Te dvije stvari mogu ići savršeno jedna uz drugu.
Kako oboljeli može biti dobro raspoložen uz ovako tešku bolest?
Osim svih tegoba koje nosi HS, možda je i najbolnija ta da zasada učinkoviti lijek protiv nje nije niti na vidiku. Onaj tko boluje od hidradenitis suppurative, živi s neprestanom boli i to u startu gura oboljelog u depresivno i tmurno stanje. Pogotovo onog tko je sklon depresijama i tko je po prirodi takav. Po mojim saznanjima, a i po mojoj prepisci s oboljelima od HS-a iz čitavog svijeta, mnogima su bijeg od bolesti i bolova marihuana, morfij ili nešto slično. Dakle, nešto što možda neće toliko ublažiti bol, ali će svakako izazvati pozitivni, tj. umrtvljujući učinak na mentalni sklop. To je ono što vas čini bolje raspoloženim u lošem raspoloženju.
Loše raspoloženje i isfrustriranost HS-om često ubija i ono malo volje i snage kod oboljelog kako bi bio makar malo više fizički, pa i psihički aktivniji. Bolovi vas jednostavno prikucaju za onaj položaj u kojem ste pronašli koliko toliko manje bolni položaj tijela, pa u tom stanju možete melankonično provesti sate i sate, jer vam to godi. Onaj tko boluje od bilo kakve bolesti ili trenda koji uz sebe vezuje bol ili mazohizam, s ovom bolešću bi vjerovatno bio upotpunjen.
Najviše me boli činjenica i tužna istina kako je hidradenitis suppurativa potpuno odbačena bolest, u svakom smislu. Osobno imam službeni dokument u kojem mi je liječnička komisija jasno napisala da zdravstveni sustav Republike Hrvatske nema nikakav odgovor niti način liječenja moje bolesti. Da se razumijemo, ista stvar je i u toj razvikanoj Americi, Švedskoj ili Francuskoj. Odbačen od sustava, moram sam iznalaziti načine pronaći bilo kakav način liječenja koji će me barem malo držati podalje od ponora lošeg raspoloženja i beznadnosti.
Naravno, onaj tko ima HS u poodmakloj fazi, postaje potpuni invalid, a to za sebe veže i socijalnu stranu i egzistenciju. To vas opet automatski ubacuje u dodatnu depresiju, jad i osjećaj opće jalovosti. PTSP je potpuno opravdan u slučaju HS-a. Onome tko ima labilniju psihičku osnovu i na koju se nalijepi ovakva bolest kao što je HS, taj odabire samoubojstvo kao rješenje. Nažalost, postoje i takvi slučajevi.
I za zdravog čovjeka postoji puno razloga biti loše raspoložen. Dovoljno je kišno vrijeme i eto tuge. Pogotovo ovdje, u Dalmaciji. Vrhunac je kad vas netko u tom razdoblju, dakle kad je jaka južina, pozove na primjer, na vjenčanje ili na rođendan. Svatko onaj tko ima HS zna što to znači.
Aktivan sam na forumu oboljelih od HS-a na kojem se nalaze oboljeli iz cijelog svijeta. To je vrlo aktivan forum i sigurno mnogima pomaže. I na njemu su gotovo svakodnevna pitanja koja se mogu vezati za loše raspoloženje i bezperspektivnost, počevši od toga je li pronađen lijek i što se radi po tom pitanju, pa do elementarnih stvari koje su vezane za svakodnevicu koja je u našem slučaju tako tužna i bolna. Što i kako odjenuti, čime se pokušati liječiti, kako doći do ljubavnog partnera, što je sa seksom, kako se hraniti, kako biti normalan član društva, kako anulirati smrad sekreta, kako liječiti depresiju, itd...
Više stotina ljudi je pisalo tom famoznom dr. Ozu od kojeg nisu dobili nikakav odgovor.
U najmračnijem trenutku bolesti, u onom kad sam spoznao svu njenu snagu, na um su mi padale kojekakve misli. Bile su prouzrokovane tim lošim HS raspoloženjem koje ih ni najmanje ne opravdava. Naime, budući sam ostao sam s ovom teškom bolešću, a uz to i bez ikakvih sredstava za život, pokušavao sam pronaći neko drakonsko rješenje. I na tako krhki um mi je pala na pamet ideja opljačkati neku državnu instituciju, novac podijeliti siromašnima i stalno se skrasiti u opet, državnoj instituciji, tj. u zatvoru. Naravno, bez ikakvog nasilja. Zvuči bezobrazno, ali sam računao da bi mi to predstavljalo odlično rješenje jer bih imao svaki dan nešto toplo za pojesti, ne bih bio sam, a i o meni bi se brinule zatvorske liječničke službe. I baš večeras vidim na zadnjem dnevniku HRT-a porazan podatak da zatvorima u Hrvatskoj grozničavo treba 1000 novih zaposlenika. Za čuvare je i bilo nekog zanimanje, ali za liječnike, psihologe gotovo nikakav odaziv niti zanimanje. Za zemlju gdje je toliko nezaposlenih, pa i s liječničkim diplomama, porazno. Kakav bi to samo promašaj bio da sam ostvario svoj naum.
Sreća što nisam, kao što je i još veća sreća to da u načelu nisam onaj tip koji je lošeg raspoloženja Pa čak i kad je HS u pitanju!
