HERMIONE

petak, 07.01.2005.

SLIČICA FREETOWN-a

Iz helikoptera...

- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

UPOZNAVANJE SIERRA LEONE-a:



Kad smo stigli do mamine kuće, ugodno sam se iznenadila. U nedostatku uličnog osvjetljenja, ocrtavali su se obrisi predivne velike kuće sa ogromnom terasom. Takvo nešto tu u Hrvatskoj nikada si ne bi mogli priuštiti. Mislim imamo veliku vikendicu na moru, ali u ovo doba nije ti dovoljna samo dobra volja da završiš kuću. Treba ti i jako dubok džep! Ja znam da u Hrvatskoj postoji jedna određena nekolicina ljudi koja tobože od svojih plaća uspijeva sagraditi luksuzne vile, vikendice i što ti ja sve znam. Ali mi pripadamo onoj višoj srednjoj klasi, koja usprkos relativno visokim plaćama za današnje pojmove, jedva preživljava na kraju mjeseca. Možda jednostavno ne znamo s novcima, ali ne bi se ja baš dala kladiti! Kako onda mama u Africi zna s novcima, a tu ne zna. Nije tamo, ma što god se pričalo, toliko niži standard. Ako želiš živjeti kao u Europi, platit ćeš gotovo jednako za hranu i smještaj. Ali nema PDV-a – he,he! Nema telefona od 800 kn za jedva sat vremena razgovora i par sati interneta. Naša kuća na moru čeka bolje dane. Ima ona i fasadu i sve što jedna kuća treba imati, ali kako je građena 30 godina dio po dio, već se lagano počela raspadati, pa bi sad svaki od tih dijelova trebalo ponovo kupiti. Postoji jedna divna izreka koja kaže da kuću izgradiš ili odmah ili nikad! E pa, mi svoju očito ne ćemo nikada završiti! I ne znam jesam li ja luda kad mi se sve više čini da u Hrvatskoj onih koji imaju previše para ima sve više i više. I ne samo to, nego srednji 'stalež' kao da polagano nestaje. Ili imaš previše ili jedva preživljavaš. Tko su svi ti tipovi s zlatnim lančugama i ćelavim glavama koji su u stanju častiti male divne djevojčice, poznatije pod imenom sponzoruše, čitave večeri s najskupljim buteljama samo da bi na kraju dobili pijane pi.... Otkud svim tim tipovima toliko para da potroše nekoliko tisuća kuna u samo jednoj večeri. Znam koliko troše jer sam nažalost bila više puta u pratnji svoje prijateljice koja upravo takve muškarce(?) jedino i bira. Meni se naravno povraća svaki put kad dođem bliže od 5 metara nekom takvom tipu, a kad ih je u jednom prostoru stotinjak, kod mene nastaje blackout. Ok, previše sam se udaljila od glavne teme. Sorry ljudi, al kad me zanese jednostavno ne mogu prestati!

Kad smo ušli u maminu malu vilu i odnijeli stvari u jedinu spavaću sobu (da, ima ih tri) koja ima aircondition, spustili smo se u predivnu blagovaonicu na večeru. Mama je napravila bifteke i avokado. To je bio moj prvi susret s avokadom. Jel možete zamisliti kakva sam ja bila primitivka kad sam mislila da je to slatko. Izvadila je debelu košticu od avokada i prepolovila svaki na dva dijela. U svaku je polovicu stavila sos od limete (iz vlastitog vrta), malo soli, maslinovog ulja i istisnutog češnjaka. Meni je to bilo nešto savršeno! No, još uvijek se nisam uspijela naviknuti na težinu i vodenost zraka, a kako ćete vidjeti nisam se naviknula na tu gadost do samog kraja svog boravka. Dominik i stara su si cugnuli gin tonic, a ja sam usporeno i tupo buljila pred sebe na terasi, nevjerujući još uvijek kako je ta klima teška i kako to sve uopće preživljavam.
Mislila sam ako i kap alkohola dotakne moje nepce, da ću se srušiti u nesvijest! Inače ja volim popiti u društvu, dapače, gotovo nikada ne odbijam, ali sve to, čitav taj naporan dan bilo je previše za mene. Drugo jutro ili bolje reći podne, nisam se mogla prisiliti da izađem iz hladne i nezagušljive sobe, makar sam vidjela da Dominika više nema pored mene. Tako sam se razvlačila po krevetu par sati sve dok Dominik nije bijesno ušao u moju sobu i rekao da izvolim dići svoje debelo dupe iz kreveta. Bio je crven u licu i okupan u znoju. Soba u kojoj smo imali čast biti imala je i svoju kupaonicu u kojoj sam oprala zube s Evian-om i istuširala se pazeći da mi voda ne uđe u oči ili usta jer je priča o njihovom vodovodu vrlo zanimljiva i poučna. Ako pitate bilokojeg Sierraleonca reći će vam da oni tu vodu piju i da je s njom sve u redu. Međutim, ne bih vam preporučila bliže kontakte s istom. Naime, tamošnju djecu roditelji šalju po vodu na javne pumpe, a kako su valjda svi tamo izuzetno lijeni vjerojatno od same klime, djeci se to neda. Pa kako je i asfalt nepoznat pojam za Freetownovske ceste, djeca jednostavno posegnu za vodovodnom cijevi, otvore ju i napune kantu vodom. Za to vrijeme naravno čitava ulica ostane bez vode, a katkada se to produži i na nekoliko sati jer nije baš svako dijete tako obzirno i pametno da cijevi vrati u prethodni položaj. Tada prođe po par sati dok se netko od susjeda ne dosjeti da je cijev možda opet otvorena, pa još kojih par sati dok se netko ne udostoji sam otići i popraviti štetu. Friška i čista primila sam se kvake koja je razdvajala moj divni hladan i ugodan svijet od plinske komore. Ustručavala sam se par trenutaka, ali na kraju sam ipak učinila i taj korak! Izašla sam iz sobe i ušla u ništa više ni manje nego pećnicu. Odjeća je postala mokra u jednoj jedinoj sekundi, a niz obraze mi se slijevao topao – nažalost ne hladan – znoj.

Dominik i ja smo popili kavu na terasi. Usporeni i jadni jedva smo progovorili dvije riječi međusobno. Kava ni prva, ni druga, pa ni ona šesta nisu nam pomogle. A tada je na red došlo upoznavanje. Za moju mamu je tada radio jedan dečko koji se brinuo za kuću, Mansu i drugi koji je u isto vrijeme bio njezin bodyguard i vozač, Emanuel. Ona im je stvarno dobro plaćala za tamošnje standarde. Otprilike 100$ svakome od njih, a možda i više. Za njih je to bilo pravo bogatstvo. Većina ostalih stranaca koji tamo žive i gotovo svi imaju osoblje koje im pomaže u kući, ne plaća im ni jednu petinu te cijene. Dominik i ja smo upoznali Mansua i Emanuela. Mansu je radio po kući, iako jako sporo i lijeno, ali kad je vidio priliku da se ostavi metle i prepusti ugodnom čavrljanju, odmah je prionuo na nov mu zadatak. Emanuel nam je rekao da se dogovorio s mojom mamom da će nas odvesti na glavnu gradsku plažu i malo nam pokazati Freetown. Mi smo poslušno sjeli u tada iznajmljeni, a danas i kupljeni, Mercedes i krenuli u avanturu. Moj je tata bio već par puta u Freetownu prije mene, pa mi je uspio puno toga ispričati. Doduše ne može se reći da taj čovjek ikada o nečemu može malo reći, kada on priča, ajmo reći da, ničeg ne nedostaje. Tako mi je ispričao i par zanimljivih priča o Freetownu. Prva se odnosi na cijevi za vodovod i kanalizaciju, te na kablove za struju. Nije narod tamo glup! Britanci su im uveli vodovod, kanalizaciju, telefoniju i struju, ali nakon građanskog rata Sierraleonci su se fino dosjetili kako na brzinu zaraditi. Ne treba misliti na sutra ili još gore na budućnost, nego kako preživjeti danas. Pa su tako iskopali sve vodovodne i kanalizacijske cijevi i kablove za struju te ih prodali u staro željezo i topivi metal. U to smo se Dominik i ja uspjeli uvjeriti prilikom prve vožnje kroz grad. Ne ću pretjerivati, asfalta ipak ima u centru i na glavnim cestama, a sa strane svake ulice ili ceste su jarci duboki i po nekoliko metara iz kojih su gore navedene cijevi iskopane. Danas se sve to polagano obnavlja, ali jarci su još uvijek tamo. Druga zanimljiva priča je o željeznici. Sierra Leone je jedno kratko vrijeme bio povezan s ostalim afričkim državama, željeznicom. No, jedan se pametan čovjek za vrijeme svoje političke vladavine dosjetio da što će njima željeznica i prodao i tračnice i vagone s lokomotivama, dio u staro željezo, a dio nekoj drugoj (pametnijoj) državi da se ona koristi tom glupom mašinerijom. I tako je Sierra Leone danas nepovezan s ostalim afričkim državama, željeznicom.

