05.03.2012., ponedjeljak

Prasac koji gleda u sunce - kraj!

Evo i malo reakcija na predstavu...

Mala glumica zadivila publiku
Gorko-slatka stvarnost
- 12:46 - Razjagori se!! (5) - (U)Tiskaj - #

02.03.2012., petak

Prasac koji gleda u sunce - nastavak sage

Za sve lijenčine, ovdje je link za prethodnu objavu
ovdje

... a budući je večeras premijera, evo i linka na interview sa redateljicom Oljom Lozicom

upri!!
- 12:50 - Razjagori se!! (1) - (U)Tiskaj - #

01.03.2012., četvrtak

Prasac koji gleda u sunce iliti najveće misterije bloga ever

Ah što vrijeme brzo hita, a čeljadi?

Mda, bolji poznavatelji ovog pionirskog bloga u Hrvata poznata je moja (nekadašnja?) opsesivna nakana da od svojih kćeri (Prvić i Drugić, remember?) napravim uzorite građanke koje će svojim roditeljima, ovako neambicioznima i nesposobnima, osigurati ugodnu starost, sigurne prihode i sve što s tim ide.

U tom kontekstu svojedobno sam pisao i ovo:

Svim posjetiteljima ovog bloga poznata je moja želja, pače opsesija, da mi Prvić postane mažoretkinja. Priznajem da se u toj nakani nisam rukovodio sportskim razlozima nego jednostavnom činjenicom da je mažoretkinjama osigurana svijetla budućnost. Možda niste znali ali manekenke više nisu «in», to se danas više ne nosi. Oni poznati stereotipi o nogometašima i manekenkama polako postaju stvar prošlosti. Nogometaši (ali i drugi sportaši) postaju sve zahtjevniji, postavljaju pred svoje partnerice i neke druge zahtjeve a ne samo vrćenje guzicom na pozornici. Mažoretkinje vrte guzičicama ali i palicama. I ne samo to. Mažoretkinje nose prekrasne plisir kotulice a svojim uspravnim stavom i razoružavajućim osmijehom zapravo ističu i svoj odnos prema životu. Pa tko bi se othrvao njihovom šarmu?
Naravno da sam ovu ljubav prema mažoriranju prenio na Prvića jer, kako bi rekao Lastan «sve što hoću – mogu».


A onda i ovo:

Odlučio sam da će odgoj mojih kćeri krenuti putem drugačijim od zacrtanog. Ovako lijepa i umiljata, Drugić će biti mažoretkinja. Neka obrće štapić, to je profitabilno. U tom smislu, već sam poduzeo stanovite korake. U neposrednom susjedstvu, dvojica je dječaka ciljane dobi (2-4 godine) i oba imaju roditelje iz ruralnih krajeva koji, opravdano ističu "kome je škola kruha dala". Ti mali nitkovi nabijaju loptu po vasceli dan i već ih vidim na transfer list


ima i jedan zgodan članak ovdje odgoj djevojaka u Hrvatskoj

Pisao sam još dosta toga, štoviše vrijedno radio za ostvarenje zacrtanog cilja. I što se dogodilo?

DA...da..to ja Vas pitam...što se dogodilo? Jesam li uspio ili mi se bumerang ambicija direktno vratio u gubicu?


A gdje je Prvić sada? Što radi i kako provodi svoje mlade godine? I tko je zapravo kćer Prasca koji gleda u sunce...čitajte na ovom (prvom u nizu) linkova.

Prasac koji gleda u sunce
- 10:59 - Razjagori se!! (6) - (U)Tiskaj - #

15.03.2011., utorak

Jim Morrison spašava hrvatski turizam - Seljačina u Parizu vol.2

Sa svojih 300-tinjak tisuća „stanovnika“, kompletnom infrastrukturnom mrežom i arhitektonskim biserima (neke grobnice veće su od prosječne hrvatske garsonjere), pariško groblje Pere Lachaise predstavlja pravi grad mrtvaca. Unatoč čitavom nizu velikana koji su ovdje pokopani (Proust, Balzac, Edith Piaf, Isidora Duncan, Oscar Wild, Chopin itd.) samo je jedna istinska zvijezda, čovjek čiji grob posjećuju fanovi iz čitavog svijeta. James Douglas Morrison. Jim Morrison.
Iako sam jedno vrijeme intenzivno slušao Doorse, baš i ne mogu reći da sam njihov fan. Ali, budući da su Plant, Page i Blackmore još živi, Hendrix pokopan u dalekom Seatleu, Syd Barret kremiran a žena i ja u Parizu, odlučili smo posjetiti njegovo posljednje počivalište.

Opskrbljeni mapom i dobrom voljom, na groblje smo došli odmah nakon otvaranja, ali već nakon 10-ak minuta lagane šetnje, zapeli smo na prvom „raskršću“. Žena je smatrala da trebamo krenuti oštro desno a ja sam pak mislio da bi nas staza „blago desno gore“ sigurno odvela do željene lokacije. Budući sam ja gazda, krenuli smo oštro desno ali samo zato da ženi dokažem da sam bio u pravu. I zaista, nakon pola sata upornog traženja, shvatili smo da je POGRIJEŠILA. U njezinom smjeru bilo je grobova Japanaca i Rusa, talijanska ekskurzija, spomenici u obliku kaktusa i umanjene crkve Notre Dame, svega je bilo osim groba Jima Morrisona. Kao što ga nije bilo ni kad smo se vratili nazad i krenuli smjerom kojim sam ja želio. Nije ga bilo ni sat vremena kasnije kada sam, već konsterniran uzaludnom potragom, došao na spasonosnu ideju da…. jednostavno odustanemo i prihvatimo poraz. Ali moja žena ne odustaje. Kad ona zagrize – ne pušta. Ne može se reći da je u mladosti bila žestoka rokerica kao što sam to ja bio, ali to ništa ne mijenja na stvari. Na groblju na kojem je toliko poznate čeljadi, jebeni muzičar pokopan je u blizini – nikoga, navodno ima maleni, neugledni grob (sirotinjo i Bogu si teška) i konačno, grob mu uopće nije uz stazu?!? Jebote, kakva je to grobnica ako uz nju ne možeš parkirati auto? Ili barem biciklu?

Nakon Morrisonove smrti, Ray Manzarek prvi je iznio teoriju da je Jim odglumio smrt da bi se kao Mojo Rising (anagram Jim Morrisona) u anonimnosti bavio književnošću. Meni se izglednijom čini teorija da Morrison, sada već gotovo neprepoznatljivi 70-godišnjak, luta po groblju Pere Lachaise i dobro se zajebava gledajući zbunjena lica fanova koji traže njegov grob.


Kako je vrijeme odmicalo, groblje se sve više punilo. Bijes me lagano napuštao a sve više me obuzimala šizoidna apatija. Znam, znam oksimoron ali ne znam drugačije objasniti to moje stanje „pritajene huje“. Po izbezumljenim pogledima i kretnjama posjetitelja s kojim sam se susretao u svom godotovskom pohodu, shvatio sam da svi traže Morrisona ali „svi putevi ne vode do njegovog groba“.

Uskoro mi je prišao jedan talijanski par i bez riječi uvoda, samo zapitao:
- Morrison?
Nemoćno sam raširio ruke, pokazujući okolo:
- Somewhere around….
Talijan je supatnički kimnuo glavom govoreći kako ga on od jučer traži.

Još neko vrijeme bauljao sam po groblju, u prolazu pozdravljao, sada već prijatelje, s kojima sam se mimoilazio bezbroj puta.
A onda sam čuo muziku. Prvi taktovi pjesme This is the end, my only friend….. razlijegali su se 50-ak metara dalje. Krenuo sam za zvukom, žena ništa nije pitala znajući za moje ranije ezoterične izlete. Muzika je stala kad sam se našao ispred malenog, običnog groba. Ali ne Morrisonovog.
Ispod grba na kojem je ćirilicom ispisano Srbija (zar je umrla?) kočoperi se ime MIODRAGA MILOSAVLJEVIĆA rođenog 1917, umrlog 2000. Commandant da la Garde Royale….


Žena je bila vidno razočarana jer je očekivala da će višesatna potraga uroditi plodom. Ja nisam. Lukavi su Francuzi. Budući su Morrisonovi fanovi godinama izvodili pizdarije na njegovom grobu, gradski oci morali su nešto napraviti. Morali su ga nekako zaštiti. A tko bolje čuva stražu od vojnika? I još Srbina k tome?
Osvrnuo sam se oko sebe i zaista, preko puta vrlog srbijanskog muža, niti 20 metara dalje, mala grupica ljudi okupila se oko, ogradom ograđenog, groba. Na grobu cvijeće i boca viskija, oko groba grafiti i jedno stablo išarano porukama. I moji talijanski prijatelji, vidno ozareni pronalaskom.



Izmolili smo jedan Oče naš, opalili par fotografija i otišli. Oscar Wild, Edith Piaf i ostali pričekat će neki naš drugi posjet Parizu. Na putu prema izlazu, sretao sam lica izbezumljenih tragača – onih nesretnika koji još nisu pronašli Morrisonov grob. Želio sam svima njima, svim tim ubogim tragateljima pomoći ali čekao nas je Monmartre, Marais, Montparnase….
Na stanici metroa, Morrison mi je još bio u mislima. Razmišljao sam o onom srpskom stražaru, pa o hrvatskom kiparu Mladenu Mikulinu koji je izradio i na grob postavio kamenu bistu Jima Morrisona. Ni u rock and rollu ne može bez Balkana. Pa makar i u sporednim ulogama.
A onda mi je na um pala spasonosna ideja koju ću već danas, žurno predočiti turističkoj zajednici i predsjedniku gradskog kotara.
Za par mjeseci navršava se 30 godina od smrti legendarnog muzičara. Načuo sam da je parcela za njegov grob plaćena upravo za taj period. 30 godina. Budući da Pariz ima puno znamenitosti a s posjetiteljima Morrisonova groba imaju samo probleme, možda bi ga neki hrvatski grad mogao udomiti? Lako ćemo naći neke poveznice, turizam nerijetko počiva na legendama. Eto, navodno je G.B.Show rekao: “Ako želite posjetiti raj na zemlji, dođite u Dubrovnik“. A tko zna je li on to rekao? I kad? Tko ga je čuo?
Zašto takvo nešto ne bi stavili u usta Jimu legendi? Ili malo prilagodili već izrečeno?

There are things known and things unknown and in between are the doors - znamenita je Jimova rečenica. Duboko, zar ne?
Zašto joj ne oduzeti filozofsku komponentu i prilagoditi je turističkom sloganu? Da probate?

Recimo ovako: This is the Paradise my only friend. The Paradise!

- 11:26 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

10.03.2011., četvrtak

Seljačina u Parizu (u nastavcima a možda i ne)

Pismo rodici od žene u mene u sjeverne provincije

Čokanjče drago,
da ne dužim, ovako ti je to bilo:

Znaš li ti da smo ja i žena u mene trebali u Pariz na par dana? Čuj, znaš li? A tko ne zna? Ja mislim da je i mom psikijatru Pariz izašao na uši koliko sam o tome pričao. Ali šta'š, taki sam. Držim se one: Ako ni'ko ne zna, onda k'o da nisi jeb'o!

Uglavnom, dok sam tako lutao po tom Internetu, naišao sam na obavijest da se u znamenitom (tako oni kažu…da je znamenit) bookstoreu Shakespeare & Co ima održati predstavljanje knjige Petera Careya. Normalno da mi u prvi tren to ime nije značilo ništa, ti znaš kakav sam s imenima. Ali nakon kratke pretrage, shvatio sam da je to Carey – dvostruki bookerovac (kao i moj omiljeni južnoafrikanac Coetzee, op.s.a.dr.sc), kojeg si mi ti onomad preporučila za čitanje. Sjećaš se, zar ne? Istinita povijest Kellyjeve bande. Dobro, za rijet istinu, knjiga i nije baš „ludilo brale“ ali … nećemo to sad javno, jel'tako? Tako je!
I kažem ti ja tvojoj rodici a ženi u mene: Baš bi bila fora poći na to predstavljanje. Znaš kako bi se kurčili ispred rodice u tebe? A predstavljanje je trebalo biti baš na dan našeg dolaska u Pariz.
A žena u mene kaže: I ja mislim da bi mogli poći… na to predstavljanje. Pa smo pošli.

Shakespeare & Co ti se nalazi na lijevoj obali Seine, niti 100-tinjak metara od one crkvet'ne Notre Dame. Znaš one sa grbavcem i Esmeraldom… samo što ni od grbavca i Esmeralde ni traga. Ali zato kosookih k'o u priči. Dubokoumna je bila tvoja tetka a mater od žene u mene kad je onomad govorila da će „žuti preplaviti svijet“. E baš jedna takva kosooka pošla nam je u susret na ulazu u knjižaru, upozoravajući nas da je event započeo. Ono što nije izgovorila bilo je da se okrenemo i pođemo ća jer ovo unutra nije za nas. Moram priznati da me zbunila ali kad sam vidio kako tvoja rodica, žena u mene, „forsirajući reku“ prolazi pored kosooke kao pored spomenika (dijelom zbog uzbuđenosti događajem a dijelom zbog nerazumijevanja francuskog engleskog) meni nije preostalo ništa drugo nego da je slijedim.
A knjižara unutra….šta da ti pričam – baš onakva kakva bi se tebi, predmnijevam, svidjela. Ne baš veliki prostor, prekrcan knjigama sa starinskim štihom. Među nama budi rečeno, sav taj stari inventar i prašina…ja ti mislim da je to zato što im ne ide dobro (pa ko danas uopće čita knjige) a ne zato jer su tako htjeli ali dobro. Ne bi se miješao.
Uglavnom, u tako uskom prostoru okupilo se 50-ak čeljadi a onaj, što ga danas moderno zovu moderator, već je nešto pizdio sa takvim oduševljenjem da mu je o tom nastupu vjerojatno ovisila povišica plaće. Jer da je taj Carey malo mlađi (a ima 67 godina) pomislio bih nešto drugo. Ovako…

A zvijezda večeri?


