Moj prijatelj Čoro je otišao u Nepoznati svijet. Oni u bijelom su imali pravo, kada su mu dijagnosticirali tumor rekli su mu da ima šest mjeseci života i tako je i bilo.Čoro mi je bio najdraži susjed i jedan od onih koji koji je imao najprirodniji stav prema mojoj suppurativi. Hoću reći da me nije žalio niti me izbjegavao, i da je uvijek bio od pomoći za bilo što da mi je trebalo. Na onim našim ludim kavama mi je davao uvijek nova objašnjenja u vezi moje suppurative. Ostao je pri tom da sve to ima veze sa svemirom, da je moje tijelo podijeljeno ne na sedam onih čakri nego na sedam galaktičkih krugova i moj je problem što sam kozmički neartikuliran.Rješenje je vidio u nekom mom Velikom prasku. Iznimno drag čovjek i prijatelj, a umro je taman našavši ljubav svog života. Život!! Od iste stvari su otišli i Sočo i Mate, a evo i Joe Cocker.
Jedna od gorih scena tog mučnog momenta kada ti drag čovjek umire doslovce na rukama je bila kada smo ga njegov brat i ja doveli u bolnicu, par noći prije nego je umro.Tri sata ujutro, pijem kavu iz automata i guglam da ubijem vrijeme.I vidim naslovnicu kako naši neki genijalci imaju stopostotan lijek protiv raka ali su ga farmaceuti odbili zbog neisplativosti! To čitam a čujem kako Čoro krklja i bori se za život!! Da su tog momenta ti genijalci bili pored mene, tu na onkologiji gdje miriše smrt, u najmanju ruku bi ih naprokidao nogom u guzicu, i to više puta!
Nisam beba i znam odnos hidradenitis suppurative i novca. Bolest toliko teška i skupa za liječenje, ali neisplativa za (ne)znansot i farmakološki biznis.Čekam na operaciju u bolnici gdje se nedavno razotkrilo da je doktor koji radi u istoj, svog oca 15 mjeseci držao u predsjedničkom apartmanu na trećem katu bolnice, totalno nezakonito i pri tom oštetio HZZO za više od milijun kuna. Stari je imao kompletan tretman doličan nazivu apartmana i u principu nije kriv. A njegovom sinu je šef onaj što hoće bit predsjednik moje države i koji naravno da nema pojma za sve to. I kako onda obojicu ne bi naprokidao nogom u nečasnu guzicu? I to mojom lijevom nogom, onom jačom! Naravno da me je presjekla ta vijest, jer čekam godinu dana na operaciju, a pravdaju mi se nedostatkom sredstava, besparicom i mladežima.
Ma to je za umrit od smijeha!!!Baš kao i činjenica da čovjeku iz unutrašnjosti odobre liječenje barokomorom u Splitu, plate mu prijevoz, liječenje i boravak u Splitu za vrijeme tretmana.Dabogda čovjeku pomoglo i izlječilo ga, ali se sjetim da u gradu imam na dva mjesta barokomore ali se nisam mogao koristit njima i bio sam prisiljen platit desetke tisuća kuna za svoj tretman u barokomori.
To su sve problemi "malog" čovjeka, običnog građanina bez novca , veza i poznanstava. Mogu ja ići okolo i gnjevan lupati nogom u guzice koga hoću, ali to je tako.Nedavno sam vidio čovjeka koji radi na dermatologiji i koji mi je svojedobno na moj upit da li ima netko sa mojom bolešču na odjelu, nekako odvratno rekao da ima jedan čovjek mojih godina, koji nema nikog svog i koji se raspada od HS-a. To mi je rekao kada sam bio u lokalnoj bolnici prije pet godina, i naravno da mi nije uzvratio pozdrav kada sam ga vidio prije par dana. E njega bi lupio s prednje strane, pogotovo kada se sjetim da sam mu trebao dati 300 e za boravak u bolnici.Taj spomenuti čovjek koji se raspadao me na neki način proganja u mislima, jer sam sada ja u istoj situaciji. Sinoć sam samom sebi otkinuo komad mesa koji je visio pod desnim pazuhom i kada to vidim nekad mi dođe da napustim samog sebe jer ni sam više ne znam odakle crpim snagu za uvijek nova iznenađenja sa mojim ranama Tijelo mi se raspada a ja nastavljam živjeti.
Zašto pišem više o socijali nego o suppurativi? Vjerovatno podsjećam sebe i sve one koji boluju od iste mi bolesti koliko je ta bolest marginalizirana u svakom smislu .Ja u mirovini imam vremena za sve, ali kako je onom koji ima HS i koji radi? Kako izdržava na poslu, kakve muke prolazi i koliko je puta na bolovanju, tresući se za svoje radno mjesto?
Mene berlavog muči to što je s obzirom na sveopću situaciju izumrlo glazbeno stvaranje,tj. kvalitetna muzika.Vrijeme je kao idealno za punk, ali i za protestnu poeziju. Jedino me originalnošču veseli jedna grupa iz Sinja i to je sve. A uz muziku mi je sve lakše i bez nje bi moj HS bio totalno sivilo. Danas smo ja , Bobo i njegov pas Šico razglabali o tome koliko moraš biti svakakav da bi otišao na Rozgin ili Sevin koncert? Šico je samo odmahivao repom, a mene je nasmijavalo to što obojica nosimo pelene.Ja zbog HS-a , a on zbog tumora na testisima.Šico nikada nije našao kučkicu svog života i on će nažalost uskoro u svoj nepoznati svijet, kao i Čoro. Slična tuga, samo druga projekcija!