Treća je priča isto zgodna. Sierra Leone se žalio Amerima da nema što jesti. Što je u isto vrijeme i laž stoljeća i totalni apsurd. Ja znam da si svi kada pomisle na Afriku u glavi predoče sliku neishranjene dječice iz Somalije ili Etiopije s trbusima napuhanim od gladi i raznih parazita. To naravno vrijedi za te i ostale zaista siromašne zemlje, ali za džunglu poput Sierra Leone-a u kojoj na svakom uglu raste mango, guava, ananas, kokos, avokado, breadfruit ili nešto drugo jako hranjivo, a ocean kojim je okružena prepun je hlapova, škampa i riba svih vrsta, za takvu zemlju nikako se ne može reći da je neplodna i da ljudi u njoj gladuju. E sad, to što su ti isti ljudi lijeni to je druga stvar. Kao što sam već prije rekla možda su lijeni zbog klime koja im to nalaže, ali s obzirom na sva bogatstva koja ta zemlja pruža možda njihova lijenost i nije tako glupa. Moguće je da su lijeni zato što se za ništa ne moraju pomučiti jer im je sve na dohvat ruke. Kad su Ameri čuli da ovi gladuju poslali su im ne-znam-koliko tona riže za usjev i posebno rižu da si imaju 'kaj pregristi' u međuvremenu. Uz to su im poslali i najnoviju mašineriju za obrađivanje polja i sve ostale potrebštine oko riže. Kad eto, ne minu ni godina dana, a Sierra Leone se opet javlja Amerima da su oni gladni. I sad se jadni Ameri pitaju što se dogodilo?! Možda riža nije htjela uspjeti na tom području, ali ne... Sierra Leone je prodao rižu koja im je bila namjenjena za jelo, a onda su pojeli onu koja je bila namijenjena za usjev. Mašineriju su također prodali, pa su se eto javili Amerima da im je riža bila fina i da bi oni još! Nisam sigurna, ali mislim da su im Ameri poslali još jedamput isto, pa da su ovi opet zajebali. Možda griješim, ali znam da im Ameri više ne šalju ni rižu za usjev, ni rižu za klopu, a ni mašineriju. Četvrta me priča nasmijala do suza... KAKO JE SIERRA LEONE RIJEŠIO PROBLEM MUŽNJE KRAVA? Lijepo. Kao što je već poznato iz mog dosadašnjeg tipkaranja, oni su valjda jedini narod koji opasno konkurira Hrvatima po pogledu lijenosti. U skladu sa svojom ljenošću nije im se dalo musti krave! Ma ko bi to 'brale' svaki dan natezo za vime, pa onda još od toga radio sireve, vrhnje i mlijeko... Pusti ti... Pametni su Sierraleonci... Fino oni zaklali sve krave i naručili bikove. I riješili problem! Nema više gnjavaže sa kravljim sisama, a mesa ko u priči. Samo za informaciju, u Hrvatskoj postoji ,otprilike, samo četiri bika za rasplodnju i na njih se gleda da budu najbolji od najboljih. Znači svi ti milijuni krava u Hrvatskoj osuđeni su na samo četiri bika. Znate ono kad se veli - ne bi te ni da si zadnji na svijetu. A što ako bi bio jedan od jedina četiri na raspolaganju, e pa onda mislim da bi sve mi jednostavno morale uzeti što nam se nudi!

U petoj se priči radi opet o tome da treba misliti na danas i samoga sebe, a ne na budućnost i one koji te okružuju. U jedinoj elektrani u Freetownu jedne se divne večeri, jednom jedinom čovjeku ukazala prilika da si na brzinu zaradi gotovo četiri prosječne mjesečne plaće. Za bolju informiranost, prosječna je mjesečna plaća u Freetown-u 6$. I tako došao jedan iz poznate kvartovske bande i rek'o momku na elektrani: - Ajde, brale, nemoj zajebavat, daj mi malo lož ulja! Treba mi da zapalim kuću onom Nebojši iz kvarta koji mi duguje već mjesec dana za haš! – Ma ne mogu, brate, nije ti to tek tako! Mogu izgubit pos'o zbog toga! – Ma daj nemoj me zafrkavat, evo ti pet dolara, pa nemoj bit pizda! – Ma kad ti kažem, nije to tek tako! Imam ja doma ženu i djecu, treba to i prehranit! – Ma dobro onda jel ti dvajst dolara i boca palminog vina dosta! – Može, brate, al nemoj nikom reć' da sam ti ja prodo! – i tako je čitav Freetown ostao bez električne energije do daljnjega. Momak koji je prodao lož ulje i napravio štete koja se procijenjuje na oko milijun dolara osto je bez posla, al bar je doma donio skoro pa četiri mjesečne plaće.

Toliko o anegdotama.

Nastavak slijedi što skorije.....

- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SIERRA LEONE: - UVOD -


Pa zbilja ne znam otkud bi počela... Mislila sam prvo ispripovijedati čitavu povijest Sierra Leone-a, al kada mi je stari počeo prazniti svoje sive stanice i kada sam prešla na dvadesetu stranicu svojih bilješki, sva sam se spetljala i odustala od tog pokušaja. Uostalom skinut ću s službenih sierraleonskih internet stranica ono najbitnije. Povijest im je kao i sadašnjica zbrkanija od hrvatske, iako je to jako teško zamisliti. Koliko smo god nezadovoljni s našom državom, kada upoznamo ovu zemlju moći ćemo reći da je nama zapravo jako dobro. Možemo biti sretni! Moja priča o Sierra Leone-u je isključivo gledana iz moje perspektive i ako je netko tu državu drukčije doživio mogu mu samo reći neka napiše svoju priču. Nažalost nisam bila dugo u toj državi, pa nisam vidjela niti pola od onoga što sam namjeravala, a niti jedan posto od onoga što ona može pokazati. Ukratko, Sierra Leone je zemljica veličine koja otprilike odgovara Hrvatskoj. U 17.st otkrili su je Portugalci misleći da je to Amerika. Kako je vrijeme prolazilo sve im je više postajalo jasnije da to nije Amerika, ali u toj divljoj i za tadašnje, a i današnje pojmove, nekultiviranoj zemlji činilo im se da čuju «riku lavova», pa su je po tome i nazvali. Dio koji su Portugalci istražili zapravo je relativno mali dio onoga što danas podrazumjevamo pod Sierra Leone-om. To je bio samo poluotok na kojem se nalazi današnji glavni grad te države Freetown. 1826.g u Sierra Leone su došli Britanci i kolonizirali ga zajedno s Gambijom. Britanci su s sobom donijeli i kulturu, te u želji da kultiviraju tamošnji narod ili pak u svrhu vlastitog komforta, počeli graditi ceste, škole, hidroelektrane, vodovod, provoditi struju i svakojake bjelačke izmišljotine. Otvarali su škole, restorane, pub-ove i slične gluparije te pokušavali prisiliti domaće ljude da nauče što je to kultura u europskom smislu. Oko 1860. godine Britanci su prepustili Sierra Leone samom sebi i odrekli ga se kao svoje kolonije, dokazujući tako svoj demokratski karakter i ističući se među ostalim zemaljskim silama svijeta kao zemlja dobrih namjera. Tada su počeli nemiri... Mijenjali su se vladar za vladarom, ubijali se međusobno, izbijali su građanski ratovi jedan za drugim i događalo se sve ono što život jedne države može učiniti zanimljivim... Krajem 80' početkom 90' nekadašnju britansku čvrstu ruku, zamijenio je UN. U prosincu 2001.g moja je mama dobila 'the chance of a lifetime ' i otišla u Sierra Leone u dobrotvornu misiju, ali ne kao volunteer ili promatrač, već je dobila udoban, kožni, uredski stolac u najboljem, ako ne i jedinom, hotelu te države. UN je svoju bazu osnovao u hotelu, kao jedinom prikladnom mjestu za takvo nešto. Hotel se zove MAMIOKO ženi koja je bila paramounth chief i kolabrirala s Britancima. Krajem travnja 2003.g mama je pozvala mene i mog zaručnika da joj dođemo u posjet. Tu počinje moja priča...


STRAH OD LETENJA:

Avion... Zadnji put kada sam se vozila avionom imala sam pet ili šest godina. U pubertetu mi se, ne znam zašto, razvio strašan strah od visine. Od same pomisli na let u bilokakvom smislu pozlilo bi mi, zavrtilo mi se u glavi i slične divne stvari. Toliko sam se bojala leta avionom da sam u ljekarni pozelenila tražeći nešto protiv mučnine. Ljekarnica se sažalila nadamnom i bez recepta mi pružila opasnu drogu Dimidril. Imala sam tremu dva tjedna prije polijetanja. Možda baš zato što sam svu svoju energiju iscrpila na bojazan od nečeg čega se niti ne sjećam, a možda i zbog toga što u se u avionu svima snizi tlak (bar se tako priča) nisam osjetila ni 's' od straha. Bilo mi je malo neugodno u želucu pri uzlijetanju, ali kad je počeo miran let po modrom nebu, od čije mi se same pomisli na visinu opet počinje vrtiti u glavi, straha jednostavno nije bilo. Čak sam nekako kao i žudila za tim da se bojim, da paničarim, ali ništa! Sve ono što me mučilo tjednima prije samog događaja, kao da je palo u vodu... Nije mi čak bilo niti bed što ne ću zapaliti cigaretu čitavim putem, što je bila jedna od stvari koja me silno proganjala u prethodnim tjednima. Ma nisam ja neki strastveni pušač. Nije mi cigareta ono prvo na pameti kada ujutro otvorim oči. Čak držim do toga da barem jedan dan u tjednu ne pušim uopće i ne pijem kavu ili jače otrove – 'kao' dan čišćenja! Ali nekako kada se nečega tako strašno unaprijed bojiš, bojiš se doslovno svega! I tako smo stigli u London, malo prošopingirali, pa sjeli na neko stvarno dobro, ali i skupo pšenično pivo. Getwick je jednom rječju ogroman. Veličinom bi se lako mogao usporediti sa nekim povećim naseljem u Novom Zagrebu, pa smo se mi kao pravi turisti umalo izgubili par puta. Ali što moja ženska 'intuicija', što pivo, a što umor učinili su svoje, pa se sve odvijalo po planu. Bog voli pijance!

Ukrcali smo se u avion, mnogo veći od onog Adria-inog, za Sierra Leone i uzletili. Putem su nas zgodne stjuardese i ne-tako-zgodni stjuardi nakrcali gin tonic-om, pa nam se let iznad Sahare činio čak i ljepšim nego što zaista jest. Kupili smo Pringle's-e i uživali. Zanimljiva je bila mala diskusija koja se odvijala više od sata između mene i mog dragog. Kad smo se već oko sat vremena vozili iznad neke nenastanjene i ružne pustoši, ja sam se konačno udostojila pitati dragog je li to možda Sahara ispod nas. On je pogledao i rekao da nije. Istini za volju to iznad čega smo tako dugo letjeli izgledalo je više kao Rocky Mountain nego kao pustinja. Nije bilo onih predivnih dina i beskrajnih ravnih površina na koje sam se ja pripremila. Prije bi se to moglo nazvati nekim stjenjakom, nego pustinjom. Ali nakon dodatnih sat vremena vožnje iznad istih ja sam tvrdoglavo zaključila da to nema biti što drugo nego Sahara. Jer za nju sam čula, dok za neki tako veliki stjenjak u Africi, nisam. Dragi se žestoko prkosio sve dok konačno pilot nije objavio na sva zvona da se već oko dva sata vozimo iznad Sahare. Nakon toga sam kao svako razmaženo derište zahtijevala nadoknadu za moja osobna povrijeđena prava u obliku besplatnog gin tonica i još jednih Pringlesa za funtu. No jedan od najdivnijih prizora koje pamtim zaista je bio vezan uz Saharu. Nakon što je prestala nalikovati na Rocky Mountain i počela se ponašati i izgledati kao što priliči svakoj pristojnoj pustinji, odjednom je prizor postao toliko divan da nisam mogla odlijepiti oči od pogleda na nju. Kad nije prošlo niti pol sata, a u daljini se nešto počelo lijeskati. Could it be, no it couldn't, yes it could – ocean! Shara se pretvorila u jednu golemu pješćanu plažu. Iako smo bili na velikoj udaljenosti, odnosno visini, nekako kao da je sva ta sparina koja se dizala iz vrućeg pijeska doprijela do naših srca. Linija koja je označavala prijelaz beskonačnog pijeska Share u živi i jednako beskonočan ocean bila je gotovo nevidljiva. Kao da se odjednom suh i baršunast pijesak počeo presijavati. Kao da samo nalikuje na ocean, a zapravo je to taj isti pijesak Sahare. To je jedan od onih prizora za koje će vam uvijek riječi biti nedovoljne kako bi ih opisali, ali ga iz glave nikada ne ćete moći izbrisati.

Zanimljivo je i to da smo mi putovali baš u doba kada je SARS nemilosrdno oduzimao živote u Aziji, pa tako nikada nismo mogli biti dovoljno oprezni. Libanonac koji je sjedio sa nama (bila su tri sjedala) izgledao je strašno bolesno. Bio je sav natečen, preznojavao se i većinu puta je hrkao na sav glas. Zadah iz njegovih usta odavao je da se radi o lešu, ali kako nam se grleno trudio dokazati da je živ nije mu bilo potrebno staviti ogledalce ispred ustiju. Kad se nakon par sati nemilosrdnog narušavanja tišine konačno probudio, glasno je se zakašljao kao da će se raspasti. Imao je oči pune krmelja, a oko usana mu se skorila slina. Pogledao nas je i upoznao se s nama. Ruke su mu bile znojave i vruće. Nakon što sam dezinficirala šape, uvjerena da sam upravo pokupila SARS, čovjek nas je ponudio KitKat čokoladicom. Imao ih je oko dvadesetak u torbi. Moj dragi je morao uzeti jer je ovaj inzistirao kako je to strašno zdrava čokolada koja ima soje u sebi. Ja sam odbila izvlačeći se na to da imam šećernu bolest. Na kraju je čovjek ispao sasvim ok, dapače simpatičan, ali ja nisam bila mirna još mjesecima nakon tog susreta. Danas mi je sve to smiješno. Najvjerojatnije je imao malariju, a ne SARS.

Kada smo sletili nakon kojih 5-6 sati od nas se jedino očekivalo da izađemo iz aviona. Pa tako u crnom krdu (jer smo bili jedni od 2% bijelaca u avionu) krenusmo da izvršimo ono što nam je sudba očito nalagala. Moj mili je išao ispred mene. Što smo se više približavali izlaznim vratašcima to sam više bila sigurna da su se motori, turbine ili što god se na avionu može pregrijati, pregrijali do daske. I tako dok me odjednom oblio znoj u takvim količinama da sam imala osjećaj da me netko potopio u odjeći u gejzir, izvukao van i stavio u saunu, zakoračila sam na prvu stepenicu. Cijelokupna slika aerodroma od silnih mi je isparavanja plesala pred očima. Previše gina? Čitav je prizor lelujao pred mojim očima poput slike iznad užarenog asfalta ili u odrazu vode. Stvarno se avion pregrijao, pomislila sam... Ali kada sam bila već 10 metara udaljena od aviona, shvatila sam da to nije nikakvo isparavanje, nego SIERRA LEONE sam po sebi. Miris, odnosno bolje reći smrad koji mi je dupkom ispunio pluća, podsjetio me na miris plijesni iz djetinjih dana provedenih u podrumu našeg vinograda. Kasnije mi je mama rekla da se to zove miris iliti smrad buđe. Traperice i majca koje sam imala na sebi u tren oka priljepili su se za moje tijelo kao nova koža. Imala sam osjećaj da me neka neobjašnjiva sila gura sve dublje i dublje u gejzir. Pokušavala sam udahnuti zrak, ali udisala sam vodu... I to toplu i bljutavu vodu... To je Sierra Leone u svom punom svijetlu.

