29.07.2005., petak

MALO ODMORA



Moram pohvaliti Miceka, ovo je njegova fotografija...

Zagreb je zaista očajno vruć ovih zadnjih par dana... Ajde, još bi sve to nekako podnijeli da nije ovolika sparina... Pomaknem glavu malo na lijevo i već sam oblivena znojem! Kao da smo zalutali u trope...
Ali, primijetila sam da mi boravak u klimatiziranim prostorima ne čini dobro... Vjerojatno zato što svi nafrlje taj rashladni uređaj na 15 stupnjeva manje, a kako neke klime nemaju mogućnost podešavanja vlažnosti zraka, sinusi mi se odmah jave da nešto nije u redu (dakle, glavobolja), zajedno sa cjelokupnim šokom organizma.
Mislim da je problem u tome što ljudi žele da im u stanovima/uredima bude ugodnih 25 cijelo vrijeme. A nije im bitno da je vani blizu 40!
Koliko sam ja upoznata sa zdravstvenim savjetima proizvođača tih fenomenalnih rashladnih tijela, temperaturu bi bilo nabolje podesiti na 5-8 stupnjeva niže od vanjske temperature. Pretpostavljam da se taj savjet nije stavljen samo radi naše dobrobiti, već i zbog samog rashladnog sredstva koje uporno slijedi svoj ciklus kondenziranja i isparavanja kako bi vanjski zrak (dakle, zrak temperature oko 40 stupnjeva) ohladilo na željenu temperaturu (u većini slučajeva oko 25 stupnjeva). I naravno da se muči!
Da sam ja rashladno sredstvo, ja bih već odavno krepala!

Ja, nažalost nisam ponosna vlasnica jednog takvog uređaja... Jedino što posjedujem je ventilator, a on je siroti zaposlen u miješanju zraka za moju Šteficu (ako niste znali, Štefica je ime mog procesora, simpatičnog AMDjca koji se uporno pregrijava i odbija poslušnost). Morat ću joj, jadnici uskoro kupiti bolji cooler...

Tako da se propisno znojim i proklinjem i sebe i Miceka da mi nije savjetovao da si piknem Intella... But that's just me! :)

Imam i par novosti vezano za moje zaposlenje... Nazvali su ne opet iz firme i javili mi da ne počinjem raditi 1.8. Tri kolegice koje su isto primljene na posao moraju u starim firmama odraditi otkazne rokove, pa da nas ne razdvajaju, počinjemo raditi 1.9.!
Tako da imam cijelo ljeto pred sobom! Gdje ćeš bolje... :)

Zato vam se javljam da me neće biti neko vrijeme... Barem 2 tjedna, kako stvari stoje...
Napravila sam si plan putovanja i lijepo nazvala sve potrebne informacije (začudo, nisam bila dugo na čekanju)... Idem prvo na sjeverni Jadran na tjedan dana, pa brodom do gotovo krajnjeg juga... Da posjetim predake i na tom suncem okupanom otoku...

Micek će ostati u Zagrebu, siročić moj... Ali posjetit će me preko slijedećeg dugog vikenda, pa ga nemojte pretjerano žaliti! ;)

Budite mi dobri i pišemo si za 2 tjedna!
:*

- 13:08 - jednu kavicu s mlijekom (18) - i vodu - a za dečka mineralnu

25.07.2005., ponedjeljak

3. RAZGOVOR




Bilo je jako zanimljivo dobiti poziv za taj famozni treći razgovor usred priprema za promociju! Od silnog dobrog raspoloženja, skoro sam doživjela lagani infarkt!
Kao što sam napisala i u zadnjem postu, zaista se duuuugo slavilo, a to se protegnulo kao i prava slavonska svadba: na tri dana...
Još uvijek sam iscrpljena i bole me noge od stajanja i posluživanja, ali to je ona slatka bol, pa mi ne pada tako teško.

Gospoda Roditelji su rano jutros nestali u pravcu juga da iskoriste još tjedan-dva godišnjeg. Buđenje je bilo u 5:00, pa vas molim da mi oprostite ako mi se potkrade kakav tipfeler.

