Gotov je i moj prvi radni tjedan... Moram vam se prvo ispričati na ovolikom razmaku između postova. Žao mi je, dragi ljudi, ali dok si ne uspijem malo bolje organizirati život, mislim da će i ostati na ovome: jedan post tjedno. Zaista bih vam željela češće pisati, no mozak mi prestaje raditi negdje oko pola 6 kad dolazim doma.

Ovaj post nije o mom nezadovoljstvu na poslu (kao što sam stavila i u naslov). Ovo je post o mojim strahovima i mojim osjećajima O POSLU. Željela sam ga svakako napisati, a i baushtela lady me podsjetila da bi bilo dobro da to sad napravim, dok sam friška...

Mislim da svi imaju barem mali osjećaj straha kad idu u novu sredinu. Neki se s tim nose bolje, a neki se ne nose nikako. Ja sam jedna od onih u sredini: nisam neargumentirano samouvjerena, no nisam ni totalna strašljivka. Mislim da imam opravdane strahove od neznanja, jer sam svjesna da i običan radnik na nekom stroju o tom stroju zna puno više od mene. I to je normalno. Moja znanja su apsolutno sva teorijska. Friška s faksa... Bez praktičnog znanja struke...
Ono što si nisam mogla predočiti je koliko ja toga zapravo ne znam! A to se najbolje vidi taj famozni prvi tjedan na poslu kad je sve oko tebe nepoznato. I ljudi i posao.

Ja sam imala sreću da nas je primljeno 5 i da smo imale vremena prokomentirati svaki dan ono što nam nije bilo jasno. A i brže se okuražiš pitati kad si dio neke grupe u kojoj svi imaju isti problem.

Bilo je trenutaka kad sam se osjećala totalno jadno. I proklinjala sam samu sebe što sam upisala ovaj faks... Jer meni još uvijek nije jasno koja bi mogla biti funkcija tehnologa, osim one svima očite: određivanja parametara procesa, izračuni sirovine za preradu u neki proizvod... Nekako mi se čini da nije samo to u pitanju, jer to bi mogao raditi i poslovođa...
Tu onda nastupa i onaj strah od toga da li će mi itko pokazati i objasniti te stvari ili ću se morati koprcati u neznanju dok ne napravim neku glupost i naučim na vlastitoj greški... A moja greška bi mogla rezultirati i mojim otkazom jer ne samo da bih firmu oštetila za ne znam koji iznos, nego bi ugrožavala i ljudske živote...

Bili smo na jednom sastanku koji tehnolozi održavaju svako jutro. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Naš voditelj: „Dobar dan. Ovo su naši pripravnici - tehnolozi.“
Jedan tehnolog: „Aaaaa... Dakle, to su oni koji će nas smijeniti!“
Naš voditelj: „Misliš oni će nas naslijediti?“
Tehnolog: „Ne. Dobro sam rekao. Oni će nas smijeniti.“

I što da sad mi zaključimo iz ovoga?
Zato sam sad malo uznemirena... Naime, podijelili su nas po pogonima...
A to znači da smo razdvojene u razne jedinice proizvodnje gdje ćemo biti na milost i nemilost tamošnjeg tehnologa koji može ali i ne mora ovako razmišljati.
Nije mi baš svejedno ni zbog činjenice da su u pogonu u koji su mene smjestili svi radnici muški... (iako neki kažu da je to i bolje...)

Osim svih tih strahova, bojim se i svoje nesigurnosti u vođenju ljudi... Znam da do toga neće doći još neko vrijeme, ali nisam sigurna da se to može naučiti... A ja sam dosta popustljiva osoba. I mislim da bi tu moglo biti problema.

Dogodilo mi se par puta da sam si pomislila da koji me Vrag tjerao da upišem baš ovaj faks... Što mi ne bi bilo bolje na nekom jednostavnom posliću, za relativno dobru lovu (by the way, plaća će mi biti katastrofalno mala, ali od nekud se mora početi...) gdje vas je zaposleno samo par, a ne preko 1500... I osjećala sam se prilično jadno. Iako, bila sam danas ujutro sa kolegicom na kavi i ona ima iste probleme i strahove kao i ja. Po tome zaključujem da je to normalno. A možda smo nas dvije kokoške koje zapravo ne znaju što će sa sobom...

Mogla bih još štošta napisati o svojim strahovima, ali mislim da sam one glavne napisala. Nekako me tješi činjenica da će većina njih proći s vremenom, a za ostale i ako ne prođu, nitko ne mora za njih znati. Osim vas, naravno. :)