HERMIONE

petak, 07.01.2005.

SLIČICA FREETOWN-a

Iz helikoptera...

- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

UPOZNAVANJE SIERRA LEONE-a:



Kad smo stigli do mamine kuće, ugodno sam se iznenadila. U nedostatku uličnog osvjetljenja, ocrtavali su se obrisi predivne velike kuće sa ogromnom terasom. Takvo nešto tu u Hrvatskoj nikada si ne bi mogli priuštiti. Mislim imamo veliku vikendicu na moru, ali u ovo doba nije ti dovoljna samo dobra volja da završiš kuću. Treba ti i jako dubok džep! Ja znam da u Hrvatskoj postoji jedna određena nekolicina ljudi koja tobože od svojih plaća uspijeva sagraditi luksuzne vile, vikendice i što ti ja sve znam. Ali mi pripadamo onoj višoj srednjoj klasi, koja usprkos relativno visokim plaćama za današnje pojmove, jedva preživljava na kraju mjeseca. Možda jednostavno ne znamo s novcima, ali ne bi se ja baš dala kladiti! Kako onda mama u Africi zna s novcima, a tu ne zna. Nije tamo, ma što god se pričalo, toliko niži standard. Ako želiš živjeti kao u Europi, platit ćeš gotovo jednako za hranu i smještaj. Ali nema PDV-a – he,he! Nema telefona od 800 kn za jedva sat vremena razgovora i par sati interneta. Naša kuća na moru čeka bolje dane. Ima ona i fasadu i sve što jedna kuća treba imati, ali kako je građena 30 godina dio po dio, već se lagano počela raspadati, pa bi sad svaki od tih dijelova trebalo ponovo kupiti. Postoji jedna divna izreka koja kaže da kuću izgradiš ili odmah ili nikad! E pa, mi svoju očito ne ćemo nikada završiti! I ne znam jesam li ja luda kad mi se sve više čini da u Hrvatskoj onih koji imaju previše para ima sve više i više. I ne samo to, nego srednji 'stalež' kao da polagano nestaje. Ili imaš previše ili jedva preživljavaš. Tko su svi ti tipovi s zlatnim lančugama i ćelavim glavama koji su u stanju častiti male divne djevojčice, poznatije pod imenom sponzoruše, čitave večeri s najskupljim buteljama samo da bi na kraju dobili pijane pi.... Otkud svim tim tipovima toliko para da potroše nekoliko tisuća kuna u samo jednoj večeri. Znam koliko troše jer sam nažalost bila više puta u pratnji svoje prijateljice koja upravo takve muškarce(?) jedino i bira. Meni se naravno povraća svaki put kad dođem bliže od 5 metara nekom takvom tipu, a kad ih je u jednom prostoru stotinjak, kod mene nastaje blackout. Ok, previše sam se udaljila od glavne teme. Sorry ljudi, al kad me zanese jednostavno ne mogu prestati!

Kad smo ušli u maminu malu vilu i odnijeli stvari u jedinu spavaću sobu (da, ima ih tri) koja ima aircondition, spustili smo se u predivnu blagovaonicu na večeru. Mama je napravila bifteke i avokado. To je bio moj prvi susret s avokadom. Jel možete zamisliti kakva sam ja bila primitivka kad sam mislila da je to slatko. Izvadila je debelu košticu od avokada i prepolovila svaki na dva dijela. U svaku je polovicu stavila sos od limete (iz vlastitog vrta), malo soli, maslinovog ulja i istisnutog češnjaka. Meni je to bilo nešto savršeno! No, još uvijek se nisam uspijela naviknuti na težinu i vodenost zraka, a kako ćete vidjeti nisam se naviknula na tu gadost do samog kraja svog boravka. Dominik i stara su si cugnuli gin tonic, a ja sam usporeno i tupo buljila pred sebe na terasi, nevjerujući još uvijek kako je ta klima teška i kako to sve uopće preživljavam.
Mislila sam ako i kap alkohola dotakne moje nepce, da ću se srušiti u nesvijest! Inače ja volim popiti u društvu, dapače, gotovo nikada ne odbijam, ali sve to, čitav taj naporan dan bilo je previše za mene. Drugo jutro ili bolje reći podne, nisam se mogla prisiliti da izađem iz hladne i nezagušljive sobe, makar sam vidjela da Dominika više nema pored mene. Tako sam se razvlačila po krevetu par sati sve dok Dominik nije bijesno ušao u moju sobu i rekao da izvolim dići svoje debelo dupe iz kreveta. Bio je crven u licu i okupan u znoju. Soba u kojoj smo imali čast biti imala je i svoju kupaonicu u kojoj sam oprala zube s Evian-om i istuširala se pazeći da mi voda ne uđe u oči ili usta jer je priča o njihovom vodovodu vrlo zanimljiva i poučna. Ako pitate bilokojeg Sierraleonca reći će vam da oni tu vodu piju i da je s njom sve u redu. Međutim, ne bih vam preporučila bliže kontakte s istom. Naime, tamošnju djecu roditelji šalju po vodu na javne pumpe, a kako su valjda svi tamo izuzetno lijeni vjerojatno od same klime, djeci se to neda. Pa kako je i asfalt nepoznat pojam za Freetownovske ceste, djeca jednostavno posegnu za vodovodnom cijevi, otvore ju i napune kantu vodom. Za to vrijeme naravno čitava ulica ostane bez vode, a katkada se to produži i na nekoliko sati jer nije baš svako dijete tako obzirno i pametno da cijevi vrati u prethodni položaj. Tada prođe po par sati dok se netko od susjeda ne dosjeti da je cijev možda opet otvorena, pa još kojih par sati dok se netko ne udostoji sam otići i popraviti štetu. Friška i čista primila sam se kvake koja je razdvajala moj divni hladan i ugodan svijet od plinske komore. Ustručavala sam se par trenutaka, ali na kraju sam ipak učinila i taj korak! Izašla sam iz sobe i ušla u ništa više ni manje nego pećnicu. Odjeća je postala mokra u jednoj jedinoj sekundi, a niz obraze mi se slijevao topao – nažalost ne hladan – znoj.

Dominik i ja smo popili kavu na terasi. Usporeni i jadni jedva smo progovorili dvije riječi međusobno. Kava ni prva, ni druga, pa ni ona šesta nisu nam pomogle. A tada je na red došlo upoznavanje. Za moju mamu je tada radio jedan dečko koji se brinuo za kuću, Mansu i drugi koji je u isto vrijeme bio njezin bodyguard i vozač, Emanuel. Ona im je stvarno dobro plaćala za tamošnje standarde. Otprilike 100$ svakome od njih, a možda i više. Za njih je to bilo pravo bogatstvo. Većina ostalih stranaca koji tamo žive i gotovo svi imaju osoblje koje im pomaže u kući, ne plaća im ni jednu petinu te cijene. Dominik i ja smo upoznali Mansua i Emanuela. Mansu je radio po kući, iako jako sporo i lijeno, ali kad je vidio priliku da se ostavi metle i prepusti ugodnom čavrljanju, odmah je prionuo na nov mu zadatak. Emanuel nam je rekao da se dogovorio s mojom mamom da će nas odvesti na glavnu gradsku plažu i malo nam pokazati Freetown. Mi smo poslušno sjeli u tada iznajmljeni, a danas i kupljeni, Mercedes i krenuli u avanturu. Moj je tata bio već par puta u Freetownu prije mene, pa mi je uspio puno toga ispričati. Doduše ne može se reći da taj čovjek ikada o nečemu može malo reći, kada on priča, ajmo reći da, ničeg ne nedostaje. Tako mi je ispričao i par zanimljivih priča o Freetownu. Prva se odnosi na cijevi za vodovod i kanalizaciju, te na kablove za struju. Nije narod tamo glup! Britanci su im uveli vodovod, kanalizaciju, telefoniju i struju, ali nakon građanskog rata Sierraleonci su se fino dosjetili kako na brzinu zaraditi. Ne treba misliti na sutra ili još gore na budućnost, nego kako preživjeti danas. Pa su tako iskopali sve vodovodne i kanalizacijske cijevi i kablove za struju te ih prodali u staro željezo i topivi metal. U to smo se Dominik i ja uspjeli uvjeriti prilikom prve vožnje kroz grad. Ne ću pretjerivati, asfalta ipak ima u centru i na glavnim cestama, a sa strane svake ulice ili ceste su jarci duboki i po nekoliko metara iz kojih su gore navedene cijevi iskopane. Danas se sve to polagano obnavlja, ali jarci su još uvijek tamo. Druga zanimljiva priča je o željeznici. Sierra Leone je jedno kratko vrijeme bio povezan s ostalim afričkim državama, željeznicom. No, jedan se pametan čovjek za vrijeme svoje političke vladavine dosjetio da što će njima željeznica i prodao i tračnice i vagone s lokomotivama, dio u staro željezo, a dio nekoj drugoj (pametnijoj) državi da se ona koristi tom glupom mašinerijom. I tako je Sierra Leone danas nepovezan s ostalim afričkim državama, željeznicom.

Treća je priča isto zgodna. Sierra Leone se žalio Amerima da nema što jesti. Što je u isto vrijeme i laž stoljeća i totalni apsurd. Ja znam da si svi kada pomisle na Afriku u glavi predoče sliku neishranjene dječice iz Somalije ili Etiopije s trbusima napuhanim od gladi i raznih parazita. To naravno vrijedi za te i ostale zaista siromašne zemlje, ali za džunglu poput Sierra Leone-a u kojoj na svakom uglu raste mango, guava, ananas, kokos, avokado, breadfruit ili nešto drugo jako hranjivo, a ocean kojim je okružena prepun je hlapova, škampa i riba svih vrsta, za takvu zemlju nikako se ne može reći da je neplodna i da ljudi u njoj gladuju. E sad, to što su ti isti ljudi lijeni to je druga stvar. Kao što sam već prije rekla možda su lijeni zbog klime koja im to nalaže, ali s obzirom na sva bogatstva koja ta zemlja pruža možda njihova lijenost i nije tako glupa. Moguće je da su lijeni zato što se za ništa ne moraju pomučiti jer im je sve na dohvat ruke. Kad su Ameri čuli da ovi gladuju poslali su im ne-znam-koliko tona riže za usjev i posebno rižu da si imaju 'kaj pregristi' u međuvremenu. Uz to su im poslali i najnoviju mašineriju za obrađivanje polja i sve ostale potrebštine oko riže. Kad eto, ne minu ni godina dana, a Sierra Leone se opet javlja Amerima da su oni gladni. I sad se jadni Ameri pitaju što se dogodilo?! Možda riža nije htjela uspjeti na tom području, ali ne... Sierra Leone je prodao rižu koja im je bila namjenjena za jelo, a onda su pojeli onu koja je bila namijenjena za usjev. Mašineriju su također prodali, pa su se eto javili Amerima da im je riža bila fina i da bi oni još! Nisam sigurna, ali mislim da su im Ameri poslali još jedamput isto, pa da su ovi opet zajebali. Možda griješim, ali znam da im Ameri više ne šalju ni rižu za usjev, ni rižu za klopu, a ni mašineriju. Četvrta me priča nasmijala do suza... KAKO JE SIERRA LEONE RIJEŠIO PROBLEM MUŽNJE KRAVA? Lijepo. Kao što je već poznato iz mog dosadašnjeg tipkaranja, oni su valjda jedini narod koji opasno konkurira Hrvatima po pogledu lijenosti. U skladu sa svojom ljenošću nije im se dalo musti krave! Ma ko bi to 'brale' svaki dan natezo za vime, pa onda još od toga radio sireve, vrhnje i mlijeko... Pusti ti... Pametni su Sierraleonci... Fino oni zaklali sve krave i naručili bikove. I riješili problem! Nema više gnjavaže sa kravljim sisama, a mesa ko u priči. Samo za informaciju, u Hrvatskoj postoji ,otprilike, samo četiri bika za rasplodnju i na njih se gleda da budu najbolji od najboljih. Znači svi ti milijuni krava u Hrvatskoj osuđeni su na samo četiri bika. Znate ono kad se veli - ne bi te ni da si zadnji na svijetu. A što ako bi bio jedan od jedina četiri na raspolaganju, e pa onda mislim da bi sve mi jednostavno morale uzeti što nam se nudi!

U petoj se priči radi opet o tome da treba misliti na danas i samoga sebe, a ne na budućnost i one koji te okružuju. U jedinoj elektrani u Freetownu jedne se divne večeri, jednom jedinom čovjeku ukazala prilika da si na brzinu zaradi gotovo četiri prosječne mjesečne plaće. Za bolju informiranost, prosječna je mjesečna plaća u Freetown-u 6$. I tako došao jedan iz poznate kvartovske bande i rek'o momku na elektrani: - Ajde, brale, nemoj zajebavat, daj mi malo lož ulja! Treba mi da zapalim kuću onom Nebojši iz kvarta koji mi duguje već mjesec dana za haš! – Ma ne mogu, brate, nije ti to tek tako! Mogu izgubit pos'o zbog toga! – Ma daj nemoj me zafrkavat, evo ti pet dolara, pa nemoj bit pizda! – Ma kad ti kažem, nije to tek tako! Imam ja doma ženu i djecu, treba to i prehranit! – Ma dobro onda jel ti dvajst dolara i boca palminog vina dosta! – Može, brate, al nemoj nikom reć' da sam ti ja prodo! – i tako je čitav Freetown ostao bez električne energije do daljnjega. Momak koji je prodao lož ulje i napravio štete koja se procijenjuje na oko milijun dolara osto je bez posla, al bar je doma donio skoro pa četiri mjesečne plaće.

Toliko o anegdotama.

Nastavak slijedi što skorije.....

- 16:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

SIERRA LEONE: - UVOD -


Pa zbilja ne znam otkud bi počela... Mislila sam prvo ispripovijedati čitavu povijest Sierra Leone-a, al kada mi je stari počeo prazniti svoje sive stanice i kada sam prešla na dvadesetu stranicu svojih bilješki, sva sam se spetljala i odustala od tog pokušaja. Uostalom skinut ću s službenih sierraleonskih internet stranica ono najbitnije. Povijest im je kao i sadašnjica zbrkanija od hrvatske, iako je to jako teško zamisliti. Koliko smo god nezadovoljni s našom državom, kada upoznamo ovu zemlju moći ćemo reći da je nama zapravo jako dobro. Možemo biti sretni! Moja priča o Sierra Leone-u je isključivo gledana iz moje perspektive i ako je netko tu državu drukčije doživio mogu mu samo reći neka napiše svoju priču. Nažalost nisam bila dugo u toj državi, pa nisam vidjela niti pola od onoga što sam namjeravala, a niti jedan posto od onoga što ona može pokazati. Ukratko, Sierra Leone je zemljica veličine koja otprilike odgovara Hrvatskoj. U 17.st otkrili su je Portugalci misleći da je to Amerika. Kako je vrijeme prolazilo sve im je više postajalo jasnije da to nije Amerika, ali u toj divljoj i za tadašnje, a i današnje pojmove, nekultiviranoj zemlji činilo im se da čuju «riku lavova», pa su je po tome i nazvali. Dio koji su Portugalci istražili zapravo je relativno mali dio onoga što danas podrazumjevamo pod Sierra Leone-om. To je bio samo poluotok na kojem se nalazi današnji glavni grad te države Freetown. 1826.g u Sierra Leone su došli Britanci i kolonizirali ga zajedno s Gambijom. Britanci su s sobom donijeli i kulturu, te u želji da kultiviraju tamošnji narod ili pak u svrhu vlastitog komforta, počeli graditi ceste, škole, hidroelektrane, vodovod, provoditi struju i svakojake bjelačke izmišljotine. Otvarali su škole, restorane, pub-ove i slične gluparije te pokušavali prisiliti domaće ljude da nauče što je to kultura u europskom smislu. Oko 1860. godine Britanci su prepustili Sierra Leone samom sebi i odrekli ga se kao svoje kolonije, dokazujući tako svoj demokratski karakter i ističući se među ostalim zemaljskim silama svijeta kao zemlja dobrih namjera. Tada su počeli nemiri... Mijenjali su se vladar za vladarom, ubijali se međusobno, izbijali su građanski ratovi jedan za drugim i događalo se sve ono što život jedne države može učiniti zanimljivim... Krajem 80' početkom 90' nekadašnju britansku čvrstu ruku, zamijenio je UN. U prosincu 2001.g moja je mama dobila 'the chance of a lifetime ' i otišla u Sierra Leone u dobrotvornu misiju, ali ne kao volunteer ili promatrač, već je dobila udoban, kožni, uredski stolac u najboljem, ako ne i jedinom, hotelu te države. UN je svoju bazu osnovao u hotelu, kao jedinom prikladnom mjestu za takvo nešto. Hotel se zove MAMIOKO ženi koja je bila paramounth chief i kolabrirala s Britancima. Krajem travnja 2003.g mama je pozvala mene i mog zaručnika da joj dođemo u posjet. Tu počinje moja priča...


STRAH OD LETENJA:

Avion... Zadnji put kada sam se vozila avionom imala sam pet ili šest godina. U pubertetu mi se, ne znam zašto, razvio strašan strah od visine. Od same pomisli na let u bilokakvom smislu pozlilo bi mi, zavrtilo mi se u glavi i slične divne stvari. Toliko sam se bojala leta avionom da sam u ljekarni pozelenila tražeći nešto protiv mučnine. Ljekarnica se sažalila nadamnom i bez recepta mi pružila opasnu drogu Dimidril. Imala sam tremu dva tjedna prije polijetanja. Možda baš zato što sam svu svoju energiju iscrpila na bojazan od nečeg čega se niti ne sjećam, a možda i zbog toga što u se u avionu svima snizi tlak (bar se tako priča) nisam osjetila ni 's' od straha. Bilo mi je malo neugodno u želucu pri uzlijetanju, ali kad je počeo miran let po modrom nebu, od čije mi se same pomisli na visinu opet počinje vrtiti u glavi, straha jednostavno nije bilo. Čak sam nekako kao i žudila za tim da se bojim, da paničarim, ali ništa! Sve ono što me mučilo tjednima prije samog događaja, kao da je palo u vodu... Nije mi čak bilo niti bed što ne ću zapaliti cigaretu čitavim putem, što je bila jedna od stvari koja me silno proganjala u prethodnim tjednima. Ma nisam ja neki strastveni pušač. Nije mi cigareta ono prvo na pameti kada ujutro otvorim oči. Čak držim do toga da barem jedan dan u tjednu ne pušim uopće i ne pijem kavu ili jače otrove – 'kao' dan čišćenja! Ali nekako kada se nečega tako strašno unaprijed bojiš, bojiš se doslovno svega! I tako smo stigli u London, malo prošopingirali, pa sjeli na neko stvarno dobro, ali i skupo pšenično pivo. Getwick je jednom rječju ogroman. Veličinom bi se lako mogao usporediti sa nekim povećim naseljem u Novom Zagrebu, pa smo se mi kao pravi turisti umalo izgubili par puta. Ali što moja ženska 'intuicija', što pivo, a što umor učinili su svoje, pa se sve odvijalo po planu. Bog voli pijance!