Dakle, razgovor...
Kao prvo, nije nas bilo samo četiri, već smo pozvane sve koje smo bile na prijašnjem razgovoru/testiranju. Ergo, bilo nas je 10.
Mene su prvu prozvali, što mi je i odgovaralo. Da se toga riješim još dok sam friška i dok mi razina adrenalina nije narasla na kritičnu mjeru... :)
Razgovor su vodili direktor firme, šefica proizvodnje i draga teta iz uprave. I mogu vam reći da je bilo prilično ugodno!
Pitali su sve: od toga koje su mi roditelji profesije i da li imam sestru ili brata do samih postupaka proizvodnje i metoda razvoja. Ali, začudo, nisu me pitali niti jedno pitanje tako često postavljano mladim ženama na razgovorima vezano za djecu, udaju i planove... Jedino očekivano pitanje je bilo: „Kako se vidim u profesionalnom smislu u slijedeće 3 godine i da li bi, ako bih dobila posao, bila voljna nakon pripravničkog ostati kod njih još neko vrijeme?“

Moram priznati da sam se osjećala zaista sigurno i smireno i mislim da sam im dala odgovore koje su očekivali. Jedino mi je bilo malo čudno što sam naknadno saznala (čekala sam kolegice vani da razmijenimo dojmove) da su mi postavili mnoga pitanja kojih se nisu dotakli u njihovim razgovorima. I koliko sam uspjela saznati, većinom su im postavljali ista pitanja. Zašto su onda mene mrcvarili pola sata, stvarno ne znam...

I zašto su mene toliko ispitivali o razvoju, kad su izričito rekli da primaju za proizvodnju...? Možda su im neke stavke u mom životopisu bile intrigantne...

Nažalost, niti jedna od nas (kandidatkinja, dakle) nije se usudila pitati kolika bi bila plaća i kakvo je radno vrijeme. U mom slučaju, u niti jednom trenutku nisam osjetila da je primjereno pitati takvo pitanje, iako sam se pripremila... Nekako sam mislila da će me pitati da li bi imala kakvo pitanje za njih... A isto su se osjećale i ostale djevojke. Izašle smo nekako pozitivne, ali u potpunom neznanju!

Razgovor je završio kako je završio i tu nismo mogle ništa više učiniti, pa smo si razmijenile brojeve mobitela da se čujemo ako se nekoj od nas jave. Već se nas pet kokoški skompalo! A trebale bi si kao biti konkurencija! Yeah, right! Pa sve smo u istim govnima, da prostite. Neke čak 2 godine traže posao u struci... Ja sam prema njima mačji kašalj! Još mi se ni tinta na diplomi nije osušila...

Anyway, ovdje sad idu trubice, jer nazvali su me popodne i obavijestili da sam primljena! Kao i 3 drage kolegice koje sam upoznala tek na razgovoru. Za ostale ne znam, a ne znam niti koliko su nas na kraju uzeli.

Počinjem raditi 1.8. tako da me ovaj tjedan možete naći u Poreznoj upravi, Klovićevoj i ostalim institucijama koje vole papire i raznorazne formulare.

Možda vam se ne čini iz teksta, ali zaista sam sretna! Nekako mi se čini da sam poboljšala statistiku zapošljavanja u Hrvatskoj budući da ću početi raditi tjedan dana nakon promocije. Na poslu za kojeg i nema tako puno natječaja i slobodnih radnih mjesta. Evo što vam znači biti na pravom mjestu u pravo vrijeme!

Od srca vam hvala na podršci! Svi ste vi dobre vile i vilenjaci u mojim očima...
:*

- 23:05 - jednu kavicu s mlijekom (17) - i vodu - a za dečka mineralnu

24.07.2005., nedjelja

PROMOCIJA




Vaša Hero je ponosna vlasnica crvenog tuljca i pripadnog mu komada papira ukrašenog zlatnim slovima. Da vam bude jasnije, dobila sam diplomu i sad sam službeno dipl. ing.
Teta tehnolog. :)
Promocija je bila dostojanstvena, kratka i vesela, kako i mora biti. Diplomiralo nas je oko 20-tak, tako da nije bilo gužve a i bilo je dosta toga na biranje pa nisam izgledala kao vješalica. Kapice nažalost nismo imali jer je bilo vruće. Dobit ćemo ih naknadno za uspomenu. Da se možemo zamaškarati kad bude vrijeme... :)

Nekako mi se čini da mi je promocija bila ipak manje važna... Da ne ispadne kao da sam ungrateful, moram vas podsjetiti da sam imala veliku feštu na obrani i to mi je nekako ostalo u sjećanju kao more intense. Vjerojatno jer me pucao adrenalin od same obrane a i bilo mi je nekako bliskije jer su mi sve drage kolege i kolegice bile tamo.
Promocija je nekako više dan za roditelje... Da se rasplaču kad vam uruče diplomu i kad išetate iz sale sa punim naručjem cvijeća...

