Evo me, evo me... Nemojte se brinuti... :)




Ova sličica je samo podsjetnik na bolje meteorološke prilike i neka druga godišnja doba... Iako meni kiša ne smeta... Ipak sam ja jesensko dijete... :)

Nego... Kako je na poslu? Prilično dobro. Dodijelili su nam mentore (moj dragi i simpatični striček mi je rekao da on nije nikakav mentor i da si zaboravim takvo oslovljavanje, i da ga izvolim, ako već moram, oslovljavati sa kolega). Naime, podijelili su nas po „radnim jedinicama“ (podsjeća li vas na što? ;)), no nisu nam dali nikakav plan i program našeg pripravničkog. Pa se ti snalazi...
Što je još gore, dotičnim tehnolozima-mentorima nisu niti javili da će nas dobiti, pa je nevjerica i čuđenje bila prilično učestala pojava tih prvih par dana. Kako s naše, tako i s njihove strane. No dotičnim stričekima tehnolozima nije trebalo puno da se užive u uloge predavača/skrbnika... A da tek vidite njihovo oduševljenje što su sve pripravnice ženske... :)

U nedostatku plana i programa za pripravnički, moj „mentor“ je odlučio voditi me svuda sa sobom i detaljno mi opisivati svoj radni dan, svoju ulogu u cijeloj proizvodnji i popratnu papirologiju (ufffffffff što je ima!). I rekao mi je da je njemu blesavo voditi me korak po korak proizvodnje, osim ako ja nemam baš neku naročitu volju i želju, jer da je bitnije da me ljudi upoznaju i da naučim rješavati probleme na licu mjesta. Dakle, striček je više praktičan tip, no ni teorija mu nije strana...

Koga god bi sreli i gdje god bi išli, razgovor uvijek započinje sa: „Dobar dan. Dopustite da vam predstavim svoju pripravnicu Hero.“ Moram priznati da je to zaista jedan vrlo lijep potez s njegove strane. Kao i činjenica da me je već stavio kao tehnologa na neku papirologiju. Ne zato da bi papirologiju skinuo sebi s vrata, nego da mi pokaže određene odgovornosti koje idu s tim potpisom. Uostalom, on je supotpisnik...

Druge pripravnice nisu baš te sreće. Njihovi mentori im daju određene zadatke, ali većinu vremena provode lutajući po pogonu i skicirajući uređaje. Nije da ne smiju ništa pitati, ali teško je uopće smisliti neko pametno pitanje kad ti nitko nije skrenuo pozornost na nešto. Tako da većinu stvari zapravo saznaju od mene.

Anyway, za sad sam zadovoljna kako se stvari odvijaju. Dobro sam primljena i mislim da sam imala sreću dobiti ovakvog „mentora“.

Ali jedna stvar me još uvijek muči... A to je dizanje u 5.15... Još se nisam uspjela prilagoditi tom režimu, a prošlo je već više od 2 tjedna... Pa kad ću više...? Plus što mi još uvijek nije jasno kako se ljudi uspiju organizirati da stignu provesti vremena s prijateljima i rodbinom, pisati postove, čitati knjige, ići u kina, imati vremena za svoje partnere i na to imati vremena za sebe, biti naspavani i odmoreni za novi dan... Ljudi, divim vam se! Iskreno i od srca!

Ovaj režim objavljivanja postova ostaje sve dok i ja ne uspijem saznati tu čarobnu formulu dobre organizacije vremena...
Untill next time!
:*