Prototip pisca, reklo bi se. Žestoki ego i paradiranje pijetlića. Što se tiče sadržaja samog nastupa – tu ti ne mogu puno reći. Možda sam jedno 70 % rečenica razumio ali zbog nerazumijevanja onog ostatka od 30% - nisam razumio ništa. Kad se tome pridoda činjenica da o toj novoj knjizi nisam imao pojma – onda ti je jasno kako mi je bilo. Tvoja rodica a žena u mene isto se dosađivala (a i umor je uzeo svoj danak) ali ne bi majci ona priznala. Pošto nisam seljačina nego kulturno biće, nisam mogao napustiti event pa sam se prepustio promatranju čeljadi oko mene.
Oko mene nekoliko kosih koji su sveprisutni kao zrak, lijevo od mene neki obvidno Vrancuz s bradom i dužom kosom zagledan u prazninu ispred sebe (apsolvent na filozofskom, garant) a desno jedna studentica koja je, mogao bih se kladiti, u jednom trenutku svršila na Careyjevo cvrkutanje. A Carey šarmantan, sigurno je puno ovakvih eventa prošao pa zna komunicirati s publikom. Pravi muški glas, zavodljivi naglasak, signifikantna zastajkivanja da bi se potencirala važnost izrečenog. Pa onda geste, grimase… rječju – da bi riječ rekao.
Meni se ipak najviše svidio jedan curetak koji je, u kantunu iza mene, očito se dosađujući, pripremao kanapeiće i vrancusko vino.
Kad je moderator završio, počela su pitanja iz publike. Od onih standardnih tipa što-ste-htjeli-reći… (uh, što mi takva pitanja idu na milokleez – pisci se na njima obično raspojasaju) do pitanja jezika i politike (naravno, upućeno od jednog Amerikenjca).

Taman kad mi se učinilo da knjige sa polica počinju padati po meni, moderator je obznanio da je hepeningu kraj i da će Pisac sada potpisivati knjige.
A na pultu, odmah ispred kase, hipten Piščevih knjiga. Čudo je toga napisao. Malo smo ti razgledavali, ja i rodica ti a žena u mene pa odlučili da za tebe odaberemo jednu najdeblju i najljepšijeh korica. Ja rek'o – Čokanjče (to kao ti) zaslužuje najbolje. Mislio sam i sebi uzeti jednu ali opet...što bi ja s njom? Što će meni potpis tog Careya? Sve dok mi se na počasnom mjestu moje biblioteke kočopere knjige s potpisima pokojnog Predsjednika i ona od Domazeta Loše...ništa mi drugo ne treba.
I dok ti se rodica a žena u mene probijala do Pisca po potpis ja sam ti se okomio na kanapeiće ali …jebiga…opet problem.

Ti dobro znaš da ja i žena u mene ne jedemo sir. Tako smo se i zaljubili. Obostrana mržnja prema siru bila je odlična osnova za skladnu vezu. I našu djecu odgajamo da mrze. Sir. Pa što? Neko voli sise i guzice, neko pare a žena i ja volimo….odnosno ne volimo…odnosno….ma znaš što sam htio reći.
I tako, posegnem ja za kanapejićem, posegne žena u mene. Ugrizem ja kanapejić ali žena u mene ne grize nego, pametna kakvu je Bog stvorio, čeka da vidi moju reakciju. A moja reakcija? Samo što se nisam izrigao. Jebeni sir!!! Kažeš kako znam da je sir kad ga nikad nisam jeo? Jednostavno znam, što bi drugo moglo biti tako odvratno? I što sad? Nekako se prisilio pojesti kanapejić a ne znaš jedem li ja njega ili on mene. A kad me žena zamolila da i njezin potamanim – tu sam pukao. Ma nema šanse. Nema jebene šanse. Ali dobro, ona je bila u redu za potpisivanje knjige pa sam ti uzeo njezin komadić, dobro se osvrnuo oko sebe i kad sam vidio da me nitko ne gleda, kanpejić odložio između Dickensa i Hemingwaya. Jedino je tamo bilo mjesta – toliko ti je to nakrcana knjižara.
S vinom pak nije bilo problema. Uzeo sam sebi i ženi, ona uzela potpisanu knjigu pa smo izašli vanka proslaviti našu prvu parišku noć. I baš nam je lijepo krenulo. A onda, dok sam odlagao popijenu čašu na trenutak mi se učinilo da gore, na zvoniku crkvet'ne Notre Dame …neko grbavo stvorenje…. Ma ne, neću o tome sada.
Uglavnom Čokanjče, eto tebi podapisana knjiga pa ti vidi šta'š s njom a što se tiče Parizaa….. a ne mogu ti reći ništa loše. Lijepo nam je bilo. Možda nešto napišem i za ovu svoju raju na blogu jer odavno me ođe nema.
Možda o tome kako sam tražio grob Jima Morissona? E da, to bi mogao.
A do tada, Čokanjče moje, pozdravi mi vamiliju i …vidimo se uskoro, zar ne?

- 10:27 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

11.10.2010., ponedjeljak

Sezona

Pitam se, pitam... je li subotnjom banjom završila sezona kupanja ili... možda....ipak...?
- 09:56 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

21.05.2010., petak

Šestgodišnji Metuzalem

U nekom laganom kvaziintelektualističkom izdrkavanju gdje se pričalo o lakim drogama, primjetio sam kako je prijatelj silno zainteresiran za temu, što me je iznenadilo budući da već godinama nije konzumirao ništa. Ili sam barem ja tako mislio.
- Je li – upitao sam ga – što si se tako napalio na ovaj razgovor? Pa ti ništa nisi zapalio barem 5 godina?!?
- Šest, da budemo potpuno precizni – odgovor prijatelj sa smiješkom.
- Dobro, i? U čemu je onda fora?
- Pa čuj, ja se i dalje smatram light narkomanom. Činjenica da šest godina nisam zapalio, ništa ne mijenja na stvari. Nikad nisam službeno prestao što znači da uvijek postoji teoretska mogućnost da ću ... nastaviti.

Pa da, logičan rezon, pomislih.

I tako, 6 godina egzistira ovaj blog. U posljednje vrijeme, aktivnost nema.
Mislim, službeno nikada nisam prestao što znači da uvijek.... jel'te....

- 13:11 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

26.01.2010., utorak

Razumijevanje

Divno je to, čeljadi draga, kako se ja razumijem sa svojom ženom. Često je dovoljno samo „aha“, „khm“, „ae“, maeee“ i sl. da bi shvatio svu kompleksnost neverbalizirane misli.
Znajući za moju sklonost „krležijanštini“, žena me često prekida u pola rečenice i dovršava moju misao. To je „tak krasno“. Pa što ako ponekad dvojim jesam li baš to htio reći? Valjda žena zna?!?
Reći ću vam još i ovo: sva ta karamazovština, divlje strasti, pulsirajuće emocije... sve je to precijenjeno. Ništa ljepše od svakodnevne rutine.

A naša svakodnevna rutina počinje jutarnjim napuštanjem nekretnine nakon što smo se isposvađali s Prvićkom zbog „samo još 5 minuta, mooolim te“ i s Drugićkom zbog „neeeću ove hulahope, ove mi se ne slažu s majicom, neću dukatino, maslo, jogobelu, niitkooo me ne voooli“.
Ipak uspijevamo krenuti oko 7.25 uz maksimalnu toleranciju od +- 5 minuta.
U 7.30 počinje naša omiljena emisija na Katoličkom radiju – „Svetac dana“. Uvijek mi uljepša dan spoznaja da je neki 12 ili 13-godišnji Haralampije platio glavom štiteći Majku Crkvu da bi 500-600 godina kasnije bio kanoniziran i time postao moralni autoritet svome katoličkom stadu.
Istina, pomalo me i rastužuje činjenica da današnja mladost nije spremna na takva odricanja. Pa gdje su nestali ideali, pobogu? Sve to jasno ukazuje da je naša civilizacija na zalazu. Ako tome pridodamo davnu izjavu moje punice (iz doba kada je još vjerovala da će joj starija kćer naći neku useljivu, „dobru priliku“) o tome kako će „žuti zavladati svijetom“, onda je jasno da nam budućnost nije ružičasta.
I dok ja vozim, Prvićka koluta očima jer je nitko ne razumije, Drugićka pjeva iz sveg glasa a žena promatra ozonske rupe, evo nam i vijesti na Katoličkom radiju.

Predsjednik na odlasku Stjepan Mesić izjavio je da, kada bi Dodik referendumom o odcijepljenju srušio Daytonski sporazum, Republika Srpska odmah bi morala nestati, i zato bih vojno prekinuo koridor.
Oštro je reagirao i srbijanski predsjednik Tadić koji je tim povodom rekao da tre....

- Ma i treba im poslati vojsku, dopizdio je ovaj Tadić posljednjih mjeseci – iznenađujuće će oštro moja, inače krajnje mirotvorna i ekumenski raspoložena žena.

Samo sam je pogledao ali i to je bilo dovoljno.

- A što? Ne slažeš se? Ma stvarno mi je više dosta ove demagogije. Treba im jednom pokazati i zube.
- A ti bi malo ... ratovala? – rekao sam pomirljivo.
- Ako treba i to.
- Aaa....tko bi prekinuo taj koridor?
- Pa vojska, naravno.
- Hrvatska vojska?
- Hrvatska dakako – rezolutno će žena.
- Znači, ako sam dobro razumio, ti bi i mene poslala da idem u tuđu zemlju prekidati neke koridore?
- Pa što? Kad si mogao 91. Osim toga, muškarci ratuju, žene grade zemunice. Tako je oduvijek bilo.
- A što ako bih...ovaj....ako bi poginuo? Što bi ove naše sirotice bez hranitelja obitelji? – upitao sam iako sam znao da odgovor ne želim čuti.
Žena nije mogla prikriti trijumfalistički smiješak:

A bogati, onda bi dobila boračku penziju – rekla je i pogledala kroz prozor, a djeca su unisono započele pjesmu „boračka, boooračka, boooračkaaa..“

Pratio sam njezin pogled, preko mosta, pa još dalje iznad Petke i dalje....14 centimetara desno iznad Svetog Andrije gdje su stručnjaci najavili novo širenje rupe u ozonskom omotaču.

U prvi mah, nije mi bilo svejedno ali tu misao-smutljivicu zamijenila je druga, ovaj put ispravna.
Zaista, kakav sam ja to čovjek ako nisam spreman svojoj familiji osigurati ugodnu budućnost?

Zamišljam sliku ucviljene „venecijanske udovice“ sa šeširićem na glavi koja diskretno plače dok promatra svoju nejač – Prvićku i Drugićku – koje dostojanstveno primaju zastavu složenu u kockicu. A tek plotun? Nikako bez plotuna....

Ako i ne mogu utjecati na ozonske rupe, na prekidanje koridora sasvim sigurno mogu.

I zato Stipe ili bilo koji drugi, kada donesete odluku o prekidu koridora znajte da ovdje dolje u južnim provincijama netko nestrpljivo čeka odluku da se krene....



- 15:12 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

18.12.2009., petak

Spustite zavjese...ugasite svijetla....

Dogodilo se to prije više od dva mjeseca, kampanja za predsjedničke izbore bila je tek u povojima. Žena i ja bili smo okupirani nekim ontološkim prijeporima u kuhinji, kad smo začuli uzbuđeni poziv naše sedmogodišnje Prvić: „MAMA...TATA...MAAAMAA...dođite vidjeti kako Jadranka Kosor pleše kolo!! S velikim upitnikom (Times New Roman, Bold, Italic, 48) iznad glava, žurno smo se uputili prema dnevnom boravku da bi na televiziji ugledali Jacu kako, s osmijehom zrele jabuke, veselo cupka u krug dok joj drűga s lijeve strane veselo izvikuje: „Ijuijujuuu...:“

Bijeg u malu digresiju: Kada se k nama, u Južne provincije, doselila jedna oriđiđi Slavonka, svi smo sa simpatijama pratili njezino veselo izvikivanje na svadbama i sličnim manifestacijama. S vremenom, simpatije je nestalo da bi polako prerasla u otvorenu mržnju kada smo shvatili da „ijuijujuuu...“ u njezinoj verziji nije prikladan samo kod izvođenja slavonskih bećaraca. O, ne. Znala je ona „zaijukati“ i na „Smoke on the water“. Da nesreća bude veća, bez problema bi nadglasala Ritchijevu solažu a to mi, stari rockeri, nismo mogli oprostiti.


Uglavnom, u čemu je problem što Jaca pleše kolo pitat ćete se vi, pametni moj auditorijume?!? Pa zapravo, to i nije neki problem (sve dok Prvić zna i za Tamaru Obrovac i Hladno pivo) ali stvarno...stvarno mi ide na milokleez činjenica da sedmogodišnje dijete zna tko joj je predsjednik Vlade.
U kakvoj sam zabludi glede društveno-političkog odgoja vlastitih kćeri shvatio sam kada je moja četverogodišnja Drugić, onako coolerski reagirala na sestrin ushit: „Pa što? I Stjepan Mesić sigurno zna plesati kolo.