Naravno, moji gospoda Roditelji su se potrudili i za ovaj dan, pa su spremili priličnu feštu kod nas doma. Nemamo baš novaca voditi ljude po restoranima a i ovako je bila puno intimnija atmosfera. Došli su mnogi prijatelji gospode Roditelja s kojima se družimo već desetljećima koji me znaju još dok sam okolo trčkarala u pelenama sa dudom u jednoj ruci i rajnglom u drugoj...
I slavilo se duuuuugo u noć! Volim kad su starčeki u elementu! ;)

Dobila sam svega i svačega... Između ostalog i epilator! Moje najdraže sestrične su znale da si to već dugo želim a nikad nisam imala dovoljno love da si ga priuštim (obećala sam sama sebi da će mi to biti prva stvar poju ću kupiti na prvoj plaći!)... Od sada, vaša Hero će imati ekstra glatke noge! Kao na reklami! ;)
Iako nisam sigurna što su mi s tim željele poručiti... Možda da je vrijeme da se okanim britvice i prihvatim napredak civilizacije? Ma, neeeeeee... To je samo jedan lijepi i intiman poklon...

No, eto i to je prošlo, pa se vraćamo na neke svakidašnje stvari i probleme. Kao na primjer: kako spakirati drage gospodu Roditelje za nastavak godišnjeg i kako izbjeći pitanja tipa: „Sigurno ćeš si kuhati svaki dan?“... Neću! Odbijam poslušnost! Sama sam i napravit ću si kako meni paše! I Miceku, naravno... A budući da Micek mora papati (jer kakva bi ja to djevojka bila da se o svom Miceku ne brinem svom svojom dušom i tijelom :)), svakako neću ostati gladna! Ni žedna... naime, ostalo je još par butelja vina... A ja volim vinčeko... ;)

I još jedna novost... Nazvali su me za treći krug razgovora za sutra u 10 sati... Jeeeeeeeeeeeeee! To je razgovor sa direktorom firme i ravnateljicom razvoja. I ostale smo samo 4 kandidatkinje za to radno mjesto, tako da su mi šanse 1:4 iliti 25 %. Nije ni to tako loše, zar ne?
Svakako vam javim kako je prošlo... Idem se sada malo psihički pripremati na pitanja tipa: „Gdje se vidite u slijedećih 5 godina?“, „Planirate li imati djece slijedeće 3 godine?“ i „Zašto bi trebali baš vas zaposliti?“...

Zapalite mi kakvu svjećicu za srećicu... please... :)
:*

- 19:39 - jednu kavicu s mlijekom (4) - i vodu - a za dečka mineralnu

21.07.2005., četvrtak

VRATIH SE

Ne bih ja, ali morala sam... Sutra mi je promocija, pa sam morala skratiti godišnji gospode Roditelja i velikom mukom ih vratiti u Zagreb. Nisu se dali, starčeki jedni... Čak je pala i ideja da odem po tu vražju diplomu i da dopeljam društvo dolje, na more. Svašta si dopušta ta današnja starčad... ;)

Išijas gospođe Majke je dobro, hvala na pitanju, iako ju još ponekad štrecne pa se sirota sva preznoji od muke da bi navukla kostim za kupanje. Gora je stvar što mi se i gospodin Otac ukliještio, a njega zaista rijetko kad nešto uhvati. Možete si i zamisliti kako je bilo zanimljivo... :) Siročići moji... Naravno da sam ih pazila i mazila i štedila na svakom koraku.

Imali smo sreću da je vrijeme bilo odlično. Jedino što vaša Hero ima pink leđa... Tko mi je kriv kad se nisam pobrinula na vrijeme za svoj ten i lijepo otišla par puta u solarij prije mora. Moja vampirska bjelina nije mogla parirati niti Česima, budući da su Čehinje postale vrlo moderne i više se ne pojavljuju u svinjski rozom izdanju na plažama.
A nije mi pomogla niti zaštita u vidu krema za sunčanje visokih faktora i bijelih majica na plaži, jer sam lijepo izgorjela dodavajući se lopticom sa dragom mi sestričnom, njenim dragim i Micekom.

