HERMIONE

petak, 07.01.2005.

SIERRA LEONE: - UVOD -


Pa zbilja ne znam otkud bi počela... Mislila sam prvo ispripovijedati čitavu povijest Sierra Leone-a, al kada mi je stari počeo prazniti svoje sive stanice i kada sam prešla na dvadesetu stranicu svojih bilješki, sva sam se spetljala i odustala od tog pokušaja. Uostalom skinut ću s službenih sierraleonskih internet stranica ono najbitnije. Povijest im je kao i sadašnjica zbrkanija od hrvatske, iako je to jako teško zamisliti. Koliko smo god nezadovoljni s našom državom, kada upoznamo ovu zemlju moći ćemo reći da je nama zapravo jako dobro. Možemo biti sretni! Moja priča o Sierra Leone-u je isključivo gledana iz moje perspektive i ako je netko tu državu drukčije doživio mogu mu samo reći neka napiše svoju priču. Nažalost nisam bila dugo u toj državi, pa nisam vidjela niti pola od onoga što sam namjeravala, a niti jedan posto od onoga što ona može pokazati. Ukratko, Sierra Leone je zemljica veličine koja otprilike odgovara Hrvatskoj. U 17.st otkrili su je Portugalci misleći da je to Amerika. Kako je vrijeme prolazilo sve im je više postajalo jasnije da to nije Amerika, ali u toj divljoj i za tadašnje, a i današnje pojmove, nekultiviranoj zemlji činilo im se da čuju «riku lavova», pa su je po tome i nazvali. Dio koji su Portugalci istražili zapravo je relativno mali dio onoga što danas podrazumjevamo pod Sierra Leone-om. To je bio samo poluotok na kojem se nalazi današnji glavni grad te države Freetown. 1826.g u Sierra Leone su došli Britanci i kolonizirali ga zajedno s Gambijom. Britanci su s sobom donijeli i kulturu, te u želji da kultiviraju tamošnji narod ili pak u svrhu vlastitog komforta, počeli graditi ceste, škole, hidroelektrane, vodovod, provoditi struju i svakojake bjelačke izmišljotine. Otvarali su škole, restorane, pub-ove i slične gluparije te pokušavali prisiliti domaće ljude da nauče što je to kultura u europskom smislu. Oko 1860. godine Britanci su prepustili Sierra Leone samom sebi i odrekli ga se kao svoje kolonije, dokazujući tako svoj demokratski karakter i ističući se među ostalim zemaljskim silama svijeta kao zemlja dobrih namjera. Tada su počeli nemiri... Mijenjali su se vladar za vladarom, ubijali se međusobno, izbijali su građanski ratovi jedan za drugim i događalo se sve ono što život jedne države može učiniti zanimljivim... Krajem 80' početkom 90' nekadašnju britansku čvrstu ruku, zamijenio je UN. U prosincu 2001.g moja je mama dobila 'the chance of a lifetime ' i otišla u Sierra Leone u dobrotvornu misiju, ali ne kao volunteer ili promatrač, već je dobila udoban, kožni, uredski stolac u najboljem, ako ne i jedinom, hotelu te države. UN je svoju bazu osnovao u hotelu, kao jedinom prikladnom mjestu za takvo nešto. Hotel se zove MAMIOKO ženi koja je bila paramounth chief i kolabrirala s Britancima. Krajem travnja 2003.g mama je pozvala mene i mog zaručnika da joj dođemo u posjet. Tu počinje moja priča...


STRAH OD LETENJA:

Avion... Zadnji put kada sam se vozila avionom imala sam pet ili šest godina. U pubertetu mi se, ne znam zašto, razvio strašan strah od visine. Od same pomisli na let u bilokakvom smislu pozlilo bi mi, zavrtilo mi se u glavi i slične divne stvari. Toliko sam se bojala leta avionom da sam u ljekarni pozelenila tražeći nešto protiv mučnine. Ljekarnica se sažalila nadamnom i bez recepta mi pružila opasnu drogu Dimidril. Imala sam tremu dva tjedna prije polijetanja. Možda baš zato što sam svu svoju energiju iscrpila na bojazan od nečeg čega se niti ne sjećam, a možda i zbog toga što u se u avionu svima snizi tlak (bar se tako priča) nisam osjetila ni 's' od straha. Bilo mi je malo neugodno u želucu pri uzlijetanju, ali kad je počeo miran let po modrom nebu, od čije mi se same pomisli na visinu opet počinje vrtiti u glavi, straha jednostavno nije bilo. Čak sam nekako kao i žudila za tim da se bojim, da paničarim, ali ništa! Sve ono što me mučilo tjednima prije samog događaja, kao da je palo u vodu... Nije mi čak bilo niti bed što ne ću zapaliti cigaretu čitavim putem, što je bila jedna od stvari koja me silno proganjala u prethodnim tjednima. Ma nisam ja neki strastveni pušač. Nije mi cigareta ono prvo na pameti kada ujutro otvorim oči. Čak držim do toga da barem jedan dan u tjednu ne pušim uopće i ne pijem kavu ili jače otrove – 'kao' dan čišćenja! Ali nekako kada se nečega tako strašno unaprijed bojiš, bojiš se doslovno svega! I tako smo stigli u London, malo prošopingirali, pa sjeli na neko stvarno dobro, ali i skupo pšenično pivo. Getwick je jednom rječju ogroman. Veličinom bi se lako mogao usporediti sa nekim povećim naseljem u Novom Zagrebu, pa smo se mi kao pravi turisti umalo izgubili par puta. Ali što moja ženska 'intuicija', što pivo, a što umor učinili su svoje, pa se sve odvijalo po planu. Bog voli pijance!

