07.06.2006., srijeda

Crnac u Prugovu

Imala sam 9 godina kada je ćaća, jednog sparnog i dosadnog ljetnog popodneva, u naše selo doveo crnca. Bio je to pravi pravcati, da ne može biti crnji, crnac iz Afrike. Ime mu nisam zapamtila ali se dobro sjećam da je bio iz Konga i da je kod nas studirao medicinu. E sad, kako je on to studirao jedva natucajući par naših riječi, ostala mi je vječita misterija.
Navodno je lutao izgubljen po rivi a otac, koji je volio okupljati ekipu oko sebe, prvi mu je prišao i počeo nepovezano pričati o tome kako smo svi braća pod kapom nebeskom, kako se mi nesvrstani moramo držati skupa zbog imperijalističke opasnosti te kako su Tito i Nehru istinski vizionari jednog novog, pravednijeg svijeta. Pričao je on još štošta, čak se i smjerno ispričavao u ime bijele rase zbog višestoljetnog ropstva pa mu u to ime ponudio i gostoprimstvo u svojoj rodnoj Zagori. Nakon te poduže pijanske tirade, pretpostavljam da jadničku nije preostalo ništa drugo nego da sjedne u očev raspadnuti stojadin pa polako, uz Kočinje brdo, pravo do našeg Prugova.

Otac s engleskim baš i nije bio na "ti" pa se dosta služio rukama. Međutim, voziti onim našim strmim serpentinama te istodobno vitlati ekstremitetima nije bilo baš uputno. Negdje pri vrhu, netom što će se popeti na Klis, otac i crnac završili su u jarku. Srećom, bez težih posljedica, samo sa puknutom gumom i iskrivljenim blatobranom. Uz pomoć nekih putnika namjernika, uspjeli su se izvući, promijeniti gumu i sat vremena krenuti prema svom odredištu, ali je taj nemili događaj zauvijek zacementirano njihovo prijateljstvo, ili je barem tako izgledalo u tom trenutku. Otac se kleo da će svoga novostečenog prijatelja posjetiti u Kongu, da će mu biti kum na vjenčanju i još koješta drugo a crnac ga je gledao zabezeknuto pitajući se čime li je zaslužio toliku pažnju.

Malo je naše Prugovo, ni ptica ne može preletjeti neprimijećena a kamoli će otac, lokalni šaljivdžija sa svojim neobičnim gostom. Čim sam ugledala naš auto u daljini, potrčala sam mu u susret jer otac nikad nije dolazio praznih ruku. Nije donosio čokolade i bombone kao ostali roditelji, bio bi to neki napušteni pas, ranjeni golub ili osušena morska zvijezda. Izašao je iz auta, ugledavši me mahnuo je, zagrlio svog crnog suputnika i smiješeći se rekao:

- Maro, dovodim ti svoga prijatelja doktora iz Afrike. My friend – my daugther Mara – rekao je otac teatralno pokazujući na mene. Kao mnogo puta do tada, uštinuo za obraze, zagrlio a onda smo zajedno krenuli našoj kući. Crnac ga je pratio u stopu.
Mater je stajala naslonjena na dovratak i promatrala pridošlice nimalo iznenađena. Toliko je stresova doživjela sa ćaćom u proteklih 12 godina da je znala kako od njega baš sve može očekivati.

Moja je mater bila paćenica, jedina intelektualka u selu, nekad je predavala engleski u provincijskoj školi i pjevala u komornom zboru. U Prugovu je bila, ćaća je znao reći smijući se, kao krme u Teheranu. Ali ljubav je i ovdje kao i u mnogo sličnih slučajeva, odigrala presudnu ulogu. Do ušiju se zaljubila u redikula koji je skakao sa bandere na banderu po splitskoj rivi. Otac je bio šarmantan, svi to kažu i to se poreći ne može ali je taj šarm alkohol dobrano nagrizao. Ljubav dođe i ode, kako je brzo planula, tako se i ugasila. Prošlo je nepunih 6 godina, a već je na grbači imala nas troje djece i muža, nesposobnog alkoholičara. Trebalo je proći neko vrijeme dok se majka konačno pomirila sa neumitnim. Nije znala ili nije imala hrabrosti razmrsiti to vrzino kolo pa se, konsternirana, prepustila letargiji i sve svoje snage i ljubav usmjerila na nas djecu…

Niti pola sata od očeva dolaska, čitavo susjedstvo sjatilo se u našem dvorištu. Isprva sramežljivo, tiho, mjerkajući sa strane a onda sve smionije i otvorenije. Svi su htjeli vidjeti prvog crnca u Prugovu.