Ukrcali smo se u avion, mnogo veći od onog Adria-inog, za Sierra Leone i uzletili. Putem su nas zgodne stjuardese i ne-tako-zgodni stjuardi nakrcali gin tonic-om, pa nam se let iznad Sahare činio čak i ljepšim nego što zaista jest. Kupili smo Pringle's-e i uživali. Zanimljiva je bila mala diskusija koja se odvijala više od sata između mene i mog dragog. Kad smo se već oko sat vremena vozili iznad neke nenastanjene i ružne pustoši, ja sam se konačno udostojila pitati dragog je li to možda Sahara ispod nas. On je pogledao i rekao da nije. Istini za volju to iznad čega smo tako dugo letjeli izgledalo je više kao Rocky Mountain nego kao pustinja. Nije bilo onih predivnih dina i beskrajnih ravnih površina na koje sam se ja pripremila. Prije bi se to moglo nazvati nekim stjenjakom, nego pustinjom. Ali nakon dodatnih sat vremena vožnje iznad istih ja sam tvrdoglavo zaključila da to nema biti što drugo nego Sahara. Jer za nju sam čula, dok za neki tako veliki stjenjak u Africi, nisam. Dragi se žestoko prkosio sve dok konačno pilot nije objavio na sva zvona da se već oko dva sata vozimo iznad Sahare. Nakon toga sam kao svako razmaženo derište zahtijevala nadoknadu za moja osobna povrijeđena prava u obliku besplatnog gin tonica i još jednih Pringlesa za funtu. No jedan od najdivnijih prizora koje pamtim zaista je bio vezan uz Saharu. Nakon što je prestala nalikovati na Rocky Mountain i počela se ponašati i izgledati kao što priliči svakoj pristojnoj pustinji, odjednom je prizor postao toliko divan da nisam mogla odlijepiti oči od pogleda na nju. Kad nije prošlo niti pol sata, a u daljini se nešto počelo lijeskati. Could it be, no it couldn't, yes it could – ocean! Shara se pretvorila u jednu golemu pješćanu plažu. Iako smo bili na velikoj udaljenosti, odnosno visini, nekako kao da je sva ta sparina koja se dizala iz vrućeg pijeska doprijela do naših srca. Linija koja je označavala prijelaz beskonačnog pijeska Share u živi i jednako beskonočan ocean bila je gotovo nevidljiva. Kao da se odjednom suh i baršunast pijesak počeo presijavati. Kao da samo nalikuje na ocean, a zapravo je to taj isti pijesak Sahare. To je jedan od onih prizora za koje će vam uvijek riječi biti nedovoljne kako bi ih opisali, ali ga iz glave nikada ne ćete moći izbrisati.

Zanimljivo je i to da smo mi putovali baš u doba kada je SARS nemilosrdno oduzimao živote u Aziji, pa tako nikada nismo mogli biti dovoljno oprezni. Libanonac koji je sjedio sa nama (bila su tri sjedala) izgledao je strašno bolesno. Bio je sav natečen, preznojavao se i većinu puta je hrkao na sav glas. Zadah iz njegovih usta odavao je da se radi o lešu, ali kako nam se grleno trudio dokazati da je živ nije mu bilo potrebno staviti ogledalce ispred ustiju. Kad se nakon par sati nemilosrdnog narušavanja tišine konačno probudio, glasno je se zakašljao kao da će se raspasti. Imao je oči pune krmelja, a oko usana mu se skorila slina. Pogledao nas je i upoznao se s nama. Ruke su mu bile znojave i vruće. Nakon što sam dezinficirala šape, uvjerena da sam upravo pokupila SARS, čovjek nas je ponudio KitKat čokoladicom. Imao ih je oko dvadesetak u torbi. Moj dragi je morao uzeti jer je ovaj inzistirao kako je to strašno zdrava čokolada koja ima soje u sebi. Ja sam odbila izvlačeći se na to da imam šećernu bolest. Na kraju je čovjek ispao sasvim ok, dapače simpatičan, ali ja nisam bila mirna još mjesecima nakon tog susreta. Danas mi je sve to smiješno. Najvjerojatnije je imao malariju, a ne SARS.

Kada smo sletili nakon kojih 5-6 sati od nas se jedino očekivalo da izađemo iz aviona. Pa tako u crnom krdu (jer smo bili jedni od 2% bijelaca u avionu) krenusmo da izvršimo ono što nam je sudba očito nalagala. Moj mili je išao ispred mene. Što smo se više približavali izlaznim vratašcima to sam više bila sigurna da su se motori, turbine ili što god se na avionu može pregrijati, pregrijali do daske. I tako dok me odjednom oblio znoj u takvim količinama da sam imala osjećaj da me netko potopio u odjeći u gejzir, izvukao van i stavio u saunu, zakoračila sam na prvu stepenicu. Cijelokupna slika aerodroma od silnih mi je isparavanja plesala pred očima. Previše gina? Čitav je prizor lelujao pred mojim očima poput slike iznad užarenog asfalta ili u odrazu vode. Stvarno se avion pregrijao, pomislila sam... Ali kada sam bila već 10 metara udaljena od aviona, shvatila sam da to nije nikakvo isparavanje, nego SIERRA LEONE sam po sebi. Miris, odnosno bolje reći smrad koji mi je dupkom ispunio pluća, podsjetio me na miris plijesni iz djetinjih dana provedenih u podrumu našeg vinograda. Kasnije mi je mama rekla da se to zove miris iliti smrad buđe. Traperice i majca koje sam imala na sebi u tren oka priljepili su se za moje tijelo kao nova koža. Imala sam osjećaj da me neka neobjašnjiva sila gura sve dublje i dublje u gejzir. Pokušavala sam udahnuti zrak, ali udisala sam vodu... I to toplu i bljutavu vodu... To je Sierra Leone u svom punom svijetlu.

U jednom sam se trenu prosvijetlila i počela mahnito trčati nazad prema avionu. Moj se mili zaletio zamnom i spriječio me u dezertiranju u avion. Osjećala sam se kao malo dijete. Maltene sam vrištala da ću krepati, da ću dobiti astamtični napadaj, da ne mogu disati, da mi je odjeća zaljepljena za tijelo, da mi zrak smrdi, da se moram vratiti u aircondition aviona i odmah po hitnom postupku u Zagreb ili Sibir! Da u Sibiru bi mi sigurno bilo bolje nego ovdje, kreštala sam! No, mili me samo tiho prekorio i snažnim stiskom potjerao prema naprijed. Došli smo na aerodrom i skužili da nam je prtljaga 'lost in translation', odnosno transportation. Sva ona panika i sav jad koji sam tako silno željela iskoristiti u avionu, konačno su izašli na vidjelo kada sam konačno stajala s obje noge čvrsto na zemlji. Rasplakala sam se kao mala beba. Moja nas je mama pronašla i bila izbezumljena stanjem u kojem me zatekla. Mislim da sam ridala sve skupa dva sata i u tome me ništa nije moglo zaustaviti. Nekako su me uvukli u helikopter. Tek kada su se zalupila vrata helikoptera, shvatila sam di sam. Valjda mi je mama jednostavno previdjela reći da nas helikopter mora odbaciti od Lungi-ja (aerodrom) preko oceana do Freetowna. Helikopter je bučio, a ja sam se derala kao da me kolju, al me nitko nije mogao čuti od silne heliokopterske galame. Stara mi je samo pružila čepiće za uši, koje sam ja, i dalje se derući, poslušno strpala u svoja dva klempava uha. Let je trajao relativno kratko. Na heliopadu se skupila valjda polovica Freetownđana i u isti glas se derala 'Small!Small!' što njima na njihovom Kriu (jezik kojim se služe u svakodnevnoj komunikaciji, a miješavina je engleskog, francuskog i mendijaKad smo izašli s heliopada, mama nas je strpala u svoju merdžu i provozikala, malo okolnim putem, do njezine kuće. E, tad mi se Sierra Leone po prvi puta počeo sviđati. Uz sve prozore otvorene, dok mi je vjetrina mrsila kosu gledala sam ocean i sve divote koje uz njega dolaze. Začudo, najmanje sam doživjela crnce! Ne znam, možda sam rođeni nerasist, ali meni je to bilo sasvim normalno. Nisam maltene uopće primjećivala njihovu boju kože. Moj mili, koji očito trebao dobiti neko ime, bio je malo više pod dojmom od mene što se tiče druge boje kože. Nije on rasist, daleko od toga, nego mu je to bio prvi izlet, nakon Austrije, u svijet. Ajmo milog nazvat Dominik, da ipak ne otkrijem njegovo ime. Dakle, najdalje di je Dominik stigao bila je Austrija ili Mađarska. I bum u Afriku! Dakle njemu je to sasvim normalno bio šok. A ja sam ako ništa drugo uživo bila u doticaju sa maminim frendicama s posla (UN) s Haitii-ja ili iz Amerike, pa sam nadalje bila u Parizu di se slobodno može reći da ima više crnaca nego bijelaca, pogotovo u određenim kvartovima.