Ukrcali smo se u avion, mnogo veći od onog Adria-inog, za Sierra Leone i uzletili. Putem su nas zgodne stjuardese i ne-tako-zgodni stjuardi nakrcali gin tonic-om, pa nam se let iznad Sahare činio čak i ljepšim nego što zaista jest. Kupili smo Pringle's-e i uživali. Zanimljiva je bila mala diskusija koja se odvijala više od sata između mene i mog dragog. Kad smo se već oko sat vremena vozili iznad neke nenastanjene i ružne pustoši, ja sam se konačno udostojila pitati dragog je li to možda Sahara ispod nas. On je pogledao i rekao da nije. Istini za volju to iznad čega smo tako dugo letjeli izgledalo je više kao Rocky Mountain nego kao pustinja. Nije bilo onih predivnih dina i beskrajnih ravnih površina na koje sam se ja pripremila. Prije bi se to moglo nazvati nekim stjenjakom, nego pustinjom. Ali nakon dodatnih sat vremena vožnje iznad istih ja sam tvrdoglavo zaključila da to nema biti što drugo nego Sahara. Jer za nju sam čula, dok za neki tako veliki stjenjak u Africi, nisam. Dragi se žestoko prkosio sve dok konačno pilot nije objavio na sva zvona da se već oko dva sata vozimo iznad Sahare. Nakon toga sam kao svako razmaženo derište zahtijevala nadoknadu za moja osobna povrijeđena prava u obliku besplatnog gin tonica i još jednih Pringlesa za funtu. No jedan od najdivnijih prizora koje pamtim zaista je bio vezan uz Saharu. Nakon što je prestala nalikovati na Rocky Mountain i počela se ponašati i izgledati kao što priliči svakoj pristojnoj pustinji, odjednom je prizor postao toliko divan da nisam mogla odlijepiti oči od pogleda na nju. Kad nije prošlo niti pol sata, a u daljini se nešto počelo lijeskati. Could it be, no it couldn't, yes it could – ocean! Shara se pretvorila u jednu golemu pješćanu plažu. Iako smo bili na velikoj udaljenosti, odnosno visini, nekako kao da je sva ta sparina koja se dizala iz vrućeg pijeska doprijela do naših srca. Linija koja je označavala prijelaz beskonačnog pijeska Share u živi i jednako beskonočan ocean bila je gotovo nevidljiva. Kao da se odjednom suh i baršunast pijesak počeo presijavati. Kao da samo nalikuje na ocean, a zapravo je to taj isti pijesak Sahare. To je jedan od onih prizora za koje će vam uvijek riječi biti nedovoljne kako bi ih opisali, ali ga iz glave nikada ne ćete moći izbrisati.

Zanimljivo je i to da smo mi putovali baš u doba kada je SARS nemilosrdno oduzimao živote u Aziji, pa tako nikada nismo mogli biti dovoljno oprezni. Libanonac koji je sjedio sa nama (bila su tri sjedala) izgledao je strašno bolesno. Bio je sav natečen, preznojavao se i većinu puta je hrkao na sav glas. Zadah iz njegovih usta odavao je da se radi o lešu, ali kako nam se grleno trudio dokazati da je živ nije mu bilo potrebno staviti ogledalce ispred ustiju. Kad se nakon par sati nemilosrdnog narušavanja tišine konačno probudio, glasno je se zakašljao kao da će se raspasti. Imao je oči pune krmelja, a oko usana mu se skorila slina. Pogledao nas je i upoznao se s nama. Ruke su mu bile znojave i vruće. Nakon što sam dezinficirala šape, uvjerena da sam upravo pokupila SARS, čovjek nas je ponudio KitKat čokoladicom. Imao ih je oko dvadesetak u torbi. Moj dragi je morao uzeti jer je ovaj inzistirao kako je to strašno zdrava čokolada koja ima soje u sebi. Ja sam odbila izvlačeći se na to da imam šećernu bolest. Na kraju je čovjek ispao sasvim ok, dapače simpatičan, ali ja nisam bila mirna još mjesecima nakon tog susreta. Danas mi je sve to smiješno. Najvjerojatnije je imao malariju, a ne SARS.