Plaže su krcate. Toliko krcate da nema šanse da nađete mjesto ako ste slučajno viši od 1,20 m. Ono što ne volim na plažama su raznorazni šatori, dekice i hrpetina luftića i ostalih pomagala. Ovo je plaža, ljudi, a ne kamp! I ne, niste na izletu... Dekica zaista nije potrebna.
To mi je uvijek bilo čudno... Sjećam se da sam kao mala uvijek imala dovoljno mjesta za manevriranje, iako se naš prostor na plaži sastojao od samo 3 ručnika i suncobrana. Nismo nikad od odlaska na plažu pravili spektakl. Naravno da ima ljudi sa djecom koji i dan danas tako funkcioniraju, a ta djeca mi ne izgledaju ništa manje sretna i zaigrana od ove dječice na dekicama površine par metara kvadratnih. Ljudi, djeci je zapravo potrebno vrlo malo i potpuno im je nebitno da li je ručnik na kojem leži ima etiketicu Ralph Lauren ili je kupljen prije 10 godina u Nami. Valjda... Ili sam ja zaista naivna...

Osim brčkanja i prženja, malo sam se i šetala (recimo samo da sam sigurno prohodala 15-tak kilometara). Volim se šetati. Naročito ako pogled uključuje more i ovčice na poljima i stjenovitu obalu... :) Ne padam baš na zalazak sunca, više volim večer kao takvu... Ono difuzno svjetlo i pojavu prvih zvijezdi... Dok more postaje sve tamnije i tamnije...
To su vjerojatno ostaci genetike mojih gospode Predaka i bodulskog mentaliteta. Onako sirovog, osamljenog i tužnog... A istovremeno tako jednostavnog i mekanog iznutra... I iako su generacije mojih predaka odgojene na zagrebačkom asfaltu, taj jedan jednostavan način ribara i oštarijaca nam i dalje kucka u primozgu.

Ali nije mi žao da sam se vratila u Zagreb. Jer je to moj grad. I htjela ja priznati ili ne, ja sam dijete asfalta, vreve i buke. I to mi sasvim odgovara! Samo da mogu tu i tamo pobjeći u djedovinu... :)

- 14:22 - jednu kavicu s mlijekom (4) - i vodu - a za dečka mineralnu

15.07.2005., petak

NAJDRAŽI MOJI




Kako stvari stoje, ništa od mog zapošljavanja... Nisu mi se još javili, a prošlo je već 10 dana... Šmrc... :(
Od srca vam hvala na podršci i na silnim figama... Vidim da se u vas mogu pouzdati da mi pružite taj stadionski uzvik i jedan push naprijed... :) A bit će još tih mojih utakmica i neizvjesnih zadnjih trenutaka u igri...

Sjetna sam ovih dana... I zbog vezane djece po bolnicama i zbog jadnih životinja na veterinarskom fakultetu... Samo jedna loša vijest iza druge... Ne mogu napisati post o tim sirotim pesekima iako bih voljela... Da ih se sjetimo barem na ovaj način... Cijela situacija mi je mučna...

Neće me biti na blogu neko vrijeme... Odlazim na par dana provjeriti djedovinu i uloviti koju ribicu... I uhvatiti malo sunčevog sjaja...

Volim vas sve! Jako!
:*

- 00:30 - jednu kavicu s mlijekom (14) - i vodu - a za dečka mineralnu

12.07.2005., utorak

BEZ NASLOVA

Najveseliji trenutak u životu zasigurno je onaj djelić sekunde kad začujete slabašan glasić kako svijetu obznanjuje svoju prisutnost... I kad vas napokon oblije shvaćanje da ste roditelj... Bez obzira kojeg ste roda, trenutak kad tu malu bespomoćnu štrucu uzmete u svoje naručje i shvatite da ste upravo vi tom djetešcu sve na svijetu, gane vas do suza... I sa veseljem očekujete sve zadaće i nedaće koje vas očekuju... I vas i vaše djetešce...
Sigurna sam da je najtužniji osjećaj kad vam je dijete bolesno, kad mu ne možete pomoći, a dok je još malo, ono vam siroto ne može niti objasniti što mu je... I djetetova muka i bol postaje vaša muka i bol... A vi ste bespomoćni...
Kad je dijete nešto starije, osim raznih bolesti koje može pokupiti na svakom koraku, podložnije je i raznim ozljedama... Izgrebana koljena, napuknuta ruka, iščašena noga... Ali to su sve ozljede koje se kod djece relativno brzo saniraju i (hvala Bogu) relativno brzo zarastaju...