- 15:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.11.2004.

Najava priče o Sierra Leone-u.

Evo samo jedna ako mi uspije njezino objavljivanje u originalnom formatu! Priča se piše na veliko, a objavljivanje tek slijedi...


- 00:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 19.10.2004.

EVINO JEDNOMJESEČNO PROKLETSTVO...

Pa, dakle Eva, ne znam što da ti kažem.... Zar si mu baš morala dati tu jednu, jebenu, zabranjenu jabuku!?!

Očito je i tebe napao kokošji sindrom, kada nisi razmišljala o budućim naraštajima.

I sada sve mi jadne žene, želimo li jednoga dana posjedovati male kmečave potomke, moramo ispaštati u Sizifovim mukama.

Napalo i mene ponovo ovaj mjesec i to baš danas. Nakljukala sam se sa dva iboprufena i prespavala cijeli dan. Sve bi bilo super da to traje samo jedan j..... dan, al Eva je očito gadno zabrljala, pa se Bog potrudio da nam muke traju gotovo čitav mjesec. Koliko je dana u mjesecu žena stvarno normalna? Da izračunamo... Počevši od prvog dana menstruacije, koja traje od 4 (sretnice) do 8 dana (a nekima i dulje - nesretnice), žena se počinje ispuhavati. Normalna je slijedećih 9-10 dana. Na deseti ili jedanaesti dan počinje napuhavanje. Prvi su znakovi osjećaj - BAČVE PUNE VODE. Žena se budi i ima osjećaj da joj svaka dojka teži oko 10kg. Po mogućnosti se odalami u jednu od njih o noćni ormarić dok pokušava ustati svoje natečeno i bolno tijelo iz ugodne tople postelje. Već tada počinje nekontrolirano psovati. Pita se 'kaj već? Pa ima još bar deset dana do menge!'. Žalosno konastatira 'da već - i barem nisam trudna...', te kreće prema kupaonici. Tušira se i ponovo se kresne, ovaj put s tušem, po istoj sisi. Opet psuje. I tako od tog dana pa sve do sudnjeg dana kada bloody Mary zakuca na vrata vagine, ona se napuhava i postaje sve osjetljivija - ne samo u fizičkom smislu.

To divno razdoblje muškarci vole nazivati i razdobljem 'NE PRILAZI' , dok stručni termin glasi - 'PMS'. U PMS-u žene dobiju i do 5kg, njihov se trbuščić sve teže odupire sili teži, ali zato dojke stoje čvrsto i nabreklo, kao da trbuhu za inat. Sise narastu od pola do broja i pol i muškima se one u to vrijeme najviše i sviđaju. No, moja im je topla preporuka da ih ne diraju osim dok ženka spava, jer bi lako mogli za nagradu pobrati slomljeni nos, rebro ili nefunkcionalne genitalije. U PMS-u ženkama raste potreba za prežderavanjem, pa se stoga pretvaraju u kante za smeće. U njihova usta slobodno možete baciti što god vam se prohtje. Ženke tada gutaju sve! Ako vam padne na um da im bacite vilicu ili nož u usta, to bi ipak mogle prozrijeti, pa je bolje takvo nešto zabarikaditati u plijesnivu šnitu kruha jer to će pojesti sa slašću. Ženke su u tom razdoblju vrlo slične psima, pa kako se psu tableta umiješa u sadržaj konzerve da bi ju pojeo, tako i ženkama možete podvaliti bilo koje sredstvo za umirenje ili umiranje - po želji.

Tri dana prije nego božja kazna nastupi na snagu, žene polagano počinju osjećati svu božju žestinu iliti posljedice prežderavanja. Bolovi u trbuhu postaju nepodnošljivi, pa se kljukaju svakakvim tabletama protiv bolova i ludila. Plaču se na svaku sitnicu i taman kada mislite da su se smirile, planu i bace vam u glavu prvo što im padne pod ruke (Bibliju ili si iščupaju rebro, pa vam vele da ste vi za sve krivi). Iako bi tako mogle bjesniti sve dok im pjena ne počne izlaziti na usta, ne morate se previše zabrinjavati. Bog je zaštitio muškarce i po tom pogledu! Ženka će nakon otprilike deset minuta ili (u težim slučajevima) kad joj ponestane municije, pojuriti na wc zbog - prvo zračne, a poslije opće - opasnosti u njezinim crijevima. Nakon izbacivanja tog biološkog otrova, ženka će se primiriti na kojih pet minuta, sve dok ne kažete nešto - bilošto, pa zato radije šutite.

Mukama će doći kraj (21.,22.,23.,24....)*28., 29., 30., 31.,32.,33.,34.,35.,36.,37.,38**...."280."*** dana ciklusa.

Pojašnjenje:-

*ženka kojoj menstrualni ciklus traje manje od 28 dana taj mjesec nije (u 99% slučajeva) imala prave ovulacije jer vrijeme za pripremu maternice za trudnoću nije bilo dovoljno dugo ili je u klimakteriju.
-** normalna plodna ženka, koja se na ne/sreću nije uspijela oploditi.
-***trudna ženka, a ako veli da nije laže ko pas (kuja?)

Pošto se u ovom tekstu bavim pretežno ne-trudnim ženkama, nastavit ću tim stilom. Takva ženka dobiti će menstruaciju i na dan njezina dobivanja ne će biti previše funkcionalna, ali će zato patiti zbog Eve i zbog svega što je muškima, a i nepe-em-es-ovskim ženama priskrbila u deset dana svog PMS-a. Umirat će polaganom smrću u neizmjerno jakim bolovima centar kojih je u trbuhu. Plakat će od jada i istiskat će si prišteve na ćelu koji su samo jedan u nizu jednomjesečnih božjih poklona. Ma to vam je kao da svaki mjesec imate Božić, samo što nakon nekog vremena nestane onog efekta iznenađenja... Žene očito prestanu cijeniti darove... A sve su kad su dobile svoju prvu menstruaciju bile sretne jer su postale 'ŽENE' (je, moš mislit).

- 00:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.10.2004.

KOKOŠI 2.DIO

Potkrijepimo teoretski dio s dokazima i činjenicama. Postoji jedna ljudska ženka zaražena KS-om, a da toga, naravno, nije svijesna. Nazovimo ju Blanka. To nije njezino pravo ime, ali kako bi se zaštitila od mogućih tužbi u budućnosti (nikad ne možeš točno predvidjeti granice kokošjeg sindroma), ne ću navoditi njezino pravo ime.

Blanka se eto zarazila. Bila je to sasvim normalna djevojka koja je vodila normalan život. Netko bi to možda nazvao dosadnim načinom života, al taj netko neka pročita priču do kraja, pa onda donosi zaključke. Blanka je bila prirodno lijepa i pametna djevojka. Počevši od crta lica, preko savršeno oblikovanog tijela, do načina na koji se predstavljala u društvu. Bila je lijepa, seksi i normalna. Svaki je dan izvršavala sve svoje obveze. Kod kuće je bila mala Pepeljuga, ali na to je navikla od prvoga dana. Otac je bio glava obitelji i usrdno je širio patrijalhalnu politiku. Sin, kako je muško, nije morao ništa raditi u kući, kći i žena bile su za to zadužene. Tatica bi sina tu i tamo odveo na utakmicu, pokazao mu kako se mijenja guma na autu i di se stavlja ulje u getribu. Nakon što bi obavio svoju očinsku odgajateljsku dužnost prema njemu, zapalio bi lulu i sa samozadovoljnim osmijehom na licu, ponosno gledao u sina kako sam mijenja gumu. Sin je za njega nešto više od djeteta. Dijete može biti i muško i žensko, ali sin je sin. Sin je muško dijete. Onaj koji među nogama ima crvića, koji se po potrebi lako pretvori u udava. Ima dvije testosteronske vrećice u kojima ponosno nosi svoje rasplodno sjeme, bez kojeg, ljudi moji, ne bi bilo mogućnosti nastavljanja sinovlje loze. Tu naravno neku ulogu igra i žena, al na nju je tata gledao kao na balon koji je eto, što se može, potreban da donese ono što je on napravio na svijetlo dana. Katkada se udav i vrećice zabune, pa naprave žensko dijete, al tata tada zna šta mu je raditi. Treba se dobro skoncentrirati i napraviti još jedno, po mogućnosti, muško dijete.

I kad tad dogodit će se ono pravo, ono zbog čega se djeca i rade – SIN.

Sin je zanimljivo dijete. Njega tata ima čemu naučiti, dok je kćer - pa eto dogodila se i sad je tu. Tata na kćer gleda kao na balon koji on treba dobro usmjeriti prema bogatom i situiranom udavu, s dvije velike vreće, kako bi mu mogla jednog dana donijeti na svijet muškog unuka. Kćer ne mora biti pametna. Ne mora ići na faks, to je obična izmišljotina ovog današnjeg vremena. Kćer jedino što stvarno mora, je biti lijepa. Paziti na to koliko jede, kako se oblači i kako izgleda. Na njoj se mora istaknuti sve ono što je udavima bitno za daljnji rasplod. Po mogućnosti, neka se puno šminka, pokazuje što više sisa i nosi usko pripijene hlače da joj se vidi guza. Ako je guza zaista velika, to znači plodnu njivu. Ta će bez problema donijeti na svijet novog malog udava. Štikle su seksi i sve to, ali ako je potencijalni udav nizak, ne dolaze u obzir. I tako tata svaki put prije nego njegova Blankica izađe van, napravi odlučnu mušku kretnju kažiprstom, da mu priđe bliže. Što je Blankica izazovnije obućena, to je tata zadovoljniji. I naravno, tata je onaj koji Blankici odobrava dečke. Ako se tati ne sviđa, Blankica će ga odmah udaljiti od sebe. A da bi se tati dečko svidio, mora imati puuuno novaca, par stanova, vikendicu na moru, vinograd u zagorju, 'dobro auto' ili više njih i o njemu se u arhivi crne kronike mora moći pronaći barem dva teksta. Da li potencijalni ima ženu i djecu, tati nije toliko bitno. To prepušta Blankici da riješi kako to samo ona zna.

