meroveus

04.06.2017., nedjelja

Prolazno


Na crjepovima lišaj modrini prkosi
i srebrenozeleno nadijeva monotonoj plohi
otvara rebra
grabi utrobi
razgovor novi zapodijeva
o tome kako se oblik iz sebe ruši
i mada sve se doima isto
posloženo međ’ uzlovima pamćenja
nešto neosjetno javi se
u izmaglici predosjećaja
iskra divlje misli
na tren je uska staza
sažeta prosto od nagovještaja
i već pogled krivi se do poznatog
već razdaljina užom se bliži
i najednom ponestaje razumijevanja
tvrdoukoričena knjiga visoko na polici nedohvatna
ostat će nepročitana
a slova naslova bez sadržaja
postat će krajputaši zaborava
pa djelatna ruka nikad ne zna
u pokretu mišiće i kosti
i ne poznaje struju koja ih goni
po činu se umu glasa
u spregnutoj kožom predodžbi
a sve što ju konačno uzroči od početka
kao odsječeno potrebi se ne pronalazi
ne zaiska se
i kao ne postoji
tek ima se samo po sebi
samodostajuće u vidu varkom svjetlosti
Klizimo po površini
i smetaju nam neravnine
naravne utrobi
a sve što ih podržava vješto krijemo
zaokruženi oko onog što nas drobi
Klizeći se prepoznajemo
po tome kako smo otporni
učiniti nešto drugačije
tako se preklapamo
jednačimo
konačno odobravamo
samo ono koje je svemu isto kao prije
tako i trajemo
do zamora dara
kad utroba nas izda
kad sve čemu hoćemo
najednom prsne iz svog središta
rušeći uspravnu os od svjetlosti što nas stvara


Oznake: lipanj, bez, osjećaj


- 08:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

31.05.2017., srijeda

Getsemani



Nemam riječi
koje bi ugodu razboru dale
a očekuju se
poput Mesije
u ovom beztežinskom stanju
kad nije ni dobro ni lijepo
O Suncu
o zaru Mjesečine htjelo bi se
ali pustoš glasova nadjačava
akord na struni do njih
trnu jagodice
i dodir koji vezuje izostaje
postane suvišak
iza sedmog iza tisućitog pokušaja
poslije svih obećavajućih praskozorja
i bosim je stopalima poput vreline nepreglednog asfalta
Kamo se ide nelagodno
kojem dospijeću hita se
usmjereno pravocrtno vakuumom?
Mimoilazimo se s rukama bez pozdrava
kao da smo neupućeni rukovanju
a mnijem kako smo svi pomazanici
samo smo dogovorno zaboravni
izabrati se njima
samo smo prešutno odustali
vidjeti se boljima
pa čvrsto stojimo
u svojim raskrižjima
trpeći se
a poslije oružamo se gnjevom
za pohod mjestu koji nikada nam ne će zbiljan postati
i prozirna je uobrazilja otpora kojeg bismo htjeli imati
Ne, nismo spremni pružati ruke
još uvijek usko gledamo se kroz proreze vizira
procjenjujući oštrine intelekta
a skrivajući pod oklopom
osjet što krvlju pulsira
frekvencijom istog svima nemira
a treba li se o njemu šutjeti
slušati stisak uznemirujućih šupljina
i ne dozvoliti im tjeskobno odjekivanje
te plasirati zakrabuljene doživljaje savjesti
sa sretnim licima na društvenim mrežama
i tonuti
ili poput kamena plovućca održavati se na ravni
ili pak odletjeti
i ostaviti uteg stvarnosti
pred važnijim razlogom
no što je poprečnica između početka i cilja
pa negirajući ih tragati za svrhom
onoga suptilnog damaranja tekućine ispod kože
koje cjelovito samo jednom biva
a rasprši se raspe
ni za što


