Hidradenitis Suppurativa

Išao sam i naišao na Škrlju, jako dragog prijatelja još iz školskih dana. Pitam ga što je, kako je, a on britko kaže kako aktivno ispaljuje na mozak. Znam da je uvijek bio sklon kojekakvim "ispaljivanjima", ali ovo je argumentirao socijalnom situacijom, raspadom njegovog brodogradilišta i uopće, općim nezadovoljstvom. Zezali smo se i rastali sa željom da mi, kao i ova napaćena sadašnjica, uščuva taj mozak!
A taj mozak je sve, naše komandno mjesto iz kojeg, osim vitalnih životnih funkcija, proizlaze i svi naši uspjesi, porazi, pobjede, postupci, itd.
Moji mozak i suppurativa su, naravno, usko povezani. Barem tako mislim. Od HS-a sam obolio zbog onog od čega sam valjda i morao oboljeti, i ona me u blažem stanju nije niučem onemogućavala. A onda je došao emotivni slom, dan kad se na brutalan način raspao moj brak, moje sve. Još sam neko vrijeme funkcionirao pokušavajući se pomiriti s tom spoznajom, ali nije išlo. Nakon mučne faze spoznaje, kao da sam tom svom mozgu dao nalog za samouništenje. A on, jer je to moj mozak, kao da je sve doslovce shvatio i krenula je faza samouništenja. U strašno kratkom vremenskom razdoblju moaj se HS iz jednog najobičnijeg prištićavog poremećaja pretvorila u zvijer. Mislim da sam u roku od šest mjeseci prešao iz prvog HS-a u ovaj najgori stadij.
Dakle, emotivni slom me je uništio tamo gdje sam bio najslabiji, a to je HS. Znam sve teorije o tzv. okidačima bolesti i stresu, naživio sam se svega toga iz osobnog iskustva, ali moju katarzu vezujem velikim dijelom za trenutak kad sam s punom vjerom u nešto što sam znao da je loše, pritisnuo taj prekidač za samouništenje.
Ali, gle, ako sam se tad i samouništio, opet sam u sprezi s mojim mozgom krenuo u Novo vrijeme, u život. I ide nam dobro, s obzirom na sve ono što HS, ali i socijalna situacija znače. Taj moj mozak i ja imamo snagu, vjeru i jasnu viziju. Ne radimo po onom načelu ponovnog izmišljanja samog sebe, tj. onakvog mene kakav sam bio prije trećeg stadija HS-a. Koristimo sve naše resurse obogaćeni iskrenom ljubavlju prema životu, bez obzira čime on bio opterećen.
Onaj tko živi HS on zna koliko su strpljivost i optimizam važni. Naravno, nismo svi isti, ali dok medicina ne proradi, moramo koristiti ono što imamo, a to je ono na što moj Škrljo trenutačno ispaljuje - mozak!!
Taj isti mozak me je po tko zna koji put iznenadio kad sam nedavno gledao dokumentarni film o Biid sindromu. Za one koji ne znaju, onome tko ima Biid sindrom, vlastita noga ili ruka postaju nesnosni teret, čak i bolan, iako se radi o zdravom udu. U takvom očaju izluđuju liječnike sa željom za odstranjivanjem tog uda. Neki idu toliko daleko da se sami dovode u stanje kad je odstranjivanje neizbježno (Husquarna) I sve je lijepo objašnjeno s medicinske strane.
Čini mi se kao da cijelo ovo vrijeme egzistiram u nekom kontra-Biid sistemu. Negiram rane, radim sve što hoću, a uvijek nazočnu bol preskačem, zaboravljam koliko god to mogu.
Ako i nisam normalan, drago mi je što nisam. Ne želim dopustiti HS definirati me kao čovjeka u određenom smislu. Ne dopuštam joj sprječavati me u toliko toga lijepog što je oko mene!
Ono što meni i mojem mozgu u ovom trenutku strahovito nedostaje je jedan kvalitetan koncert i kava viška s Maricom. Poveli bi i suppurativu s nama, proljeće je!!!