Kada sin izlazi van, tata mu samoinicijativno prilazi i trpa u džep između 400 i 500kn uz vragolasti smješak i popraćujuće 'uzmi sine i dobro mi se provedi!'. Kada Blankica traži novce za izlazak, tata nevoljko odvaja 20kn i kaže joj 'pazi s kim to radiš!'. Naime, tata zna, pošto je sin muško, da je on taj koji mora pokazati dubinu svog džepa i financirati potencijalne sinorasplodne balone. A Blankica je sama po sebi rasplodni balon, kojeg treba financirati. Kada bi joj davao puno novaca, Blankica ne bi bila u stanju ispitati dubinu džepova potencijalnih udava. No, zahvaljujući dobroj patrijalhalnoj metodi odgoja, ona nakon što kupi cigarete nema niti za jedno piće. Tako je prepuštena na milost i nemilost džepova udava. Onaj koji ima najdublji, moći će je častiti čitavu noć, a tom istom će se najvjerojatnije i posrećiti te večeri da upozna dubinu Blankičine vagine, pardon duše... Tata je sve pomno isplanirao.

Blankica se danas drži tatine politike. Imala je ona, s očeve strane potpuno neprihvatljivu, fazu svog života. U pubertetu je hodala s jednim, kako ga je tata volio nazivati, 'niškoristi'. Dečko je bio informatičar i u tom se poslu koristio samo svojim vlastitim mozgom. Volio je čitati, kužio se u kompjutore, pa čak je tu i tamo nešto i sam napisao. Bio je siromašan, ali nije gubio nadu u budućnost. Kada bi Blankica i on izlazili, ona bi sve plaćala (valjda je skupljala tjednima za jedan izlazak ili ne bi pušila). Pošto nije imao ni vlastiti stan, nego je stanovao s roditeljima, a uz to nije radio ništa što bi ukazivalo na ubrzo stjecanje odurno velike količine novaca (nije krao od države = nije radio za državu, nije prodavao drogu ili švercao nešto, bilošto, pa makar i tostere), tata je odmah rekao Blankici da ga se kloni. No, u pubertetu je Blankica bila nevjerojano tvrdoglava i nedokaziva. Trebalo joj je punih tri godine da shvati kako je tata, opet, bio u pravu. A kako se prosvijetlila? To je vrlo zanimljivo. Upoznala je jednog upravo onakvog kakvog je tata za nju otprva izabrao. Čovjeka starijeg od nje 12 godina sa tri rastave iza sebe i krdom djece. Imao je nekoliko stanova, vikendica, radio je nešto sumnjivo za državu, imao je vozača, limuzinu, pa još par dobrih auta sa strane i u crnoj kronici toliko zauzetog mjesta, da bi se od toga dalo sastaviti poveći roman. Tata ga je upoznao i bio tako sretan da ga je odmah pozvao van na večeru, gdje su se obojica napili ko svinje. Informatičar je od Blankice dobio štiklicu i stvar je bila riješena. (Danas taj informatičar, zahvaljujući jedino i samo svom mozgu, mlati gadne pare na software-ima i kompjuterskim programima.) Cijela se situacija Blankici činila predobrom da bi bila stvarnom. A onda, nakon par mjeseci, sve je pošlo nizbrdo. 'Čovjek od potencijala' i Blankica počeli su se neprestano svađati. On je tvrdio da ga ona guši i da se ponaša kao da su u braku već 10 godina. Blankica je postala depresivna i počela nazivati svoje frendice s kojima se nije čula otkada je prohodala s njim. Frendice su je, začudo, objeručke prihvatile nazad i pokušale joj pomoći koliko su mogle. No, nakon nebrojeno mnogo razgovora, sve su združno, Blankici iza leđa, zaključile da ona pati od kokošjeg sindroma i to da je bolest poprimila takve razmjere da je Blankica gotovo nepovratno izgubljena za normalni ženski svijet. Blankica im je ispričala da 'ne vidi' što je loše u tome da ga zove deset puta dnevno i pita 'di je, s kim je, što radi i kad će se vidjeti'. Nije joj bilo jasno što je loše u tome da mu je nakon 10 dana što su bili u vezi rekla da ga 'voli'. Opasno se zakvačila s frendicom koja joj je pokušala lijepo objasniti da je prenaglila u svemu i da se mora srediti. Blankica je tvrdila da su sve one glupe i da očito nisu nikada bile zaljubljene, jer u ljubavi nema pravila. To je ujedno bila i najveća glupost koju je mogla reći! Nakon što su joj dale sve savjete koje žena - ženi uopće može dati, frendice su tužno zaključile da Blankici nema pomoći.

Blankica je inače bila jedna od najboljih (u smislu dobar u duši) osoba koje su njezine frendice ikada upoznale. Neizmjerno su je voljele jer je uvijek bila uz njih i pomagala im kad im je to najviše trebalo. Na Blankicu su se uvijek mogle osloniti! No, Blankica je uz tog kretena pošandrcala! Nije vidjela dalje od njega! Frendice ju, na račun drage im i lijepe zajedničke prošlosti, nisu otkantale. Ostale su uz nju, ali joj savjete više nisu dijelile. Kreten ju je ostavio, a Blankica je pala u generalnu depresiju.

Blankica se nije dala! Slala mu je poruke svakih pet minuta, kako ga voli i neka joj oprosti jer je ona kriva za sve što se dogodilo, ali kreten nije odgovarao. Tata je Blankicu nježno primio za ramena i rekao joj nek se ne brine – 's takvim tijelom ne ćeš još dugo biti sama!'. No, Blankica je htjela samo njega, nikog drugog. Nazivala ga je i slala mu poruke sve dok on, očito, nije promijenio broj. Prolazili su mjeseci i Blankici je bilo grozno. Depresija ju je šibala sve dublje u dušu. Frendice su je tjerale da izlazi, da pije, da pleše, ali Blankica je i kad bi izašla bila za ništa.

Sve do jedne srijede kada je na Blankičinom mobitelu zasjalo '1 message received' s nepoznatog broja. To je bila poruka od kretena. Javio se sa nečim sličnim 'alo lutko, pa kad ćemo se vidijeti, već sam te se zaželjeo' (nepismenost ove poruke je namjerna). Ona mu je odmah odgovorila i rekla 'da što se nje tiče da se mogu odmah naći'. I tako je to bilo. Od te srijede pa nadalje svake srijede u sljedećih godinu dana, Blankica se nalazila s njim kod njega doma na večernjoj 'jebačini'. Koliko joj god prijateljice govorile da ne radi glupaču od sebe i da kakvo je to nalaženje jednom tjedno na jebačini, ona ih nije htjela slušati. Tu i tamo kreten bi joj se prestao javljati na mjesec-dva i opet promijenio broj, ali kada bi se konačno javio i dao joj jasan poziv na ono što je Blankica curama opisivala kao 'ljubovanje', ona bi odmah dotrčala. Cijeloj je priči stvarno došao kraj kada se on iznebuha oženio. Za Blankicu je to bio koban događaj. Ispijajući jutarnju kavu, Blankica je u ruke uzela novu Gloria-u s čije ju je naslovnice zabljesnula velika slika kretena i njegove mlade na naslovnici. Kreten je bio jako poznat, pa su o njemu novine stalno imale nešto za reći. Blankica se počela tresti od tuge i bijesa, ali nije nazvala niti jednu od svojih frendica. Samo je plakala čitav dan. Najžalosnije je bilo to što je srijedu prije njegovog vjenčanja u subotu, bila kod njega doma. Frendice, iako ne pate od kokošjeg sindroma, kupuju Gloria-u tu i tamo. Pa se, eto tako, zalomilo da su sve kupile baš taj broj. I naravno, jedna za drugom iznazivale Blankicu da vide što ima s njom.

Prošlo je, pa skoro dvije godine dok je Blankica došla k sebi. Ali kad se konačno oporavila, okrenula je potpuno novi list ili bolje reći stvorila je potpuno novu Blankicu. Smršavila je 10kg, makar joj to nije bilo potrebno, krenula u teretanu svaki dan, počela tatu nagovarati da joj kupuje samo skupu i izrazito prozirnu odjeću. Počela je nositi dopičnjake (ali stvarno minice 'do pičke', ne preko dotične), mrežaste čarape, push-up grudnjake, prozirne topiće s dekolteom do pupka, šminkala se kao da ide na štajgu, stavila je umjetne pandže i počela promovirati 'new blankicu' isključivo po elitnim mjestima na kojim se puštaju narodnjaci. Od tada pa nadalje, Blankica je svoje cijenjene usluge nudila samo tipovima koji su po svemu bili kao 'kreten', ako ne i bolji kreteni od njega. Njezine su se frendice udaljile od nje jer jednostavno nisu mogle gledati svoju Blankicu da se toliko ponižava, a kamoli izlaziti u ta gnijezda mafije ili probaviti tu vrstu nazovi-muzike. Blankica i danas živi po tim svojim novim principima. Do sada je imala 0 (zero) normalnih veza s frajerima. Svi ju žele na jednu, pa i više večeri, ali niti jedan ne želi ništa ozbiljno s njom, a kamoli ostaviti ženu i djecu zbog nje. Sretno Blankice!