Može li gore od ovoga? – pomislio sam, a u danima koji slijede uvjerio sam se da može. I to puno gore.

Bombardiranje predizbornim sloganima počelo je sramežljivo ali se kao caulerpa taxifolila proširilo čitavim medijskim prostorom. Nije bilo načina obraniti se od ove napasti. Počeo sam gasiti televiziju, izbjegavati domaće internetske portale, prestao kupovati tiskane medije ali sve je bilo...uzalud.
Opaki predizborni slogani, kao 25. sličica, duboko su se uvukli u moju podsvijest.
Sjećam se da sam tako, raspravljajući nešto sa ženom uvjereno uzviknuo: „Ali meni ta privilegija pripada!“. Ona se samo nasmijala i odgovorila: "Misliš kao Zmijskom oku?" U prvi trenutak nije mi bilo jasno o čemu ona to rogobori a onda sam shvatio da izgovaram rečenicu jednog od predsjedničkih kandidata.
E tu sam pukao čeljadi. Naprosto pukao.
Uzeo sam televiziju, tog modernog Belzebuba, isčupao je iz zida i bijesom pravednika bacio je kroz prozor. S četvrtog kata. Mir koji je preplavio moju dušu kratko je trajao. Čuo sam nekakav neobični romor, nagnuo se kroz prozor i dolje u prizemlju, ispred ulaznih vrata zgrade, iz potpuno razbijene televizije kao glas Duha iz čarobne svijetiljke čulo se: „ali ako glasujete za mene....“ Kriknuo sam, rukama pokrio uši potpuno tronut, misleći da sam dosegnuo dno. Ali ne, ni to nije bilo najgore. Mene, Joba Pravednoga, čekala su još gora iskušenja.

Prije dva dana, dok smo žena i ja, svatko pod svojom svijećom bili zadubuljeni u svoje knjige, iznenada sam se prenuo shvativši da tišina koja nas okružuje, nikako ne može biti normalna. Barem ne dok u kući imaš dvije malodobne kćeri. A one su se igrale u svojoj sobi.
Kakva li je to neobična igra u kojoj „ni glasa čuti nije“? – zapitao sam se i odmah krenuo to i provjeriti na licu mjesta.
Krenuo sam prema sobi, zastao na vratima koja su bila odškrinuta i oslušnuo. Imao sam što i čuti.

Ovo je transkript igre mojih Prvić i Drugić:

Prvić: ...Ne. Nećeš. NEĆEŠ!!!
Drugić: Oćuu. Reći ću te tati!!!
Prvić: Nećeš. Ja sam se prva sjetila. JA SAM TREĆI HRVATSKI PREDSJEDNIK!!
Drugić: Baš me briga. Onda ću ja biti doktor Andrija. DOĐITE K MENI. DOĐITE K MENI....
Prvi: Ali ja sam za ponosnu Hrvatsku!!!
Drugić: E i ja sam za ponosnu SKIVACKU!!!
Prvić: E nisi!
Drugić: E baš jesam. Eto i što mi možeš? Baš jesam...

I još su one toga izgovorile ali više nisam mogao čuti. Nisam mogao čuti jer mi je pažnju privukao luster u kuhinji.
Treba mi još samo čvrst konop - pomislio sam i odmah potom sjetio se hrabrog indijanskog selebritija Sitting Bulla (ako se ne varam) koji je uoči povijesne bitke kod Litle Bighorna proročanski uzviknuo: „Danas je odličan dan za umiranje“!





- 14:29 - Razjagori se!! (15) - (U)Tiskaj - #

26.11.2009., četvrtak

Vlast

Ne znam kako je s vama ali ja ću definitivno ispaliti na živce od silne inflacije predsjedničkih kandidata u medijima. Koju god novinu prelistao, koju god internetsku stranicu otvorio, eto ti njega – predsjedničkog kandidata koji me uvjerava da je baš ON ono što ova zemlja treba. On će nas izvući iz krize, on će uspostaviti pravnu državu i vratiti moralnih kredibilitet ove korupcijom napaćene zemlje. On..On..On…
Pokušao sam pobjeći od svega ali …nećeš majci.
Eto primjerice, neki dan sam bio na ribanju. Divota. Smiraj dana, bonaca, dobro društvo, domaće vino…lignje samo što same ne uskaču u barku… I što se onda dogodi? Izvadim jednu lignju od cca 30-ak deka, skinem je i bacim u broku kad čujem neki vapaj. Možete li zamisliti moje iznenađenje kad sam shvatio da to lignja govori? Ej? Tko se uopće može pohvaliti da je razgovarao s lignjom? I ništa, priđem malo bliže da čujem o čemu rogobori u svom posmrtnom očaju. I znate što mi je rekla? Nećete vjerovati ali doslovno ovako: «Ako glasaš za NJEGA (ne želim ovdje iznositi povjerljive podatke) otkrit ću ti lokaciju gdje moje prijateljice upravo igraju odbojku. Ma možete li vi to zamisliti? Da se ja prodam za par liganja? Pa makar bile i odbojkašice. Ma neću. Placet!

Uglavnom, jebena je stvar ta vlast. Evo baš sinoć, žena mi je pročitala dio iz Selimovićeve Tvrđave. Koincidencija, reklo bi se. Genijalni Selimović u par rečenica napisao je ono što bi svi mi trebali naučiti napamet. Ili barem, isprintati kao podsjetnik. Istina, s njegovom posljednjom rečenicom teško da bih se složio.. ali evo, procijenite sami.

…postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je, kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji sluzi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vezući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć. I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće. Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeruju naše sinove da to cine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinićemo to, braco moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.



- 12:47 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

20.08.2009., četvrtak

Beyonce iliti jadna majko jadnijeh svatova

Najnoviji događaj oko napada Beyoncinog tjelohranitelja na fizički integritet rvackog snimatelja, uskovitlao je medijsku prašinu.
U redu, tu je i afera Rončević, afera porezi, afera potpomognute oplodnje ali ovdje je ipak riječ o … Beyonce. Jebiga, ljeto je…tko će se zamarati ozbiljnim temama u ionako sumornoj svakodnevnici. Daj br'te malo relaksacije, jel'te. Ionako, polako ali sigurno, čitavo društvo postaje jedna debilna MTV pozornica iz koje se generira gomila polukretena, mediokriteta i nesposobnjakovića.
Iskreno, boli me milokleez za Beyonce i vjerojatno mi ne bi palo na pamet napisati bilo što o tom beznačajnom događaju da nisam pročitao komentar na blogu stanovite Jelene Vukosav.

Spomenuta sinjorina kaže kako je dobro da uopće imamo turizam s obzirom na to kako se ponašamo.

Ni na kraj pameti nije mi braniti razne paparazze. Uostalom, i sam mislim da je to hrpa kretena koja, zbog velikog interesa javnosti za debilnim temema, pokušava iz svega toga iskamčiti za sebe dio (financijskog) kolača.
Ipak, budući da za svijetom zaostajemo u svemu onom što je dobro, na isti način zaostajemo i u svemu onome što predstavlja loše. Naši paparazzi male su bebe prema nekim američkim koji su, saznajem iz povjerljivih izvora, naučili čak i letjeti ne bi li se na taj način lakše približi objektu svoga interesa.

A argument spomenute sinorinje (glede batina koje je dobio snimatelj) na nivou su djeteta iz osnovne škole. Tako naša Jelena kaže da je snimatelj BIO UPOZOREN. WTF? Snimatelj je dakle bio upozoren od nekog tjelohranitelja da ne šeta pločnikom kojim je Beyonce upravo hodila? Ili što?
Ma tko je jebeni tjelohranitelj da ikoga za išta upozorava u tuđoj zemlji a da pri tom nije u privatnosti svoga doma nego ja javnoj površini kojom su gazili puno značajniji ljudi od neke MTV-jeve pevaljke?
Dakle, njegovo upozorenje…upozorenje tog vrhunaravnog bića dovoljan je argument za sva sranja koja je ovaj spreman učiniti. Jer ON JE UPOZORIO?!?

A kada još uzmemo u obzir da su ovakvi celebrities sasvim sigurno navikli na puno gori tretman paparazza u svojim zemljama, onda se postavlja pitanje što je to što ih je u dubrovačkom slučaju tako iznerviralo? Možda je Beyonce imala mengu? To bi onda bilo opravdano.

Ako netko ima saznanja o Beyoncinom ciklusu molio bih da me promptno izvjesti o tome jer…to bi onda bila još jedna mega vijest u ovoj sumornoj dolini suza.

Eto, ja sam vas upozorio a vi.....



- 14:37 - Razjagori se!! (71) - (U)Tiskaj - #

10.07.2009., petak

Neka uđu!

Polako ali sigurno, već godinama, krašti se i nestaje sve ono što Dubrovnik čini Gradom ali zajebancija na «generalki» otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara jedna je od rijetkih tradicija koja nije nepovratno izgubljena.
Sam čin otvaranja Ljetnih igara veliki je medijski kulturni događaj, nekad više a nekad manje uspješan. Oči cjelokupne kulturne javnosti uprte su Njarnas grad a to jako dobro zna sva ona svita vip-ovaca na skalinima ispred Svetog Vlaha jer… važno je biti viđen. Političari, guzičari (dakle, isto) animir dame, novopečeni kapitalisti i uglednici, predsjednici gradskih kotara i kućnih savjeta te ini dužnosnici, svi oni nastoje se prezentati u što boljem svijetlu. Kamere su uključene pa se i nove monture kupuju specijalno za taj dan a ako se pusti i koja suza za vrijeme sviranja Himne slobodi, dok te kamera hvata u krupnom planu – nikako ne može štetit.
Generalna proba pak, nešto je sasvim drugo. Na nju se ne ide zbog čina otvaranja nego zbog vrhunske zajebancije gdje publika komentarima, dobacivanjima, pogrdama nastoji omesti odvijanje probe. Većina izvođača na sceni unaprijed zna što ih očekuje pa se u skladu s tim i odnose. Međutim, proteklih godina znalo je biti i onih koji su pokazivali otvoreni revolt takvom načinu ometanja probe (npr. dirigent orkestra) što je samo dodatno dolijevalo ulje na vatru. Nema veće gluposti nego suprotstaviti se publici pa bi takvi redovno bivali nagrađivani burnim zvižducima i ismijavanjem.
I noćas je bilo veselo mada, ne mogu se oteti dojmu da je puno zabavnije bilo za vrijeme komunističkog režima, kao i za vladavine pok. Nam Oca Domovine. Nema više napetosti oko toga hoće li se publika propustiti na tribine, nema više hrpe policajaca koja pozorno prati što se i tko govori, opća ravnodušnost i letargija u društvu ogleda se i u ovom hepeningu.
Ipak, dok je Kere i ekipe iz Grada, straha nema pa se može parafrazirati ona vječna sa otvaranja «još smo publika, još imamo duha».
Počelo je ulaskom crvenih barjaka «Libertas» ispred Sponze spontano popraćenih pjesmom «Tito, partija, omladina, akcija», «Komunjare ulaze u Grad». Sasvim sigurno nije bilo ugodno glumcu koji je ispred Orlanda «trčkarao» sa djecom kada su ga počeli nazivati pedofilom. Krešendo je bio za vrijeme izvođenja operne arije. Zvižduci, urlanje, dobacivanje ipak nisu smeli opernu pjevačicu čak ni kad je započelo «Hoćemo Sevu, hoćemo Sevu». «Skini se, skini se, falšala si, ne deri se» svako malo čulo se iz publike. Poneke grube i neprimjerene psovke pokazuju samo to da nemaju svi dobar smisao za humor.
Postoje i institucije čina otvaranja koji doživavaju «standing ovations». Nekad je to bio glumac pok Zoran Pokupec Pinky (kojem se i noćas skandiralo «Pinky javi se») a sasvim sigurno to je i poznati hrvatski glumac Predrag Vušović. Za razliku od mnogih, Pređo je čovjek iz puka koji odlično razumije zajebanciju pa je na poziv iz publike «Pređo idemo na pivu», jednostavno prekinuo probu i pozvao ovog iz publike da pođu «kod Lučija» (poznati kafić u Dubrovniku).
Grube i nešto manje grube zajebancije nije pošteđen gotovo nitko ali postoji trenutak koji nikad nije (a nadam se da i neće) biti predmetom poruge. Podizanje barjaka na Orlandov stup uz prve taktove «Himne slobodi» koja predstavlja težnje za slobodom koju je Dubrovnik stoljećima plaćao, uvijek praćeno dizanjem na noge i silnim emocionalnim nabojem.
U mlađim danima znao sam se opasno naježiti slušajući neke balade bendova kao što su Led Zeppelin ili Deep Purple ali do danas, takav učinak može proizvesti samo ova apokaliptična himna dubrovačka.
A onda kad nastupi krešendo – O lijepa o draga o slatka slobodo, dare, u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o - osvrnete se i vidite suze na očima mnogih, sa priličnom dozom sigurnosti možete znati da su prave i nisu namijenjene televizijskim kamerama.

Evo, počujte i vi - Himna slobodi

A evo ovdje i dio noćašnje atmosfere

P.S. Igre počinju, red je i meni počinuti.... Do vidova čeljadi.

- 10:32 - Razjagori se!! (20) - (U)Tiskaj - #

18.06.2009., četvrtak

Komadić Raja









Lokacija? Da vam ne bi rekao....
- 14:12 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

19.05.2009., utorak

5 godina blogovanja

Prošlu setemanu navršilo se 5 godina mog blogovanja. Moglo bi se reći da sam jedan od pionira ovog medija. Dobro, dobro…možda nisam baš bio Savka ili Tripalo bloga (to su bili placebo, lebowski, drito konj, whatever, cyn , porto...) ali tu sam negdje.