Oznake: svibanj, bez, Getsemani


- 14:27 - Komentari (4) - Isprintaj - #

23.05.2017., utorak

Strogo kontrolirana imaginacija


Stiješnjene misli
o drugim svjetovima
prestaju u sebi
preglasno se događa praznina svakodnevno
suviše nametljivo
osvaja svaki pogled
stvarajući trend poravnanja
u kojem konfekcijsko razmišljanje
traga za bizarnim detaljima
Da – svi smo isti
ali samo kad se poznajemo
po hodu u mjestu
ako se iskorakne
jednadžba prestaje smisleno djelovati
i nered reda smeta
poredak smeta
smetanje smeta
Preporučljivo je trajanje podnositi
bez suvišnih pitanja
i pokazivati bezbrižnost udaljavanjem
kako se ne bi čulo lomljenje kostiju misli
koje će ionako završiti u presama nedopuštenih apstrakcija
jer događamo se
ovdje i sada
a sve izvan odbija se začeti
već pogledom na usku zdjelicu smisla
pa voajerski tražimo ugodu
po linijama willendorfsko-kardashianskih obujmina
možda uzaludno dotičući paralelan svijet
sirovom potrebom za plodnošću
kad je već ovaj prijeteće sterilan


Oznake: svibanj, bez


- 18:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.05.2017., subota

dobrojutro


dobrojutro
samozvana zoro
što hrbatu stvarnosti
dodaješ padine
i staze uzvojite
U gorovitom tijesku
lakše je prodisati
i ne odati se psovkom
pred zvijerima
dok u ovom trenutku
poetska pravda možda
vlastoručno potpisuje smaknuća
preostalih sanjača
koji preobrazit će se
klupcima mesa
na pokretnoj traci užitaka
Možda taj balans suprotnosti
potreban je
kako ne bi bilo rodoskvrnuća savjesti
u noćima kad se Ivanje bliži
i možda stoga je teže ruku podići do slabosti
u kojoj se svijest skuplja
A nismo čisti, ni sveti
nismo u dobroj namjeri odrješiti sebi
Krenimo
sanjači dobrojutrom
godi sjetiti se poteza
svih oštrica sunca urezanih tijelu
gordo ih je nositi na njemu
pa neka se i tišina noći isprazni
neka joj se oduzmu glasnice do misli
ostat će u danu eho
iz nečega što su mogle biti


Oznake: svibanj, bez


- 08:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #

08.05.2017., ponedjeljak

Poprečnica slutnje


Posljednji put mrvio sam zemlju među prstima
na lijevoj obali Drave
jednog predvečerja s oblom mjesečinom
kad su topole kao nježni gorostasi širile topao dah
osjećao sam disanje na jagodicama
a iskričav jedan obraz, preblizu pucketajući riječima
udomio se ježenjem na vratu
nikada zemljaniji poslije nisam bio

a sada
ovaj svibanj sa svojim grmljavinama
bit će presudan
poput škara što sijeku pupkovinu
i kad se kaže
tako što kao slutnja
već misao je problijedjela
ispred onoga koji slijedi tijelo
htio bih skinuti rebrenice s otkucaja u grudima
podati se ovom zemljanom mjesecu
mimo naučenih psalama
i uronjen vlatima trave
osluškivati značaj difuznih nagovještaja
k nečemu što oduvijek tinja ludošću

jer sve je olako
ako odluka ne hrabri izbor
i ako negodovanje prati svaki korak

jer hod bez pjanosti
pust je domašaj
svih mojih susreta koji su obećavali
i sve naposljetku biva samo ovlaš
te se rasprskava
poput djelića sekunde u liniji zvijezde padalice
pred gustom atmosferom predrasuda
više ni sunce ne izlazi isto
okrenutih leđa nevoljko obavlja posao
pokazujući svoju sve veću udaljenost

jer vile su se skrile na visovima
pred srcima koja u koristi se mjere
i ne znaju do samo sebi zahvalu uzeti

tko će ju dozvati
tko snubiti
kad beton i plastika odzvanjaju do večeri
umjesto krošanja u plućima nabubrelih od kiša
i u žurbama
tko će ju dočekati
oslonjen o misli bezazlenih tratinčica


Oznake: svibanj, bez


- 20:47 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.04.2017., srijeda

Ona koja je od užadi


Uz Janis i Amy
baršunasto i hrapavo u isti mah
osluškujem dan u zori
i kose svjetlosti raščešljavam
a sidra su u noći zaglavljena
prošlost se preko ruba posude sada prelijeva
ali ne smeta taj uzaludan uteg
dopunjava se negdje u potpalublju
gdje jedro svoje tvrdo uporište ima
pustit će, otpustit se valu
bješnje od okomice što se ubada
ne brini
i kad obujam kraju dospijeva
krug će se krivulji podati
do novog sadržaja
najmekšom linijom što ćud gvožđa otapa
i sila ne će vlast imati
do samo jednog otkucaja podneva
ne brini
i kad samoća u riječi prijeti
zasićenjem disanja
a sinkope međ' rebrima
kao čiode ranjavanja
utiskuju prorede glasovima
- sve je od nerazmrsivih čvorova
potka ovog tkanja
i sastavljen tako
hrapavo i baršunasto
opor i krilat
iznad svih popisa nestalih
česti svoje zbrajam u poredak
s kojim provom razbijat ću val
i slomit hridi
što udvojene ne daju mi k ženi ptici



Oznake: travanj, kraljevstvo, bez


- 08:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

21.04.2017., petak

Do


I ova misao zatkom ide.
Do hladnih boja
kosti razmiče, meso jede;
kao nije moja,
a na njoj je lice moje.

Usko je i tijesno
do riječi prave,
svem obimu bijesno
do izbora oprave
za ovaj ples s jesmo.



Oznake: travanj, bez, riječi, terpsihora


- 08:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #

14.11.2015., subota

Stijenke


Tako smo prozračni
Sunce nas rasprši
i lebdimo dodirujući se mislima
na strunama pogleda
tek kiša stisne nas
i pokaže stijenke do tla urasle
i klizi po njima
lijepeći u skučenom prostoru
sad odrezanim mislima
slijedove otežalih stopa
čija zaustavljiva pravilnost
označava jedini posjed
iz kojeg se nikad nije izišlo
a sve udaljenije izvan
izlišno vene nedohvaćeno
i sve što su bile utvrde
robusnih stajališta
prema kojima smo se upućivali
sad razgradivih su bedema
i lako ih je preslagivati
sve dalje izvan
kiša otapa
i slijeva našim stijenkama
lupkajući zrncima
koja su nekad bila stijene
sve izvan k daljem
tako je od nas raspršeno disanjem
potrošeno gledanjem
i svaka riječ
što je takla djelo
propadne u rasapu s njim

Oznake: bez, tamno


- 18:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.09.2015., ponedjeljak

Adobe

Kad ne osjećaš stopala,
a zemlja škripi;
kad gledaš,
a pogled je deset minuta zaostao iza tebe
– nečija ruka pružila bi se
kroz pustinu predosjećaja
mjestu kojem pripada;
i već naum joj početak groznice ima,
a uhvaćena njom
opožarit će dan
i stlačiti svod do tla
u liniju razdvajanja.

I kad ne razmišljaš
stroj neumoran radi
i dekodira siluete daha u plućima;
disanje je pisaljka oštrog vrha
na nepcu hodanja svima;
i kad se ne razmišlja
ono nam hod struže mislima.

Nezaustavljivoj stalnosti
ne može se prići
s mehanizmom nizanja mijena.
Bio bi to krivi smjer
zemljanom cestom kojom se ne prometuje,
a pravo se pokazuje tamo
kamo slutnja sakuplja obrise.
Možda stoga što su nam
misli užlijebljene – ?,
a ne možemo istrgnuti usjeke.

