Drugić
|
Ja sam ziheraš. Kada bih mogao birati spol trećeg djeteta (hipotetički čeljadi, hipotetički) opet bi to bila ženskinja. Nogometnim rječnikom kazano, pobornik sam teze «ne-mijenjaj-momčad-koja-pobjeđuje». Osim toga, budući sam operiran od mačoidnih fora, činjenica «imati sina - nastavljača loze» ne znači mi ništa. Da se, kojim slučajem zovem Gervasius Twinklminklesson, možda bih i poželio da tako osebujno prezime egzistira i nakon mog odlaska. Ovako…. Ja – ziheraš – očekivao sam da će odgojne metode primijenjene kod Prvića – zjenice moga desnog oka, rezultirati istim ili barem sličnim učincima i kod Drugića – zjenice moga lijevog oka. Toliko sam, naime, zadovoljan što je postalo od, sada 6-godišnje, Prvić. Ali avaj. Trogodišnja Drugić pretvorila se u pravog Belzebuba i po bezobraštini, zločestoći i inim pizdarijama moglo bi se reći da, ekšli, imam sina. Ne, nije ni Prvić savršena. Dapače. Često ulazimo u konflikte ali Prvić je racionalni tip kojeg se u sve može uvjeriti. E sad, motode uvjeravanja (čitaj prisile: op.a.) ponekad su ….khm…reklo bi se netransparentne i nedemokratične (iako ja ne smatram da petosatno klečanje na smjesi kukuruza i pjeska nedemokratično, op.a.) ali, kao što onomad reče, s moje strane često citirani, Gjuro Pucar Stari, – «Cilj opravdava sredstvo». Međutoa, Drugić je drugovačija. Ne postoje racionalne metode kojima se Drugića može uvjeriti u nešto što ona smatra pogrešnim. Mnogi a među njima i moja žena, rekli bi da je Drugić jednostavno strahovito razmažena ali ja to ne prihvaćam. To je….nekako previše jednostavno. U ostvarivanju svojim nakana Drugić se služi: 1. Glasom 2. Facijalnom ekspresijom Ad 1. Na samu naznaku da nešto neće biti po njenome, Drugić počinje plakati. Nikad to nije IN MEDIAS RES plač. O, ne. Ona počinje plakati polako kao da želi dati mogućnost da ispravimo nepravdu (ili točnije udovoljimo njenim prohtjevima) dok još nije kasno. A onda se plač razvija, već u slijedećem trenutku zvuk se pojačava i traje cca 5-10 sekundi. Ako nitko ne reagira u ovom kratkom intervalu, slijedi tzv. Plač Jerihonskih trublji. U stvari, nije toliki problem u glasnoći nego u činjenici da je Drugić (vjerojatno sasvim slučajno) svojim plačem pogodila frekvenciju koja mene, bivšeg muzičara, u trenutku razoružava. Taj plač stvara kod mene čudnu mješavinu nervoze, bijesa i straha pa je prva reakcija: UGODITI, UGODITI!!!. Ako kojim slučajem ipak odolim (a to je, priznajem, rijetkost) Drugić prelazi na AD 2 Ad 2. Facijalna ekspresija. Dakle, u simbiozi sa zvučnim performansom ide odgovarajuća facijalna ekspresija (takva se, vjerujte, ne da naslikati) te izlijevanje suza u obilnim količinama. Frapantna je Drugićkina sposobnost da uvijek i u svakoj situaciji može pustiti suzu. A kud će suza nego na ranu? Dobro, razumljiva je suza kad joj kažem…primjerice..da joj neću kupiti ..nešto. Ali čemu suza, pitam ja vas čeljadi…čemu suza kada joj npr. kažem da su Sanaderove proturecesijske mjere obično sranje? Čemu? Treba napomenuti i to da mi svakako ne ide u prilog činjenica da je Drugićkina baba također osjetljiva na sve gore rečeno ali u znatno većoj mjeri. Kada bi tako Drugićkina baba rekla da su Sanaderove proturecesijske mjere obično sranje a Drugić počela plakati, ova bi bila u stanju sve to u trenutku opovrgnuti i čak dovesti Sanadera da pred malom sve opovrgne. Nisu Dugobabe daleko od…. Nego, udaljio sam se od teme. Ajmo na primjer: Jutro je kao i svako drugo. Protokol o poduzetim radnjama prije napuštanja stana odavno je zacrtan i nema mogućnost većih intervencija u isti. Postoji nekoliko neuralgičnih točaka u tih 45 minuta od buđenja do odlaska iz stana. Jedna je buđenje Prvića ali, kao što sam već rekao, nju se da natjerati. Druga, znatno teža je oblačenje Drugića. Naime, u zadnje vrijeme Drugić pokazuje izuzetno profinjen smisao za oblačenje. Jedan od kriterija kojim se rukovodi je «što je Prvić to jutro obukla» a drugi kriterij, koji se ne može analitički predočiti, završava eksplicitnim: «Neću! E baš neću!» Tako npr. žute bokserice na medvjede (kao i sve druge) joj upadaju u guzicu, ljubičaste i plave gaće ne želi iz nepoznatih razloga a zelene zato jer je podsjećaju na blitvu (sic!) koju, pogodili ste, prezire iz dna duše. Naravno da slijedi plač, suze, vika, «to-je-zato-jer-si-je-ti-razmazio», durenje itd. Jutros je situacija bila ponešto drugačija. Naime, još prethodne večeri, dok sam je vodio u krevet, upozorila me da kažem Prvićki da joj ne dira vjevericu. - Niko tebi neće dirati vjevericu, ništa se ti ne brini – rekao sam želeći je se što prije otarasiti iako nisam pojma imao o čemu ona to zbori. Jutros, nakon što sam joj, na opće iznenađenje uspio obući zelene gaće, uslijedilo je pitanje: - Gdje mi je vjeverica? Nije zaplakala odmah, ostavila je mogućnost da uspijem riješiti njezin problem. Čekaj, sad ćemo je naći, ništa ti ne brini – odgovorio sam u panici. Odmah sam posegnuo za torbicom koju Drugić uvijek «tramakava» na relaciji kuća – baba. Ovdje moram napomenuti da je Drugić prava pokućarica; skuplja sve što se skupljati da. Tako u njenoj torbici ima svega osim normalnih igračaka. Može se tu naći noga različitih veličina, neprepoznatljivih dijelova različitih igračaka, papira, krpa, slova na magnet, loptica skočica. Svega toga bilo je i ovo jutro ali …vjeverice nije bilo. - Ma to ti ona traži vjevericu što sam joj ja nacrtala – spasonosno je uletjela Prvić koja se udostojala progovoriti već tako rano. Potraga za vjevericom bila je neuspješna a Drugić na rubu plača. Pokušaj prevladavanja krizne situacije na način da joj Prvić posudi njezinu vjevericu (dakle, onu koju je nacrtala samoj sebi) doživio je debakl. Naime Prvić, kada je u pitanju njezina mlađa sestra, pokazuje začudnu sklonost ka privatnom vlasništvu. Na ono što je njezino nije čak spremna dopustiti pravo služnosti. S druge strane, voli dijeliti i izrazito je kršćanski nastrojena kada, predmet spora, nije njezino vlasništvo. Uglavnom… što da vam kažem…uspio sam ušparati nešto vremena odričući se doručka kako bih Drugićki nacrtao vjevericu. I uspjelo je. Iz drugog puta. Prva nije imala dovoljno veliki rep. Ipak, kažem vam, nije situacija tako beznadežna kao što mi svi nastoje ukazati. Jednostavno nije. Ako sam i kriv (a izgleda da…jesam) ja ću to ispraviti. JA ću je napraviti samostalnom i pristojnom curicom. Kladim se da će već sa 15 godina sama ići u školu i da će već sa 18 sama prati suđe. I još puno toga. Zlato moje. Moja ljepotica. A sad, oprostite me na trenutak. Baš pravim krasnog konja sa krilima od kaširanog papira. Siguran sam da će se Drugićki….. Hm. |
