Uglavnom mi um prati govor tijela, iako se često dogodi konflikt među njima. Um nekad krije nemoć, a tijelo ga stalno izaziva novim promjenama. Jedna od tih promjena koje mi je donijela hidradenitis suppurativa je i stanje sa zglobovima koji u zadnje vrijeme često otiču, uvijek na različitim mjestima.
Tijelo je zaboljelo, a um je to registrirao i odmah me gurnuo u ono mučno obilaženje liječnika. Dakle, trebaš prvo kod svog liječnika na sud,a zatim s uputnicama ići u obilazak predloženih mi drugih liječnika. Neki ljudi to i vole, poznajem takve, ali meni je to stvarno mučno, bolno i teško.
Izvadim krv, pa reuma faktor, pa u bolnicu kod specijalista koji mi kaže da on sumnja na reumatoidni artritis, ali da nije siguran te mi preporuči određenog liječnika u lokalnim toplicama. Punih pet mjeseci sam čekao, konačno i dočekao, i danas odem tom liječniku kako bih saznao što je to s mojim zglobovima.
Međutim, umjesto toga liječnika, dočekala me njegova zamjena jer je on na godišnjem odmoru. Čim sam ušao i vidio njen stav bez pozdrava, odmah su mi pale na pamet dvije stvari: prvo kako bi joj se u izgled idealno uklopila oklagija, a drugo kako me jako podsjetila na onog psa iz serijala Milana Cesara o psima, gdje su jednom od njih nacrtali vampirske zube i rogove.
Jasno joj izložim svoj problem, a ona se slijepo hvata HS-a. Uporno je molim neka mi da neko objašnjenje jer nije svejedno kakvu reumatsku bolest imate i kako je poslije liječiti, međutim ništa. Razbijam tupu šutnju detaljnim opisom meni novonastalih problema, a ona opet priča o hidradenitis suppurativi. Kad sam joj htio pokazati kako to izgleda, skoro je odskočila iz stolice kategorički odbijajući vodjeti to o čemu priča, a o tome nema pojma. Vidjevši preporuku neurologa da mi predloži koje ću i kako vježbe raditi sam kod kuće, orno mi je dala par isprintanih skica vježbi. Ali to imam i na internetu. Na svaki upit odgovara britko: ibuprofen.
Pita me zašto nisam bio na kolektivnim vježbama, na što joj odgovaram da mi to ne dozvoljavaju zbog oblika bolesti. Isto tako i s barokomorom.
Ispucao sam sva pitanja i molbe dobivši zauzvrat samo ibuprofen i spomenute skice za vježbe. I muk.
Na famozno pitanje što bi ona napravila na mom mjestu, u isto vrijeme kažemo: ibuprofen.Dok je ispisivala svoju formu, promatrao sam njene zlatne naslage od nakita što me je asociralo na armenska vjenčanja gdje sve treba zveckati od zlata, pa ma kako svatovi bili izgladnjeli.
Niti jednim migom, gestom,ili makar frizurom, nije odavala ništa. Sve u svemu, potpuni promašaj. Nakon pustih mjeseci čekanja na pregled, izašao sam s dijagnozom da imam hidradenitis suppurativu. Nigdje ni traga ikakvom reumatizmu ili artritisu osim što mi je procijedila da je možda riječ o reaktivnom artritisu. Ali to nigdje nije napisala tako da i njen nalaz mogu staviti u fascikl koji zovem "Lubenica".
I što sad? Žaliti se liječničkoj komori? Ministarstvu zdravstva, tj. poglavitom Milinoviću?
Zahvalan sam svom odgoju. Osim uobičajenog poštovanja prema svakom, uvijek sam otvoren za bilo kakav vid suradnje i razgovora. Imam svoj sud o liječnicima i uvijek govorim da su oni kao i svaki drugi zanatlije. Ali ima jedna posebna impresija. Iz mojeg, nažalost, velikog iskustva s liječnicima, ne mogu ne primjetiti kako su svi oni koji su imalo sposobniji i oni kojima kao da piše na čelu da vole svoj posao, uglavnom nasmijani i ljubazniji. Ovi drugi,kao što je dr. Mira Zmaj, kao da svoje neznanje kriju strogim stavom i arogancijom. Digao bih spomenik divnim liječnicima i osoblju koji sa smješkom rade uistinu težak posao, a ove druge bih barem stalnim tečajevima pokušao naučiti onom što očigledno nisu naučili tamo gdje su to morali, a to je etika i bonton. Ali, to je tako. Postoji dobar i loš frizer. Moja dr. Mira Zmaj će jednog dana otići u zasluženu mirovinu i bit će jedna od uglednijih osoba u svojoj zgradi jer je cijeli život podredila predanom radu s pacijentima. I nikom ništa. A ako se potrefi da budemo susjedi, može računati na sve moje demo instrumentale koje bi pratio krik-ibuprofeeeeeen... i ništa ispod 250 W, naravno!!!
Ali što ako moj um počne nagovarati moje tijelo na sulude i očajničke stvari? Imam HS, imam i dokument gdje jasno piše da naše zdravstvo diže ruke od mene. Nemam obitelj, nemam perspektivu, nemam ništa. Unatoč svemu tome nisam ni alkoholičar niti kao ovakav pacijent skup državi. I onda na Zmajev "ibuprofen" lijepo izvadim pištolj i, hajmo poštovana, gukni što mi je?
Nažalost, toga ima. Ljudi ubijaju nedužne bankare zbog svojih kredita, a ovdje je riječ o zdravlju, dakle motiv više. Apsolutno sam protiv nasilja u bilo kakvom obliku i uvijek i u svemu izvlačim pozitivan stav. Od toga nemam nikakve koristi, ali sam sretan što sam takav. Živimo u sve bolesnijem svijetu i srce mi puca kad vidim teško oboljelu i nepokretnu mladost. Njihova je jedina nada u sposobnim, kulturnim i vedrim liječnicima,kakvih je kod nas sve manje i manje. Model liječnika kao što je moja Mira Zmaj savršen mi je za hipohondrije i one koji popunjavaju osobnu dosadu odlascima liječniku.
Dobiti bitku, nažalost, često znači i izgubiti rat!
