5 godina blogovanja
|
Prošlu setemanu navršilo se 5 godina mog blogovanja. Moglo bi se reći da sam jedan od pionira ovog medija. Dobro, dobro…možda nisam baš bio Savka ili Tripalo bloga (to su bili placebo, lebowski, drito konj, whatever, cyn , porto...) ali tu sam negdje. S druge strane, ta pionirska ekipa uglavnom je (više-manje) nestala sa scene a ja …ja sam još tu. I baš to – moj je najveći usud. Naime, poznato je izreka kako se treba povući na vrhuncu karijere. Iako će se svi složiti s tom tezom, činjenica jest da je malo tko spreman za takvo što. Janica je rijetkost a ne pravilo. Naravno, taština i veliki ego glavni je uzrok prolongiranju odluke o «vješanju kopački o klin». I što se onda događa? Pa događa se da snaga i moć takvog igrača s vremenom neupitno opada. U početku, on to i ne vidi nego konstantno ulazi u sukobe smatrajući, ako ništa, da zaslužuje puno više na račun stare slave. Baš na račun te stare slave, poneki trener sućutno stavlja bivšu zvijezdu u igru nadajući se da će ovaj sam shvatiti da je došao trenutak za mirovinu. A onda počnu ozljede. Jedna, pa druga, pa sve češće. Igrač je sve manje u ekipi, tek sporadično se pojavi na klupi u situacijama «zlu ne trebalo». Ipak, na njega malo tko više ozbiljno računa. Nagli bljeskovi pri kraju karijere zapravo su rijetkost. Treba znati da je ovo posljednja faza kada se igrač još može povući a da pri tom zadrži minimum dostojanstva. Na ozljedu u tom kontekstu treba gledati kao na Božji dar. «Jebe me taj križni mišić, ligament, leđa ….Uh, da nije te ozljede sad bi ja rasturao…» Suigrači s poštovanjem (a zapravo sućutno) klimaju glavom baš kao i trener koji se moli u sebi da ozljeda potraje…potraje…. Na kraju, igrač odluči okončati karijeru, ne može se protiv prirode. I svi su sretni. On zbog toga što će ipak ostati zapamćen kao velika zvijezda tog kluba, suigrači zbog toga jer se otvorilo novo mjesto, uprava zato jer ne moraju trošiti velike pare za isluženu ragu… I tako, dok slika igrača visi u klupskim prostorijama, na terenu se pojavljuju i nestaju nove zvijezde. Sve se mijenja a sve je zapravo isto. Sad će se neki zapitati o čemu ja to trabunjam, zar ne? Ma zapravo ništa….samo sam se htio požaliti da me nešto probada ispod lijeve lopatice. Ne znam, možda nije ozbiljno….možda….možda….. |
