepisivača nasilnika
nije važan smisao ravnovjesja
u kruženju svih njih do časnosti
nisu važne laži što svakodnevno praznuju
odustalo se od nekog boljeg sutra
većinski
odustalo se uopće od svega
i ostalo je samo sjećanje na ramenu
kako se nekad
zemlji išlo u pohode
s osmijehom žilavijim od beznađa
za neko bolje sutra


Oznake: Ožujak, Vazam, zemlja


- 09:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.03.2016., srijeda

Pod Lovčevim pojasom


Pod Lovčevim pojasom
oštar je oval šafrana
vidi se: kako je gore
i dolje je
a kad pogled s visoka padne
očima koje ne mniju
vrhovi zraka oblažu ravnine vodom
i daju spokoj pružajući im kožu
sa česticama raspršenih piramida
od njih su snovi paperjaste iskre
što zorom lebde jačem svjetlu gore
kako bi mu pripale
a stope im spuštene dolje
na laticama šafrana
izdužene su do Pseće zvijezde
možeš krenuti s njima
i utopit ćeš se u ognju zablude
bez vode i bez glasa
oslijepjet ćeš poput djeteta s igračkom
vječno zaustavljenog u igri
koja briše tvar i vrijeme u njoj
a ostavlja im ispražnjeno mjesto u gledalištu

kome ću pripasti
prije nego maglice gore
dovrše se redom
i kad s kašnjenjem dolje
hod cvatnjom prestane?

Oznake: Ožujak, zemlja


- 20:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.03.2016., četvrtak

Impetus


Iza stakla gvozdeno drvo
pokazuje pupove
godovima do sutra:
bit će isto – opet neodgledano;
suviše je riječi izgubljeno
nepotrebno.
Zajedno je propušteno.

Na staklu vrijeme
svoj obris poklanja šutnji očima.
U znaku razdvojenih blizanaca
počinje mimohod dodira
do membrane damara
sluha što izgara
od tog dara.


Oznake: Ožujak, kraljevstvo, novo


- 19:30 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se