Obećala vam post uz jutarnju kavicu, a kad ono - nema me do ručka! Da ne bi ispalo kako sam nemarna, ispričavam se svima što ste čekali... Naime, "...zbog rada na mreži niskog napona, struju neće imati od 8 do 11 sati... " i tu sad, uz ostale, ide i moja adresa. By the way, struja je došla iza 12!
Novine većinom samo prelistam, pa mi je ova precious information promakla...
Oh, well, da ne bi gubila vrijeme, uzela Hero lijepo grafit i... deri po celulozi! Pa ću lijepo pretipkati kad mi se elektroni u žicama pobude i stvore dovoljan napon da moja Štefica počne veselo zujati u kućištu...
Malo podugački uvod, ali ne mogu si pomoći... :)

Dakle: razgovor No. 2...

Budući da je prijateljica s kojom sam zadnji put išla autom dobila posao, bila sam osuđena na bus: međugradsku liniju sa stanicom u svakom selu uz cestu. No, ovaj put je razgovor bio zakazan u 9, pa sam ležerno ćićila na bus u 7 i uživala u pogledu. Moj itinerar rijetko kad uključuje putovanje u Prigorje. Zapravo, moj itinerar nikad ne uključuje Prigorje! Tako da sam bila jako iznenađena ljepotom i uređenosti svih tih malih sela uz cestu nakon Dugog Sela... Zaista WOW!


Ali, da se vratim na priču...

Ispalo je da se nas više od 150 prijavilo na ovaj natječaj, da su oni odabrali 50 za prvo testiranje, nakon čega su odabrali 25 za prvi razgovor i nakon tog prvog razgovora odlučili se za nas 12 za drugi razgovor. Dvije kolegice se nisu pojavile, tako da nas je ostalo 10. u prvoj grupi nas je bilo 6.
To su sve cure kojih se sjećam s faksa. Neke od njih traže posao u struci već 2 godine (!)... Ja sam zaista bila picek među kokošima... :)

Dobile smo opet za riješiti hrpu testova, ovaj put na temu: „Što bi bili kad ne bi bili ovo što jeste.“ Zapravo, radilo se o testovima po kojima bi mogli ocijeniti što nas zanima osim struke.
Za sebe smatram da sam više praktični tip. Volim vidjeti svojih ruku djelo. A budući da je gospodin Otac stolar (ekonomist po struci bez posla, stolarija mu je bila hobi sve do nesretnog trenutka kad je izgubio posao), a gospođa Majka dipl. ing. drvne industrije, ja sam uvijek bila okružena nacrtima, tlocrtima i manualnim poslovima i navikla sam stvari popravljati, prčkati, oblikovati... Tako je i u testu, s moje strane najviše odgovora bilo zaokruženo na tu temu: stolar, kipar, automehaničar, laboratorijski tehničar..., za razliku od: tajnica, referent, književnik ili glazbenik. Ali to je nekako normalno, budući je i moja struka prilično egzaktna.

Nakon toga su nam dali nekakav test koji moramo riješiti kao tim. Dakle, ovo je priča: avion se srušio u pustinji i samo nas 6 je preživjelo. Avion je izgorio, a jedine stvari koje smo uspjele spasiti su: blablabla (radilo se o 15 predmeta tipa boca vode po osobi, kompas, padobran... a među njima je bio i pištolj kalibra .45, hahahahahaha...).
Prvo smo te predmete trebali poredati po prioritetu sami, a nakon toga kao grupa prodiskutirati naše odgovore i napraviti grupni prioritet. Cijela scena me podsjećala na promatranje čimpanza u kavezu... mi smo raspravljale, a tete iz Uprave su nas promatrale i svako malo nešto piskarale u tekicu.
Uspjele smo se nekako dogovoriti da nam je prioritet saznati gdje smo i na koju stranu ćemo krenuti (kokoške, dakle), iako sam primijetila da je curama dosta bitno uzeti taj .45... Meni je on zaista bio na zadnjem mjestu! Vidi se da ne bi opstala u pustinji! :)

Nakon toga je slijedila izrada prezentacije na engleskom. Tu smo morale pojedinačno pripremiti kratku prezentaciju o tome kako bismo osmislile prostor za slobodno vrijeme radnika i koje sadržaje bismo im ponudile, te kako bismo riješile pitanje financiranja, osoblja i slično. Ja sam napisala da bih jedan dio tog prostora namijenila za dječji vrtić, neke sportske sadržaje i knjižnicu, te kafić. Naravno, prije toga bih provela anketu među radnicima i pokušala poštivati njihove želje.
Imale smo 10 minuta za pripremu prezentacije, tako da sam igrala na prvu stvar koja mi je pala na pamet. Sigurna sam da bih se sjetila nečeg pametnijeg da sam imala više vremena, ali eto...

I to je bilo to. Nikakav pametniji razgovor, ništa konkretnog...

Ako me pozovu u 3. krug, to će biti razgovor s direktorom. A onda sam na konju!
U to ime (konja, mislim), evo i jedna sličica za sve ljubitelje tih pametnih i dostojanstvenih četveronožnih ljepotana.




Budite mi dobri i javim se uskoro (with good news, I hope!)...
:*