S druge strane, ta pionirska ekipa uglavnom je (više-manje) nestala sa scene a ja …ja sam još tu. I baš to – moj je najveći usud.

Naime, poznato je izreka kako se treba povući na vrhuncu karijere. Iako će se svi složiti s tom tezom, činjenica jest da je malo tko spreman za takvo što. Janica je rijetkost a ne pravilo. Naravno, taština i veliki ego glavni je uzrok prolongiranju odluke o «vješanju kopački o klin».

I što se onda događa? Pa događa se da snaga i moć takvog igrača s vremenom neupitno opada. U početku, on to i ne vidi nego konstantno ulazi u sukobe smatrajući, ako ništa, da zaslužuje puno više na račun stare slave.
Baš na račun te stare slave, poneki trener sućutno stavlja bivšu zvijezdu u igru nadajući se da će ovaj sam shvatiti da je došao trenutak za mirovinu.

A onda počnu ozljede. Jedna, pa druga, pa sve češće. Igrač je sve manje u ekipi, tek sporadično se pojavi na klupi u situacijama «zlu ne trebalo».
Ipak, na njega malo tko više ozbiljno računa. Nagli bljeskovi pri kraju karijere zapravo su rijetkost.

Treba znati da je ovo posljednja faza kada se igrač još može povući a da pri tom zadrži minimum dostojanstva. Na ozljedu u tom kontekstu treba gledati kao na Božji dar.

«Jebe me taj križni mišić, ligament, leđa ….Uh, da nije te ozljede sad bi ja rasturao…» Suigrači s poštovanjem (a zapravo sućutno) klimaju glavom baš kao i trener koji se moli u sebi da ozljeda potraje…potraje….

Na kraju, igrač odluči okončati karijeru, ne može se protiv prirode. I svi su sretni. On zbog toga što će ipak ostati zapamćen kao velika zvijezda tog kluba, suigrači zbog toga jer se otvorilo novo mjesto, uprava zato jer ne moraju trošiti velike pare za isluženu ragu…

I tako, dok slika igrača visi u klupskim prostorijama, na terenu se pojavljuju i nestaju nove zvijezde. Sve se mijenja a sve je zapravo isto.


Sad će se neki zapitati o čemu ja to trabunjam, zar ne?
Ma zapravo ništa….samo sam se htio požaliti da me nešto probada ispod lijeve lopatice. Ne znam, možda nije ozbiljno….možda….možda…..

- 10:26 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

06.05.2009., srijeda

Višegodišnji posjetitelji Herostratišta (čuj «višegodišnji»?!?) prisjetit će se da sam u nekoliko navrata pisao o katastrofalnoj situaciji dubrovačkog kinematografa. A zapravo, temeljni problem nije u kinu (ipak, žao mi je što se netko od predizbornih muljatora nije sjetio uvrstiti njegovo preuređenje u buduće planove) nego u očajnoj indiferentnosti puka dubrovačkog kada je film u pitanju. Davno sam snizio kriterije pa moja očekivanja i nisu prevelika. Jasno mi je da dokumentarni film o pubertetu žaba u uzbekistansko-krigistanskoj koprodukciji nema puno izgleda (mada, second tought…) ali da se ne gleda ništa osim holivudskih blockbustera a i to puno manje nego nekad, e s tim se nikako ne mogu pomiriti.
Znam, znam da je gledanje filmova iz udobnosti kućne fotelje i komoditet koji ide s tim glavni uzrok pustopoljine na kino projekcijama (uostalom, u pauzi gledanja filma može se malo škicnuti i Farma) ali…ali…pobogu čeljadi, odlazak u kino je ritual. RI-TUAL!!

Ili je to barem nekad bio…..

Ž., M. i ja nismo mogli dočekati zvono koje će označiti kraj 5. sata. Uvijek je tinjala nada da će dežurni zvoniti minutu ili dvije ranije. Minuta ili dvije bio je maksimum koji su tolerirali profesori i direktor, nakon što je R. – svi smo se toga sjećali - na nagovor cure u koju je potajno bio zaljubljen, zvonio punih 10 minuta ranije. Poslije se izgovarao da ga je užasno bolio stomak, da je morao u WC i da sasvim sigurno ne bi stigao do 6.20 kada je završavao 5. sat.
Nakon zvona, istrčali bi iz učionice pa potom iz školske zgrade. Svatko svojim putem. Nije bilo potrebe uzaludno trošiti riječi na dogovore jer sve je bilo zacrtano još ranije. Trebalo je što prije stići kući, presvući se, nešto ubaciti u kljun i stići do kina u kojem je predstava počinjala u 7. Prvi koji bi stigao, kupio bi karte za sve. Nije bilo ni kokica ni sokova. Nije bilo ničega. Ali je bio Bruce Lee – «U zmajevom gnijezdu». A stvarno su bile tvrde stolice u jebenom kinu Gruž. Često je znalo i smrditi po luku, salami, konjaku, šporkim nogama i koječemu još. Sve to nije predstavljalo veliku smetnju u trenucima dok je Bruce Lee ispuštao svoj karakteristični vrisak netom nakon što će onesposobiti svoga protivnika.
Poslije, na putu kući, uvijek sam se čudio zašto moj mavashi geri nije ni sličan Bruceovom i zašto mi ga M. uvijek uspije blokirati. S druge strane, kričao sam odlično…
Naravno, predmet našeg interesa nije bio samo Bruce Lee. Gutali smo sve što se nudilo. Sjećam se da mi je trebalo poprilično napora da spriječim suze gledajući «Prodavačicu ljubičica». A strah koji sam osjetio prolazeći svojom ulicom nakon što sam odgledao i Hitchcockove «Ptice» i danas su mi u živom sjećanju….

Ž. danas navegava i, čini se, teško da se i sjeća tih davnih događaja. A M … on je imao potencijala. Vjerojatno bi i danas bio pasionirani ljubitelj filma. Samo da je živ.


Jučer sam gledao Buick Rivieru, film Gorana Rušinovića snimljen prema Jergovićevoj knjizi. Film je prilično ishvaljen a snimljen je prema predlošku (istina, dosta izmijenjenom; izmijenjen je čak i naslov) našeg Omiljenog Klasika (obožavatelje potražiti na Nemanjinom blogu). Ipak, sve to nije bilo dovoljno da se na prvoj predstavi pojavi, brojkom i slovima, četvoro (4) gledatelja: lokalni intelektualac/filmski kritičar, jedna vremešna baba (bez pratnje roditelja, op.a.) koja je od unuke čula da je film odličan, srednjovječna ljubiteljica Jergovićeve proze i ….ja.

treba našu čeljad razumijeti. Razumijeti i opravdati. Riječ je o dubrovačkoj premijeri održanoj u neprikladno vrijeme (6 popodne). Osim toga, nije padala kiša. Da je padala kiša, Andrija bi se sasvim sigurno sklonio sa Straduna u utrobu dubrovačkog kina. A da je kraj mjeseca, i na Lukšu bi se moglo računati jer to je period kada je njegova plaća na izdisaju a kino karta je jeftinija od đirate po dubrovačkim kafićima.

Sve u svemu, nije tako loše, treba biti optimist. Idemo dalje!


- 11:20 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

23.04.2009., četvrtak

Apokalipsa sutra

Jel' slika vrijedi tisuću riječi?!?




- 15:33 - Razjagori se!! (15) - (U)Tiskaj - #

27.03.2009., petak

Što je previše, previše je...

Znanstveno je dokazano da dugogodišnje uživanje alkohola, pored inih štetnih posljedica, dovodi do pojave halucinacija kod konzumenta. Prvenstveno se to odnosi na pojavu bijelih miševa. Riječ je o termalnoj fazi alkoholizma, možda i posljednjem trenutku za drastični rez.
Ja, istina, ne pijem ali puno gledam televiziju.
Ne mogu tvrditi sa sigurnošću (bio sam umoran i pospan) ali sinoć, u trenutku magnovenja, učinilo mi se da sam čuo vijest o predsjedničkoj kandidaturi Miroslava Tuđmana?!?

From now on (do lokalnih izbora sasvim sigurno) uvodim moratorij za političke teme na ovom blogu.

Kao što je jedared rekao pametni zub: «Ne pitajte što su vaši miševi uradili za vas nego što ste vi uradili za svoje miševe»


- 15:13 - Razjagori se!! (23) - (U)Tiskaj - #

25.03.2009., srijeda

Afera Pelješac - "izgradimo zer'cu resorta"

Slika preuzeta sa Interneta

Hrvatska je zemlja velikih afera. Zapravo, kod nas vlada hiperinflacija afera. Toliko ih je da bi komotno mogle poslužiti kao turistički slogan.

Ako želite uzbuđenje, dođite u Hrvatsku – zemlju afera. Statistika nam daje za pravo – sasvim je izvjesno da ćete, tijekom vašeg boravka, biti dijelom neke afere, pa makar i sasvim male. Afera is our midle name.

A ovako ide najnovija:

Fantomska niskozemska grupacija, investicijska guba ili-šta-ti-ga-ja-znam-što-već, kupila je «milijarde» kvadrata zemljišta na poluotoku Pelješcu; točnije u neposrednoj blizini predivne i od ljudi neoskvrnute uvale Bjejevica (vidi na slici) kod Stonske Dube. Cijena, utvrđena još 2007. iznosi 8.20 eura po metru kvadratnom. I što je tu sporno? Jedni kupili, drugi prodali – dakle sve čisto pod uvjetom da su vlasnički odnosi čisti (a nije sasvim sigurno da jesu).
Ipak, ljudski je zapitati se zašto neka strani okupatori kupuju silnu zemlju koja u naravi predstavlja običan kamenjar, šumu i makiju?

Član Upravnog odbora Matjaž Prinčić utvrdio je da je ova investicija zaključena na temelju «intenzivnog proučavanja zakona i mogućnosti daljnjeg razvoja Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije»

WTF??? O čemu ovaj priča?

Ajmo ispočetka.

Urbanistički aspekt priče

Prostorni planovi su conditio sine qua non bilo kakvog razvoja, kako dubrovačkog tako i ostalih područja mile nam Domaje. Prostorni planovi predstavljaju zakonski okvir i bazu za bilo kakvo buduće planiranje u svim sferama ljudskog djelovanja. U donošenju prostornih planova sudjeluju demografi, sociolozi, arhitekti, inđinjeri različitih struka, zaštitari, konzervatori, biolozi, ekonomisti…. Iako se, u načelu, na kraju sve svodi na to «jel' moja djedovina građevinsko područje ili nije»?
Hm. Načelno je barem tako.
Istina je i to da prostorni planovi predstavljaju savršenu mogućnost manipulacije jer pružaju priliku lokalnim zajednicama da pod parolom javnog interesa provuku i neke svoje, sitne privatne interese.
Kako to u praksi izgleda? Pa evo, zamislimo hipotetički ovakvu situaciju.

Neka mala turistička općina treba izraditi prostorni plan uređenja.
Prešednik općine, prekaljeni kadar za sva vremena (NovoHrvat po zanimanju, komunist po uvjerenju) dolazi u ured mladog arhitekta, netom zaposlenog, koji se upravo vratio sa fakulteta u svoje malo misto.

Prešednik: Šime, trebalo bi raditi taj plan. Aj' ti to malo vidi. Trebalo bi, bogareti, oživit ovu našu općinu. Eto, svi pričaju o tom golfu. Pa što i kod nas ti stranci ne bi naganjali lopticu? Jel' tako – tako je.
Šime: Ali predsjedniče, gdje bi mi uopće gradili golf terene? Pa nemamo mi….
Prešednik: Ne brini ti za to bogareti. Ima tako kod Markana ono polje, pa kod moga kuma….ma ucrtat ćemo negdje. Nismo ni mi vesla šišali.
Šime: Sisali…
Prešednik: A?
Šime: Ma ništa. Kažem….mislim..kako ćemo mi to?
Prešednik: Ništa ti ne brini, to je moj posao. Samo gledaj i uči od mene pa ćeš daleko dogurati.

E sad. Ima li važnije informacije od one da će se na nekom području koje je i Bog zaboravio, sada graditi golf tereni (u čijoj pratnji nužno idu turistički kapaciteti)? Nema naravno. Naročito ako imate puno para za otkupiti puno zemlje. A ako i nemate – znate tko ima. Pa ćete u deal. Dalje i sami možete nastaviti.

Golf tereni

Nije mi jasno zašto nitko, kada priča silne priče o iznimnoj važnosti golfa za turizam, nikad ne spomene da golf, sam po sebi, nipošto nije isplativa investicija. Osim ako tereni grade primjerice u Hollywoodu pa oni debilni celebrities plate po milijun dolara godišnje članarine. U tom slučaju da. Međutim, jasno je da to kod nas «ne bu pilo vode». Pa u čemu je onda fora? E pa fora je u tome što se uz golf terene redovno predvide i turistički kapaciteti. Kad bi ti hoteli, resorti i kako li se sve zovu zaista bili samo kao nužna infrastruktura za buduće igrače – onda bi to ok. Međutim, gotovo uvijek se isplanira 5 ili 10 puta više turističkih kapaciteta u okruženju golf igrališta. Drugim riječima, golf je odličan paravan za izgradnju hotelčina gdje to, u normalnim okolnostima, ne bi bilo moguće. Eto, sad i to znate.