I onda vam pedijatar savjetuje da bi bilo dobro da se djetetu odstrane krajnici... Rutinska operacija, ne ostaje se dugo u bolnici, a svakako će i djetetu biti lakše bez njih, naročito ako je skloniji upalama grla i ostalih dišnih putova...
Prihvaćate savjet pedijatra i počnete i sebe i dijete pripremati na odlazak u bolnicu... Strašno vam je teško rastati se od djeteta i na par dana... Ali morate biti jaki pred djetetom i objašnjavate mu da je i mama imala istu operaciju i da malo boli, ali bol jako brzo prođe, naročito ako se papa sladoled (na što se vaše dijete sigurno razveseli)... I da će biti u sobi sa još puno djece i da će mu biti zabavno...

I odvedete ga u bolnicu na što vam kažu da je operacija zakazana za sutra... Vi se opraštate sa djetetom za taj dan i odlazite kući sa knedlom u grlu... Ali, dijete je na sigurnom, pedijatar i sestre su simpatične, a i vidjet ćete svoje malo čudo first thing in the morning...

Nekako provedete tu noć brinući se i prevrćući se po krevetu... I jedva dočekate jutro da vidite svog mališana prije operacije...

I dolazite u bolnicu i dalje sa knedlom u grlu... Ulazite u sobu sa smiješkom...

I ugledate svoje dijete vezano za krevet!





Ja ne mogu niti pretpostaviti kako se majka može osjećati u tom trenutku... Šok... Nevjerica... Srdžba...
Ne postoji opravdanje vezati djecu za krevet... Ne postoji ni opravdanje dano u novinama da se tako radi i drugdje... Tim gore! Ako svi ti cijenjeni doktori i stručnjaci imaju love živjeti kao carevi, onda nema niti opravdanja da bolnica nema dovoljno novaca za zapošljavanje dodatnog osoblja...
Kako netko uopće može reći da je to normalno i da na se taj način smiruje dijete... Zar i vi svoju djecu vežete za krevet? Ili možda imate dadilju koja ga uspavljuje svaku večer...

Gadite mi se i vi i vaša struka... Ne služite niti nama niti svojoj profesiji na čast, a da se mene pita, trebali biste biti krivično gonjeni! I vi i vaše medicinsko osoblje! I to bez mogućnosti zastare... Da vas odstrane kao tumor...

- 15:32 - jednu kavicu s mlijekom (25) - i vodu - a za dečka mineralnu

11.07.2005., ponedjeljak

NE VOLIM




Uvijek mi je bilo zanimljivo kako ljude živciraju različite stvari... Moja sestrična je bila gotovo luda svaki put kad bi čula zvuk struganja vilice ili noža po tanjuru, a znam i da su se mnoge djevojke u srednjoj ježile od dodira krede (to mi nije jasno, zaista).
Isto tako, znam puno ljudi koji ne vole gristi sladoled, kao i puno njih koji ne vole da ih se dotiče, ni u kakvom smislu (jedna prijateljica se užasava putovati tramvajem jer je na granici ludila svaki put kad joj netko slučajno okrzne ili dodirne ruku dok se drži za šipku).

Mene navedene stvari zaista ne smetaju, ali evo par stvari koje ne mogu smisliti...

...prčkanje po kosi...

Sa kosom sam uvijek imala problema... Imam frčkavu/ricastu/kovrčavu kosu koju nije baš lako raščešljati... I uvijek sam si željela ravnu kosu kroz koju bih mogla provući prste, koja bi se vijorila na povjetarcu, koja bi se presijavala na suncu i koju bih mogla jednostavno oblikovati (ravno šišanje mi nikad nije uspijevalo jer bi se svaki pramen i onako sfrčkao kako njemu paše, tako da sam uvijek izgledala pomalo strašilasto). Moja kosa pokazuje osobine krutog tijela i potreban je skoro pa vihor da bi mi se koja frčka pomakla... A da vam ne pričam o provlačenju prstiju kroz kosu... To mi još nije uspjelo bez izrazitog grča na licu i boli na tjemenu...
Još dok sam bila mala, moja sirota kosa je bila na meti raznih teta u vrtićima, poznanika gospode Roditelja koji su uvijek (ali baš uvijek) svoju naklonost prema meni pokazivali natezanjem moje kose uz riječi „Ajme kako imaš divne loknice... To joj je prirodno?“ i ostalih teta po dućanima, na plaži, u tramvaju...
Dakle, ona je san svakog frizera-sadista...

Zaista ne znam zašto ljudi imaju potrebu prčkati mi po kosi... To mi je ekvivalentno navlačenju za uho ili nos... A ne vidim baš da ljudi okolo navlače jedan drugog za nos (osim u prenesenom smislu... :)).
Ne volim to i basta!

...grickanje tkanine...

