HERMIONE

petak, 07.01.2005.

UPOZNAVANJE SIERRA LEONE-a:



Kad smo stigli do mamine kuće, ugodno sam se iznenadila. U nedostatku uličnog osvjetljenja, ocrtavali su se obrisi predivne velike kuće sa ogromnom terasom. Takvo nešto tu u Hrvatskoj nikada si ne bi mogli priuštiti. Mislim imamo veliku vikendicu na moru, ali u ovo doba nije ti dovoljna samo dobra volja da završiš kuću. Treba ti i jako dubok džep! Ja znam da u Hrvatskoj postoji jedna određena nekolicina ljudi koja tobože od svojih plaća uspijeva sagraditi luksuzne vile, vikendice i što ti ja sve znam. Ali mi pripadamo onoj višoj srednjoj klasi, koja usprkos relativno visokim plaćama za današnje pojmove, jedva preživljava na kraju mjeseca. Možda jednostavno ne znamo s novcima, ali ne bi se ja baš dala kladiti! Kako onda mama u Africi zna s novcima, a tu ne zna. Nije tamo, ma što god se pričalo, toliko niži standard. Ako želiš živjeti kao u Europi, platit ćeš gotovo jednako za hranu i smještaj. Ali nema PDV-a – he,he! Nema telefona od 800 kn za jedva sat vremena razgovora i par sati interneta. Naša kuća na moru čeka bolje dane. Ima ona i fasadu i sve što jedna kuća treba imati, ali kako je građena 30 godina dio po dio, već se lagano počela raspadati, pa bi sad svaki od tih dijelova trebalo ponovo kupiti. Postoji jedna divna izreka koja kaže da kuću izgradiš ili odmah ili nikad! E pa, mi svoju očito ne ćemo nikada završiti! I ne znam jesam li ja luda kad mi se sve više čini da u Hrvatskoj onih koji imaju previše para ima sve više i više. I ne samo to, nego srednji 'stalež' kao da polagano nestaje. Ili imaš previše ili jedva preživljavaš. Tko su svi ti tipovi s zlatnim lančugama i ćelavim glavama koji su u stanju častiti male divne djevojčice, poznatije pod imenom sponzoruše, čitave večeri s najskupljim buteljama samo da bi na kraju dobili pijane pi.... Otkud svim tim tipovima toliko para da potroše nekoliko tisuća kuna u samo jednoj večeri. Znam koliko troše jer sam nažalost bila više puta u pratnji svoje prijateljice koja upravo takve muškarce(?) jedino i bira. Meni se naravno povraća svaki put kad dođem bliže od 5 metara nekom takvom tipu, a kad ih je u jednom prostoru stotinjak, kod mene nastaje blackout. Ok, previše sam se udaljila od glavne teme. Sorry ljudi, al kad me zanese jednostavno ne mogu prestati!

Kad smo ušli u maminu malu vilu i odnijeli stvari u jedinu spavaću sobu (da, ima ih tri) koja ima aircondition, spustili smo se u predivnu blagovaonicu na večeru. Mama je napravila bifteke i avokado. To je bio moj prvi susret s avokadom. Jel možete zamisliti kakva sam ja bila primitivka kad sam mislila da je to slatko. Izvadila je debelu košticu od avokada i prepolovila svaki na dva dijela. U svaku je polovicu stavila sos od limete (iz vlastitog vrta), malo soli, maslinovog ulja i istisnutog češnjaka. Meni je to bilo nešto savršeno! No, još uvijek se nisam uspijela naviknuti na težinu i vodenost zraka, a kako ćete vidjeti nisam se naviknula na tu gadost do samog kraja svog boravka. Dominik i stara su si cugnuli gin tonic, a ja sam usporeno i tupo buljila pred sebe na terasi, nevjerujući još uvijek kako je ta klima teška i kako to sve uopće preživljavam.
Mislila sam ako i kap alkohola dotakne moje nepce, da ću se srušiti u nesvijest! Inače ja volim popiti u društvu, dapače, gotovo nikada ne odbijam, ali sve to, čitav taj naporan dan bilo je previše za mene. Drugo jutro ili bolje reći podne, nisam se mogla prisiliti da izađem iz hladne i nezagušljive sobe, makar sam vidjela da Dominika više nema pored mene. Tako sam se razvlačila po krevetu par sati sve dok Dominik nije bijesno ušao u moju sobu i rekao da izvolim dići svoje debelo dupe iz kreveta. Bio je crven u licu i okupan u znoju. Soba u kojoj smo imali čast biti imala je i svoju kupaonicu u kojoj sam oprala zube s Evian-om i istuširala se pazeći da mi voda ne uđe u oči ili usta jer je priča o njihovom vodovodu vrlo zanimljiva i poučna. Ako pitate bilokojeg Sierraleonca reći će vam da oni tu vodu piju i da je s njom sve u redu. Međutim, ne bih vam preporučila bliže kontakte s istom. Naime, tamošnju djecu roditelji šalju po vodu na javne pumpe, a kako su valjda svi tamo izuzetno lijeni vjerojatno od same klime, djeci se to neda. Pa kako je i asfalt nepoznat pojam za Freetownovske ceste, djeca jednostavno posegnu za vodovodnom cijevi, otvore ju i napune kantu vodom. Za to vrijeme naravno čitava ulica ostane bez vode, a katkada se to produži i na nekoliko sati jer nije baš svako dijete tako obzirno i pametno da cijevi vrati u prethodni položaj. Tada prođe po par sati dok se netko od susjeda ne dosjeti da je cijev možda opet otvorena, pa još kojih par sati dok se netko ne udostoji sam otići i popraviti štetu. Friška i čista primila sam se kvake koja je razdvajala moj divni hladan i ugodan svijet od plinske komore. Ustručavala sam se par trenutaka, ali na kraju sam ipak učinila i taj korak! Izašla sam iz sobe i ušla u ništa više ni manje nego pećnicu. Odjeća je postala mokra u jednoj jedinoj sekundi, a niz obraze mi se slijevao topao – nažalost ne hladan – znoj.

Dominik i ja smo popili kavu na terasi. Usporeni i jadni jedva smo progovorili dvije riječi međusobno. Kava ni prva, ni druga, pa ni ona šesta nisu nam pomogle. A tada je na red došlo upoznavanje. Za moju mamu je tada radio jedan dečko koji se brinuo za kuću, Mansu i drugi koji je u isto vrijeme bio njezin bodyguard i vozač, Emanuel. Ona im je stvarno dobro plaćala za tamošnje standarde. Otprilike 100$ svakome od njih, a možda i više. Za njih je to bilo pravo bogatstvo. Većina ostalih stranaca koji tamo žive i gotovo svi imaju osoblje koje im pomaže u kući, ne plaća im ni jednu petinu te cijene. Dominik i ja smo upoznali Mansua i Emanuela. Mansu je radio po kući, iako jako sporo i lijeno, ali kad je vidio priliku da se ostavi metle i prepusti ugodnom čavrljanju, odmah je prionuo na nov mu zadatak. Emanuel nam je rekao da se dogovorio s mojom mamom da će nas odvesti na glavnu gradsku plažu i malo nam pokazati Freetown. Mi smo poslušno sjeli u tada iznajmljeni, a danas i kupljeni, Mercedes i krenuli u avanturu. Moj je tata bio već par puta u Freetownu prije mene, pa mi je uspio puno toga ispričati. Doduše ne može se reći da taj čovjek ikada o nečemu može malo reći, kada on priča, ajmo reći da, ničeg ne nedostaje. Tako mi je ispričao i par zanimljivih priča o Freetownu. Prva se odnosi na cijevi za vodovod i kanalizaciju, te na kablove za struju. Nije narod tamo glup! Britanci su im uveli vodovod, kanalizaciju, telefoniju i struju, ali nakon građanskog rata Sierraleonci su se fino dosjetili kako na brzinu zaraditi. Ne treba misliti na sutra ili još gore na budućnost, nego kako preživjeti danas. Pa su tako iskopali sve vodovodne i kanalizacijske cijevi i kablove za struju te ih prodali u staro željezo i topivi metal. U to smo se Dominik i ja uspjeli uvjeriti prilikom prve vožnje kroz grad. Ne ću pretjerivati, asfalta ipak ima u centru i na glavnim cestama, a sa strane svake ulice ili ceste su jarci duboki i po nekoliko metara iz kojih su gore navedene cijevi iskopane. Danas se sve to polagano obnavlja, ali jarci su još uvijek tamo. Druga zanimljiva priča je o željeznici. Sierra Leone je jedno kratko vrijeme bio povezan s ostalim afričkim državama, željeznicom. No, jedan se pametan čovjek za vrijeme svoje političke vladavine dosjetio da što će njima željeznica i prodao i tračnice i vagone s lokomotivama, dio u staro željezo, a dio nekoj drugoj (pametnijoj) državi da se ona koristi tom glupom mašinerijom. I tako je Sierra Leone danas nepovezan s ostalim afričkim državama, željeznicom.