Glede situacije na Pelješcu, moram priznati da mi je sve to pomalo nejasno. A evo i zašto.
Ako su već 2007. kupovali tu silnu zemlju morali su znati da u tom trenutku, prema prostorno-planskoj dokumentaciji Dubrovačko-neretvanske županije na tom području nema mogućnosti izgradnje turističkih kapaciteta. Znači što? Znači, netko im je obećao (a taj netko mora biti vrrrrlo visoko pozicioniran) da će se u doglednoj budućnosti u Prostornom planu ucrtati turistička zona na otkupljenom zemljištu. Timing naizgled savršen. Jer sada, u ožujku 2009. upravo je u tijeku javna rasprava o Prijedlog Izmjena i dopuna Prostornog plana Dubrovačko neretvanske županije. Ova rasprava traje još svega par dana i nema nikakve naznake o gore spomenutim igrama. Štoviše, riječ je o zaštićenom području jer u neposrednoj blizini se uzgajaju nadaleko poznate mušule (mislim da vi Hrvati to zovete dagnjama, op.a.) Uz to, u spornoj uvali Bjejevica nalaze se kavezi sa oradama. Prostorni plan vjerojatno će biti usvojen prema sadašnjem prijedlogu i on neće pružati mogućnost izgradnje velebnih turističkih kapaciteta.


(zona H2 gdje se nalazi uvala znači - "kavezni uzgoj riba i školjaka" - okolo (na kopnu) nema građevinskog područja)


Pa u čemu je onda fora? Ispada veliki paradoks. Da su imali deal, ugradili bi ga u izmjene Prostornog plana koji će se ubrzo donijeti?!? Ako nisu imali deal – potrošili su pare uzalud.

Ostavljam vam da razmislite o opcijama u trenucima dok ne razmišljate kako to da je Simonica jedina osoba na Farmi koja uspješno kontrolira svoje….vjetrove.


UPDATE

Nazovite me vidovitim ali najnovije informacije zbore ovako:


Kako u Dubrovačko-neretvanskoj županiji još uvijek traje javna rasprava o prostornom planu, Prinčič kaže da će se njihov fond svoje prijedloge ustupiti lokalnoj upravi u samoj njenoj završnici - 30. ožujka

Dakle, ostaje nam okladiti se. Tko daje pare da će ovo područje i dalje ostati zaštićeno područje a tko misli da će pokleknuti pred betonskim megaprojektom?




- 09:57 - Razjagori se!! (31) - (U)Tiskaj - #

16.03.2009., ponedjeljak

Drugić se zaljubila!

S nepunih 3 i po godine u životnom kalendaru, Drugić se zaljubila.
Za razliku od nje, Prvićka je, do ove mlade dobi, promijenila nekoliko frajera. Ipak, ova posljednja veza drži je već neko vrijeme. Riječ je o 5-godišnjem (dakle, nešto mlađem) plavokosom junoši koji se, zapravo prvi zaljubio a to je Prvićki bilo dovoljno da i ona popusti ljubavnom zovu. Momčić je neobičan već i po tome što je sa, tek navršenih 5 godina, već prestao prezirati ženski rod. Prvićku je očarao terminima kao što su «kamen hladne vatre» (moćno svemirsko oružje), «pametni trn» (od kojeg oni koje ubode, postanu mudriji), «siva tvar» (nisam najbolje shvatio o čemu je riječ) itd. Kada plavušan, sav uživljen i radostan iskazanim interesom, Prvićki pojašnjava spomenute termine, ona samo, ženski mazno klima glavom. Naravno da je uopće ne zanima o čemu on baljezga; njen osmijeh jasno govori – «ah ovi muški, uvijek ostanu djeca».

Za razliku od Prvićkinog površnog pristupa ljubavi, Drugićku je amorova strjelica gadno načela. Po cijele dane priča o MUMAKU. A tko je zapravo mumak? Drugićkina ljubav, na netom prohujalim pokladama, bila je maškarana u mumiju. Iz nepoznatih razloga, Drugić mumiju zove mumak i svoju ljubav uporno naziva tako. Činjenica da MUMAK ima svoje ime ništa ne mijenja na stvari.

- Gdje je mumak? Hoće li mumak doći na rođendan? U koju školu ide mumak? – sve ovo samo su neka od brojnih pitanja kojima smo žena i ja svakodnevno obasuti.

Da nije riječ tek o prolaznom hiru bilo je vidljivo na nedavnom rođendanu na kojem se Drugićka nije odvajala od mumaka. Drugićka koji se ne smije ostavljati bez nadzora jer i najmanji vremenski interval dovoljan joj je na počinjenje štete većih razmjera, bila je mirna i staložena ni trenutka ne ispuštajući iz vida svoju najnoviju ljubav.

Kada sam vidio da je Drugić iskrena u svojim emocijama, blagoslovio sam ovu vezu. Žena također nije protivna ili, ako i jest, ne želi da je se okarakterizira kao zatucanu konzervativku. Jedini možebitni problem i eventualno protivljenje vidim u redovima djedova i babi ali neka oni samo rogobore. Žena i ja dokazat ćemo da sami znamo dresirati našu djecu.

Istina Andrea je malo starija. Ima, ako se ne varam, 11 godina. Ali, godine nikad nisu bile prepreka pravoj ljubavi zar ne? Glavno da se njih dvije vole pa makar Andrea i ne znala ništa o tome.

- 14:44 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

09.03.2009., ponedjeljak

Feud(alizacija)

Čitajući glavne naslove dnevnog tiska saznat ćete važne informacije kao što su one koje govore o najdražim filmskim likovima splitskih pretendenata na gradonačelničku funkciju. Tako primjerice Kuret voli Bonda, Ostojić Forest Gumba (sic!) a Kerum Kuma (SIC! SIC!) Također ćete saznati kako je Anti Gotovcu provaljeno u auto salon. Bidan Antiša. Ako vas pak puca istraživački gen, onda ćete, čak i ne kopajući preduboko, otkriti i to koliki je Anti milokleez te eventualno koliko točno dlaka ima u njegovoj taft-svevremenskoj frizuri.

S druge strane, puno manje (izuzimajući Internet) ćete saznati o Kulmerovim dvorima – feudalnom lenu gosp. Todorića kojeg su, ovih dana, posjetili aktivisti «Zelene akcije» i «Prava na grad» nastojeći rezervirati smještaj u ovom hvaljenom objektu. Naime, prema Generalnom urbanističkom planu Grada Zagreba a onda i lokacijskoj dozvoli, riječ je o objektu javne namjene. Naravno da nisu uspjeli u svojoj nakani uz obrazloženje da hotel još nije u funkciji.
A da se ne bi opet pojavila skupina zgubidana i ljubomornika koji bi, vidi vraga, poželjeli usniti u dvorima gosp. Todorića, u postupku Izmjena i dopuna GUP-a Grada Zagreba, predviđena je promjena namjene. Spomenutim Izmjenama i dopuna predviđene su tzv. «složene rezidencijalne građevine» i to, vidi vraga, na površinama većim od 15000 m2 (parcela gosp. Todorića iznosi 15100 m2). Koja slučajnost, a? Ali oće to, oće.
E sad, postoji i mali problem u cijeloj priči što termin «složena rezidencijalna građevina» ne postoji u Zakonu o prostornom uređenju i gradnji.
Inspekcija Ministarstva naložila je Poglavarstvu da obrazloži nepostojeći termin uz opasku da je za građenje u ovoj zoni neophodno i donošenje detaljnog plana uređenja. Ove neusklađenosti Poglavarstvo mora donijeti na novoj javnoj raspravi ili će Ministarstvo donijeti Odluku o obustavi od primjene Odluke o donošenju Izmjena i dopuna GUP-a Grada Zagreba.

E sad, moje pitanje.
Koliko je vas čeljadi, koji smatrate ovo pitanje važnijim od npr. podatka koliki je Antin milokleez (ili broj Simonina ređipeta)? Malo jel'da?

Za odlikaše koji žele pročitati malo više – viđi ođe.

- 14:55 - Razjagori se!! (6) - (U)Tiskaj - #

03.03.2009., utorak

Drugić

Ja sam ziheraš. Kada bih mogao birati spol trećeg djeteta (hipotetički čeljadi, hipotetički) opet bi to bila ženskinja. Nogometnim rječnikom kazano, pobornik sam teze «ne-mijenjaj-momčad-koja-pobjeđuje». Osim toga, budući sam operiran od mačoidnih fora, činjenica «imati sina - nastavljača loze» ne znači mi ništa. Da se, kojim slučajem zovem Gervasius Twinklminklesson, možda bih i poželio da tako osebujno prezime egzistira i nakon mog odlaska. Ovako….

Ja – ziheraš – očekivao sam da će odgojne metode primijenjene kod Prvića – zjenice moga desnog oka, rezultirati istim ili barem sličnim učincima i kod Drugića – zjenice moga lijevog oka. Toliko sam, naime, zadovoljan što je postalo od, sada 6-godišnje, Prvić. Ali avaj. Trogodišnja Drugić pretvorila se u pravog Belzebuba i po bezobraštini, zločestoći i inim pizdarijama moglo bi se reći da, ekšli, imam sina.

Ne, nije ni Prvić savršena. Dapače. Često ulazimo u konflikte ali Prvić je racionalni tip kojeg se u sve može uvjeriti. E sad, motode uvjeravanja (čitaj prisile: op.a.) ponekad su ….khm…reklo bi se netransparentne i nedemokratične (iako ja ne smatram da petosatno klečanje na smjesi kukuruza i pjeska nedemokratično, op.a.) ali, kao što onomad reče, s moje strane često citirani, Gjuro Pucar Stari, – «Cilj opravdava sredstvo».
Međutoa, Drugić je drugovačija. Ne postoje racionalne metode kojima se Drugića može uvjeriti u nešto što ona smatra pogrešnim. Mnogi a među njima i moja žena, rekli bi da je Drugić jednostavno strahovito razmažena ali ja to ne prihvaćam. To je….nekako previše jednostavno.

U ostvarivanju svojim nakana Drugić se služi:

1. Glasom
2. Facijalnom ekspresijom

Ad 1. Na samu naznaku da nešto neće biti po njenome, Drugić počinje plakati. Nikad to nije IN MEDIAS RES plač. O, ne. Ona počinje plakati polako kao da želi dati mogućnost da ispravimo nepravdu (ili točnije udovoljimo njenim prohtjevima) dok još nije kasno. A onda se plač razvija, već u slijedećem trenutku zvuk se pojačava i traje cca 5-10 sekundi. Ako nitko ne reagira u ovom kratkom intervalu, slijedi tzv. Plač Jerihonskih trublji. U stvari, nije toliki problem u glasnoći nego u činjenici da je Drugić (vjerojatno sasvim slučajno) svojim plačem pogodila frekvenciju koja mene, bivšeg muzičara, u trenutku razoružava. Taj plač stvara kod mene čudnu mješavinu nervoze, bijesa i straha pa je prva reakcija: UGODITI, UGODITI!!!.
Ako kojim slučajem ipak odolim (a to je, priznajem, rijetkost) Drugić prelazi na AD 2

Ad 2. Facijalna ekspresija. Dakle, u simbiozi sa zvučnim performansom ide odgovarajuća facijalna ekspresija (takva se, vjerujte, ne da naslikati) te izlijevanje suza u obilnim količinama. Frapantna je Drugićkina sposobnost da uvijek i u svakoj situaciji može pustiti suzu. A kud će suza nego na ranu? Dobro, razumljiva je suza kad joj kažem…primjerice..da joj neću kupiti ..nešto. Ali čemu suza, pitam ja vas čeljadi…čemu suza kada joj npr. kažem da su Sanaderove proturecesijske mjere obično sranje? Čemu?
Treba napomenuti i to da mi svakako ne ide u prilog činjenica da je Drugićkina baba također osjetljiva na sve gore rečeno ali u znatno većoj mjeri. Kada bi tako Drugićkina baba rekla da su Sanaderove proturecesijske mjere obično sranje a Drugić počela plakati, ova bi bila u stanju sve to u trenutku opovrgnuti i čak dovesti Sanadera da pred malom sve opovrgne. Nisu Dugobabe daleko od…. Nego, udaljio sam se od teme.

Ajmo na primjer:

Jutro je kao i svako drugo. Protokol o poduzetim radnjama prije napuštanja stana odavno je zacrtan i nema mogućnost većih intervencija u isti. Postoji nekoliko neuralgičnih točaka u tih 45 minuta od buđenja do odlaska iz stana. Jedna je buđenje Prvića ali, kao što sam već rekao, nju se da natjerati. Druga, znatno teža je oblačenje Drugića. Naime, u zadnje vrijeme Drugić pokazuje izuzetno profinjen smisao za oblačenje. Jedan od kriterija kojim se rukovodi je «što je Prvić to jutro obukla» a drugi kriterij, koji se ne može analitički predočiti, završava eksplicitnim: «Neću! E baš neću!» Tako npr. žute bokserice na medvjede (kao i sve druge) joj upadaju u guzicu, ljubičaste i plave gaće ne želi iz nepoznatih razloga a zelene zato jer je podsjećaju na blitvu (sic!) koju, pogodili ste, prezire iz dna duše.
Naravno da slijedi plač, suze, vika, «to-je-zato-jer-si-je-ti-razmazio», durenje itd.

Jutros je situacija bila ponešto drugačija. Naime, još prethodne večeri, dok sam je vodio u krevet, upozorila me da kažem Prvićki da joj ne dira vjevericu.

- Niko tebi neće dirati vjevericu, ništa se ti ne brini – rekao sam želeći je se što prije otarasiti iako nisam pojma imao o čemu ona to zbori.

Jutros, nakon što sam joj, na opće iznenađenje uspio obući zelene gaće, uslijedilo je pitanje:

- Gdje mi je vjeverica?

