Evo me, evo me... Nemojte se brinuti... :)




Ova sličica je samo podsjetnik na bolje meteorološke prilike i neka druga godišnja doba... Iako meni kiša ne smeta... Ipak sam ja jesensko dijete... :)

Nego... Kako je na poslu? Prilično dobro. Dodijelili su nam mentore (moj dragi i simpatični striček mi je rekao da on nije nikakav mentor i da si zaboravim takvo oslovljavanje, i da ga izvolim, ako već moram, oslovljavati sa kolega). Naime, podijelili su nas po „radnim jedinicama“ (podsjeća li vas na što? ;)), no nisu nam dali nikakav plan i program našeg pripravničkog. Pa se ti snalazi...
Što je još gore, dotičnim tehnolozima-mentorima nisu niti javili da će nas dobiti, pa je nevjerica i čuđenje bila prilično učestala pojava tih prvih par dana. Kako s naše, tako i s njihove strane. No dotičnim stričekima tehnolozima nije trebalo puno da se užive u uloge predavača/skrbnika... A da tek vidite njihovo oduševljenje što su sve pripravnice ženske... :)

U nedostatku plana i programa za pripravnički, moj „mentor“ je odlučio voditi me svuda sa sobom i detaljno mi opisivati svoj radni dan, svoju ulogu u cijeloj proizvodnji i popratnu papirologiju (ufffffffff što je ima!). I rekao mi je da je njemu blesavo voditi me korak po korak proizvodnje, osim ako ja nemam baš neku naročitu volju i želju, jer da je bitnije da me ljudi upoznaju i da naučim rješavati probleme na licu mjesta. Dakle, striček je više praktičan tip, no ni teorija mu nije strana...

Koga god bi sreli i gdje god bi išli, razgovor uvijek započinje sa: „Dobar dan. Dopustite da vam predstavim svoju pripravnicu Hero.“ Moram priznati da je to zaista jedan vrlo lijep potez s njegove strane. Kao i činjenica da me je već stavio kao tehnologa na neku papirologiju. Ne zato da bi papirologiju skinuo sebi s vrata, nego da mi pokaže određene odgovornosti koje idu s tim potpisom. Uostalom, on je supotpisnik...

Druge pripravnice nisu baš te sreće. Njihovi mentori im daju određene zadatke, ali većinu vremena provode lutajući po pogonu i skicirajući uređaje. Nije da ne smiju ništa pitati, ali teško je uopće smisliti neko pametno pitanje kad ti nitko nije skrenuo pozornost na nešto. Tako da većinu stvari zapravo saznaju od mene.

Anyway, za sad sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. Dobro sam primljena i mislim da sam imala sreću dobiti ovakvog „mentora“.

Ali jedna stvar me još uvijek muči... A to je dizanje u 5.15... Još se nisam uspjela prilagoditi tom režimu, a prošlo je već više od 2 tjedna... Pa kad ću više...? Plus što mi još uvijek nije jasno kako se ljudi uspiju organizirati da stignu provesti vremena s prijateljima i rodbinom, pisati postove, čitati knjige, ići u kina, imati vremena za svoje partnere i na to imati vremena za sebe, biti naspavani i odmoreni za novi dan... Ljudi, divim vam se! Iskreno i od srca!

Ovaj režim objavljivanja postova ostaje sve dok i ja ne uspijem saznati tu čarobnu formulu dobre organizacije vremena...
Untill next time!
:*

Gotov je i moj prvi radni tjedan... Moram vam se prvo ispričati na ovolikom razmaku između postova. Žao mi je, dragi ljudi, ali dok si ne uspijem malo bolje organizirati život, mislim da će i ostati na ovome: jedan post tjedno. Zaista bih vam željela češće pisati, no mozak mi prestaje raditi negdje oko pola 6 kad dolazim doma.

Ovaj post nije o mom nezadovoljstvu na poslu (kao što sam stavila i u naslov). Ovo je post o mojim strahovima i mojim osjećajima O POSLU. Željela sam ga svakako napisati, a i baushtela lady me podsjetila da bi bilo dobro da to sad napravim, dok sam friška...

Mislim da svi imaju barem mali osjećaj straha kad idu u novu sredinu. Neki se s tim nose bolje, a neki se ne nose nikako. Ja sam jedna od onih u sredini: nisam neargumentirano samouvjerena, no nisam ni totalna strašljivka. Mislim da imam opravdane strahove od neznanja, jer sam svjesna da i običan radnik na nekom stroju o tom stroju zna puno više od mene. I to je normalno. Moja znanja su apsolutno sva teorijska. Friška s faksa... Bez praktičnog znanja struke...
Ono što si nisam mogla predočiti je koliko ja toga zapravo ne znam! A to se najbolje vidi taj famozni prvi tjedan na poslu kad je sve oko tebe nepoznato. I ljudi i posao.

Ja sam imala sreću da nas je primljeno 5 i da smo imale vremena prokomentirati svaki dan ono što nam nije bilo jasno. A i brže se okuražiš pitati kad si dio neke grupe u kojoj svi imaju isti problem.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala totalno jadno. I proklinjala sam samu sebe što sam upisala ovaj faks... Jer meni još uvijek nije jasno koja bi mogla biti funkcija tehnologa, osim one svima očite: određivanja parametara procesa, izračuni sirovine za preradu u neki proizvod... Nekako mi se čini da nije samo to u pitanju, jer to bi mogao raditi i poslovođa...
Tu onda nastupa i onaj strah od toga da li će mi itko pokazati i objasniti te stvari ili ću se morati koprcati u neznanju dok ne napravim neku glupost i naučim na vlastitoj greški... A moja greška bi mogla rezultirati i mojim otkazom jer ne samo da bih firmu oštetila za ne znam koji iznos, nego bi ugrožavala i ljudske živote...

Bili smo na jednom sastanku koji tehnolozi održavaju svako jutro. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Naš voditelj: „Dobar dan. Ovo su naši pripravnici - tehnolozi.“
Jedan tehnolog: „Aaaaa... Dakle, to su oni koji će nas smijeniti!“
Naš voditelj: „Misliš oni će nas naslijediti?“
Tehnolog: „Ne. Dobro sam rekao. Oni će nas smijeniti.“

I što da sad mi zaključimo iz ovoga?
Zato sam sad malo uznemirena... Naime, podijelili su nas po pogonima...
A to znači da smo razdvojene u razne jedinice proizvodnje gdje ćemo biti na milost i nemilost tamošnjeg tehnologa koji može ali i ne mora ovako razmišljati.
Nije mi baš svejedno ni zbog činjenice da su u pogonu u koji su mene smjestili svi radnici muški... (iako neki kažu da je to i bolje...)

Osim svih tih strahova, bojim se i svoje nesigurnosti u vođenju ljudi... Znam da do toga neće doći još neko vrijeme, ali nisam sigurna da se to može naučiti... A ja sam dosta popustljiva osoba. I mislim da bi tu moglo biti problema.

Dogodilo mi se par puta da sam si pomislila da koji me Vrag tjerao da upišem baš ovaj faks... Što mi ne bi bilo bolje na nekom jednostavnom posliću, za relativno dobru lovu (by the way, plaća će mi biti katastrofalno mala, ali od nekud se mora početi...) gdje vas je zaposleno samo par, a ne preko 1500... I osjećala sam se prilično jadno. Iako, bila sam danas ujutro sa kolegicom na kavi i ona ima iste probleme i strahove kao i ja. Po tome zaključujem da je to normalno. A možda smo nas dvije kokoške koje zapravo ne znaju što će sa sobom...

Mogla bih još štošta napisati o svojim strahovima, ali mislim da sam one glavne napisala. Nekako me tješi činjenica da će većina njih proći s vremenom, a za ostale i ako ne prođu, nitko ne mora za njih znati. Osim vas, naravno. :)

Postala sam koristan pripadnik ovog društva. Napokon! :)
Moj radni vijek je započeo! Nego, kad će penzija? ;)

Za sada imam dva dana staža... Ali i to je nešto, zar ne? I samo se nadam da će nam uskoro napraviti nekakav plan za pripravnički, jer bi bilo malo glupo da bezglavo lutamo po pogonima godinu dana.
By the way, 5 nas je primljeno (da vas malo podsjetim) i to sve ženske. Ja sam se veselo utrpala u tutač od jedne od njih (a što ću, ponudila mi je..., kao meni je teško palo...), tako da sa prijevozom nemam frke. Čak i kad bi imala vozački i nekakav auto, ne bi mi se isplatilo jer putujemo svaki dan 100 km. Ovako dijelimo troškove i svi sretni i zadovoljni.

Zanimljivo mi je kako smo se u kratkom vremenu skompale... Da li je to ono: kad si u nepoznatom, držiš se onoga što znaš? :) U ovom slučaju to je grupica od 5 tehnologica i 4 ekonomistice koje će s nama provesti par tjedana (mislim prije oko mjesec dana) u pogonu da se malo upoznaju sa proizvodnjom. Ne znam što bih mislila o tome... Moram priznati da je meni ta ideja u jednu ruku izvrsna (da i oni u upravi imaju predodžbu o čemu se radi), no u drugu ruku mi se čini kao maltretiranje prve vrste. Naročito kad se pojave u cipelicama na petu i finim hlačama...

Kao i svi početnici, naravno da imam problem s buđenjem... Moram se probuditi u 5.15, a nikako da zaspim prije ponoći. Ipak, znam da će se to normalizirati nakon nekog vremena...
Jedino se bojim da se ne bi predomislili pa da nam kažu da radimo od 6. Onda bi se trebala buditi u 3.15, a to, morate priznati, nije normalno!

Anyway, ovo je samo početak... A za početak, moram srediti dojmove...
Budite mi dobri i pozdravlja vas vaša radna Hero! :)
:*