Početkom 8. mjeseca, obično ostavljam iza sebe Bašku i prenapučeni Krk i krećem prema jugu. U zadnjih par godina, taj put uključuje plovilo pod imenom „Dubrovnik“ ili „Marko Polo“, a sama plovidba iz Rijeke traje ni više, ni manje nego 17 sati.
Ja volim brodove. Ne znam kako bi se ponašala na nekoj jedrilici, ali na velikim brodovima mi je uvijek lijepo, a onaj duboki zvuk motora me uspavljuje i smiruje. Čak i ono malo ljuljanja djeluje sedativno na mene...
Ove godine, na brodu sam upoznala simpatičnog Riječanina Patricka, poštara na Grobniku od kakvih 30 godina. Rekao mi je da mi se nije usudio približiti sve dok nije vidio da sam „naša“ i to po knjizi koju sam čitala (Smoje, Smoje, šta mi radiš...:)). Mislio je da sam Slovenka, jer sam u to vrijeme bila u društvu jedne mlade simpatične slovenske obitelji. Pa šta da sam i bila „neka druga“? Koje su ovo formulacije, Bože mili... :)
Tako da je putovanje prošlo prilično bezbolno i u dobrom društvu...

Moram priznati da mi je zaista lijepo biti na palubi ujutro... Naročito ako se probudim prije 6.00, tj. prije uplovljavanja u Split. Volim zoru na moru! :)

Meni najdraži otok smješten je između Hvara, Visa, Lastova i Mljeta, a s kopnene strane preko puta Pelješca... A u antici je nosio ime Korkyra Melania... Ako vam ovo nije bilo dovoljno informacija, radi se o Korčuli. :)




Moja Praroditeljica je rođena u prvom selu do Korčule, Žrnovu. Korčulanska sela su većinom smještena u unutrašnjosti otoka, sa izlazima na more u raznoraznim lukama i lučicama... Tako i Žrnovo ima svoj izlaz na more u vidu Žrnovske Banje,




a ne nedostaje ni mjesta za brčkanje po raznim plažicama i uvalicama od kojih svakako izdvajam Vrbovicu (u Žrnovu je svi zovu Brbovica... :)) i simpatične plažice „Tri žala“.
Ta strana otoka gleda na Pelješac, točnije nalazi se preko puta Vignja koji je, ako niste znali, svjetsko odredište za jedrenje na dasci. Pogled je fenomenalan! I pozdrav svim daskašima! :)




Dok smo bile male, sestrične i ja smo svaki dan išle pješice do mora i natrag kozjim stazama, probijajući se kroz granje i žderući kupinice usput... No, bile smo prilično ograničene na Žrnovsku Banju. Zadnjih godina, zahvaljujući prijevoznom sredstvu na 4 kotača popularno zvanom automobil, obišle smo gotovo cijeli otok.

O gradu Korčuli neću vam puno pričati... Željela bih da ga dođete posjetiti, jer su mnogi rekli da im je posebniji od Dubrovnika (ne, ovo nije reklama... ;)). U svakom slučaju je jeftiniji. :) Stara jezgra je zaista dobro uščuvana i uređena, a i zabavnih sadržaja ima i više nego dovoljno (a i veliki plus je što kafići i fast food-ovi rade do 2, 3 ujutro - osvježenje za mene koja dolazim iz Baške u kojoj nastupa mrtvilo nakon ponoći...). O samoj arhitekturi i posebnostima grada vam neću sad pričati da mi se post ne pretvori u sadržaj nekog turističkog vodiča, ali ako vas ikad put dovede do tog izuzetnog grada, svakako odvojite dan, dva za uživanciju!




Uz to, i profil turista je nešto drugačiji od sjevernog Jadrana, pa se u zadnje vrijeme povećao broj Britanaca, Francuza, Australaca i ostalih gostiju veće platežne moći. Pun pogodak je seoski turizam što se razvio po svim selima na otoku, pa tako i u Žrnovu gdje je svaki apartman pun. No ti apartmani nisu novoizgrađene vile/ljetnikovci, nego preuređene stare kamene kuće, a i domaćini su se sjetili da bi bilo lijepo da im serviraju neke domaće specijalitete (i obavezno na odlasku poklone bocu vina...). To ti je pametan turizam! Tako se to radi!

Ali da se vratim mojem odmoru na tom prekrasnom otoku...

Kao što sam rekla, ove godine samo sestrična i ja bile posvuda. Od Lumbarde sa prekrasnim pješčanim plažama „Bilin žal“ i „Pržina“,




preko Pupnatske luke (izolirani biser od plaže sa snježno bijelim oblucima i bistrim morem),




Vaje (plaže za koju nismo znale ni da postoji do ove godine, a nalazi se blizu Račišća), Prigradice (gdje smo provele čitav dan i gotovo čitavu noć sa dragim prijateljem moje sestrične i uživale u pogledu na Hvar), pa sve do Prižbe. Oko Prižbe je gorilo prije nekoliko godina i brda su još uvijek gola... That's the way of things, I guess...

Neću vam pričati o obrađenim vinogradima u Lumbardi, Čari i Blatu... Neću vam pričati ni o gustoj šumi borova sa debelim tepihom iglica... Neću vam pričati ni o grižama i grotama o koje se razbijaju valovi... Kao ni o mirisu smole koji vas prati na svakom koraku uz jednolično cvrčanje cvrčaka...
Dođite, ne mora vam se baš sve servirati... ;)