X. (Istok)
Opet s Istoka
vjetar donosi miris Moloha. Nije to ništa: zloguk let ptica i na kljunu prasak krika – beznačajno. Pravit ćemo se kao onaj do onoga koji ne vide i ne čuju. Udobnije je pratiti sa sigurne razdaljine sapunicu trgovačkog diva, a već sutra netko drugi bit će spreman ulozi žrtvenog janjca gladnim redovima koloseja mnijenja. O, kruha i igara dajte, samo nek’ ne bude rata! Neupućeni jarčevoj pjesmi trebali bi biti zaštićeni sa svojim podmladcima, iako svi će, baš svi, na tajanstven i nepredvidiv način oćutiti slani akord krvi i još intenzivniji šum udaljenih beskrvnih prestajanja. Jer, svi smo povezani, mada sebi sami; i onaj lutajući nerv u svemu prepoznaje bojazan i ne daje joj iz ničega do nekoga stati. Vraćaju se neki davni grijesi, milosrđu i praštanju otporni, kao spiralni niz u svakoj ćudi graviran filigranski, a progutaju se, niječu u ugodi. Mogu se zaboravljati, stisnuti poleđinama svjesnosti, ali nikada ne će zemlje dubini dopasti, ne mogu, sve dok kob krvi se glasa, volšebno nestati. Oznake: travanj, sadašnjost, sirija, Litva |