utorak, 24.10.2006.
ne moze ti vjetar nista ako pridjes blize...
|
da, jasno je meni da ona ne zeli biti sa mnom ali moras to pogledati i iz drugog ugla. Sta ako meni vise znaci ta neka nada (koja mozda i nema neke realne osnove, a mozda i ima) da budemo ja i ona opet nesto nego neka situacija izmedju mene i nekoga koga ja ne zelim nego da ta druga bude samo zamjena za nekoga. Za nju. Pa ja ne zelim zamjenu. Znam da opet filozofiram, ali ja neci isprobavati i lijeciti se i onda n a kraju zavrsiti ovako ili onako. Ja zelim biti s njom. A to nema veze s nicim drugim, tj. sa ni jednom drugom.
Pa znam ja da kukam stalno, da zvucim jadno. Ali pogledajte to i iz druge perspektive. Vi samo gledate na to da sam ja tuzan, jadan, a trebali bi pogledati i na to da je ona mozda i vrijedna toga, da ja nisam takav zbog bilo koga. Da je taj netko onda ipak poseban. Lako je pametovati nekome, i ja to volim raditi. Ali nije uvijek sve tako jednostavno. Mozda se iza toga svega krije nesto drugo. Mozda je iza toga neka varka. Mozda je iza toga svega ipak ljubav. I tko ima pravo tu ljubav nekome oduzimati?! Mozda bih si mogao zamisliti i da ... ne znam sto. Ali necu! Pa zasto i bi? Najljepse trenutke sam proveo sa njom! Najgore trenutke sam proveo sa njom, tj. ona je bila uz mene! I to mi nitko ne moze oduzeti! I puo sam razmiljao da li je sve sad ovako sto ja sad osjecam zbog toga. Ali nije. To je zbog mene i nje! Ljubav bi trebal biti dvosmjerna ulica. Mozda sam ja uletio u jednosmjernu. Ali jebi ga. Culi smo se neki dan. Zapravo culi smo se par puta. Nakon prvog razgovora shvatila je da nesto nije u redu. Pa se mi je opet javila. Sta mi je?! Lagao sam joj, zapravo nisam joj lagao, nego sam joj rekao neke dodatne razloge zbog kojih sam ovako lose. Ali stvarno nema smisla da se i ona izbedira. Ma dosta za danas. Na winampu opet iste stvari vrtim... Cesto se ponavljam, pa nema veze. U zivotu je zapravo samo nekoliko pravih osjecaja a ostalo je samo neko popunjavanje rupa. Zato i ja ovako.... Sve je isto a ipak... Ne trebas mi nista reci svoju proslost, svoje ime ako ce ti biti lakse zagrli me, zagrli me Uzecu te u narucje da te cuvam usred zime grijace te moje tijelo zagrli me, zagrli me Zagrli me oko vrata oluja se dize ne moze ti vjetar nista ako pridjes blize ako pridjes blize Ukrao bih srecu za nas kupio bih, nemam cime jedino si moje blago zagrli me, zagrli me Ne trebaju tebi draga ove pjesme, ove rime najvise je sto se moze zagrli me, zagrli me |
utorak, 17.10.2006.
zazelio sam da se stvoris
|
opet duga pauza.
ali jednim dijelom zbog toga jer me net jos ne radi kako treba a drugim zato jer i nisam bas raspolozen. Zapravo osjecam se gore nego ikad. Nekako nevidim nikakvog svijetla ispred sebe. Kao da idem u sve dublji mrak. Da. jos uvijek mi je ona na pameti. I to stalno. Pa svakodnevno mi se dogadjaju neka nova sranja i novi problemi u zivotu. I to ne neki maleni, cini mi se da ce mi se svakim novim jutrom kojim se probudim doci neko jos vece sranje i da tome nema kraja. Ali mene najvise muci ona. Jucer mi objave takvu vijest da bi me vjerojatno morala sokirati ili rasplakati... ali ne... meni opet ona na pameti... pa tko je tu lud... vjerojatno ipak ja. Sutra opet novi usrani dan. Prvo cu se smrzavati na poslu, pa onda idem na groblje posto se priblizavaju Svi Sveti a poslije toga posjet u bolnicu. Ne znam sto je veselije od toga. Samo jebeno veselje me ceka... I onda se ljudi cude kad odem negdje na planinu. I ovaj vikend cu ako ce sve biti po planu, iako sumnjam da ce biti. Jer su neke naznake da cu trebati raditi u subotu pa onda n ista od mog boravka na planini od petka do nedjelje. Planirao sam ici na velebit. Na Sveto brdo, Vaganski Vrh i jos malo tamo kruziti tim dijelom. Vidjet cu. Ne znam ako cu kod kuce izdrzati. Jer ipak kad sam ovdje, onda nisam tu. Onda sam...Ma znate vec...A sta cete kad sam glup. Kad sam jadan. Idem sad... zazelio sam da se stvoris s moje lijeve strane kao sjenka sa zvonika oko podneva pa da zracis dobrotom dok se smijes grohotom i istices vitak stas tvoje tijelo je bajka tvoje ruke su majka eto takvu te znam |
subota, 07.10.2006.
jos uvijek te volim, da li to znas...
|
dugo nisam pisao, nije mi radio net.
Ne znam sta nije bilo u redu. Ali nisam imao ni previse vremena, nekako mi je vrijeme bilo prelijepo da bih bio sobi. A trebao sam malo i bicikla isprobati, pa sam tako u petak napravio prvu pravu biciklijau s novim biciklom. Naravno da smo otisli u Sloveniju,pa sam onako usput kupio jos neke sitnice za njega, dodatnu opremu... A u nedjelju sam opet bio na planinarenju, opet u Sloveniji, opet u Logarskoj. Ali ovaj put na Turskoj Gori. Bio sam tamo jednaput prije dvije godine i kad smo isli kroz Turski Zleb tamo je bio snijeg pa smo ga probijali s cepinom i derezama i nisam znao kako to izgleda po suhom. Mogu reci da je jos zanimljivije kad je suho. Super je. Cijelo vrijeme si na klinovima pa visis po sajlama. Super je. Obozavam to skakutanje po stijenama. VRijeme je opet bilo odlicno, barem s strane Logarske. Kad smo dosli na vrh krenuli smo na drugu stranu preko Kotlica do Kamniskog Sedla. I prvi puta sam isao tim putem ali nekako ga se bas i nisam sjecao pa zapravo nisam ni znao kako to izgleda. I tu ima dosta spustanja i penjanja po klinovima ta ko da mogu reci da ni silazak nije los, zapravo jako je dobar. Jedino sto smo cijeo vrijeme bili u gustoj magli sto malo kvari dojam, ali ukupno ipak jos jedan prelijepi izlet. Osim tih mojih aktivnosti sve ostal je po starom. Jos uvijek su mi misli tamo negdkje, negdje dalkeo... Ne toliko daleko po udlajenosti koliko ja mislim da je... a naslov... mozda nema veze s postom, mozda nema veze s nicim... ali ima veze sa mnom... a ostalo nije bitno. |