Nije zaplakala odmah, ostavila je mogućnost da uspijem riješiti njezin problem.

Čekaj, sad ćemo je naći, ništa ti ne brini – odgovorio sam u panici. Odmah sam posegnuo za torbicom koju Drugić uvijek «tramakava» na relaciji kuća – baba. Ovdje moram napomenuti da je Drugić prava pokućarica; skuplja sve što se skupljati da. Tako u njenoj torbici ima svega osim normalnih igračaka. Može se tu naći noga različitih veličina, neprepoznatljivih dijelova različitih igračaka, papira, krpa, slova na magnet, loptica skočica. Svega toga bilo je i ovo jutro ali …vjeverice nije bilo.

- Ma to ti ona traži vjevericu što sam joj ja nacrtala – spasonosno je uletjela Prvić koja se udostojala progovoriti već tako rano.

Potraga za vjevericom bila je neuspješna a Drugić na rubu plača. Pokušaj prevladavanja krizne situacije na način da joj Prvić posudi njezinu vjevericu (dakle, onu koju je nacrtala samoj sebi) doživio je debakl. Naime Prvić, kada je u pitanju njezina mlađa sestra, pokazuje začudnu sklonost ka privatnom vlasništvu. Na ono što je njezino nije čak spremna dopustiti pravo služnosti. S druge strane, voli dijeliti i izrazito je kršćanski nastrojena kada, predmet spora, nije njezino vlasništvo.

Uglavnom… što da vam kažem…uspio sam ušparati nešto vremena odričući se doručka kako bih Drugićki nacrtao vjevericu. I uspjelo je. Iz drugog puta. Prva nije imala dovoljno veliki rep.

Ipak, kažem vam, nije situacija tako beznadežna kao što mi svi nastoje ukazati. Jednostavno nije. Ako sam i kriv (a izgleda da…jesam) ja ću to ispraviti. JA ću je napraviti samostalnom i pristojnom curicom. Kladim se da će već sa 15 godina sama ići u školu i da će već sa 18 sama prati suđe. I još puno toga. Zlato moje. Moja ljepotica.

A sad, oprostite me na trenutak. Baš pravim krasnog konja sa krilima od kaširanog papira. Siguran sam da će se Drugićki….. Hm.




- 14:08 - Razjagori se!! (21) - (U)Tiskaj - #

18.02.2009., srijeda

Snijeg u Dubrovniku!

Navodno je pao snijeg u Gradu pa evo, vi naivni, koji vjerujete fotografijama - gledajte.







- 13:57 - Razjagori se!! (34) - (U)Tiskaj - #

02.02.2009., ponedjeljak

Moj najduži...

Herostrate – iz misli me prenulo nečije dozivanje dok sam hodao na svojoj uobičajenoj ruti od posla da parkinga. Okrenuo sam se u smjeru odakle je dolazio poziv i ispred sebe ugledao čovjeka koji je izgledao kao neuspjeli križanac Amfilohija Radovića i Charlesa Mansona. (Ne, ne vi mlađi, ne guglajte nepotrebno – to je samo jedna nebitna impresija, op.a.)
Vjerojatno mi se iznad glave kočoperio ogromni upitnik dok sam dugokosu i dugobradu spodobu u kasnim 40-im pokušao smjestiti u neki pretinac svoga života.
Kada je, širokog osmijeha i ruke ispružene na pozdrav srdačno rekao: «Pa đesi lafe, nismo se vidjeli godinama…» odmah mi je zasvijetlila žarulja. Istina, ona štedna ali ipak….


Prvi put sam za R.C-a čuo još kao dijete jer je, skupa s mojim bratom i nekim njihovim prijateljima bio sudionik davnog školskog ekscesa. Naime, R.C., brat i još dvojica jednog zimskog, kišnog dana, odlučili su školsku učionicu 3b razreda dubrovačke Gimnazije zamijeniti praznim stanom R.C-jevih roditelja. Nakon što su popili sve što je čak i podsjećalo na alkohol (uključujući i rum za kolače) pao je prijedlog da se pođe na zadnji sat – sat Zemljopisa kod ozloglašene profesorice J. I sve bi bilo u redu da R.C-u, negdje na pola školskog sata, nije dopizdio unjkavi glas spomenute aždaje pa je ustao, želeći izaći iz razreda. Ali avaj, zapeo je za vlastitu pijanu misao i ispružio se na podu koliko je, kako se to lijepo kaže u našem narodu, dug i širok. Naravno, roditelji su pozvani kod direktora škole, prijetilo se čak i isključenjem ali na kraju se sve zataškalo u čemu je, vjerujem, prste imao i R.C-jev utjecajni ćaća, provjereni komunistički kadar.

Preskočimo sada par godina i ugledat ćemo R.C-ja na plaži hotela V. gdje predstavlja gotovo inventar i gdje u prepoznatljivoj pozi (ruke oslonjene na bok, lijeva noga malo izbačena naprijed i savijena u koljenu) pogledom gladnog kobca skenira pičiće. Kratka crna zalizana kosa u kojoj je svaka dlaka geopozicionirana i ima točno određene koordinate te maleni brčići ala Clark Gable garant su uspjeha kod žena ovog latin lovera. Barem on tako misli. U stvarnosti, promatram ga samo ja. Točnije rečeno, gledam njegove kupaće gaćice i gotovo slinim od želje za istim. Riječ je o Speedo gaćicama s dezenom britanske zastave – ultimativnom modnom hitu, nečemu što je predstavljalo «must have» svakom osviještenom hidroseksualcu.
Oko R.C. je njegova ekipa vječitih luzera s kojima, sasvim je izvjesno, raspravlja o nogometu. R.C. je neprikosnoveni autoritet na tom polju. Pa svi znaju da je u stanju nabrojati sve igrače brazilske reprezentacije (kao i nekih drugih reprezentacija) iz najboljih dana u nekih 3,7 sekundi. Način na koji je to izgovarao….ma nije toliko stvar bila u brzini, koliko u teatralnosti samog čina. Nešto u njegovom izričaju, pokretima nepodnošljivo je podsjećalo na Fredyja Mercuryja.
Na domaćem polju, R.C. je bio (vidi čuda?!?) zagriženi navijač FK Sarajeva. Koliko je volio ljubljeni klub iz Sarajeva najbolje govori podatak da ga je čak i mater zvala – Safete, Sajo – po legendarnom igraču-romantičaru Safetu Sušiću. Toliku «zaluđenost» jednom nogometnom momčadi današnja mladost teško može i zamisliti ali reći ću vam samo to da je R.C. volio Safeta Sušića više nego ja Sašu, Tina i Kedža zajedno. Tolika je to ljubav čeljadi.
Nije postojala mogućnost usporedbe Sušića sa bilo kojim igračem. Njegov autoritet bio je neupitan i tu nije bilo zbora.

- Sajo, ne znam…ne znam…ali meni je recimo Ferhatović bolji od Saf…
- Idi u pizdu materinu.
- Ali jebote što hoćeš kad je tak…
- Mrš u pičku materinu.

R.C. nije dozvoljavao rasprave .

R.C. ili Safet bio je prisutan kao sporedni lik na marginama mog djetinjstva da bi nas sudbina konačno spojila, krajem 80-ih godina.
Bilo je to doba kada je kupovina Fender Precision bassa označila moj pokušaj infiltriranja u redove dubrovačkih rokera. Naime, sporadičnih pokušaja sviranja klasične gitare imao sam još i u osnovnoj školi ali redovno bih, nakon nekoliko mjeseci (ili čak manje) odustajao, jer učenje pomoću knjiga nije davalo rezultate koje sam ja očekivao. Sasvim neuobičajeno, najveći vjetar u krila dobio sam u vojsci zahvaljujući stanovitom Samiru koji je bio glavni «krivac» da sam se iz vojske, osim kao odličan «rukovalac motornom testerom» i vrsni performer strojevog koraka, vratio i kao sasvim solidan svirač klasične gitare. Samokritičan kako već jesam bio, shvatio sam da to ipak nije dovoljno da bih bio odličan gitarist pa sam se odlučio za alibi varijantu – bas gitaru. I upravo to – naime, basistu – tražio je R.C. za svoj bend.
R.C. je imao već etablirani položaj na dubrovačkoj rock sceni. Naravno, danas mi smiješno zvuči i sam pojam «dubrovačka rock scena» uzimajući u obzir da je kultna rock grupa «Crna udovica» jedino vrijedno pažnje muzičke javnosti u proteklih 20 i više godina. Međutim, tada to nije izgledalo tako. R.C. je već imao višegodišnju «karijeru» pjevanja po raznim rock grupama, nastupima na gitarijadama u Lazaretima i sl. Vrhunac karijere (iako, bio je to tek bljesak lanterne u noći) bio mu je pjevanje u spomenutoj Crnoj udovici.
R.C je bio osebujan muzički lik. Bio je nešto stariji od svih tadašnjih aktera rock scene i, što je najneobičnije, bio je zaposlen. Važni ćaća namjestio ga je kao nekakvog šefa u poznatoj firmi ali nikada nitko nije shvatio što mu je posao. S današnje pozicije, diplomirani Hrvati bi vjerojatno rekli da je bio nekakav udbaš, špijun što, kad malo bolje promislim, i nije tako nemoguće. Čak i njegov stil oblačenja bio je poseban. Crne samtane gaće ili rebe navučene «uz vrat» s obveznim heavy metal kajišom i crnom majicom a preko svega toga tamno plavi mantil kakav bi, sasvim sigurno, nosili kondukteri kao dio svoje službene uniforme da koji slučajem još uvijek postoji takvo zanimanje. Nikad se nije odvajao od crne aktovke u kojoj, neki se kunu, nije nosio ništa osim prvog broj Alan Forda – stipa na kojem je zasnivao čitavu svoju životnu filozofiju. Njegovi muzički uzori bili su AC DC, Ozzy Osburn, Alice Cooper i uporno je pokušavao pjevati visoke dionice popust svojih idola. To karikaturalno pjevanje moglo je, nakon što bi ti se uho doobro priviklo, biti čak i privlačno. Privlačno kao što te može privući ružno žensko. Ma dobro, pretjerujem. Nije moglo ali …
Kako je R.C. došao do mene, nemam pojma ali, danas sam uvjeren kako i to zorno pokazuje o kakvoj je rock sceni bilo riječ. Postave s kojim je R.C. svirao mijenjale su se, mnogi su prolazili i odlazili, bilo je tu i jako dobrih instrumentalista pa je sasvim jasno da meni, kao početniku, nije bilo svejedno priključiti se jednom takvom bendu. Ipak, trema je trajala kratko. Točno onoliko koliko mi je trebalo da shvatim da R.C s muzikom ima toliko pojma koliko i danski sudci na upravo završenom Svjetskom prvenstvu u rukometu.
Ne može se reći da nije imao neku ideju…nešto, nešto…ali, lišen muzičkog talenta, nije znao kako je realizirati bez pomoći drugih. Nije svirao niti jedan instrument, nije poznao osnovne muzičke zakonitosti, nije imao … ništa osim rijetko viđene želje za uspjehom. Njegove pjesme grcale su, slamale se pod teretom patetike ali ipak, jedna njegova uspješnica socijalne tematike, zauvijek je obilježila dubrovačku rock scenu 80-ih. Bila je to pjesma na kojoj je, da je bio promućurniji, mogao izgraditi zavidnu političku karijeru.

U organizacijskom smislu R.C. bio je genij i nije postojalo osobe koja bi, poput njega, uspijevala rješavati silne probleme s kojim su se sretali svi rockeri u Gradu. R.C. bi bez problema osigurao prostor, razglas, ovo-ono, nije se libio i svoje pare uložiti zbog neke sitnice kao što je, primjerice stalak, činela - sve samo da bend funkcionira.
Ljudi su prokleti. I kad imaju sve na dlanu, opet im nije dobro.
Nismo znali cijeniti silan trud koji je poduzimao. Mi smo glumili zvijezde, a on… on je silnu energiju trošio nastojeći osigurati sve što je bilo potrebno. Valjda nam je, s vremenom, bilo ispod časti svirati s R.C-jem pa smo činili razne pizdarije od kojih je ovaj izluđivao. Npr. promijenili bi modalitet pjesmi i kada bi došli do onih dijelova na kojima treba otpjevati visoke lage, R.C. ne bi mogao. Nebrojeno puta bi pokušavao a mi smo umirali od smijeha. Na kraju bi pukao i za sve krivio činjenicu da to jutro, nije popio sirovo jaje za glas. Znali smo također potpuno promijeniti akorde pjesme pa bi R.C. distonavao kao Mišo Kovač. Dobro, ne baš toliko, to je nemoguće ali…razumijete, ne?
Bio je neuništiv. Nitko i ništa ga nije moglo zaustaviti u njegovom pohodu ka slavi.
I tako naš bend se ustalio, dobili smo i zanimljivo ime (R.C. and the Blud bend – naravno, bila je to njegova ideja), imali smo i kakav-takav repertoar.
A onda je postalo ozbiljnije. Nije više bilo mjesta za zajebancije, trebalo je napraviti iskorak. R.C. je kao gotovu stvar spominjao snimanje demo materijala i to (vidi vraga?) u Banja Luci. Spominjao je i to kako je Banja luka najpoznatija po tome što, kao nigdje u Jugi, broj žena znatno preteže u odnosu na broj muškaraca. Valjda je i to trebao biti poticaj da konačno uvježbamo materijal koji smo imali. Kažem trebalo je, ali nije. Djelom zbog toga što nismo vjerovali u ono što sviramo, dijelom zbog toga što smo se bojali svirati u pravom, ozbiljnom studiju, a vjerojatno i zbog čitavog niza drugih razloga, sve je otišlo u…. Honduras.
Najprije je solo gitarist počeo zajebavati i sve rjeđe dolaziti na probe. A kad bi i došao samo se pijano smijao u pokušaju da izvuče dva suvisla tona. Onda se i klavijaturist počeo izvlačiti nekim obiteljskim i školskim obvezama a mi ostali, koji nismo imali hrabrosti ili muda odjebati R.C. jedva smo čekali da se agonija okonča. R.C. nije bio glup, vidio je gdje to sve ide. Ipak, pokušavao je na umjetan način održati tu neodrživu simbiozu. A onda je odustao. Poslao je sve u pičku materinu osim mene i gitariste. Zarekao se da će, ako ikad bude snimio album, nas dvojicu uzeti da mu sviramo. Nije prepoznao naše licemjere u cijeloj priči, ali mi zbog toga nije bilo manje neugodno.
Nakon par mjeseci, R.C. je uzeo «grube» snimke koje smo imali, zapucao za Beograd, angažirao studijske muzičare i snimio demo o vlastitom (ogromnom) trošku. Nije se puno hvalio snimljenim jer je valjda i sam shvatio da je bio loš, sterilan, «odrađen».
Par mjeseci nakon toga, nije se događalo ništa. A onda se dogodio rat. Rat koji je sve preokrenuo naopako. Rat u kojem nije bilo mjesta za muziku. Možda je to bio razlog a možda je samo pripomoglo konačnoj R.C-jevoj odluci o odlasku u Ameriku.