U jednom sam se trenu prosvijetlila i počela mahnito trčati nazad prema avionu. Moj se mili zaletio zamnom i spriječio me u dezertiranju u avion. Osjećala sam se kao malo dijete. Maltene sam vrištala da ću krepati, da ću dobiti astamtični napadaj, da ne mogu disati, da mi je odjeća zaljepljena za tijelo, da mi zrak smrdi, da se moram vratiti u aircondition aviona i odmah po hitnom postupku u Zagreb ili Sibir! Da u Sibiru bi mi sigurno bilo bolje nego ovdje, kreštala sam! No, mili me samo tiho prekorio i snažnim stiskom potjerao prema naprijed. Došli smo na aerodrom i skužili da nam je prtljaga 'lost in translation', odnosno transportation. Sva ona panika i sav jad koji sam tako silno željela iskoristiti u avionu, konačno su izašli na vidjelo kada sam konačno stajala s obje noge čvrsto na zemlji. Rasplakala sam se kao mala beba. Moja nas je mama pronašla i bila izbezumljena stanjem u kojem me zatekla. Mislim da sam ridala sve skupa dva sata i u tome me ništa nije moglo zaustaviti. Nekako su me uvukli u helikopter. Tek kada su se zalupila vrata helikoptera, shvatila sam di sam. Valjda mi je mama jednostavno previdjela reći da nas helikopter mora odbaciti od Lungi-ja (aerodrom) preko oceana do Freetowna. Helikopter je bučio, a ja sam se derala kao da me kolju, al me nitko nije mogao čuti od silne heliokopterske galame. Stara mi je samo pružila čepiće za uši, koje sam ja, i dalje se derući, poslušno strpala u svoja dva klempava uha. Let je trajao relativno kratko. Na heliopadu se skupila valjda polovica Freetownđana i u isti glas se derala 'Small!Small!' što njima na njihovom Kriu (jezik kojim se služe u svakodnevnoj komunikaciji, a miješavina je engleskog, francuskog i mendijaKad smo izašli s heliopada, mama nas je strpala u svoju merdžu i provozikala, malo okolnim putem, do njezine kuće. E, tad mi se Sierra Leone po prvi puta počeo sviđati. Uz sve prozore otvorene, dok mi je vjetrina mrsila kosu gledala sam ocean i sve divote koje uz njega dolaze. Začudo, najmanje sam doživjela crnce! Ne znam, možda sam rođeni nerasist, ali meni je to bilo sasvim normalno. Nisam maltene uopće primjećivala njihovu boju kože. Moj mili, koji očito trebao dobiti neko ime, bio je malo više pod dojmom od mene što se tiče druge boje kože. Nije on rasist, daleko od toga, nego mu je to bio prvi izlet, nakon Austrije, u svijet. Ajmo milog nazvat Dominik, da ipak ne otkrijem njegovo ime. Dakle, najdalje di je Dominik stigao bila je Austrija ili Mađarska. I bum u Afriku! Dakle njemu je to sasvim normalno bio šok. A ja sam ako ništa drugo uživo bila u doticaju sa maminim frendicama s posla (UN) s Haitii-ja ili iz Amerike, pa sam nadalje bila u Parizu di se slobodno može reći da ima više crnaca nego bijelaca, pogotovo u određenim kvartovima.

- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Crni humor još crnije svakidašnjice. Ovo je mjesto gdje se mogu ispucat!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se