Treća je priča isto zgodna. Sierra Leone se žalio Amerima da nema što jesti. Što je u isto vrijeme i laž stoljeća i totalni apsurd. Ja znam da si svi kada pomisle na Afriku u glavi predoče sliku neishranjene dječice iz Somalije ili Etiopije s trbusima napuhanim od gladi i raznih parazita. To naravno vrijedi za te i ostale zaista siromašne zemlje, ali za džunglu poput Sierra Leone-a u kojoj na svakom uglu raste mango, guava, ananas, kokos, avokado, breadfruit ili nešto drugo jako hranjivo, a ocean kojim je okružena prepun je hlapova, škampa i riba svih vrsta, za takvu zemlju nikako se ne može reći da je neplodna i da ljudi u njoj gladuju. E sad, to što su ti isti ljudi lijeni to je druga stvar. Kao što sam već prije rekla možda su lijeni zbog klime koja im to nalaže, ali s obzirom na sva bogatstva koja ta zemlja pruža možda njihova lijenost i nije tako glupa. Moguće je da su lijeni zato što se za ništa ne moraju pomučiti jer im je sve na dohvat ruke. Kad su Ameri čuli da ovi gladuju poslali su im ne-znam-koliko tona riže za usjev i posebno rižu da si imaju 'kaj pregristi' u međuvremenu. Uz to su im poslali i najnoviju mašineriju za obrađivanje polja i sve ostale potrebštine oko riže. Kad eto, ne minu ni godina dana, a Sierra Leone se opet javlja Amerima da su oni gladni. I sad se jadni Ameri pitaju što se dogodilo?! Možda riža nije htjela uspjeti na tom području, ali ne... Sierra Leone je prodao rižu koja im je bila namjenjena za jelo, a onda su pojeli onu koja je bila namijenjena za usjev. Mašineriju su također prodali, pa su se eto javili Amerima da im je riža bila fina i da bi oni još! Nisam sigurna, ali mislim da su im Ameri poslali još jedamput isto, pa da su ovi opet zajebali. Možda griješim, ali znam da im Ameri više ne šalju ni rižu za usjev, ni rižu za klopu, a ni mašineriju. Četvrta me priča nasmijala do suza... KAKO JE SIERRA LEONE RIJEŠIO PROBLEM MUŽNJE KRAVA? Lijepo. Kao što je već poznato iz mog dosadašnjeg tipkaranja, oni su valjda jedini narod koji opasno konkurira Hrvatima po pogledu lijenosti. U skladu sa svojom ljenošću nije im se dalo musti krave! Ma ko bi to 'brale' svaki dan natezo za vime, pa onda još od toga radio sireve, vrhnje i mlijeko... Pusti ti... Pametni su Sierraleonci... Fino oni zaklali sve krave i naručili bikove. I riješili problem! Nema više gnjavaže sa kravljim sisama, a mesa ko u priči. Samo za informaciju, u Hrvatskoj postoji ,otprilike, samo četiri bika za rasplodnju i na njih se gleda da budu najbolji od najboljih. Znači svi ti milijuni krava u Hrvatskoj osuđeni su na samo četiri bika. Znate ono kad se veli - ne bi te ni da si zadnji na svijetu. A što ako bi bio jedan od jedina četiri na raspolaganju, e pa onda mislim da bi sve mi jednostavno morale uzeti što nam se nudi!

U petoj se priči radi opet o tome da treba misliti na danas i samoga sebe, a ne na budućnost i one koji te okružuju. U jedinoj elektrani u Freetownu jedne se divne večeri, jednom jedinom čovjeku ukazala prilika da si na brzinu zaradi gotovo četiri prosječne mjesečne plaće. Za bolju informiranost, prosječna je mjesečna plaća u Freetown-u 6$. I tako došao jedan iz poznate kvartovske bande i rek'o momku na elektrani: - Ajde, brale, nemoj zajebavat, daj mi malo lož ulja! Treba mi da zapalim kuću onom Nebojši iz kvarta koji mi duguje već mjesec dana za haš! – Ma ne mogu, brate, nije ti to tek tako! Mogu izgubit pos'o zbog toga! – Ma daj nemoj me zafrkavat, evo ti pet dolara, pa nemoj bit pizda! – Ma kad ti kažem, nije to tek tako! Imam ja doma ženu i djecu, treba to i prehranit! – Ma dobro onda jel ti dvajst dolara i boca palminog vina dosta! – Može, brate, al nemoj nikom reć' da sam ti ja prodo! – i tako je čitav Freetown ostao bez električne energije do daljnjega. Momak koji je prodao lož ulje i napravio štete koja se procijenjuje na oko milijun dolara osto je bez posla, al bar je doma donio skoro pa četiri mjesečne plaće.

Toliko o anegdotama.

Nastavak slijedi što skorije.....

- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Crni humor još crnije svakidašnjice. Ovo je mjesto gdje se mogu ispucat!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se