- Nu ga što je garav, đava ga lipi nosa.
- Đava ga odnija i ko ga je doveo ovdi među poštene ljude.

Bilo je i zluradih komentara kako je otac doveo crnca jer više ne može opsluživati svoju ženu. Čula je to i mater ali davno je prošlo vrijeme kad se nervirala zbog seoskih priča. Znala je da je uljez u ovoj sredini i da ovdje, što god napravila, nikada neće pripadati.
Otac se nije odvajao od svog crnog "doktora". Zalijepio se za njega kao čičak. Odavno se već nije osjećao tako važan i tu poziciju nastojao je iskoristiti do maksimuma. Uz pršut i našu domaću "vrancuzicu", otac je postajao sve dobrohotniji i želio je još više ugoditi svom novostečenom prijatelju. S par rečenica na lošem engleskom i uz puno gestikulacije, govorio mu je da se treba osjećati kao kod kuće, da se slobodno penje na stablo jer mu to sigurno jako nedostaje.

- You ride wild kesten my friend. Don't worry. Ride! I watch!
Crnac se smijao očevoj koreografiji ne shvaćajući ni riječi a susjedi su se smijali i ocu i crncu smatrajući ih savršenim parom.
Već se i smrkavalo a društvo se i dalje ugodno zabavljalo.
A onda je moj otac ustao, dramatično kako to samo on zna, u želji da crncu pokaže naš vlaški ples – treskavicu. Podigao je ruke u zrak, uperio pogled u daljinu i počeo kružiti oko stola u prepoznatljivom ritmu. Svi su promatrali oca a afrikanac se čudio plesu bez pjesme.
- Sing my frind, sing – drečao je crnac.
- No sing, no sing – pokušavali su mu objasniti specifičnost treskavice, izvornog plesa bez muzičke podloge, ali ovaj to nikako nije shvaćao već i sam dobrano načet "vrancuzicom".
- Sing my friend, sing – ustrajao je crnac sad već pjevajući na nekom čudnom jeziku pokušavajući pratiti očev ritam. Otac je izgledao kao derviš, operiran od stvarnosti, crnac je sve jače pjevao, susjedi sve jače negodovali.
- Ma prestani. STOP. STOP!!! Pizda li ti materina garonjo. Nije ti ovo Kongo. Ma viđi ga kako nam treskavicu blati jeba mu lav i krokodil mater. Ma prestani pivati, pivali ti na grobu dabogda.
Crnac se i dalje smijao i pjevao.
- Sing my friend – vikao je i pjevao čak i onda kada se otac resetirao jednostavno se skljokavši na pod. Pjevao je sve do onog trenutak kad je Mate Šimunov, žestokom šamarčinom po crnčevu licu, okončao taj valpurgin pir.
Oca su unijeli u kuću, susjedi su se počeli razilaziti a naš crnko krenuo prema Splitu. Uzalud ga je mati uvjeravala da ostane, da je daleko do Splita, da je čak i opasno noću tim putem. Ništa ga nije moglo zadržati.
- Don't you worry mam" – govorio je crnac uvjeravajući mater da tih 20-ak kilometara on propješači kao iz šale. It's peace of cake.

Gledala sam ga kako napušta naše dvorište a onda putem u ritmu treskavice zauvijek odlazi prema jugu.
Puno godina kasnije, gledajući neki dokumentarac na TV-u, otac se zaklinjao da je našeg crnca vidio u nekoj važnoj delegaciji. Naravno, nitko mu nije vjerovao jer je otac već godinama vidio samo bijele miševe. Umro je nekoliko mjeseci kasnije od ciroze jetre a mati se klela da je umirao sa osmijehom na licu vičući nešto kao: - No sing, no sing my friend.

- 09:12 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

< lipanj, 2006 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se