Ranom zorom, u 04:30, veselim smo se Yarisom uputili iz Splita za Dubrovnik kako bi se ukrcali na MSC Musica. Sam naziv broda kao da je nagovještavao ono što nas čeka na krstarenju. S pjesmom smo počeli tek poslije Bačinskih jezera i Larine osvještavajuće kave iz termos bočice. Veseli Yaris je bio krcat prtljagom, najviše mojom, naravno. A bio je krcat i odličnim raspoloženjem i zezancijom. Uz Dražena i Laru bih mogao i do Capetowna.
Na dubrovačkom mostu smo se našli s ostatkom družine te se ukrcali na naš brod.
Čim sam kročio na brod, preplavili su me kojekakvi osjećaji. Imao sam dojam kako uopće nisam bolestan i kao da sam se sasvim normalno ukrcao na brod normalno odraditi svoj ugovor. Sasvim prirodan osjećaj za mene jer sam na brodu proveo cijeli svoj radni vijek. Odmah smo isplovili za Veneciju, a poslije nje za Bari te potom za tri luke Grčkoj. Prvu noć uopće nisam spavao, ležao sam u prekrasnoj kabini i sa smješkom osluškivao one moje brodske šumove, lagano vibriranje broda, i kroz prozor gledao mjesečinu. Kao da je nestalo onih mojih sedam godina robovanja HS-u, kao da je vrijeme stalo.
Poznavajući život, navike i običaje na brodu, odmah sam se sprijateljio s kabinskim osobljem. Nisam nikoga izvještavao o svojoj bolesti jer oni se svega nagledaju, ali sam morao znati gdje i kako s mojim higijenskim otpadom, pogotovo ako dođe do pojačanog krvarenja ili slično.
Cijelu Veneciju i Bari smo propješačili zezajući se, prepuni pozitivne energije. Doslovce sam eksplodirao od dobrog raspoloženja, svjestan da nisam ograničen mojim svakodnevnim samoćama i ustaljenim rutama po mojem gradu. Već sam pisao o tome koliko mi je teško biti zarobljen u vlastitom tijelu, okovan HS-om, i o tome koliki sam ovisnik o putovanjima, bilo kad i bilo gdje. I gle, evo me opet s rukama u đepovima, u nepoznatoj sredini s drugim zgradama i ljudima, ma, milina jedna! Kao potvrda povezivosti HS-a i trenutačnog mentalnog stanja pokazalo se i to da su mi se sve rane odlično ponašale.
Ma sve je bilo super! Danju bi na najgornjoj palubi nemarno i u maniri pravog turista čitao knjigu, udobno zavaljen u ležaljci, usput pijuckajući odličan espresso. Promatrao sam sve oko sebe okom znatiželjnog djeteta, ili možda bolje, okom čovjeka koji je taman izašao iz svojeg HS gulaga. Progresivno bogati i "izroleksirani Rusi" sa svojim mladim pratiteljicama, zidari iz Bavarske, ušminkani Talijani, polupijani Francuzi, sve je tu. Čudan osjećaj mi je bilo i to što sam bio non-stop okružen ljudima, na ručku i na večeri, jer sam, u načelu, uvijek sam samcat. Navečer, kad bi se putnici razbježali po kabinama, krstario bih brodom. Cijelog sam ga obišao, čak i ona mjesta koja su putnicima zabranjena. Radio sam na brodu koji je građen u istom brodogradilištu, tako da sam točno znao gdje se što nalazi. Spavao sam minimalno, svega par sati dnevno, ali sam bio prepun energije. Na jednoj krmenoj galeriji broda, na osmom katu, svaku noć za laku noć slušao bih glazbu i gledao u mjesec ili onu brazdu koju čine propeleri broda, baš kao što sam to uvijek radio kad sam plovio.
Jednostavno ne mogu opisati tu punoću osjećaja, uživanciju.
Poslije Italije, došli smo u Katakolon, Grčku. Tu smo se Dražen, Lara i ja otišli kupati u moru. Divota!!! Milina!!! Lijepo smo popili onaj njihov Ouzu, sunčali se i plesali našu inačicu sirtakija. A onda Mykonos, predivan mali gradić s jednim od najljepših zalazaka sunca koje sam vidio, a vidio sam ih dosta.
U opjevanom Santoriniju je bio čin vjenčanja Ivane i Lovre. Pre, pre, predivan ambijent. Bio sam vjenčani kum i nakon mnogo godina opet u svečanom odijelu.
Sutradan smo osvanuli u Ateni i, kad smo se popeli na Akropolu, zlurado sam se nasmijao jer sam zbog te Akropole od omiljenog mi nastavnika Vlahovića dobio bezbroj jedinica. On je obožavao grčku umjetnost i povijest, a ja je, naravno, nisam podnosio baš zbog toga što nas je uvijek davio tim temama. Balavac u oblacima. Bilo je vruće i mnoštvo turista, ali ja kao da i ne znam što je to HS!!! Nikakve smetnje, bolova, skroz ništa. To je, valjda, ta adrenalinska pozitivna energija.
Na kraju smo bili na Krfu, i onda iz Dubrovnika pravac kući.
Predivnih sedam dana. Sve ono o čemu bih mogao pisati kao ljubitelj broda i putovanja ne bi stalo ni u jednu knjigu osrednje veličine. Kao čovjeku koji živi HS, ovo mi je puno značilo. Uvijek govorim o samopouzdanju i trudim se raditi na njemu iz bilo koje perspektive. Vidio sam na brodu i druge ljude koji imaju kojekakve tegobe i invalidnosti.
Krstarenje je, iz naše perspektive, skupa stvar, možda i ne preskupa, ako se uzme u obzir da prosječan Hrvat vapi za iPhoneom, a za njegovu cijenu može uživati na ovakvom brodu. To je stvar opće kulture i neznanja. Meni je žao što moja draga Marica nije mogla biti sa mnom, a ostalo je bilo sve fantastično. Mojem HS-u hvala što me nije mučio tih sedam dana. On jest bio uvijek tu, u meni, ali toliko predivnih trenutaka i uz tako drage i pozitivne prijatelje, poklonio se mojoj želji da bar tih par dana živim kao normalan čovjek. Svim ljudima koji su u mojoj ili sličnoj situaciji toplo preporučujem sličan iskorak iz njihove svakodnevice.
Čovjek sam koji je sklon snovima i sanjarenju i ovim krstarenjem mi se ispunio san da ću opet ploviti brodom. To sam sanjao na Rebru, na rubu mene. Sanjam i da će ovaj moj HS isčeznuti i nestati i vjerujem u to!!!