Dugo o njemu nisam čuo ništa. Vlastite snove o muzičkoj karijeri pokopao sam onog dana kad sam bas gitaru prodao i za dio novca kupio klasičnu gitaru. Za «po kući», da se ne zaboravi.
Kada su se sve kockice opet posložile, počele su stizati i sporadične vijesti o R.C.-ju. Govorilo se da radi ali da nije digao ruke od muzike i da pokušava oformiti bend. Sve to ispričao nam je osobno (gitaristi i meni) kad smo se, nakon dosta godina sreli u Gradu. Pričao je sa istim žarom čak i to kako i za nas ima planove. Bilo me strah njegovih planova ali ništa nisam govorio, samo sam se smješkao.
Onda opet ništa…godinama.

Pa što ima lafe? - govorio je dok su mi kroz glavu prolazile slike iz prošlosti. Njegov osmijeh, njegove geste, mimika, sve to odavalo je onog istog entuzijasta neiživljene mladosti. Ostarjeli roker u vremenskom raskoraku.
-A ti? Kenova? – upitao sam, nastojeći odagnati sebe kao temu razgovora.
- A znaš mene. Isto. Tamo sam, u Nashvillu – odvrati odmahujući rukom neodređeno prema zapadu. Imam bend, zove se L.G. (engleski prijevod jednog od bendova u kojima je svirao u mladosti, op.a.), uskoro nam izlazi album. Lafe, znaš kako prašimo….ekipa je prava. Samo stari dobri rock. Ma znaš mene.
- Ma super, super, baš mi je drago. I? Koliko ostaješ?
- Samo par dana. Došao vidjeti mater pa šibam natrag.
- Ajde možda se vidimo. Znaš, žurim. Moram po kćer u vrtić – izvukao sam se na sličan način kao i nekad davno iz benda.
- Samo se nasmijao i pozdravio – Stej kul.
A onda sam se, nakon što sam napravio par koraka, nečega sjetio.
Zovnuo sam ga i on se okrenuo.
- R.C, znaš….nešto sam razmišljao. Sušić baš i nije najbo…
- Idi u pizdu materinu – odbrusio je se R.C. nasmijao se i krenuo dalje, prema Gradu.

Sutradan, na poslu, potrošio sam gotovo dvije ure ne bih li mu ušao u trag na Internetu. Bilo je potrebno mnogo domišljatosti ali sam na kraju uspio. Kada mi se otvorila stranica njegovog benda na Myspace nisam mogao suspregnuti osmijeh. Nije ni čudo što mi je toliko vremena trebalo jer je 5-6 pjesama ponuđenih za slušanje, poslušano točno toliko puta koliko, predmnijevam, članovi benda imaju rodbine. A tek slika članova benda, a onda muzika, ta muzika…… R.C. se nije promijenio ni milimetra. Njegov engleski, nakon toliko godina boravka u USA i dalje je bio očajan. Pustio je kosu i bradu ali i dalje je inzistirao na visokim pjevačkim lagama. Neuspješno naravno ali….zar je to važno? Zar je to uopće važno?

Dok sam sa nekom sjetom i nostalgičarskim žalom za prošlim vremenima zatvarao stranicu, pomislio sam kako se život još jednom poigrao sa R.C-jem. Pjevao je, naime, sa skupinom istomišljenika «dobri stari (zaboravljeni) rock u Nashville-u – gradu countryja.

E živote, mrš u pizdu materinu!

- 13:06 - Razjagori se!! (26) - (U)Tiskaj - #

23.01.2009., petak

Birokracija na djelu ilitiga "Jadna majko jadnijeh svatova"

Sredinom prosinca prošle godine, isplaćivana je rata duga svim onim umirovljenicima koji su se odlučili za modalitet «isplata cijelog iznosa na duži vremenski rok». Među njima, trebala je biti i moja mater. Kažem trebala, ali nije.
Da bi vidio u čemu je problem nazvao sam centralu HPB investa i nakon poduže birokratske tirade (znate onaj birokratizirani stil kada je druga strana prilično ljubazna ali se ne možete oteti dojmu da razgovarate s programiranim robotom?) zaključili smo da je poštanska uputnica upućena na pogrešnu adresu.

Robot: Gospodine, najbolje bi bilo da sada vi nazovete poštu i provjerite…
Ja: Ne gospođo, ne namjeravam zvati poštu jer ništa pogrešno nisam napravio.
Robot: Ja vam pokušavam objasniti…
Ja: Ja također vama pokušavam objasniti da greška nije moja pa bi molio da vi zovete poštu…
Robot: Pričekajte trenutak (očito treba konzultacije)
Ja: ….

Nakon 2-3 minute.

Robot: Dakle, gospodine, kao što sam rekla, morate poslati kopiju osobne karte vaše majke kako bi mi znali da ste promijenili adresu.
Ja: Mi nismo promijenili adresu. Već 43 godine mater živi na istoj adresi. Mislim, nije da ne bi željeli promijeniti ali znate…male su mirovine i tako to.
Robot: Molim?
Ja: Hoću reći, mi smo na isto adresi, kako da vam javim promjenu? Uostalom, recite mi na koju ste adresu poslali poštansku uputnicu?
Robot: Trenutak da provjerim. Dakle, poslano je na adresu J…..
Ja: Ali to nije naša adresa. Ta ulica zaista postoji, čak se i zove slično kao naša ali nije naša.
Robot: Žao mi je ali mi tu adresu imamo iz baze podataka Mirovinskog fonda i ne možemo ništa mijenjati.
Ja: Pa ja vas molim da uputnicu pošaljete na moju PRAVU adresu.
Robot: Ne gospodine, to ne možemo dok nam ne pošaljete…
Ja: Zašto ne možete? Uplatnicu može naplatiti samo osobno onaj na koga glasi. Što bi se dogodilo da sam ja čak i neki varalica?
Robot: Molim?
Ja: Ništa kiborže, ništa samo mi dajte (usrdno vas molim) adresu Mirovinskog fonda da provjerim je li greška kod njih.
Robot: Pa kažem vam da je greška u njihovoj..
Ja: I trebao bih vam vjerovati? Ovako kako vi vjerujete meni?
Robot: (diktira broj telefona)

Nakon 45-minutnog pokušaja, napokon se netko javlja u Mirovinskom fondu. Po glasu, rekao bih da je to intelektualna sestra blizanka robotice iz HPB-a. Nakon još jedne, gotovo identične tirade u kojoj sve vrvi frazama «gospodine_ne_mogu_vam_ja……bla-bla) dobivam objašnjenje da joj je baza opterećena (wtf? Jer danas rade mirovine pa da nazovem u ponedjeljak). Pokušavam robotici objasniti da joj server ne može cijeli dan biti nedostupan ali sve što uspijevam je dobiti broj podružnice Fonda u Dubrovniku.

E sad, tu nastaje razlika između službenika iz južnih provincija za razliku od ovih sa sjevera (možete se ljutiti koliko hoćete) Naime, ove naše su i neljubazne i divlje i svakakve ali u konačnici, kad se dobro iznervirate, ipak će vam, koliko-toliko pomoći. Naime, proces robotizacije u južnim provincijama još nije dovoljno dobro implementiran pa se može ponekad dogoditi da, s druge strane telefona, razgovarata sa…..osobom?!? DA, da..vjerujte vi meni.
Uglavnom, spomenuta «lokaluša» dopustila je mogućnost da napišem dvije-tri riječ, to faksiram i ona će ispraviti grešku u bazi.

Ali naravno, kiborg iz HPB to nipošto ne želi iako se njeni podaci temelje upravo na podacima baze Hrvatskog fonda.

Ja: Gospođo, ja kod sebe nemam osobnu kartu moje majke. Tek u ponedjeljak mogu kopirati njenu osobnu, pa kad to pošaljem Vama, pa dok do vas dođe, pa dok vi to «obradite», prije veljače ne mogu očekivati isplatu. Jel' tako?
Robot: Žao mi je gospodine ali…
Ja: Pa dozvolite da vam pošaljem faksom, mailom…bilo kako samo da je što brže…
Robot: Žao mi je ali ne možemo tako..jer
Ja: Ma nabijem te ….
Robot: Gospodine, vi ste jako nervozni..
U ovom trenutku, moj fini «Ja» jedva uspijeva natjerati moje pogano «Ja» da sklopi slušalicu prije nego mi njezin odgovor dovoljno sazri u mentalnom sklopu.

Nakon što sam (opet u lokalnoj podružnici) Pošte provjerio i dobio uvjerenje da je uplatnica vraćena natrag pošiljatelju (zbog pogrešne adrese; oni su postupili po zakonu) zovem višu instancu od robota iz HPB-a.
Namjeravam mu objasniti da je njihova obveza provjeriti adresu ako im se pošiljka vratila…
Zovem već satima, savjetnik (broj sam dobio od robotice) se ne javlja. Vjerojatno je moj broj telefona podijeljen svim službama HPB-a s porukom «Ne javljati se – opasna stranka»)

Napokon dobivam vezu. Sasvim je očito da «viša savjetnica» koja se javila na telefon već zna za mene (zašto me to ne čudi?) ali nakon početne rasprave zaključujem da sam dobio još jednog kiborga iz Fonda a ne iz HPB-a.
Ona pojašnjava da je jedini način da pošaljem poštom izmjenu adrese. Poziva se na zakon pa onda i ja objašnjavajući joj da postoji u Hrvatskoj nešto što se zove Zakon o elektronskom poslovanju na što ona nonšalantno odgovara «Ah, znate kako to ide u Hrvatskoj». Dakle, sad vam zakon toliko nije važan? – upitam ja i dobivam lakonski odgovor: «Ma pustimo sad to gospodine».
Anihau, u jednom trenutku osjetio sam da ova robotica ima naznake ljudskosti. E sad, je li stvar u lošem programiranju dotične ili čemu li već…vrag će ga znati. Ipak, ne toliko da bi mi izašla u susret. Pokušavam posljednji put:

Ja: Dakle gospođo, podatke ne mogu poslati mailom niti faksom. Znači li to da će službenica iz Dubrovnika koja je dobrohotno prihvatila da podatke promjeni na temelju faksa, sada odgovarati jer je učinila nešto protuzakonito?
Ona: Paaa nije protuzakonito ali je protiv naših pravila.
Ja: Dakle, stegovno će odgovarati?
Ona: Ma ne brinite vi za nju, ona vam je, uostalom učinila uslugu.
Ja: A vi nećete?
Ona: Gospodine...
Ja: Gospođo....

Naravno da mi ovaj birokratizirani hrvatski okupatorsko-kapitalistički sustav silno ide na milokleez ali dodatno sam revoltiran kada čujem nešto kao što je ovo

Shvatio sam da dalje ne mogu pa odlazim pisati dopis dok mi u primislima tinja: «Kako to da teatar apsurda nije stvoren u ovim krajevima?»


Uglavnom, koristim ovaj, vrlo čitan medij da poručim robotima iz HPB DA …DA …IM HEROSTRAT EFEŽANIN JEB… želi ugodno popodne i pozdrav njihovim roditeljima.