Ne znam zašto, ali uvijek me zasvrbe zubi kad vidim nekoga da cucla ili gricka tkaninu! Evo, ni sad mi nije lako dok ovo pišem...
Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi imaju potrebu stvari gurati u usta... (Vrlo vjerojatno oralni tipovi!) Tkaninu pogotovo! A imala sam prilike vidjeti dosta svojih poznanika i prijatelja koji su uredno nesvjesno zagrizli u okovratnik ili pridržali neku tkaninu ustima dok su vješali veš ili šta ti ga ja znam... Jedna prijateljica iz Osnovne škole je znala satima cuclati rukav od veste... ?!?!?!
Ako netko ima kakvo objašnjenje za ovu situaciju, svakako je dobrodošlo!

...odzvanjanje koraka...

Ne znam zašto me ovo živcira... Vrlo vjerojatno zato što je u mom kvartu izrazito velika jeka (često se zna dogoditi da klinci imaju tulum 3 ulice dalje, a kod nas se čuje kao da je kat iznad...). Ne trebam vam ni opisivati kako to izgleda kad neka mlada dama prošeta usred noći ulicom, a štikle odzvanjajuuuuuuuuu... I nema veze što djevojka/žena vjerojatno živi 3 ili 4 ulice dalje... Zahvaljujući tom krasnom i praktičnom fizikalnom fenomenu zvanom jeka, imam ju čast otpratiti u mislima do kuće udaljene barem 400 i više metara! Jednako tako volim i sve one vlasnike automobila i skuterića za koje zaista ne znam kako su prošli tehnički, budući da takvo cviljenje i rondanje definitivno znači da im prometalo nije u voznom stanju...

Isto tako, jaaaaaaaaako volim svoje susjede iznad sebe koji vole premještati namještaj ili rasklapati krevet u 1 u noći... Naprosto ih obožavam! Ali to je druga priča...

Eto, ne volim ni kada me drže u neizvjesnosti... Ali to je neizbježno, zar ne? Još me nisu zvali za slijedeći razgovor... Dajem im još do kraja tjedna, a onda ja zovem!

- 19:09 - jednu kavicu s mlijekom (17) - i vodu - a za dečka mineralnu

07.07.2005., četvrtak

RAZGOVOR 2

Obećala vam post uz jutarnju kavicu, a kad ono - nema me do ručka! Da ne bi ispalo kako sam nemarna, ispričavam se svima što ste čekali... Naime, "...zbog rada na mreži niskog napona, struju neće imati od 8 do 11 sati... " i tu sad, uz ostale, ide i moja adresa. By the way, struja je došla iza 12!
Novine većinom samo prelistam, pa mi je ova precious information promakla...
Oh, well, da ne bi gubila vrijeme, uzela Hero lijepo grafit i... deri po celulozi! Pa ću lijepo pretipkati kad mi se elektroni u žicama pobude i stvore dovoljan napon da moja Štefica počne veselo zujati u kućištu...
Malo podugački uvod, ali ne mogu si pomoći... :)

Dakle: razgovor No. 2...

Budući da je prijateljica s kojom sam zadnji put išla autom dobila posao, bila sam osuđena na bus: međugradsku liniju sa stanicom u svakom selu uz cestu. No, ovaj put je razgovor bio zakazan u 9, pa sam ležerno ćićila na bus u 7 i uživala u pogledu. Moj itinerar rijetko kad uključuje putovanje u Prigorje. Zapravo, moj itinerar nikad ne uključuje Prigorje! Tako da sam bila jako iznenađena ljepotom i uređenosti svih tih malih sela uz cestu nakon Dugog Sela... Zaista WOW!


Ali, da se vratim na priču...

Ispalo je da se nas više od 150 prijavilo na ovaj natječaj, da su oni odabrali 50 za prvo testiranje, nakon čega su odabrali 25 za prvi razgovor i nakon tog prvog razgovora odlučili se za nas 12 za drugi razgovor. Dvije kolegice se nisu pojavile, tako da nas je ostalo 10. u prvoj grupi nas je bilo 6.
To su sve cure kojih se sjećam s faksa. Neke od njih traže posao u struci već 2 godine (!)... Ja sam zaista bila picek među kokošima... :)

Dobile smo opet za riješiti hrpu testova, ovaj put na temu: „Što bi bili kad ne bi bili ovo što jeste.“ Zapravo, radilo se o testovima po kojima bi mogli ocijeniti što nas zanima osim struke.
Za sebe smatram da sam više praktični tip. Volim vidjeti svojih ruku djelo. A budući da je gospodin Otac stolar (ekonomist po struci bez posla, stolarija mu je bila hobi sve do nesretnog trenutka kad je izgubio posao), a gospođa Majka dipl. ing. drvne industrije, ja sam uvijek bila okružena nacrtima, tlocrtima i manualnim poslovima i navikla sam stvari popravljati, prčkati, oblikovati... Tako je i u testu, s moje strane najviše odgovora bilo zaokruženo na tu temu: stolar, kipar, automehaničar, laboratorijski tehničar..., za razliku od: tajnica, referent, književnik ili glazbenik. Ali to je nekako normalno, budući je i moja struka prilično egzaktna.

Nakon toga su nam dali nekakav test koji moramo riješiti kao tim. Dakle, ovo je priča: avion se srušio u pustinji i samo nas 6 je preživjelo. Avion je izgorio, a jedine stvari koje smo uspjele spasiti su: blablabla (radilo se o 15 predmeta tipa boca vode po osobi, kompas, padobran... a među njima je bio i pištolj kalibra .45, hahahahahaha...).
Prvo smo te predmete trebali poredati po prioritetu sami, a nakon toga kao grupa prodiskutirati naše odgovore i napraviti grupni prioritet. Cijela scena me podsjećala na promatranje čimpanza u kavezu... mi smo raspravljale, a tete iz Uprave su nas promatrale i svako malo nešto piskarale u tekicu.
Uspjele smo se nekako dogovoriti da nam je prioritet saznati gdje smo i na koju stranu ćemo krenuti (kokoške, dakle), iako sam primijetila da je curama dosta bitno uzeti taj .45... Meni je on zaista bio na zadnjem mjestu! Vidi se da ne bi opstala u pustinji! :)

Nakon toga je slijedila izrada prezentacije na engleskom. Tu smo morale pojedinačno pripremiti kratku prezentaciju o tome kako bismo osmislile prostor za slobodno vrijeme radnika i koje sadržaje bismo im ponudile, te kako bismo riješile pitanje financiranja, osoblja i slično. Ja sam napisala da bih jedan dio tog prostora namijenila za dječji vrtić, neke sportske sadržaje i knjižnicu, te kafić. Naravno, prije toga bih provela anketu među radnicima i pokušala poštivati njihove želje.
Imale smo 10 minuta za pripremu prezentacije, tako da sam igrala na prvu stvar koja mi je pala na pamet. Sigurna sam da bih se sjetila nečeg pametnijeg da sam imala više vremena, ali eto...

I to je bilo to. Nikakav pametniji razgovor, ništa konkretnog...

Ako me pozovu u 3. krug, to će biti razgovor s direktorom. A onda sam na konju!
U to ime (konja, mislim), evo i jedna sličica za sve ljubitelje tih pametnih i dostojanstvenih četveronožnih ljepotana.




Budite mi dobri i javim se uskoro (with good news, I hope!)...
:*

- 12:44 - jednu kavicu s mlijekom (18) - i vodu - a za dečka mineralnu

05.07.2005., utorak

NOVOSTI




Evo i newsflash! Danas su me nazvali da sam ušla u drugi krug i da sutra dođem u 9 na razgovor sa psihologom. Jeeeeeeeeee...! :)

Ovaj put idem sama jer su mi prijateljice odustale od razgovora, a jedna je u međuvremenu dobila posao (smanjuje mi se konkurencija... hihihihi... ovo je bio zločesti smijeh sa trljanjem ruku...).

Javim vam se sutra sa ekstrafriškim informacijama!

Šaljem vam jednu pusu i veliko HVALA! Zaista ste mi pomogli sa savjetima i dobrim vibracijama. Volim vas puno! :)

- 20:32 - jednu kavicu s mlijekom (20) - i vodu - a za dečka mineralnu

03.07.2005., nedjelja

RAZGOVOR

Prije nego počnem, željela bih vam usmjeriti pažnju na gornji lijevi kut stranice gdje možete vidjeti malu macu kako sjedi. Želite li da vam mala maca trči po ekranu, samo kliknite na nju (isto vrijedi i kad vam je dosta trčkaranja, vratit će se u svoj kutić gore lijevo). Nažalost, maca ima jedno ograničenje u vidu koliko daleko može trčati: njen teritorij je samo dužina jednog ekrana (šteta...).