Sad idući dvojim
s riječju od blata:
slamati njezine rječnike babilonskih kula
i uzvicima uskličnike oduzimati nepotrebne,
ili pristati uzništvu gledajući joj u lice?;
ali do naravi joj ne ću stići,
jer ne poznajem stazu
kojom se hodalo sa sjajem u očima,
jer ne poznajem brijeg
po kojem se vrhu svjetla uspinjala.

Oznake: bez, Adobe


- 06:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.09.2015., subota

Jesen

Opraštam se
s vremenom što ga odluka
presijeca
ja sam ovdje
a ono je negdje drugdje zakašnjelo
i kraj već mu nestaje
na licu koje više ne će biti isto
pogledam li:
nešto se ugaslo nezbrinuto
a čuvstvo pamti trag od plama
onog nesigurnog početka
kad jedini važan
uspravio se nadmoćan iznad svega
i zaboli podmuklo
pod rebrima sebeljubivost
dijeljenje je izostalo
sve ponuđeno posramljeno
vraća se praznih ruku
obećanje
od kog temelji su
napušteno zjapi odustajanjem
posljednji stanari otišli su tiho noću
ostavivši odškrinuta vrata i prozore
i prvi pogled na njih govori
kako je ovdje netko bio
a sad pucketava tišina
njihovu prazninu raznosi vjetrom
i samotnost praga simetrijom sjena razvlači
miris prašnjave negostoljubivosti

kad se oprašta
s vremenom
oprašta se s osobom
jedno bez drugoga nisu
ukrvljeni su
i oproštaj kašnjenju podupire odluku
blijedog lica što u zrcalu promatra se
pred jednom novom slikom bez boja
samo su obrisi šutnje u dubini naznačeni
a ne smije se do nje prići
i posljednje joj riječi početkom jeseni
nestaju na cesti koja nekamo u maglu vodi


Oznake: bez


- 13:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #

21.09.2015., ponedjeljak

Granica


Hodam do
slabosti kojoj se tijelo veseli
prkoseći svem jakom
i kad mogućnost iscrpljena leži,
i kad joj slomljeni udovi
patetična su groteska
bijelih forenzičnih linija
s kojima odgonetat ću
uzroke i razloge iscrtavanja
na besprijekorno čistom betonu
među šetačima.

Čini se kako posljednje
tople zrake Sunca ovoga ljeta
izazivaju zgražanje
pred publikom čvrstvog kruga;
znatiželje i pristojnog distanciranja
nikad dosta
ako se iz suterena visoko gleda svijet
i žvaču glasovi javnog mnijenja,
što olakšava svima
pronaći granice koje se ne smiju prijeći.

Tragično je podsmijehom
prebrojavati sjene prema stopalima
iz kojih se izvlače
i Sunčevom kosinom izdužuju
u veliku nedefiniranu mrlju,
stoga ih pogled sve obuhvati
od granice koja se ne smije prijeći
i stavi u pretinac izgubljenih stvari.
Tako se veličina svede
na profil staniolske vrpce
s kojom se pokušava
sačuvati oblik zamatanjem.

Ako je izbor izabrati prikrivanje,
kakva nas sablazan očekuje
u svođenju računa
kad utržak blagajne pokaže se
nedostatnim za dodijeliti si plaću?;

tad zateći ćemo se
u pozi pukog promatrača
što odmjerava si nepomično lice
na poprištu jedne završene priče,
a poslije toga – muk.

Nije li to granica
pred kojom svi stajemo?

Oznake: bez, nada


- 11:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

19.09.2015., subota

Znanje


Nikad ne ću saznati
što biva s datom riječi
stavljenoj na papir
kad postane živo kucanje
čeda kojega nitko ne će.

Sve živo brižnošću je dojeno
i početci potreba
nagrade su umovima,
a ovo odbačeno nahoče
nikad ne će uzeti ime,
ni naum obećan s njim;

bivanje već smračeno je izostankom
jutra u kom moglo bi otvoriti oči
i zaplakati.

Uvijek na jednoj strani rođeni
nikad ne ćemo doprijeti svetosti druge
iz koje smo istrgnuti,
a neznanjem, ipak, upućeni smo joj
sanjivim osjetima;

i tako polovični, slutnjom nedostajanja
povijamo se poput vlati trave
svezani korijenjem, a vrhovi nam
smjer pokazuju kojega nikad ne ćemo imati.

A svi natječemo se u stjecanju znanja
i sve životne priče stubišta su uspjeha
s kojima mislimo i dijelimo misli
dok preplavljuje nas nezadovoljstvo,
neumitno nas plavi;
i na koncu utopit će nam sva nastojanja
u golemoj praznini znanja
kojom bjesmo.

Nikad ne ću saznati
od kuda je stigao glas
s kojim počeo sam vid
i nikad ne ću saznati
zašto je zanosu dao ludost
u pogledu pruženom prema gore?

Oznake: bez


- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.09.2015., srijeda

Zaboravi



Zaboravi!
prvi je udarac jutra
što odmah vruć opeče
misli su užarene strune na violini
koje se ne smiju taći
nikoga nema dok
usijana kugla spaljuje zemlju
odapinjanjem samo jedne note

zaboravi!
nema nikoga
tko bi podijelio sjenu
i smekšao vrelinu prsta na zjenici
zaboravi!
intuicija šapće u spletu glasova
probijajući se žilicom milosrđa
u povorci očiju
a nema nikoga u tom slijedu
tko bio bi poznat

opet
zaboravi!
zabravi ključaonicu žaljenja
i stisni se do šapta
čvrsto ga držeći
dok se ne probudiš
i izbaviš sterilnog zagrljaja hodnika uma
u kom nema nikoga
i gdje odjek sebe
zidove liči samo jednom bojom sjećanja

zaboravi!
do kiša
do jeseni
do studenoga
kad će se sve nevažno isprati
do slanog okusa

Oznake: bez


- 08:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.09.2015., utorak

Dance Macabre


Dok me goni groznica zabranjenih riječi
što okrnjene i obogaljene slijede se u povorkama
dok bujice razorenih pogleda slijevaju se
prema nepoznatim domovima sigurnih života
dok traju te seobe preživljavanja
i gaze bodljikave žice tuđih stečenih posjeda
na obalama spavaju lutke dječjih budućnosti
a netko spaljuje Male Prinčeve
kao nekada desetog svibnja na Opernom trgu

i sva razumijevanja
ruše se poput kula od karata

sunce i kiše svjedoci su neopreznih orgijanja
a mi nemamo čvrstlo tlo pod nogama
i kad stalo mi je do Tebe previše
nije li to potrebna ravnoteža
do tamo kamo je manje?

a u zraku miriše tamjan ratova
čuju se šapti zavjera s Mrtvog mora
iz pupka svijeta
bogovi ljudi oružaju horde mržnjom i eksplozivom
koje će spaljivati zemlju i
otvarati provalije tisućama nedužnih
i dugovanja nikada ne će stati

svi govori postat će posmrtne jadikovke
i korote skrpane od pougljenih srca
nosit će se u trendu osvete
a ja nemam mač u rukama
ni uznositu riječ do Tebe
u nepoznatom vremenu samcat do kobi
bez razumijevanja
grčevito grlim tajnost osjećaja
koja se iza sjene u svima krije
i činim to
beznadno i beskorisno

što bit će poslije
to neka se prepusti zviježđima i ilovači
jer meni je ponestalo strjeljiva uvjeravanja
i izrekavši riječi koje se ne smiju izreći
i otvorivši prolaz među rebrima
stat ću ispred grudobrana
u ciljniku Tvog odlučivanja
a znam
vrijeme je pogibelji
kad netko mora pasti
i ako treba biti
neka bude sada

zapleši!

Oznake: bez


- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.09.2015., subota

X. (tajanstva)


vjerujem
tajanstvu osjećaja
od kojega počinjem
i kome bih htio

slutim mu
sjaj važan
svijesti
kojoj se udjenuo

razgovor smo
u sebi osjetom
bez riječi

zgusnutom cjelinom
što zbilji
htjela bi prići

ovdje si bila
od nje dar
tajanstvu
svih mojih misli

i razlog
što daje čar
stradanju smisla
u kom smo se stisli

i odbij me
i prekorači
zaboravom

ostat će
tragovi
ovom stazom

a kamo su
tajanstvom
svih stvari
bili upućeni

nek’ ostane
šutnjom zbilje
s kojom su
posječeni


Oznake: bez


- 20:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.09.2015., nedjelja

VII. (Radostan životom)


Radostan životom
što stube mi pruža,
lomim izbore
u srazu s voljom
koja ih prepoznaje.

Izostane osmijeh
na parapetu mogućnosti,
pružena ruka odustane
u posljednjem trenu
i već stijenj vedrine
se smanji otkrivajući
sjene negostoljubive
kolebljivosti.

Različitije se ne može
pod uzdama vremena;
tek osvrnuvši se
vidjet ćemo smjer
kamo smo zapućeni;
i prošlost uglavljena k budućem,
i nakon što izdahne,
pokazuje se
svojim krajputašima
poput neminovnosti.

Tko bi mogao različito:
bez odvagivanja,
bez neodlučnosti,
nikad ne isukati mač
i ne presjeći sponu
mnogostrukosti?

Možda u radosti života
tuga nam je družbenica
naličjem
što liježe bliže grudima
i snažnije,
i glasnije
čuje se otkucajima;

možda bez nje se ne može,
možda ona kuje
ocal vedrosti
i varljiv osmijeh tek je prijelazno stanje
koje se mora užarivanjem
iskaliti do njezine zrelosti?


Oznake: bez


- 08:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak

V. (Pomicanja)


I nije mi pomicanje do riječi dovoljno
u odronu njihovom uplašim se svega što ih okružuje
jer pritisne golemo i strano, a ne da se izmjeriti
i prati me posvuda kamo se namjerim
i već je tamo prije mene na vršcima prstiju
a osjećaja početak užari kao prskalicu
samo jedan udah nedostaje
za stati tamo bliži u pogledu očiju
samo tanak dašak zraka što taći će trepavicu

i nije mi uzmicanje od sebe drago
kad trebao bih u nečemu svom ostati odmjeren
negdje propustim umom korak napraviti
negdje misao zabludi do sebe blago
pa se trgne naglo u malaksalosti
i prsne najednom na međi slabine
o nju se porezavši
a opet – sve je to ista kretnja do bolnosti
nešto se obzirno presavije do njene blizine
i žrtvujući se ubodu upozori na oštricu
koja mogla bi dublje se zarinuti

poželim u svemu odmicanje od misli
od niti te svuda ljepljive paučine
poželim pobjeći negdje pitanju: jesam li ... ?
i od njega iz svih svjetova moguće opsjene
poželim ne pitati i prije nego se misao uzvere
i tako blažen u središtu sebe
od gutajućih praznina se odbiti


Oznake: bez


- 00:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.09.2015., četvrtak

IV. (Kap)


Jutro otvrdne
krutom misli
što buđenje zove.

Iz kog mraka stigne?;
moja – jesi li,
il’ bodež nečiji
do rane nove?

A pogled kišom počne.
Jesmo li bili? –
sipi na krovove.

U oko kap padne,
golema raskrili
rez mukom oštriji
od tišine ove;

i negdje zapne
u krvi gomili,
mrseć joj tokove.

Oznake: bez


- 08:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se