utorak, 22.08.2006.
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
|
izgleda da polako postajem na neki nacin neuracunljiv, zapravo nekako cudan. POcele su mi se nekakve gluposti motati po glavi. Danas sam cijeli dan radio ali opet su mi misli bile drugdje... Kad ce doci to vrijeme kad ce mi biti lakse. KOnacno sam nakon dugo vremena proveo lijepi vikend. Cudno je to, skoro svaki vikend odem negdje, odem van iz mog grada ali opet nije to to. Ovaj vikend bilo je to to. Nadam se da ce se brzo ponoviti. Puno u zadnje vrijeme razmisljam o tome da li bih se mogao odreci toga sto volim raditi, kako si ispunjavam vikende za ove mirnije kakav je bio sad. Sad znam da bi, Zapravo bih vjerojatno i trebao. Ne samo zbog toga sto zelim biti snjom nego i zbog zdravlja. Svi mi to govore ali tek sad sam o tome poceo ozbiljno razmisljati nakon sto sam s njom o tome dosta razgovarao. Jucer sam konacno poceo raditi nakon duzeg bolovanja i moram priznati da mi nije svejedno. Stalno se prisjecam toga sto mi je rekla. Da je mozda to samo jedno upozorenje, da moze biti i gore.
Ne znam, stvarno vise ne znam... Eto, sve nekako pisem zbrkano, nepovezano ali sta mogu kad su i misli takve. Jednostravno se ne mogu na nista koncentrirati, osim na, naravno, nju... ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah bit cu spreman da zaboravim |