Tako završava moja priča o stvarnoj ženi koja pati od kokošjeg sindroma. Njoj je zbilja teško, ali moglo bi se reći da još teže njezinim neoboljelim prijateljicama koje moraju gledati kako se od jedne sasvim normalne cure, dogodilo ovo što se dogodilo. Što je uzrok Blankinom oboljenju od kokošjeg sindroma, možemo samo nagađati. Možda je to antiserum 'VUK' kojeg zasigurno nose njezin otac i brat, a možda i to što je njezin 'kreten' također nosio taj antiserum. Dakle, zdrava normalna ljudska ženka poput Blankice, bivajući nepotrebno izložena antiserumu kokošjeg sindroma, obolila je od KS-a. Možda sam trebala navesti i to da ju je kreten odalamio par puta tako da je hodala sva u šljivama, ali kako se njoj to nije činilo bitnim, tako se ne čini ni meni. To se jednostavno podrazumijeva pod normalnim ponašanjem vukova. Između ostalog, Blankica je odustala od svog fakulteta. Tata na to ne gleda kao na nešto oko čega bi se trebalo zabrinjavati. Bitno je samo da svoju kćer-balon dobro uda...



- 01:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.10.2004.

KOKOŠI 1. DIO

Postoji toliko toga što se može napisati na ovu temu, pa stoga ne znam otkud da krenem. Dakle, mogla bi stvarno pisati i o kokošima, domaćim životinjama koje su spadaju u porodicu ptica, a od ostalih se ptica razlikuju po svom nevjerojatno niskom IQ-u i tome da su nesposobne letjeti. Kako o njihovoj evoluciji s biološke strane, baš i ne znam puno, ne ću pametovati realnim i znanstveno dokazivim činjenicama, al ću iznijeti svoje mišljenje. Zašto kokoš ne može letjeti? Po mom mišljenju to je zato što su se previše udomaćile među ljudskom vrstom (zato i jesu 'domaće životinje'), pa ujedno i uljenile. Kako su im ljudi hranu donosili na pladnju, više nije bilo potrebe mučiti se letjeti. No, čini se da su ih ljudi loše prehranjivali. Nedovoljno raznih vitamina i fosfora, rezultiralo je zaglupljivanjem kokošje vrste. I tako kokoši nisu ni mogle biti svjesne, da to što ih ljudi tako velikodušno hrane svakoga dana, nije poradi ničeg drugog doli toga da sebi priskrbe to isto – HRANU. Kokoši su se pokazale dobrim izvorom prehrane ne samo zbog svog mesa, već i zbog njihove divne sposobnosti da nesu jaja, ali njihova je glupost postala zarazna – zahvaljujući lošoj prehrani.

KOKOŠJI SINDROM

A sada dolazimo do komplikacija... Među ženkama ljudske vrste, sve se brže i mahnito počela širiti bolest stručno nazvana KOKOŠJI SINDROM. Ne znamo točno kako i zašto se to dogodilo, ali možemo se induktivnom metodom probati barem malo približiti odgovorima na ta pitanja. Pošto su se, u povijesti ljudske vrste, pretežno žene bavile hranjenjem kokoši, velika je vjerojatnost da se bolest počela širiti zrakom s kokoši na ljudsku ženku. Danas nam mnoga znanstvena istraživanja mogu pokazati kako su bolesti peradi smrtonosne, a i da virusi lako mutiraju u aerobne. Poznati SARS, navodno je točno tako prešao sa peradi na ljude. I svima nam je dobro poznato kako se bolest brzo proširila. No, KOKOŠJI SINDROM je, iz nekih misterioznih razloga, gotovo potpuno nepoznata bolest. O njemu se gotovo nikada ne piše, a niti se čuje previše. Sve je to proizašlo iz čisto prirodnih nagona. Ženska se ljudska vrsta bori za vlastiti opstanak. To je nešto poput hivaša (AIDS) koji ne žele priznati drugima da su zaraženi, pa bezobrazno prenose virus na zdrave i nedužne ljude. Tako i žene zaražene kokošjim sindromom, samo šute i ništa ne govore o svojoj bolesti. STVAR JE ALARMANTNO GADNA! Stanje je kritično jer, dragi moji ljudi, bolest se prenosi zrakom! Da bi podobrobnije pojasnila koliko je bolest opasna, ponovo se moram vratiti u 'daleku' ljudsku povijest, ali i današnjicu, kada su (a manjina i danas) žene hranile kokoši. Svima nam je poznato da kokoši KOKODAĆU, znači glasaju se KOKODAK ili pak nešto slično PO-PO-PO-PO-DAK. To je jako bitno, jer upravo je njihovo kokodakanje najodgovornije za širenje bolesti. Ne zna se točno kako, ali izgleda da se bolest prenosi, putem zraka, sluhom. Kada bi žena hranila svoje kokoši, nije se mogla obraniti od toga da ne čuje. Istom potom kada bi se vratila u kuću i ona bi počela KOKODAKATI svom mužu ili bilo kome od prisutnih ukućana. I svi su se pitali koji joj je bog... A ona se jadna, nesvjesno i nenamjerno zarazila kokošjim sindromom. Najgore je od svega što bolest očito i neosporivo mora razarati sive moždane stanice, jer kao što su kokoši nesvjesne da ih čovjek tovi da bi ih pojeo, tako i žene zaražene kokošjim sindromom nisu svjesne da se išta promijenilo. Ne shvaćaju da su zaražene, zarazne i da im se IQ snizio za nevjerojatnih 100%. Njihov IQ postaje jednak onom kokošjem, a brojka koja popraćuje taj IQ je toliko niska, da bi bilo uopće nepristojno je napisati. Zanimljiva je i jedna druga vrlo bitna karakteristika manifestacije kokošjeg sindroma, a to je da bolest u početku ne napada sve moždane predjele. Bolest se, na sreću, vrlo sporo razvija. Na samom početku bolesti, žene su se sposobne koristiti sivim stanicama u svim područjima znanja tipa matematike, logike (kao znanosti), biologije itd. Problem nastaje kada se mozak mora iskoristiti u neke druge svrhe. Još uvijek ne znamo zašto, ali zaražene žene gube svaki smisao za logiku kada su u pitanju muškarci. Jednostavno oglupe, otupe i postaju PLAČEPIČKE, a na žalost do dana današnjeg nije izumljen lijek. Na tome se treba pod hitno poraditi. Izgleda da nije stvar samo u tome da se bolest prenijela na žene jer su većinom one hranile kokoši. Naravno da je bilo i uvijek će biti mužjaka ljudske vrste koji su hranili kokoši, ali je zanimljivo da se na njih bolest nikada, do nedavno, nije prenosila. Kako bismo naglasili štetu koju kokošji sindrom nanosi ljudskom organizmu, važno je napomenuti da se virus nevjerojatno brzo širi i to ne više samo sa kokoši na ženu, već i sa žene na ženu, te sa žene na odabrane muškarce.

Najčešći simptomi bolesti KOKOŠJI SINDROM kod žena:

- kada dobije plaću, isti je dan spiska na odjeću ili kozmetiku
- stalno je depresivna, živčana, ništa joj ne valja, plače i jada se, a onda se izvlači na PMS (kao da PMS počinje do prve menstruacije u životu, a traje sve dok ne uđe klimakterij)
- ako je starija, izvlači se na klimakterij, menopauzu ili postmenopauzu – i dalje je depresivna i živčana
- kad se zaljubi od prvog se dana veze ponaša kao da je u braku – zahtijeva da ju se zove 50 puta na dan, šalje partneru poruke svakih pet minuta, ne da mu da se viđa s frendicama, ne da mu da pije pivo, ne da mu da izlazi s frendovima, zahtijeva stalnu pažnju i dokaze ljubavi (svaki drugi dan ruža, skupi pokloni za svakojake prilike), želi slaviti svaku 'mjesečnicu' veze, očekuje zaruke nakon šest mjeseci, ne prestaje jadikovati kako je deeebela (a zapravo samo hoće izvući kompliment), stalno mu govori da ju on ne voli i svako malo plače na sitnice, a u najgoroj verziji – namjerno zatrudni 'kak bi ju konačno oženil' (ima toga još puno, al ovo bi trebalo pokriti glavninu) – pa se poslije čudi 'zašto ju je ostavil'
- ovisna je o: - kavama s frendicama, tračanju istih, pričanju o šminki i odjeći, šminkanju, parfemima, čokoladi, kiselom zelju, lakovima za nokte
- ne može prestati 'kokodakati' u muškom, ženskom ili nikakvom društvu
- kada nema dečka izlazi samo da bi ga našla, šminka se i oblači samo da bi ulovila frajera i stalno plače kako ju doma nema ko dočekati, zagrliti, poljubiti i ono treće
- kada ima dečka ne izlazi, a ne da ni njemu da izađe – ako je pak prisiljena izaći van to će obavezno biti sa njim i u toku cijele večeri ne će ga pustiti ni na pet minuta na miru, brojat će mu pića i zanovijetati 'ko ti je taj, previše psuje' ili 'ko ti je ta, ima ogromnu guzicu' (a cura je naravno prekrasna)
- voli romantične komedije, drame sa tužnim završecima, žalopojke tipa Celine Dion i, naravno, Ninu Badrić
- nosi štikle, dekolte, kilu laka za kosu i tri kile pudera, skupu torbicu i troši mjesečno 400Kn na frizerku koja je svaki puta unakazi
- kada se uda ili kada je u vezi, izgubi život; zaboravi na frendice, izlaske, šminku i dotjerivanje – u potpunosti se preda kućnom životu – kuha, pere, sprema i naravno zove muža/dragog pet put dnevno da joj ne bi slučajno promaklo 'di je, s kim je, što radi i kad će doći doma jer mu je spremila sarmu, pa da se ne o'ladi' – a onda nakon nekoliko (ili puno godina) kad ju muž ostavi zbog neke male neugledne rokerice (koja nit smrdi nit miriše) razbija glavu glupostima i ne može ga zaboraviti do kraja života jer se negdje duboko u sebi ne prestaje nadati da će joj se vratiti – i nikada joj ne će biti do kraja jasno zašto ju je ostavio (a ostavio ju je zbog KOKOŠJEG SINDROMA)
- mrzi punk, rock, metal i sve slično tome; na Hladno Pivo joj se povraća


VIRUS KOKOŠJEG SINDROMA POČEO PONOVO MUTIRATI

Ovo je današnje vrijeme jako kritično razdoblje za širenje virusa. Virus je, naime, počeo ponovo mutirati. Sada se već prenosi na muški rod. Otkrilo se da još uvijek nije dovoljno mutirao da zarazi baš svakog pripadnika muškog roda, ali na dobrom je putu da i u tome uspije. Za sada napada samo one muškarce koji imaju urođeno previše ženskih hormona, ali kako se virus, dokazano, upisuje u gentsku kartu, prenosi se i na potomke. I tako iz generacije u generaciju imamo sve više feminiziranih frajera, koji tvrde za sebe da su gay, pa oblače stvari dječjih veličina, pudraju se i strašno afektiraju. Sve ovo nije prirodna pojava, već su to simptomi opasne bolesti – KOKOŠJI SINDROM.

PARALENO RAZVIJENJE AUTOIMUNOG OBRAMBENOG SISTEMA MUŠKIH ORGANIZAMA – tzv. ANTISERUM «VUK»

Ljudski organizam poznat je kao neustrašivi borac. Kada prebolimo određene bolesti (npr. mononukleoza) organizam je jači za antitijela protiv te bolesti, što onemogućuje daljnju zarazu istom. Organizmi muškaraca, pokušavaju nadmudriti neprijatelja (kokošji sindrom). Otkrivši da napada organizme sa viškom ženskih hormona, počeli su raditi na antiserumu. Antiserum ima i svoje ime – VUK. Princip je jasan; organizam neoboljelog muškarca luči višak testosterona, na uštrp estrogena i progesterona. Muškarci koji u sebi nose antiserum, poznatiji su još i kao 'vukovi'.


Prepoznati ih možete po slijedećem:

- obrijane glave ili masna talijanka
- zlatna lančina oko vrata
- nabildano tijelo koje izgleda kao da će na njemu taj tren puknuti uska pederuša, koju nosi da bi naglasio svoju muskulaturu
- posjeduje između 30 i 70 šavova na glavi
- nema nosnu hrskavicu
- hoda kao da mu se između nogu ugodno smjestilo toplo govance (John Wayne style)
- ruke drži pola metra od ostatka tijela
- nepismen je
- za pasom mu 'utoka' (pištolj)
- obraća se ženskom rodu na antiserumski način: - Alllo lutko!
- ako ima ženu, ima i tri-četiri sponzor-koke sa strane
- ako ima ženu – tuče ju (ne u javnosti, pa je ovaj faktor prepoznavanja zanemariv)
- ili pije samo mineralnu (a doma kreše po anabolicima i kreatinu) ili se ubija u skupim buteljama vina za koje su mu rekli da je 'kao' dobro
- ne mlati se, nego vadi utoku i ubija
- vozi 'skupo auto' iz kojeg trešti CECA ili nešto drugo što on naziva zabavnom (ne znam što je to točno?!), a ne narodnom muzikom
- ako je u Zagrebu nalazi se najčešće na slijedećim lokacijama: - Ludnica (Vrapče), Kod Bosanca (Tkalča) i negdje u Travnom (ne smijemo zaboraviti spomenuti da uvijek postoji mogućnost da se nalazi u nekom od bezobrazno skupih restorana ili na bilokojem mjestu gdje se puštaju narodnjaci)


ZAKLJUČAK

Kako još uvijek nije pronađen lijek za ovu bolest, a niti antiserum se nije pokazao najboljim rješenjem, jedino što vam preostaje je da na temelju ovog teksta prepoznate zaražene i klonite ih se. Žene ovu bolest, kokošji sindrom, prenose putem međusobnog kokodakanja s istim ili suprotnim spolom. Dakle, klonite se žena, odnosno feminiziranih muškaraca, s tim simptomima i ostat ćete zdravi i nezaraženi. Isto tako poželjno je kloniti se i VUKOVA, jer je antiserum izmakao kontroli. U zadnje vrijeme vukovi su počeli napadati ljudske ženke zaražene kokošjim sindromom, vjerojatno iz dobrohotnih namjera. Sve više vukova ženi se ženama s kokošjim sindromom u nadi da će ih tako staviti u karantenu svog doma i spriječiti daljnju zarazu. No, problem je u tome da im receptori za razlikovanje zaraženih od nezaraženih žena još nisu dovoljno razvijeni, pa se tako svako malo zalomi da poneki vuk napadne i oženi zdravu i normalnu ženu. To prije svega nije dobro jer zaražene slobodno hodaju svijetom, a zdrave su prepuštane nepotrebnim antiserumskim tretmanima (vuk ih mlati, ponižava, omaložava i zaglupljuje, tjera ih da se kote i veže ih lancem oko vrata za kuhinju – lanac je dovoljno dug da ženka može prići na metar od televizora u dnevnoj sobi). Izlaganje zdrave žene anti serumskom tretmanu, može biti pogubno. Iz nepoznatih razloga, kod takvih se žena samoinicijativno počinje razvijati kokošji sindrom. Stoga, dok vučji receptori za prepoznavanje ne napreduju, čuvajte se i vukova.

- 18:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 05.10.2004.

BILA SI TAKO DIVNO DIJETE...

Što smo stariji to smo pokvareniji. Baš kako sve ima svoj rok trajanja (izuzevši transcendentalno, Boga i ostalo društvo), tako i čovjek. Kako se mlijeko polagano kvari, tako se što dulje živimo, kvarimo i mi. Staro, odnosno povareno mlijeko smrdi, pa tako i pokvaren čovjek. A katkada čujemo i onu poznatu da 'stari ljudi smrde na leš'. Pa nije ni čudo da tako često od svojih roditelja, bake, djeda ili tetke čujemo 'a bio/la si tako divno dijete'. Što bi bilo da mi njima kažemo 'da smrde jer su stari'? I ja osobno počinjem osjećati taj smrad pokvarenosti kod sebe. Nekako nikako ne mogu izbrisati iz glave sve batine i jezikove juhe koje sam dobivala kao dijete. Kad razmišljam o djetinjstvu nekako mi odzvanjaju riječi 'zločesta, bezobrazna, glupa ' više nego 'milo moje, dušice i bravo zlato'. Možda sam u krivu... Pa da vidimo mali rezime mojih postupaka u djetinjstvu...

Moja baka često voli reći da sam ja 'prefrigana jedna lukavica'. Najdraža priča moje bake dolazi iz treće godine mog života. Svi mi znamo da sa tri godine djeca prestaju biti umiljata dražesna stvorenja, čiji je vrhunac histerije plač. U trećoj godini djeca shvate da mogu biti bezobrazna i to bi se moglo nazvati početkom pretvaranja u ljudsko biće u pravom smislu te riječi, a to znači pokvareno, podlo, sumnjajuće i nikad zadovoljno biće. Sa tri godine dijete shvati da može reći NE. U toj istoj fazi dijete počinje primjećivati da zločesto ponašanje u odraslim ljudima izaziva burne reakcije, a to dijete jako veseli. Kao rezultat svega toga djeca počinju PLAZITI JEZIK i još mnoge divne stvari.

Kada sam ja bila u fazi beljenja, dobivala sam više ili manje skoro svaki put batine za 'nedolično' ponašanje. No, baka me nije nikad tukla, ona bi se samo zgrozila i to na takav smiješan način da ju je bilo gotovo neodoljivo prestati zajebavati. Ona je bila moja najdraža žrtva. I tako jednom isplazim ja jezik, a baka se presenati - 'Pa, ne smiješ to raditi, vjeverice! Nije pristojno plaziti jezik!' – na to joj ja mrtva hladna i ko iz topa odgovorim – 'Ma ne plazim ja, baka, jezik! Njemu je samo bilo vruće, pa sam ga pustila da se lufta!'. Moja baka se dan danas smije tome 'kak sam bila prefrigana'. No nije to jedina priča iz bakine i moje zajedničke povijesti. Baka je slijepa ko šišmiš i to u doslovnom smislu. Ima tako žestoki astigmatizam da npr. broj 4 vidi kao broj 1. Na oba je oka ujedno i kratkovidna i dalekovidna. Otprilike +5 i -7 na jednom, te +6 i -8.5 na drugom oku. Osim što ne vidi ima i drugih dobrih karakteristika. Strašno ju mogu iživcirati banalane stvari. U mojoj fazi od kojih pet godina, nju je prala strašna paranoja od muha. Stalno je šizila zbog muhetina koje su zujale po stanu i svaki put kad bi vidjela koju na zidu, hvatala se novina i pokušala je klepiti. No, najsmješnije je bilo to da bi, kako nije dobro vidjela, skoro svaki put promašila. Meni je to bilo strašno zabavno gledati, pa sam, kako bi si učinila život još zanimljivijim, posegnula za crnim flomasterom i počela crtati muhe po najrazličitijim mjestima u stanu. Baka je naravno nasjela, a ja sam ju pustila tjedan dana da lupa po istim mjestima na zidovima i šizi 'kak muha ne će past na pod'. Tek nakon tjedan dana (ili malo više, bila sam strašno bezobrazno derište) rekla sam baki što sam napravila, a ona je skoro krepala od smijeha.