Micek je pronašao macu i sjetio se da bi baš bilo dobro da mi ju umetne na blog, tako da svima vama koji mislite da sam ju preuzela s nekog drugog bloga dajem za krivo, iako je statistički značajna mogućnost da ju i drugi imaju. Kad nisam originalna... Pa šta! :P

Jučer sam bila sva izvan sebe... Probudila sam se u 5:30 (a oni koji me čitaju duže vrijeme znaju da ja nikako nisam jutarnji tip) i baunjala sam po stanu do 6:00 u nadi da će mi metabolizam shvatiti da je mozak budan i da će postupiti sukladno razumu. Ali nije. Tako da sam bila već na putu kad je došlo do zakašnjele reakcije i ostatak dana sam bila sva naduta (još jedna digresija: meni je izuzetno važno da fiziološke potrebe obavim ujutro jer funkcioniram po principu: svako jutro jedno sranje organizmu snagu daje).
Dobra stvar je ta da sam saznala da i jedna prijateljica s faksa ide na isti razgovor, pa sam ju nazvala da idemo zajedno. Ispostavilo se da ona ima auto, tako da je stvar ispala i više nego dobro. Ja sam na HAK-ovoj stranici našla kako doći do tamo i sve sam to lijepo isprintala (jer 2 ženske u autu i nisu baš good news) i zapalile smo u 6:45 na autoput. Došle smo tamo za pola sata (busom treba sat vremena) i otišle smo se iskokodakati u lokalni birc.

Porješavale smo sve one blesave i nepotrebne testove (inteligencije, ličnosti i organizacijskih sposobnosti)... Ja i dalje smatram da je to nepotrebno iz razloga što ako daju natječaj za VSS, mogućnost da netko nije dovoljno inteligentan po meni je smiješno mala.
Pozvali su nas 10 na razgovor odmah nakon toga (od nas 25 u prvoj grupi). Koji je bio kriterij, zaista ne znam. Od nas 10, znala sam 6 ljudi (moje cure s faksa).

Uopće ne znam što bi vam rekla da me pitate kako je prošao razgovor. Valjda dobro... Bile su 4 tete unutra, jedna iz uprave koncerna i 3 tete iz te firme. Razgovor je vodila ova prva teta, a ostale su bile tamo valjda da bi procijenile moju frizuru, cipele i držanje, šta ja znam...

Pitanje prvo: „Što vas je privuklo da se javite na naš natječaj?“
Zato što je bio jedini za moju struku! Naravno, nisam to rekla, ali sam si to mislila. Kenjala sam o tome kako su oni super i kako je svaki njihov zaposlenik izuzetno sretan čovjek... :)

Pitanje drugo: „Da li vas više zanima proizvodnja ili rad u laboratoriju?“
Gle, teta, natječaj je bio i za jedno i za drugo, a meni je tak svejedno di me bacite, samo mi dajte šansu! Opet, nisam to rekla... Tu sam pak kenjala o tome kako su oba posla vrlo dinamična i kako to meni odgovara jer smatram i za sebe da sam dinamična osoba. No da imam više iskustva u laboratoriju i blablabla kako sam se tu pokazala izuzetno dobrom u organiziranju vremena potrebnim za analize koječega... Naravno, kao što ste mogli primijetiti, pucam na razvoj! ;)

Pitanje treće: „Kako bi ste riješili situaciju da ste u pogonu i da vidite da je jedan od radnika u alkoholiziranom stanju?“
Kasnije sam saznala da je to pitanje od nas 6 postavila samo toj mojoj prijateljici koja nas je dopeljala s autom i meni. Tu sam rekla da bi ga istog momenta udaljila s radnog mjesta i porazgovarala s njim nasamo i objasnila mu da ga ovaj put neću prijaviti nadređenom, no ako bi se to ponovilo, da ću ga morati prijaviti. I naravno, taj dan bi ga poslala kući. Tu sam još kenjala o opasnostima i za sebe i za druge (strojevi i tako to), neodgovornost prema proizvodnji...

I to je bilo to. Rekla mi je da pripravnički traje 12 mjeseci, nakon čega automatski slijedi primanje za stalno i jedino što me još pitala je da li mi je problem putovati. Naravno, nije.

Ako uđem u drugi krug, javit će mi se za 7-10 dana. Pretpostavljam da je to razgovor sa psihologom. Nakon toga slijedi još i razgovor s tehnologom, pa još jedan sa šefom firme (ako uopće do toga i stignem...).

Nego, kako se vama čini? Bi li vi zaposlili ovakvu jednu auzvinklanu djevojku?

- 14:48 - jednu kavicu s mlijekom (16) - i vodu - a za dečka mineralnu

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv