Hidradenitis Suppurativa

utorak, 08.12.2015.

SOCIJALNA NESKRB

Od Centra za socijalnu skrb sam nedavno dobio obavijest da definitivno gubim pravo na doplatak za tuđu njegu i pomoć, bez prava na žalbu. Popio sam kavu, sve to lijepo pročitao i otišao na plažu da razbistrim misli. S obzirom na zadnju liječničku komisiju sam i očekivao da će doći do toga, ali me je ipak izbacilo iz takta.
Potpuno razumijem napore dotičnog ministarstva da se suzbije svaka zloupotreba njihovih usluga, jer i sam navijam za to. Drago mi je što su učinili bitne korake u smislu što bolje organizacije svog sustava i svjestan sam koliko im je težak posao u ova surova vremena, ali kao Čovjek sam gorljivo protiv nepravde.i kao takav naravno da moram reagirati na tu odbijenicu.
Sve je počelo od navedene komisije čija je glavna doktorica rekla da ja imam najobičnije upaljene aknice! Pokazujući joj svoje izranjavano tijelo je upitah da li su takve upaljene aknice razlog da odem u mirovinu sa 40 godina i da paralelno sa tim odem na sve životne, društvene i socijalne periferije? Kad sam na njen upit o prehrani odgovorio da se hranim isključivo Gavrilovićem ( paštete), slatko se nasmijala. Nije mi povjerovala ni da sam samac, neoženjen i bez djece, iako joj je to lijepo pisalo.
Čak je poslije nazvala moju doktoricu i rekla da sam najobičniji prevarant i glumac. Poznato je da je splitski centar za skrb često izložen nasilju kojekakvih ljudi, i to ne odobravam, ali priznajem da bi navedenu doktoricu najradije ošišao na nulu i istetovirao joj vijetnamsku ružu na dupetu, samo zbog toga da vidi kako boli kada te bukvalno boli dupe, makar to bila ruža a ne HS na njoj!
Štujem strogoću u određenom smislu i znam da ljudi na tim pozicijama moraju biti lišeni određenih emocija. Da sam ja na njenom mjestu, svima bih davao sve, pa i bubreg ako treba i sigurno bi dobio otkaz. Sjetih se svog radnog i vojnog vijeka, i uvijek su na sličnim pozicijama bili arogantni ljudi, ali ipak dijelim strogoću od profesionalnosti. Strog može biti svatko, ali treba znati raditi svoj posao. Kako objasniti da njena kolegica ne ponudi mog brata da sjedne kada dođe na razgovor kod nje, a on nema jednu nogu i pola drugog stopala?
U istoj toj odbijenici, u konačnom rješenju piše da bolujem od neizlječive bolesti, dok u rješenju liječničke komisije piše da se nastavim liječiti!! Otkada se to neizlječivo može liječiti, osim ako to ne nude reklamama iz 24 sata i sličnog žutila? Glavni razlog njihove odbijenice je taj da moja mirovina prelazi granicu dozvoljenog, i to za vrtloglavih 26 kuna. Meni u prilog idu tjelesna oštećenja, radna nesposobnost kao i nemogućnost brige o samom sebi ( kuhanje, čiščenje, higijena....) Njihov joker može biti što nemam psihičkih smetnji i mentalnih oštećenja. Da se razumijemo, papirić o svoj mojoj ludosti i psihodeliji mogu vrlo lako i bez podmićivanja dobiti realnim perfomansom u psihijatra, a i HS je ionako čisti ptsp. Zato i jesam povrijeđen zbog neprepoznavanja moje bolesti i mog općeg stanja, jer smatram da sam pošten u svoj svojoj muci i s obzirom na moje sveukupno stanje mislim da sam vrlo, vrlo jeftin za moje zdravstvo, pa i skrb. Duhom , tijelom i voljom se trudim ostati normalan i sve moje pobjede posvećujem ljudima koji su u puno težoj situaciji nego ja, i koji se isto bore sa njima nanesenim nepravdama.Dovoljno mi se sjetiti čovjeka koji boluje od Locked-in sindroma, dječice sa 'leptirovom' kožom, tetraplegičara, itd, itd... A kad spomenem te ljude, padnu mi na pamet i oni drugi koji ne zaslužuju, a koriste sve blagodati društva.Tu prednjače narkomani. Dijelom mene ih žalim, jer i to je bolest i tim ljudima treba pomoći, ali i tu se vide brojne nepravilnosti i nepravednosti socijalnog sustava. Svi znamo što se sve uglavnom veže za drogu, kriminal, nasilje, pa i ubojstva, razorene obitelji i pojedinci. Ukoliko ne griješim, Sakoman je onda kreirao neke pravilnike i regulative vezano za njihov socijalni status, koje jasno provodi ministarstvo za socijalnu skrb.
Da li zvučim ljubomorno ili ljuto ako kažem da sam cijeli svoj zdravi život pošteno radio, plaćao poreze, doprinosio društvu i sad sam istom tom društvu manje vrijedan nego neki narkoman? Svojom zlom srećom nemam nikakvih terapija, a znamo koliko koštaju njihove terapije i koliko koštaju društvo uopće?
Znam kako bi na ove moje riječi reagirao jedan moj dragi prijatelj, inače narkoman.. Užicao bi mi cigaretu, rekao da ne serem i posavjetovao da ne jedem svinjetinu jer je loša za jetricu.
U šumi neartikuliranih zakona sam našao podatak i da povratnici iz zatvora imaju pravo na doplatak, pod određenim uvjetima naravno.
Dakle, smisao ovog što pišem je vrištanje zbog brojnih nepravdi prema HS-u.Svim oboljelim od HS-a skrećem pažnju da vode računa o svojem socijalnom statusu,jer sve je još uvijek lijepo kada imaš HS uz kojeg možeš igrati tenis ili promijeniti žarulju.
Žalbu na odbijenicu sam unatoć propisu, uvalio na protokol iako znam da nemam šanse.U dokolici se nasmijavam, jer to mi je najbolja terapija.Nočas su me nasmijali mornari sa američkog nosača aviona koji je usidren u mom gradu. Njih petorica zbunjenih je zalutalo u moj kvart i traže mjesto gdje mogu kupiti usb stickove i fire-wire kablove.. U moje vrijeme navigavanja, ja i moje kolege smo tražili mjesta sa dobrom muzikom, alkoholom i lijepim ženama i prevozili smo uglavnom kukuruz. A ovi aplikacijski mornari prevoze bombe i idu ratovati. Novo vrijeme, pjevao je stari dobri Buldožer.....

- 01:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #