meroveus

Opet s Istoka
vjetar donosi miris Moloha.

Nije to ništa:
zloguk let ptica
i na kljunu prasak krika –
beznačajno.
Pravit ćemo se
kao onaj do onoga koji ne vide i ne čuju.
Udobnije je pratiti
sa sigurne razdaljine
sapunicu trgovačkog diva,
a već sutra
netko drugi bit će spreman
ulozi žrtvenog janjca
gladnim redovima koloseja mnijenja.

O, kruha i igara dajte,
samo nek’ ne bude rata!

Neupućeni jarčevoj pjesmi
trebali bi biti zaštićeni
sa svojim podmladcima,
iako svi će, baš svi,
na tajanstven i nepredvidiv način
oćutiti slani akord krvi
i još intenzivniji šum
udaljenih beskrvnih prestajanja.
Jer, svi smo povezani,
mada sebi sami;
i onaj lutajući nerv u svemu
prepoznaje bojazan
i ne daje joj iz ničega do nekoga stati.
Vraćaju se neki davni grijesi,
milosrđu i praštanju otporni,
kao spiralni niz u svakoj ćudi
graviran filigranski,
a progutaju se,
niječu u ugodi.
Mogu se zaboravljati,
stisnuti poleđinama svjesnosti,
ali nikada ne će zemlje dubini dopasti,
ne mogu, sve dok kob krvi se glasa,
volšebno nestati.

Oznake: travanj, sadašnjost, sirija, Litva