Kada smo sletili nakon kojih 5-6 sati od nas se jedino očekivalo da izađemo iz aviona. Pa tako u crnom krdu (jer smo bili jedni od 2% bijelaca u avionu) krenusmo da izvršimo ono što nam je sudba očito nalagala. Moj mili je išao ispred mene. Što smo se više približavali izlaznim vratašcima to sam više bila sigurna da su se motori, turbine ili što god se na avionu može pregrijati, pregrijali do daske. I tako dok me odjednom oblio znoj u takvim količinama da sam imala osjećaj da me netko potopio u odjeći u gejzir, izvukao van i stavio u saunu, zakoračila sam na prvu stepenicu. Cijelokupna slika aerodroma od silnih mi je isparavanja plesala pred očima. Previše gina? Čitav je prizor lelujao pred mojim očima poput slike iznad užarenog asfalta ili u odrazu vode. Stvarno se avion pregrijao, pomislila sam... Ali kada sam bila već 10 metara udaljena od aviona, shvatila sam da to nije nikakvo isparavanje, nego SIERRA LEONE sam po sebi. Miris, odnosno bolje reći smrad koji mi je dupkom ispunio pluća, podsjetio me na miris plijesni iz djetinjih dana provedenih u podrumu našeg vinograda. Kasnije mi je mama rekla da se to zove miris iliti smrad buđe. Traperice i majca koje sam imala na sebi u tren oka priljepili su se za moje tijelo kao nova koža. Imala sam osjećaj da me neka neobjašnjiva sila gura sve dublje i dublje u gejzir. Pokušavala sam udahnuti zrak, ali udisala sam vodu... I to toplu i bljutavu vodu... To je Sierra Leone u svom punom svijetlu.

U jednom sam se trenu prosvijetlila i počela mahnito trčati nazad prema avionu. Moj se mili zaletio zamnom i spriječio me u dezertiranju u avion. Osjećala sam se kao malo dijete. Maltene sam vrištala da ću krepati, da ću dobiti astamtični napadaj, da ne mogu disati, da mi je odjeća zaljepljena za tijelo, da mi zrak smrdi, da se moram vratiti u aircondition aviona i odmah po hitnom postupku u Zagreb ili Sibir! Da u Sibiru bi mi sigurno bilo bolje nego ovdje, kreštala sam! No, mili me samo tiho prekorio i snažnim stiskom potjerao prema naprijed. Došli smo na aerodrom i skužili da nam je prtljaga 'lost in translation', odnosno transportation. Sva ona panika i sav jad koji sam tako silno željela iskoristiti u avionu, konačno su izašli na vidjelo kada sam konačno stajala s obje noge čvrsto na zemlji. Rasplakala sam se kao mala beba. Moja nas je mama pronašla i bila izbezumljena stanjem u kojem me zatekla. Mislim da sam ridala sve skupa dva sata i u tome me ništa nije moglo zaustaviti. Nekako su me uvukli u helikopter. Tek kada su se zalupila vrata helikoptera, shvatila sam di sam. Valjda mi je mama jednostavno previdjela reći da nas helikopter mora odbaciti od Lungi-ja (aerodrom) preko oceana do Freetowna. Helikopter je bučio, a ja sam se derala kao da me kolju, al me nitko nije mogao čuti od silne heliokopterske galame. Stara mi je samo pružila čepiće za uši, koje sam ja, i dalje se derući, poslušno strpala u svoja dva klempava uha. Let je trajao relativno kratko. Na heliopadu se skupila valjda polovica Freetownđana i u isti glas se derala 'Small!Small!' što njima na njihovom Kriu (jezik kojim se služe u svakodnevnoj komunikaciji, a miješavina je engleskog, francuskog i mendijaKad smo izašli s heliopada, mama nas je strpala u svoju merdžu i provozikala, malo okolnim putem, do njezine kuće. E, tad mi se Sierra Leone po prvi puta počeo sviđati. Uz sve prozore otvorene, dok mi je vjetrina mrsila kosu gledala sam ocean i sve divote koje uz njega dolaze. Začudo, najmanje sam doživjela crnce! Ne znam, možda sam rođeni nerasist, ali meni je to bilo sasvim normalno. Nisam maltene uopće primjećivala njihovu boju kože. Moj mili, koji očito trebao dobiti neko ime, bio je malo više pod dojmom od mene što se tiče druge boje kože. Nije on rasist, daleko od toga, nego mu je to bio prvi izlet, nakon Austrije, u svijet. Ajmo milog nazvat Dominik, da ipak ne otkrijem njegovo ime. Dakle, najdalje di je Dominik stigao bila je Austrija ili Mađarska. I bum u Afriku! Dakle njemu je to sasvim normalno bio šok. A ja sam ako ništa drugo uživo bila u doticaju sa maminim frendicama s posla (UN) s Haitii-ja ili iz Amerike, pa sam nadalje bila u Parizu di se slobodno može reći da ima više crnaca nego bijelaca, pogotovo u određenim kvartovima.

- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Crni humor još crnije svakidašnjice. Ovo je mjesto gdje se mogu ispucat!