"... pa prije bi dala sve da odeš u R****! Kaj ti je??"
Znam...znam... zato se i čudim... možda je to i bilo zato što mi se nije i ne da na tjedan dana ostavljat Zagreb, rutinu koju volim, nekog... kako sam mislila, a možda me podsvjest jebala jer je znalo bit da se u neke stvari uvjeravam da su me prošle. Iako sam znala, i znam da je to i u meni već odavno gotovo, strah da sama sebi ne narušim ono što sad imam i ne želim izgubit se vjerojatno skrivao u meni.
Sad mi je u biti drago da sam došla i shvatila da to što sam mislila da je, stvarno i je gotovo. Gotovo je odavno, ali se još mjesecima kasnije znalo javit u nekom obliku nostalgije jer sam još dugo mislila da sam izgubila baš ono pravo. Ili zbog prokletog iluzionizma ili jednostavno jer se nitko bolji nije pojavio...do sad!
Sreli smo se i pričali, ali sad nisam pričala s Njim, kao nekim tko mi nešto znači, kao pojmom savršenstva kakvim sam ga nekad smatrala, pričala sam s dragim prijateljem kojeg dugo nisam vidjela. I bila sam sretna kad sam ga vidjela i bilo mi je drago, jer nismo izgubili prijateljski odnos, jer i dalje mi je odličan kao osoba i kao frend, bez ikakvog osjećaja žaljenja za tim što je bilo, za tim što nije kako sam ja to zamišljala prije pola godine, bez ikakvog prezira prema njegovoj dragoj.
Sretna sam! Ovo mi je trebalo! Makar sam bila sigurna u ovo što sad osjećam prema Svenu, sretna sam jer sam iz podsvjesti izbacila misao koja me kopkala na putu prema ovdje "a što ako se samo uvjeravam..."
I skeptičnost nije prema ovom što osjećam sad, nego samo iz razloga što znam kako si mogu stvorit takve odvratne iluzije... odnosno...bar sam do sad znala stvarati...:)
I nemam strah od posljedica objavljivanja ovog posta, jer znam da onaj tko ovo čita, neće ovo krivo protumačiti, jer znam da mi vjeruje i nemam potrebu išta skrivati... Prvi put nemam pred nekim blokadu kod nekih razgovora o tome što i tko mi je nekad značio, o bilo čemu što mi kroz glavu prolazi. Ne gradim zid. Rušim onaj izgrađeni! Nije me strah i ne zatvaram osjećaje, koji su inače uvijek ostali neizgovoreni. Jer mu vjerujem...
...a po prvi put i sebi...
|