Bice bolje netko vice

Nisam citao poeziju vec godinama, zapravo prije kojih godinu dana sam bio na prezentaciji knjige pjesama jednog mog poznanika, rekao sam vec da su vecinom ljubavne pjesme u toj zbirci.
Tko moze napisati najljepsu ljubavnu pjesmu? Onaj tko je najsretniji ili onaj tko ja najtuzniji? Zapravo je mala granica izmedju toga. Napises pjesmu kad si sretan i svidja ti se neizmjerno, obozavas ju, a onda se sve promijeni i ti postanes nesretan a ta ista pjesma u tebi budi totalno drugacije osjecaje.
Tko je zapravo napisao najljepsu ljubavnu pjesmu?

Da li je to Pablo Neruda?

Ove Noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.


Svaki od ovih redaka je mala pjesma, mala mudrost. Svaki od ovih redaka je nova bol...

Ili je to ipak Rainer Maria Rilke

Samoća

Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…


"tad dolaze valovi samoce..." Da su barem valovi, valovi odlaze i dolaze a samoca tuga ostaju...