S poštovanjem,



- 13:05 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

24.12.2008., srijeda

Predblagdanske boljetice

Zaista, kažem vam, ništa nije isto kao nekad. Ali ništa.
Nekad davno, u doba moga dječaštva, postojale su tri temeljne boljetice. Jaka prehlada (sa ili bez febre), bronhitis i početak upale pluća. Posebno me oduševljavala ova posljednja zbog činjenice da mi se ovaj POČETAK nikad nije razvio u nešto pogubnije a za što je najzaslužnija moja gospođa majka. Zapravo, kad malo bolje promislim, ne poznajem nikoga tko je imao jaku upalu pluća. O tome sam samo čitao u knjigama velikana pisane riječi. Njihovi sušičavi junaci trulili su na prozorima zagledani u sfumatično obzorje iščekujući bliski susret sa smrću. Ah, kako sam im zavidio, kako sam i sam želio pokupiti sušicu. Uživao sam u vlastitoj patnji uzrokovanoj nekom običnom dječjom bolesti i puno prije nego sam kod Gibran čitao kako vlastita patnja pročišćava dušu. ;)
A febre? Postojale su male febre (za koje se čak govorkalo da su najopasnije – to su one oko 37), klasične febre (između 37-38) i velike febre (38 – 38.8). Obično bi trajale 3 dana. Protokol je tu bio jasan. Aspirin, puno čaja sa limunom, preznojavanje – mijenjanje, jedan dan počeka i opet natrag u školu.
A danas? Danas je pogano vrijeme. Toliko je nepoznatih boleština kojima im ni imena ne znam. Zatrlo im se sjeme!! Nema šprance, nema mogućnosti predviđanja, sve je neizvjesno.
Pa i te febre. Nabildale se za ne-povjerovati. Nema više finih, tankoćutnih temperatura koja ti blago skrhaju tijelo, malo se poigraju tvojim životnim sokovima a onda polako, kako su i došle - odu. Ove danjašnje febre, to su Usain Bolt febre.
Prvić je jučer imala 39.5. Gledam je kako, onako sklupčana na kauču tužno gleda i dođe mi …
Ne postoji ništa tužnije od bolesne djece. I pri tom mislim na ove male, obične bolesti. Na one teže me strah i pomisliti.
Prvić popije sirup i vrlo brzo febra padne, raspoloženje naglo raste, kao da ništa nije bilo. Ali znam, doći će opet, samo se pritajila, čuči kurva u prikrajku i vreba svoj trenutak.
Drugić je pokupila iste bacile. Ona ima samo 39 što znači da je to mlađa sestra boleštine koja je ophrvala Prvićku.
Ali bit će dobro. Ide Božić. (Pa što ako neće kolendavati?) Ide rođendan. Pa još jedan rođendan. I onda Nova godina. Nema veze, bit će dobro. Žena i ja. Mi možemo oboljeti i poslije Nove godine. Nije preša. Uostalom, odavno sa prozora nisam gledao sfumatična obzorja. Sumnjam da bi i znao.
Sretan vam Božić čeljadi.


- 10:19 - Razjagori se!! (22) - (U)Tiskaj - #

15.12.2008., ponedjeljak

Kauzalnost

Moram priznati da me nemalo iznenadila cijela ova situacija oko "blokiranja" pregovora od strane Slovenaca. Čekajte, čekajte, polako. Naravno da su Slovenci odvratni, užasni, ksenofobični itd. Naravno da mi apsolutno nikad i za ništa nismo krivi u našim bilateralni odnosima. Ali.... Ali ono što me iznenadilo - pomirljive su izjave naših lidera. Nigdje ni rječi o krvoločnim Slovencima koji bi da se napiju nevine Hrvatske krvi, samo "mir, mir do neba", dogovorit ćemo se - susjedi smo i_tako_dalje_i_šta_ti_ga_ja_znam (btw, nagradno pitanje je: "Čija je ovo poštapalica?")

A samo par dana poslije pročitam vijest u Slobodnoj Dalmaciji o tome kako će Slovenci spasiti turističku sezonu 2009?!? Ovako kaže:
Za sada optimistični signali stižu iz Skandinavije, Češke, Poljske i Slovenije iz koje je ove godine prvi put stiglo milijun turista, a ankete pokazuju da će Hrvatska i u 2009. biti nezaobilazna za odmor za 63 posto ispitanih Slovenaca.

Što bi rekao jedan mudri čovjek iz jugozapadnog Čada: "Jadna majko, jadnijeh svatova!"
- 11:17 - Razjagori se!! (23) - (U)Tiskaj - #

28.11.2008., petak

Oslobođen gospar Kristo Laptalo!!

Možda "zlopamćenje" i nije najljepša ljudska odlika ali ipak, dok kapetan Laptalo iščekuje slobodu nakon 16 mjeseci uzništva u grčkom zatvoru, prisjetimo se njegovog odgovora na svojedobne objede Ivana Zvonimira Čička:


"Ivan Zvonimir CiCak se ponaša ko Semej sin Gerin iako me ne zna i ja njegovom rodu nijesam ništa nažao ucinio. Prihvatit cu da Bog isti stavlja rijeci u njegova usta muceci ga tako da mu ja moram oprostit. On me zalio krvlju tvrdeci da sam kriminalac, tom tvrdnjom je nazvao naše unutrarnje posle i ambašadu lažovima, ja ih ne mogu branit , ja sam slab i obnemogo za to, oni bi služili branit istinu, sebe i mene ako to mislu da je potrebito. Može bit da im se on para niko i ništa da bi to služilo.

Laži koje je pak ponudio javnosti o meni vezane za moju krivnju, koje sad provija u nekakvu bevanu ucinjet, ako vec ne može u oni šug Maraskin iz botije. Javnost mora sama shvatiti i / ili popit. Ja ne mogu javnost fermat da stoji na mome putu, ako hoce Cickov put, jer „ja znam gospodine da put covjecji nije u njegovoj vlasti, niti je covjek koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim“.

Meni ostaje da vjerujem javnosti da zna i pozna da hodit bezazleno znaci hodit pouzdano, a da oni što su opaki na svome putu se poznaju. Ja sam ovim finuo svoje posle s njime sve je drugo poso u koji se necu pacat."

Kapetan Kristo Laptalo


- 10:26 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

14.11.2008., petak

Politički igrokaz u Dubrovniku

Usprkos činjenici da je do neposrednih izbora za gradonačelnike (svibanj 2009.) ostalo više od pola godine, polako se zahuktava politička arena u Dubrovniku. I to u sasvim neočekivanom smjeru.
Naime, HDZ, kao stranka koja je već dugi niz godina (uz kraći prekid) na vlasti u Gradu Dubrovniku, kao svog kandidata na neposrednim izborima najavljuje Dubravku Šuicu, aktualnu gradonačelnicu koja je na vlasti…niti 30 godina.
Ako se kandidatura gđe Šuice mogla i očekivati, dubrovačku javnost prenerazila je upravo sklopljena koalicija između SDP-a i HNS-a. Zamislite čeljadi draga kakve nam mogućnosti nudi ova, krajnje neočekivana koalicija? Da ne bi samo ostalo na tome, pobrinuli su se iz rukovodstva ove dvije propulzivne stranke nudeći kao nositelja liste gospara doktora Andra Vlahušića iz HNS-a. Gospar Vlahušić do sada je promijenio svega par stranaka a široj javnosti poznat je po pisanju bloga uoči predizborne kampanje te podržavanju HDZ-a u ključnim pitanjima pri odlučivanju na sjednicama Gradskog vijeća.
Okosnica SDP – HNS pokušat će pridobiti i druge značajne dubrovačke stranke (primjerice HSLS) kao i neke nevladine udruge te time stvoriti jaki blok koji će se ozbiljno suprotstaviti vladajućem HDZ-u.
Ipak, najnovije vijesti kažu da je, niti par dana nakon sklopljene koalicije, došlo do sukoba na relaciji SDP – HNS. Neslužbene informacije kažu da se gospar Andro ne slaže s SDP-ovim prijedlogom da nositelj liste bude gđa. Olga Murati iz SDP-a a ne on himself.
Intimno, vjerujem da će se dogovoriti.
Ostaje vidjeti hoće li se uz ova dva jaka bloka javiti još netko tko bi mogao ugroziti pozicije vladajućih. Pri tom prvenstveno mislimo na mladog i karizmatičnog Pera Vićana koji vapi za osvetom zbog toga što je, ne tako davno, smijenjen sa mjesta zamjenika gradonačelnice dok je sa HDZ-om još bio u «ljubici».

Kao što je obvidno, dubrovačkom političkom scenom pušu neki novi vjetrovi. Neke nove nade istupile su u nakani da se žrtvuju za svoj puk dubrovački. U ova teška vremena, ova uranjena politička aktivnost budi vjeru u bolje sutra. Na izborima u svibnju, možemo očekivati paa….najmanje 15% birača na biralištima.
Nesumnjivo, Dubrovčani će još jednom pokazati svoju političku zrelost.


- 13:43 - Razjagori se!! (29) - (U)Tiskaj - #

10.11.2008., ponedjeljak

Normalizacija (?)


Naselje Nova Mokošica dehumanizirani je dio Dubrovnika, njegovo, teškom mukom, priznato čedo za koje, nerado ali ipak redovito, plaća alimentaciju. Riječ je o «velikoj spavaonici» u kojoj obitava 5-6 tisuća građana.
Godinama poslije rata, u Mokošici je bila aktualna igra «Tko će skupiti više registarskih oznaka s automobila iz Srbije ili Crne Gore». Postojao je i svojevrsni pano (zid ispred jednog od okupljališta mokošičke (?) žgepčadi) na koji su se vješali trofeji.
Inače, ova igra, nešto je blaža verzija one «Slomi auto četniku, mater mu jebem» od koje, nema tome dugo, nije bio pošteđen ni sam biskup kotorski.

Već 15-ak dana na ulazu u Mokošicu kočoperi se veliki pano koji poziva Dubrovčane u veliki shoping centar DeltaCity u Podgorici. Ne, nije mi neobično što se pano nalazi na tom mjestu. Uostalom, kažu da trgovina ne poznaje granice. Ali da već 15-ak dana plakat nije išaran, iskidan, ispisan pošalicama tipa «ubij četnika» - e to me, čeljadi moja, istinski iznenađuje.

Govori mi poznanik: Pa što si lud čovječe, to ti je samo dvije i po ure od Grada. Osim toga, na povratku možeš svratiti u Zeleniku na fantastičan roštilj. A tek domaći kajmak? Mmm…

Mda - odgovaram snishodljivo, nije loše malo ni do Lovćena se popeti, da viđu jel' vila i dalje kliče?

Ma o čemu ti to jebote – odgovara meni poznanik inače poznati dubrovački zrncolog, diplomirani Hrvat po zanimanju.

Ma zaboravi, brajko. ZA – BO – RA – VI!

- 13:42 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

31.10.2008., petak

A jedan poziv mijenja sve....

Bilo je točno 10.43; znam to jer sam, u trenutku kad je zazvonio telefon, instinktivno pogledao na sat. Za rijet istinu, nije to baš neki sat, reklamni je (od AMEX-a) ali točno pokazuje vrijeme. Od kada sam stavio novu bateriju, mislim da je još točniji. A vrijeme koje je pokazivao u trenutku zvonjave telefona bilo je primjereno samo za objavu smrti.
Pogledao sam ženu s mog kraja kauča a ona je pogledala mene. Sa njenog kraja. Ja sam mislio «možda je netko njezin, njezini su skloniji». A ona…ona je vjerojatno mislila «vrijeme bi bilo da i njegov netko napokon odapne». Tko bi joj mogao zamjeriti?

- Smrt može čekati – mirno je rekla žena.
- Neka čeka, kurac će za večeru – odgovorio sam nervozno.

Ali telefon nije prestajao zvoniti. Zvonio je toliko dugo da su se u mene uvukle određene dvojbe: A možda nitko i nije odapeo? Možda je nešto gore? Možda zovu iz Pulsa? Naježio sam se od takve pomisli a odmah potom, odlučio prekinuti agoniju i javiti se.
Pravo za rijet, nije to baš neki telefon, PHILPS je, ali zvoni uvijek osim kad je prazan a čuje se i tad samo što ne zvoni nego pijuče.

- Da? – rekao sam zabrinuto netom što sam pritisnuo tipku sa zelenom slušalicom.
- Pojest će te mrak – čuo se odlučan, prijeteći muški glas.
- Moolim? – uzvratio sam ne vjerujući u ono što sam upravo čuo.
- Mrak. Pojest će te mrak – ponovio je muškarac.
- Zašto bi me pojeo, što sam mu učinio?
- ….
Muškarca s druge strane žice, očito je zbunio neuobičajeni odgovor. To je to moje jebeno prokletstvo. Nisam toliko obratio pažnju na sadržaj izrečenog, više me brinuo nelogičnost konstatacije. Zašto bi mene uopće išta pojelo? Mislim, tko bi se uopće poželio nahraniti mnome, ovako žilavim? Pa da je barem rekao «pojest će te rak» - to bih shvatio. Ali mrak?
Nekoliko sekundi vladao je muk ali muškarac se brzo pribrao.

- Prestani pisati scenarij o meni. Ovo ti je zadnje upozorenje.

Nije ostavio vremena za odgovor jer, već nakon izrečenoga, naglo je prekinuo vezu.

- Tko je? – ne bez straha upita žena, vidjevši da se nešto neuobičajeno događa.
- Antoan. Ne želi da više pišem scenarij o njemu.
- Kako to misliš? Antoan? Hoćeš reći netko se prepoznao u liku iz scenarija?
- Ne. Ovo je bio Antoan himself. Lik iz scenarija.
- Ali…ali – žena, navikla na svakojake nelogičnost kad sam ja u pitanju, odluči zanemariti tu, za nju, očitu nebulozu, pa nastavi:
- A kako znaš da je on?
- Znam. Jednostavno znam. Zvučao je baš onako kako bi ga ja opisao. Ako to nije dokaz…
- Hm, da. Naravno, naravno. I? Što ćeš sad? Nastavit ćeš pisati scenarij?
- Jasno da neću – rekao sam samouvjereno sjedajući na moj dio kauča.
- Nego?
- Nego….ništa! Oćemo gledati pornić?
- Može odgovorila je žena sa svog dijela kauča.

Pravo za rijet, nije to bio neki pornić ali…ali…


- 11:53 - Razjagori se!! (22) - (U)Tiskaj - #

< ožujak, 2012  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv