meroveus

10.12.2017., nedjelja

Bijelo


bijelo nema
golo je bijelo
bijelo je prvo
bijelo je moja slabina
od grimiza drvo
a um samo jedna grana
dok korijenom se primam
u ponor suprotan
ja se nemam
kad sam mu odan
stog' u lista vrh gledam
meni neprohodan
u tamo sam
od sebe dodan
jer budućem trebam
budućim hodan
- ja beskućnik sam
u bijelom domorodan


Oznake: prosinac, bez


- 17:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

05.12.2017., utorak

Došašće II.

Ne slažem se
s prosincem
u noćima pred zoru raspukne mi sne
i oni koji trebali bi biti
sad gomilom puknuća su nepristupačni
stišće me dan u tjesnac
sve užeg gledanja
u samicu
u tijesak
bez pripadanja
kad uskrati mi sne
oduzima me neprohodnom šikarom
zbija u suhe strukove
čija pucketanja jedini su zvuci
koje udovi uma imaju
boli me ukošena svjetlost
boli nevinost sjaju
i zato što ne mogu otisnuti se
čistoći po tracima do gore
ovim mislima dodir
odrastao je u bijeg
i napušten tako do sutra
koga bih čekao?

ne slažem se
s hladnoćom
onih koji imaju
došašćem imat će više
oni znaju!
oni oduzimaju!
pred streljački vod govora
guraju svaku toplu misao
gle, ljudi su stvarima uramljeni
i strijepi se životom stvari
pa odlaze svi oni
kojima nitko ne dolazi
napuštaju svoje kaveze samoća
odlazeći susretu u kom ne pogibaju riječi

ne slažem se
s došašćem
u kojem nitko ne će doći
s obećanjem
što mnogima oduzima
a samo odabranima daje
ravnovjesja nema
nema snova kad ispražnjene mrzle noći
početcima su obećanih dana
i kad stisnuti se
jedini je izlaz u ponudi smisla

i ne slažem se
sa sobom bez radovanja
ne možemo se pomirbom susresti
jedan je okićen svjetlima bez sjaja
drugi, bez njih, gnjevan je zavadom na cesti



Oznake: prosinac, bez, Božić, yuletide


- 12:42 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.11.2017., ponedjeljak

Može se

Onaj koji je mahao kopljem
ostavio je pogled na ćud
budućem vremenu nepotreban
ima li smisla osvrtati se
za svim onim vratima
što dovela su ovom hodniku
gdje nam glas odjekuje važnošću?
ima li prijekora u stopama
kad okomice ravnomjerno
pred sebe polažu u ravninu
kako bi se hod olakšao?
pravo se, slomljeno u oku
tanji umom u apstrakciju
uvjerenja o potrebi za istočnim grijehom
i neposlušnost neznanja
bude odlika istezanja prilagodbe
nema se izbora
nego prihvatiti pokret
koji posegne mjestu
kamo otvarat će se nova vrata
a htjelo bi se dalje od napete kože
više od domašaja
što ga naum može pružiti
htjelo bi posvojiti se u drugom
koji boljim vrijedi
dok najlakše je gromade nestalih misli
u krugu svojih promašaja
umetnuti u kvadrat svetačke slike
i goropadno ju uramljivati
godi poniznost ideji s licem
koja nam se u govoru
nikada ne može suprotstaviti
takva odanost iscjeljuje rane sumnje
podvezuje odsječene udove
može se preživljavati
i ne pitati
može se u svemu pronaći odgovor
koji će zadovoljavati slijedeći dan
prihvatit ćemo se slamke
na uzburkanoj vodi
i rastvoriti je u aveniju
imat ćemo prolaz kroz Crveno more
k obali u kojoj se očekujemo pohlepni životom
nevolji izbjeći
kostrijet odbaciti
ostaviti Casablancu:
oh, cilj nam je bliz, u svima isti


Oznake: studeni, Skakespeare, bez


- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2017., nedjelja

Dan poslije


Dan poslije
ne
objašnjava
zastane u grlu
kožu stegne
u remen
i već teže je
sjećanje
iznad tla dohvatiti
riječima
nešto se
vlastito otima
nešto do svih isto
zapodijeva razgovor
o sramu
kog šutimo
odviše je sitnosti
na trgovima
što prečacima se bave
odviše je velikih
u glibu ćudi
dan poslije
ne obećava
ne nudi
a još trajemo
uporni
čuti se
i ovo beznadno kazivanje
klizi po uspomeni
nečujno
nemamo si što reći
ovdje
proturječiti sujeti
i sluh steći
do govora živih


Oznake: studeni, Vukovar, bez


- 09:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

14.11.2017., utorak

Nemir


Zagubio sam svoju mapu zakopanog blaga
i hladno je kao što nije bilo
i kiša nervoznija pada
dok promrzla misao luta
nenastanjenim područjem ovog osjećaja
a čini se prijeko potrebnim
zadržati ju
iako tek gumb je nagovještaja
s kojim nestat će i toplina i ležaj i ognjište

postoje susreti zbog kojih
svađe nutrine bivaju sve tiše
i čini se: prazno je gledalište
a rekviziti na sceni donešeni
sablasno odbrojavaju udaljenosti
pružiš li ruku
već šapat slabosti
vrati je nepotrebnoj namjeri
već nečinjenje u luku
obujmljuje čitavo disanje
i u njem skriva se
poput urotnika u zavjeri

poneke susrete htjelo bi se izbjeći
ali oni su vranci u snazi
što trkom oko plijene
a pogled k njima uvijek je veći
kad im se prilazi
a ne može se drugačije
ne može se tom pogledu pobjeći
jer silinom mu vrijeme zrije
u ovom jedinom mjestu
iz kog sve se živo rasprostire

nismo drugdje
i samo ovdje ćemo se steći
u drugom nismo
u ovom smo sa stubama misli vjereni
do nekamo
kroz svijest probodeni
i kad se čini kako samo slijedimo
po paučini sna svoje bdijenje
i kad se susreta s buđenjem bojimo
mi ovdje smo obnaženi
snom k onom u kome sanjamo
mi bježimo mu
jer samo tako ostajemo
i mada je u srazu sa smislom:
mi tvrdo jesmo
zauvijek do onog drugog u kom nismo

teatralno udjenut ćemo privolu
svakoj kretnji što jača se bliži
i zajedno kušat ćemo
od vjetrova ljepljivu smolu
koja naum nam drži u cjelini
možda spasit ćemo
uspravljenost k visini
možda bliskost dugujemo
upravo toj prkosnoj popudbini



Oznake: studeni, bez, dodir


- 17:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.11.2017., srijeda

Zaustavljanje


Studeni počet će
s danom kad prvi je osamnaesti
kad stratištima
u večenjim satima stignu vile
koje povijat će plamove svijeća
svojim dlanovima
pahulje magle upredat će svojim kosama
i zemlja stenjat će plesom
pod jarčevim nogama
a bezimeni junaci
pružat će svoja sječiva duša
u meso živima
tad riječi imat će zbilju
u nekazanom zaustavljanju
a udah do njih raspuknut
u krugu
na križu
zaječat će
već sada tanji
u svom propadanju
zrak bit će težak
slijepljen poput noktiju na prstima pluća
i strugat će toplinu utrobe
hladnoći nestalog duha blizak

Ne prestaje
ne jednači se
već bode
ozljedi rođenjem nov rez se pripitomljuje
dok životom se kleči
pred smrću od koje je
ne osjeti se
kad nisi od sebe ulomak
zemljanoj posudi
kad traješ nekamo kao stroj
s podmazanim zupčanicima
a svaki jeftini pomak
stiješnjenog srca
uzimaš slavolucima
svog omiljenog ega
u nekom hibridnom svijetu
apsurdnog otkucavanja

Izostaje pravi motiv slavlja
skriven u jetkom mirisu krizantema
i ako nisi blizu
ako nisi stabljika listovima
navikom se probavlja
svako sjećanje na nadnaravna bića
nestaje magija s kojom glas
riječ veliča
i sve se zaustavlja bez namjere
sve staje u paradi kiča
i ljuske pokazuju se bez jezgre

Ne daj me
izboru u kojem se prestaje
dijeliti zemlju
bez dodira misterije
ne daj odluci
čiji hir otkupljuje
ugodno beztežinsko stanje
ja bih na kraju san
što trajat će dubokim morem
daleko od ove suhe obale
daleko od svih razgovora
u kojima su stvari
od živih važnije


Oznake: studeni, bez, Vukovar


- 07:43 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.09.2017., petak

Bez bećara

Slavonijo, s jeseni si tužna,
nisi više rodna, nisi zlatna,
do poniknutih pogleda si prazna.
Djedovi nemaju unučad
o koju bi se mogli u šetnjama oslanjati
i lutaju sad gradom promašenim trgovima
poput nikad poslanih razglednica.

Još jedno ugašeno ognjište
prepričava se na sablasnim kružocima;
ulazi se kroz prozore,
kroz pukotine u zidovima
i promatraju se ostavljena tijela u kužnoj bolesti.

Sve će to, dragi moji,
prekriti asfalt, beton i ravnodušnost
i apstrakcija bivanja bit će upotpunjena
u globalnom pomicanju nikamo.

A dalje, sve je naoko isto
prema putokazima na cestama:
prolaze rijeke, teče sok ravnice,
a iza blještavih fasada
neumorno radi mašinerija propasti;
dalje - sve je ostavljeno - isto
do sutra u kojem će se svi odbačeni životi
kao mjehurići od sapunice
u sjećanju rasprsnuti.


Oznake: rujan, sadašnjost, Slavonija, bez


- 16:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

10.09.2017., nedjelja

Nokturno


Zariješ se u san
kao grmljavina
poslije koje ne znam
tko sam
dok suvislo objašnjavam
sve o prijelomima
i pravdam modricama
Stolica tankoćutno
pomaknuta od stola
čeka
i silueta nečija
uobrazilju popunjava
Zasmeta promaja
smetaju drhtaji zavjesa
smeta tvrdo drvo ormara
kad pucketa plohama
kao udaljena reklama
Ostavljam
zaboravljam
i čistinu do misli vraćam
Svem razbacanom
pružam privid reda
i sastavljam
kao prste na rukama
svaki udah uz rebra
i pogađam
iskričav ton zvona
i kovitlac vjetra
i kakvog je mirisa koža
i sjaj oka
kad svega toga
nema


Oznake: rujan, bez, tamno


- 18:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

07.09.2017., četvrtak

Zdrav bio



Zdrav bio,
rujnom raskvašen, jadu
od tebe ruke svrhom bubre
i buknut će raščlanjenom čvrstinom
poput krošnje duba
već pozinule su zglobovima
čvorove otkucaja sedefa
što plave polja do tvrde ljuske
i zaokružile se rašljaste
u bastion
s kojeg nema odstupa

Zdrav bio,
u rumenom okupan, jadu
među svim riječima
što uljepšane gurnule bi te ugodi
stojiš sav do svakog osloncem
u koji se kićan sjaj udijeva
a nemaš se u njemu
tek plod otkidaš
s klicom iz koje grčem izbit ćeš
pa sad već sit golem si
do onog koji gladan bit će veći

Od strasti si kad nemaš
paperjem rasut u oštar vrh
i zbijaš se od nemanja
poput gorskog potoka
dubeći si put
od strasti si kad trebaš
žilama prkosa opasan
da života slijed lomiš
jer nisi kraja željan
jer nisi početku odan


Oznake: rujan, sadašnjost, bez


- 17:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

04.09.2017., ponedjeljak

Do Damaska


“Savle, Savle!
Zašto me progoniš?”

na dovratku ovog retoričkog pitanja
uklesani su simboli imaginarija
pred kojima se svi sagiblju
nešto je iznad
što mjeri svaku riječ glasom
iz kojeg se drska javlja
i svakome nije svejedno
pred sobom staviti oganj, silu ili boga
i raspravljati o zauzeću tvari

kad smo tako sitni i beznačajni
a drzoviti pred svatima
sablažnjivi u imperativima
a prpošni plesom
jer imamo se od radosti
jer želimo se zaboravljajući
mi pronalazimo zaobilazne puteve do Damaska
i nikada ne saznajemo
jesmo li se tamo zaputili
kako bi ruke kušale svilu
ili sablju

promijeni ime
zamijeni idola koji predstavlja
metaforu nauma s kojim upravljaš
i tko si
s novom odorom
pred očima istih odrastanja
dok se još uvijek dovikuješ u samoćama
s onim sobom
koji se samo jednom imenu odaziva

nitko nas ne može bolnije iznevjeriti
od onoga čije ime uzalud zazivamo
nitko nas ne može vidjeti
kad u tišini prebrojavamo utege
s kojima smo sve lakši na tezulji vremena
a prkosni kakvi smo
pokazivat ćemo se veći
riječju, djelom i propustom

daljinu dvorane Maat u kojoj nam nitko ne će pružiti ruku
ne razumijemo
kao ni finese ceremonije
koja je samo jedna i nepromjenjiva
pa posežemo za ovovjekim misterijama
s mimikrijama i skrivanjima
pa se natječemo s vrhovima tumačenja
dok istine žalcu ne osjetimo oštrinu

i svejedno je s kojim imenom
netko se rve
i svejedno je u čijem ognju sagorijeva
kad sagorjeti mora
kad izgubit će



Oznake: rujan, bez, Istok


- 18:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.08.2017., subota

Inače



"Ne staj ovdje!
Ovdje je prolaz inače."

Desetci pogleda na ravni
sad povod razgovoru imaju.
Inače,
jednoličnost se podnosi dočekivanjem
i ustrajnim slijeđenjem
ugaženih stopa.
Kao da svi svojim šutnjama
iste misli dijele,
a riječi uznemiriti bi mogle
sve što je inače.
Stoga ljudi nahvao
udobno daju glas drugome,
stoga je inače sveto,
a jedino pravo
po desnici se ravna i zaslužuje
pod svodom običaja.

Ovdje je prolaz
inače.
Ovdje se ne staje!

Trivijalno novo ruho ima
koje se mora uočiti,
a naglašeno je sažetim parolama
i slušljivim ponavljanjima
što lako usjedaju
do svih naslonjača.

Morlaci se više ne prepoznaju
kad u svemu
svi prolaznici su umom
i kad inače
čvrste rešetke im do razbora postavlja.

Zbog čijih obećanja
opredijeljeni smo rođenjem?
Već krnja djetinjstva
skladom, redom i razmjerom
pokazuju nam koliko smo svi isti,
a isto toliko beznadežno različiti u jednakosti
i sve gore visoko
suvislo prizemljivat ćemo
estetikom lako čitljive uobičajenosti.
Ponestaje nam svrhovitosti bez svrhe,
ponestaje nam lijepoga
međ’ ljušturama misterije sadržaja a bez oblika.

Gdje smo inače
kad samo jednog sebe trebamo?
Ima nas neispričanih,
nepokazanih,
ima nas zanijekanih,
zaboravljenih –
ima nas inače!,
a stvarno tamo gdje smo
nikad sebi ne pronalazimo.



Oznake: kolovoz, bez


- 08:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.06.2017., nedjelja

Prolazno


Na crjepovima lišaj modrini prkosi
i srebrenozeleno nadijeva monotonoj plohi
otvara rebra
grabi utrobi
razgovor novi zapodijeva
o tome kako se oblik iz sebe ruši
i mada sve se doima isto
posloženo međ’ uzlovima pamćenja
nešto neosjetno javi se
u izmaglici predosjećaja
iskra divlje misli
na tren je uska staza
sažeta prosto od nagovještaja
i već pogled krivi se do poznatog
već razdaljina užom se bliži
i najednom ponestaje razumijevanja
tvrdoukoričena knjiga visoko na polici nedohvatna
ostat će nepročitana
a slova naslova bez sadržaja
postat će krajputaši zaborava
pa djelatna ruka nikad ne zna
u pokretu mišiće i kosti
i ne poznaje struju koja ih goni
po činu se umu glasa
u spregnutoj kožom predodžbi
a sve što ju konačno uzroči od početka
kao odsječeno potrebi se ne pronalazi
ne zaiska se
i kao ne postoji
tek ima se samo po sebi
samodostajuće u vidu varkom svjetlosti
Klizimo po površini
i smetaju nam neravnine
naravne utrobi
a sve što ih podržava vješto krijemo
zaokruženi oko onog što nas drobi
Klizeći se prepoznajemo
po tome kako smo otporni
učiniti nešto drugačije
tako se preklapamo
jednačimo
konačno odobravamo
samo ono koje je svemu isto kao prije
tako i trajemo
do zamora dara
kad utroba nas izda
kad sve čemu hoćemo
najednom prsne iz svog središta
rušeći uspravnu os od svjetlosti što nas stvara


Oznake: lipanj, bez, osjećaj


- 08:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

31.05.2017., srijeda

Getsemani



Nemam riječi
koje bi ugodu razboru dale
a očekuju se
poput Mesije
u ovom beztežinskom stanju
kad nije ni dobro ni lijepo
O Suncu
o zaru Mjesečine htjelo bi se
ali pustoš glasova nadjačava
akord na struni do njih
trnu jagodice
i dodir koji vezuje izostaje
postane suvišak
iza sedmog iza tisućitog pokušaja
poslije svih obećavajućih praskozorja
i bosim je stopalima poput vreline nepreglednog asfalta
Kamo se ide nelagodno
kojem dospijeću hita se
usmjereno pravocrtno vakuumom?
Mimoilazimo se s rukama bez pozdrava
kao da smo neupućeni rukovanju
a mnijem kako smo svi pomazanici
samo smo dogovorno zaboravni
izabrati se njima
samo smo prešutno odustali
vidjeti se boljima
pa čvrsto stojimo
u svojim raskrižjima
trpeći se
a poslije oružamo se gnjevom
za pohod mjestu koji nikada nam ne će zbiljan postati
i prozirna je uobrazilja otpora kojeg bismo htjeli imati
Ne, nismo spremni pružati ruke
još uvijek usko gledamo se kroz proreze vizira
procjenjujući oštrine intelekta
a skrivajući pod oklopom
osjet što krvlju pulsira
frekvencijom istog svima nemira
a treba li se o njemu šutjeti
slušati stisak uznemirujućih šupljina
i ne dozvoliti im tjeskobno odjekivanje
te plasirati zakrabuljene doživljaje savjesti
sa sretnim licima na društvenim mrežama
i tonuti
ili poput kamena plovućca održavati se na ravni
ili pak odletjeti
i ostaviti uteg stvarnosti
pred važnijim razlogom
no što je poprečnica između početka i cilja
pa negirajući ih tragati za svrhom
onoga suptilnog damaranja tekućine ispod kože
koje cjelovito samo jednom biva
a rasprši se raspe
ni za što


Oznake: svibanj, bez, Getsemani


- 14:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.05.2017., utorak

Strogo kontrolirana imaginacija


Stiješnjene misli
o drugim svjetovima
prestaju u sebi
preglasno se događa praznina svakodnevno
suviše nametljivo
osvaja svaki pogled
stvarajući trend poravnanja
u kojem konfekcijsko razmišljanje
traga za bizarnim detaljima
Da – svi smo isti
ali samo kad se poznajemo
po hodu u mjestu
ako se iskorakne
jednadžba prestaje smisleno djelovati
i nered reda smeta
poredak smeta
smetanje smeta
Preporučljivo je trajanje podnositi
bez suvišnih pitanja
i pokazivati bezbrižnost udaljavanjem
kako se ne bi čulo lomljenje kostiju misli
koje će ionako završiti u presama nedopuštenih apstrakcija
jer događamo se
ovdje i sada
a sve izvan odbija se začeti
već pogledom na usku zdjelicu smisla
pa voajerski tražimo ugodu
po linijama willendorfsko-kardashianskih obujmina
možda uzaludno dotičući paralelan svijet
sirovom potrebom za plodnošću
kad je već ovaj prijeteće sterilan


Oznake: svibanj, bez


- 18:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.05.2017., subota

dobrojutro


dobrojutro
samozvana zoro
što hrbatu stvarnosti
dodaješ padine
i staze uzvojite
U gorovitom tijesku
lakše je prodisati
i ne odati se psovkom
pred zvijerima
dok u ovom trenutku
poetska pravda možda
vlastoručno potpisuje smaknuća
preostalih sanjača
koji preobrazit će se
klupcima mesa
na pokretnoj traci užitaka
Možda taj balans suprotnosti
potreban je
kako ne bi bilo rodoskvrnuća savjesti
u noćima kad se Ivanje bliži
i možda stoga je teže ruku podići do slabosti
u kojoj se svijest skuplja
A nismo čisti, ni sveti
nismo u dobroj namjeri odrješiti sebi
Krenimo
sanjači dobrojutrom
godi sjetiti se poteza
svih oštrica sunca urezanih tijelu
gordo ih je nositi na njemu
pa neka se i tišina noći isprazni
neka joj se oduzmu glasnice do misli
ostat će u danu eho
iz nečega što su mogle biti


Oznake: svibanj, bez


- 08:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.05.2017., ponedjeljak

Poprečnica slutnje


Posljednji put mrvio sam zemlju među prstima
na lijevoj obali Drave
jednog predvečerja s oblom mjesečinom
kad su topole kao nježni gorostasi širile topao dah
osjećao sam disanje na jagodicama
a iskričav jedan obraz, preblizu pucketajući riječima
udomio se ježenjem na vratu
nikada zemljaniji poslije nisam bio

a sada
ovaj svibanj sa svojim grmljavinama
bit će presudan
poput škara što sijeku pupkovinu
i kad se kaže
tako što kao slutnja
već misao je problijedjela
ispred onoga koji slijedi tijelo
htio bih skinuti rebrenice s otkucaja u grudima
podati se ovom zemljanom mjesecu
mimo naučenih psalama
i uronjen vlatima trave
osluškivati značaj difuznih nagovještaja
k nečemu što oduvijek tinja ludošću

jer sve je olako
ako odluka ne hrabri izbor
i ako negodovanje prati svaki korak

jer hod bez pjanosti
pust je domašaj
svih mojih susreta koji su obećavali
i sve naposljetku biva samo ovlaš
te se rasprskava
poput djelića sekunde u liniji zvijezde padalice
pred gustom atmosferom predrasuda
više ni sunce ne izlazi isto
okrenutih leđa nevoljko obavlja posao
pokazujući svoju sve veću udaljenost

jer vile su se skrile na visovima
pred srcima koja u koristi se mjere
i ne znaju do samo sebi zahvalu uzeti

tko će ju dozvati
tko snubiti
kad beton i plastika odzvanjaju do večeri
umjesto krošanja u plućima nabubrelih od kiša
i u žurbama
tko će ju dočekati
oslonjen o misli bezazlenih tratinčica


Oznake: svibanj, bez


- 20:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Ona koja je od užadi


Uz Janis i Amy
baršunasto i hrapavo u isti mah
osluškujem dan u zori
i kose svjetlosti raščešljavam
a sidra su u noći zaglavljena
prošlost se preko ruba posude sada prelijeva
ali ne smeta taj uzaludan uteg
dopunjava se negdje u potpalublju
gdje jedro svoje tvrdo uporište ima
pustit će, otpustit se valu
bješnje od okomice što se ubada
ne brini
i kad obujam kraju dospijeva
krug će se krivulji podati
do novog sadržaja
najmekšom linijom što ćud gvožđa otapa
i sila ne će vlast imati
do samo jednog otkucaja podneva
ne brini
i kad samoća u riječi prijeti
zasićenjem disanja
a sinkope međ' rebrima
kao čiode ranjavanja
utiskuju prorede glasovima
- sve je od nerazmrsivih čvorova
potka ovog tkanja
i sastavljen tako
hrapavo i baršunasto
opor i krilat
iznad svih popisa nestalih
česti svoje zbrajam u poredak
s kojim provom razbijat ću val
i slomit hridi
što udvojene ne daju mi k ženi ptici



Oznake: travanj, kraljevstvo, bez


- 08:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.04.2017., petak

Do


I ova misao zatkom ide.
Do hladnih boja
kosti razmiče, meso jede;
kao nije moja,
a na njoj je lice moje.

Usko je i tijesno
do riječi prave,
svem obimu bijesno
do izbora oprave
za ovaj ples s jesmo.



Oznake: travanj, bez, riječi, terpsihora


- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.11.2015., subota

Stijenke


Tako smo prozračni
Sunce nas rasprši
i lebdimo dodirujući se mislima
na strunama pogleda
tek kiša stisne nas
i pokaže stijenke do tla urasle
i klizi po njima
lijepeći u skučenom prostoru
sad odrezanim mislima
slijedove otežalih stopa
čija zaustavljiva pravilnost
označava jedini posjed
iz kojeg se nikad nije izišlo
a sve udaljenije izvan
izlišno vene nedohvaćeno
i sve što su bile utvrde
robusnih stajališta
prema kojima smo se upućivali
sad razgradivih su bedema
i lako ih je preslagivati
sve dalje izvan
kiša otapa
i slijeva našim stijenkama
lupkajući zrncima
koja su nekad bila stijene
sve izvan k daljem
tako je od nas raspršeno disanjem
potrošeno gledanjem
i svaka riječ
što je takla djelo
propadne u rasapu s njim

Oznake: bez, tamno


- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2015., ponedjeljak

Adobe

Kad ne osjećaš stopala,
a zemlja škripi;
kad gledaš,
a pogled je deset minuta zaostao iza tebe
– nečija ruka pružila bi se
kroz pustinu predosjećaja
mjestu kojem pripada;
i već naum joj početak groznice ima,
a uhvaćena njom
opožarit će dan
i stlačiti svod do tla
u liniju razdvajanja.

I kad ne razmišljaš
stroj neumoran radi
i dekodira siluete daha u plućima;
disanje je pisaljka oštrog vrha
na nepcu hodanja svima;
i kad se ne razmišlja
ono nam hod struže mislima.

Nezaustavljivoj stalnosti
ne može se prići
s mehanizmom nizanja mijena.
Bio bi to krivi smjer
zemljanom cestom kojom se ne prometuje,
a pravo se pokazuje tamo
kamo slutnja sakuplja obrise.
Možda stoga što su nam
misli užlijebljene – ?,
a ne možemo istrgnuti usjeke.

Sad idući dvojim
s riječju od blata:
slamati njezine rječnike babilonskih kula
i uzvicima uskličnike oduzimati nepotrebne,
ili pristati uzništvu gledajući joj u lice?;
ali do naravi joj ne ću stići,
jer ne poznajem stazu
kojom se hodalo sa sjajem u očima,
jer ne poznajem brijeg
po kojem se vrhu svjetla uspinjala.

Oznake: bez, Adobe


- 06:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.09.2015., subota

Jesen

Opraštam se
s vremenom što ga odluka
presijeca
ja sam ovdje
a ono je negdje drugdje zakašnjelo
i kraj već mu nestaje
na licu koje više ne će biti isto
pogledam li:
nešto se ugaslo nezbrinuto
a čuvstvo pamti trag od plama
onog nesigurnog početka
kad jedini važan
uspravio se nadmoćan iznad svega
i zaboli podmuklo
pod rebrima sebeljubivost
dijeljenje je izostalo
sve ponuđeno posramljeno
vraća se praznih ruku
obećanje
od kog temelji su
napušteno zjapi odustajanjem
posljednji stanari otišli su tiho noću
ostavivši odškrinuta vrata i prozore
i prvi pogled na njih govori
kako je ovdje netko bio
a sad pucketava tišina
njihovu prazninu raznosi vjetrom
i samotnost praga simetrijom sjena razvlači
miris prašnjave negostoljubivosti

kad se oprašta
s vremenom
oprašta se s osobom
jedno bez drugoga nisu
ukrvljeni su
i oproštaj kašnjenju podupire odluku
blijedog lica što u zrcalu promatra se
pred jednom novom slikom bez boja
samo su obrisi šutnje u dubini naznačeni
a ne smije se do nje prići
i posljednje joj riječi početkom jeseni
nestaju na cesti koja nekamo u maglu vodi


Oznake: bez


- 13:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.09.2015., ponedjeljak

Granica


Hodam do
slabosti kojoj se tijelo veseli
prkoseći svem jakom
i kad mogućnost iscrpljena leži,
i kad joj slomljeni udovi
patetična su groteska
bijelih forenzičnih linija
s kojima odgonetat ću
uzroke i razloge iscrtavanja
na besprijekorno čistom betonu
među šetačima.

Čini se kako posljednje
tople zrake Sunca ovoga ljeta
izazivaju zgražanje
pred publikom čvrstvog kruga;
znatiželje i pristojnog distanciranja
nikad dosta
ako se iz suterena visoko gleda svijet
i žvaču glasovi javnog mnijenja,
što olakšava svima
pronaći granice koje se ne smiju prijeći.

Tragično je podsmijehom
prebrojavati sjene prema stopalima
iz kojih se izvlače
i Sunčevom kosinom izdužuju
u veliku nedefiniranu mrlju,
stoga ih pogled sve obuhvati
od granice koja se ne smije prijeći
i stavi u pretinac izgubljenih stvari.
Tako se veličina svede
na profil staniolske vrpce
s kojom se pokušava
sačuvati oblik zamatanjem.

Ako je izbor izabrati prikrivanje,
kakva nas sablazan očekuje
u svođenju računa
kad utržak blagajne pokaže se
nedostatnim za dodijeliti si plaću?;

tad zateći ćemo se
u pozi pukog promatrača
što odmjerava si nepomično lice
na poprištu jedne završene priče,
a poslije toga – muk.

Nije li to granica
pred kojom svi stajemo?

Oznake: bez, nada


- 11:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.09.2015., subota

Znanje


Nikad ne ću saznati
što biva s datom riječi
stavljenoj na papir
kad postane živo kucanje
čeda kojega nitko ne će.

Sve živo brižnošću je dojeno
i početci potreba
nagrade su umovima,
a ovo odbačeno nahoče
nikad ne će uzeti ime,
ni naum obećan s njim;

bivanje već smračeno je izostankom
jutra u kom moglo bi otvoriti oči
i zaplakati.

Uvijek na jednoj strani rođeni
nikad ne ćemo doprijeti svetosti druge
iz koje smo istrgnuti,
a neznanjem, ipak, upućeni smo joj
sanjivim osjetima;

i tako polovični, slutnjom nedostajanja
povijamo se poput vlati trave
svezani korijenjem, a vrhovi nam
smjer pokazuju kojega nikad ne ćemo imati.

A svi natječemo se u stjecanju znanja
i sve životne priče stubišta su uspjeha
s kojima mislimo i dijelimo misli
dok preplavljuje nas nezadovoljstvo,
neumitno nas plavi;
i na koncu utopit će nam sva nastojanja
u golemoj praznini znanja
kojom bjesmo.

Nikad ne ću saznati
od kuda je stigao glas
s kojim počeo sam vid
i nikad ne ću saznati
zašto je zanosu dao ludost
u pogledu pruženom prema gore?

Oznake: bez


- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2015., srijeda

Zaboravi



Zaboravi!
prvi je udarac jutra
što odmah vruć opeče
misli su užarene strune na violini
koje se ne smiju taći
nikoga nema dok
usijana kugla spaljuje zemlju
odapinjanjem samo jedne note

zaboravi!
nema nikoga
tko bi podijelio sjenu
i smekšao vrelinu prsta na zjenici
zaboravi!
intuicija šapće u spletu glasova
probijajući se žilicom milosrđa
u povorci očiju
a nema nikoga u tom slijedu
tko bio bi poznat

opet
zaboravi!
zabravi ključaonicu žaljenja
i stisni se do šapta
čvrsto ga držeći
dok se ne probudiš
i izbaviš sterilnog zagrljaja hodnika uma
u kom nema nikoga
i gdje odjek sebe
zidove liči samo jednom bojom sjećanja

zaboravi!
do kiša
do jeseni
do studenoga
kad će se sve nevažno isprati
do slanog okusa

Oznake: bez


- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2015., utorak

Dance Macabre


Dok me goni groznica zabranjenih riječi
što okrnjene i obogaljene slijede se u povorkama
dok bujice razorenih pogleda slijevaju se
prema nepoznatim domovima sigurnih života
dok traju te seobe preživljavanja
i gaze bodljikave žice tuđih stečenih posjeda
na obalama spavaju lutke dječjih budućnosti
a netko spaljuje Male Prinčeve
kao nekada desetog svibnja na Opernom trgu

i sva razumijevanja
ruše se poput kula od karata

sunce i kiše svjedoci su neopreznih orgijanja
a mi nemamo čvrstlo tlo pod nogama
i kad stalo mi je do Tebe previše
nije li to potrebna ravnoteža
do tamo kamo je manje?

a u zraku miriše tamjan ratova
čuju se šapti zavjera s Mrtvog mora
iz pupka svijeta
bogovi ljudi oružaju horde mržnjom i eksplozivom
koje će spaljivati zemlju i
otvarati provalije tisućama nedužnih
i dugovanja nikada ne će stati

svi govori postat će posmrtne jadikovke
i korote skrpane od pougljenih srca
nosit će se u trendu osvete
a ja nemam mač u rukama
ni uznositu riječ do Tebe
u nepoznatom vremenu samcat do kobi
bez razumijevanja
grčevito grlim tajnost osjećaja
koja se iza sjene u svima krije
i činim to
beznadno i beskorisno

što bit će poslije
to neka se prepusti zviježđima i ilovači
jer meni je ponestalo strjeljiva uvjeravanja
i izrekavši riječi koje se ne smiju izreći
i otvorivši prolaz među rebrima
stat ću ispred grudobrana
u ciljniku Tvog odlučivanja
a znam
vrijeme je pogibelji
kad netko mora pasti
i ako treba biti
neka bude sada

zapleši!

Oznake: bez


- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.09.2015., subota

X. (tajanstva)


vjerujem
tajanstvu osjećaja
od kojega počinjem
i kome bih htio

slutim mu
sjaj važan
svijesti
kojoj se udjenuo

razgovor smo
u sebi osjetom
bez riječi

zgusnutom cjelinom
što zbilji
htjela bi prići

ovdje si bila
od nje dar
tajanstvu
svih mojih misli

i razlog
što daje čar
stradanju smisla
u kom smo se stisli

i odbij me
i prekorači
zaboravom

ostat će
tragovi
ovom stazom

a kamo su
tajanstvom
svih stvari
bili upućeni

nek’ ostane
šutnjom zbilje
s kojom su
posječeni


Oznake: bez


- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2015., nedjelja

VII. (Radostan životom)


Radostan životom
što stube mi pruža,
lomim izbore
u srazu s voljom
koja ih prepoznaje.

Izostane osmijeh
na parapetu mogućnosti,
pružena ruka odustane
u posljednjem trenu
i već stijenj vedrine
se smanji otkrivajući
sjene negostoljubive
kolebljivosti.

Različitije se ne može
pod uzdama vremena;
tek osvrnuvši se
vidjet ćemo smjer
kamo smo zapućeni;
i prošlost uglavljena k budućem,
i nakon što izdahne,
pokazuje se
svojim krajputašima
poput neminovnosti.

Tko bi mogao različito:
bez odvagivanja,
bez neodlučnosti,
nikad ne isukati mač
i ne presjeći sponu
mnogostrukosti?

Možda u radosti života
tuga nam je družbenica
naličjem
što liježe bliže grudima
i snažnije,
i glasnije
čuje se otkucajima;

možda bez nje se ne može,
možda ona kuje
ocal vedrosti
i varljiv osmijeh tek je prijelazno stanje
koje se mora užarivanjem
iskaliti do njezine zrelosti?


Oznake: bez


- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak

V. (Pomicanja)


I nije mi pomicanje do riječi dovoljno
u odronu njihovom uplašim se svega što ih okružuje
jer pritisne golemo i strano, a ne da se izmjeriti
i prati me posvuda kamo se namjerim
i već je tamo prije mene na vršcima prstiju
a osjećaja početak užari kao prskalicu
samo jedan udah nedostaje
za stati tamo bliži u pogledu očiju
samo tanak dašak zraka što taći će trepavicu

i nije mi uzmicanje od sebe drago
kad trebao bih u nečemu svom ostati odmjeren
negdje propustim umom korak napraviti
negdje misao zabludi do sebe blago
pa se trgne naglo u malaksalosti
i prsne najednom na međi slabine
o nju se porezavši
a opet – sve je to ista kretnja do bolnosti
nešto se obzirno presavije do njene blizine
i žrtvujući se ubodu upozori na oštricu
koja mogla bi dublje se zarinuti

poželim u svemu odmicanje od misli
od niti te svuda ljepljive paučine
poželim pobjeći negdje pitanju: jesam li ... ?
i od njega iz svih svjetova moguće opsjene
poželim ne pitati i prije nego se misao uzvere
i tako blažen u središtu sebe
od gutajućih praznina se odbiti


Oznake: bez


- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2015., četvrtak

IV. (Kap)


Jutro otvrdne
krutom misli
što buđenje zove.

Iz kog mraka stigne?;
moja – jesi li,
il’ bodež nečiji
do rane nove?

A pogled kišom počne.
Jesmo li bili? –
sipi na krovove.

U oko kap padne,
golema raskrili
rez mukom oštriji
od tišine ove;

i negdje zapne
u krvi gomili,
mrseć joj tokove.

Oznake: bez


- 08:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se