Zgodna je priča iz te iste petogodišnje faze i anegdota s ribicama. Imali smo akvarij pun ribica. Ja sam osobno htjela mačku, al to tada nije dolazilo u obzir. Pa šta je tu je! Ribice su mi bile strašno dosadne. Samo su čitave dane plivale po tom akvariju i jedino što bi im donosilo uzbuđenje bila je hrana. Tada bi se malo usplahirile, pojele i opet nastavile svoj dosadni život. Sad sam ja zaključila da njima treba malo uzbuđenja, pa sam ih počela loviti po akvariju sa cjediljkom za čaj. Par komada sam bacila u wc i gledala ih kako skakuću dok ja puštam vodu. Jednu sam ribicu ugurala u usta gumene ribe s kojom sam se u pravilu igrala dok sam se kupala (do tada, poslije ne). Ostatak riba potamanila sam bacivši im u akvarij godišnju zalihu hrane. Nedugo potom, sve su se napuhale i pocrkavale, pa sam i njih jednu po jednu pobacala u wc, pjevušeći neku veselu pjesmicu. Za čitavo to vrijeme baka, koja je trebala paziti na mene, pržila je sardinice u kuhinji. Ja sam se pokupila u sobu i kao da se ništa nije dogodilo nastavila se igrati sa legićima. Kad je mama došla s posla, kao i uvijek prvo se uputila u kupaonicu oprati ruke. Nedugo zatim začuo se urlik. Mama je bijesno dotrčala do moje sobe i počela se izderavati da di su ribice i što sam im napravila. Ja sam samo nabacila svoju najnedužniju facu i rekla da nemam pojma, al da je baka danas pržila ribice. Čitava priča je završila dernjavom od koje su se tresli zidovi. Mama je ganjala baku po stanu i derala se na nju da je 'požderala ribice'. Eto kako sam ja divno dijete bila. Baka mi dan danas ne može oprostiti tu scenu s ribicama. Da ne spominjem smrad koji se počeo širiti iz gumene igračke nakon par tjedana, a nitko nije mogao otkriti izvor smrada. Nakon skoro mjesec dana mama je dohvatila gumenu ribetinu i iščuđivala se kako igračka u obliku ribe može smrditi na ribu. Igračka je završila u smeću, ni kriva ni dužna, a misterij smrada se razriješio nakon kojih deset godina, kad sam, kroz suze od smijeha, ispričala mami što se zapravo dogodilo.

Bila sam baš uzorno i dobro djetešce.

- 23:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2004.

ODA ŽALOSTI NAŠIM POLITIČARIMA


(Kad se u Hrvatskoj nešto dijeli, Hrvati to shvate ozbiljno...)


E Doktore,
Da, Doktore,
Žalosna ti majka!
Šta učini od države,
Sjeba je do kraja...


(preuzeto bez dozvole autora iz Vucine pjesme, svaka mu dala, Vuco je zakon)
(OBJAŠNJENJE ZA NEUKE: - pjesma se odnosi na DR.Franju Tuđmana)

Sva ta naša jadikovanja oko toga da se nema novaca, da se nema s čim živjeti. Pa mislim stvarno, ljudi, što bi vi više? Nije do nas da imamo, već 'treba da imaju' oni koji za državu skrbe – naši političari. A jadni naši političari na ovako siromašnu tlu. Nema se više šta za krasti! Tome smo svemu mi krivi. Da, mi Hrvati u punom svojem svijetlu. Nismo im zaradili dovoljno. Nismo ispunili svoju građansku dužnost i zakrpali rupu koju je izgrizla bivša vlada. Jadan se SDP nije imao na čemu nakrasti, pa je vratio žezlo nazad u ruke HDZ-u. A sada HDZ jadan glođe kosti. Sve zbog nas nemarnih Hrvata. I nema sad tu hoću-ne ću, krasti se mora od bilokuda. Pa eto nam sada dugova prema van. Je, pa mora vlada od nečeg živjeti. Ko će plaćati čistača bazena? Ko će plaćati domjenke (oko 100 000Kn u prosjeku) naše vlade, pa vlada mora nešto i jesti! A ne može se ona zasititi od ćevapa kod Rubelja, to trebaju biti ćevapi i Majetić cateringa.

Zanimljiva je anegdota iz mojih ne-tako-davno-proživljenih gimnazijskih dana. Pjevala sam u zboru Klasične gimnazije i kad eto ti prave prilike. Nastup u starogradskoj vjećnici. I tako mi cure stojimo, čekamo da političar završi svoj dosadni govor, pa zapjevamo. Pa opet čekamo da neki drugi političar završi svoj (ne)pismeni govor, da bi opet zapjevale i tako redom tri sata. Po završetku tog, što god to bilo, pozove nas profesorica glazbene umjetnosti da nam veli da smo i mi poželjne na domjenku. Objasni nam da se domjenak održava dolje negdje i da slobodno odemo. I tako se mi cure s noge na nogu uputimo prema silaznim stepenicama. A kad tamo STAMPEDO! Svi ti naši divni i dragi političari nahrupili na stepenice kao da se radi o općoj opasnosti! Trče jedan preko drugog, guraju se laktovima uz umjetni smiješak i tepejuću ispriku, gaze jedan po drugome. U dobrom mi je sjećanju ostala jedna naša (ne ću izazivati nevolje i reći ime) poznata političarka, koja me svom snagom primila za ruku i odgurnula nazad. Nakon toga je stala na nečiju nogu i nadalje lupila jednog (ponovno ne ću imenovati, ali poznatog) političara laktom u glavu. Kad je došla do stepeništa, u toj svojoj silnoj žurbi ka pladnjevima s hranom, spotaknula se o stepenicu i pala koliko je duga i široka. Slomila je štiklu, ali to ju nije spriječilo da se ustane i nastavi utrku. Dapače, osvrnula se i kao da se na njezinom licu moglo očitati stanovito veselje jer je zahvaljujući padu postigla dobranu prednost (7-8 stepenica) naspram ostalih. Mi smo pričekale da se gužva prorijedi i tek tada sišle u halu sa pladnjevima. Dakle, to je bio zanimljiv prizor! Naši jadni političari, gladni i prenemogli trpali su na tanjure od svega po puuuno, da im ne bi kojim slučajem što promaklo. Jadan je političar, spremio nešto prvo u salvetu, a onda u džep svog sakoa. Da se ima i doma što pregristi. Kada smo mi došle na red na pladnjevima je jedva što ostalo.

Tako vam je to, dragi moji Hrvati, s našim političarima. Oni su jadni gladni i siromašni. Nemaju što za jesti. Naivni Zagrepčani misle da je ono što se o podne čuje nekakav top! Ma nije to top ljudi, to vam je kruljenje želuca naših jadnih političara, koji više nisu znali što napraviti, pušten na megafon s Griča. I sada kad sve to znate, mogli bi se zapitati slijedeći put kada se požalite da nemate novaca. Nemaju ni naši političari, pa se ne žale, nego kradu! Učinite i vi nešto po tom pitanju! Kradite i vi, pa će vam biti bolje.

- 02:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 01.10.2004.

ODLIJEV MOZGOVA




HRVATSKA BI U ''EVROPU''! Je, je kad jarcu mjesto rogova narastu
dve boce pive...


Hej nek se ori, ori,
Hej nek se zna!
Hrvatska bi v Evropu,
Al nekak joj se neda...



Kad god uključiš televizor, najčešće naiđeš na jednu od onih divnih INFORMATIVNIH EMISIJA kojih, fala Bogu, ima kolko ti srce oće; o politici, pa o politici, onda o politici, pa o, ne biste vjerovali, ali opet politici... Naravno, ako imaš barem malo sreće, dogodi ti se da svaki treći put naiđeš i na neku emisiju o kršćanstvu u kojoj se priča o tome kako treba zabraniti abortus zakonom, jer Bog je stvorio tu djecu i to su Božja janjad... Al crkvu tu ne zanima kako će djevojka, djevojčica od 15 ili 17 godina i od čega nahraniti svoje janje. A kad smo već kod Boga, taj voli budale i pijance, to su mu omiljena janjad, pa ako pripadate u tu skupinu možda uspijete naići i na neku seriju ili čak, da ne povjeruješ, film... No, HRT se dobrano potrudio da čak ni omiljena janjad ne može imati baš takvu sreću da ih zapadne nešto zbilja kvalitetno. HRT ima jedan čitav odjel koji se bavi time da se to ne bi dogodilo. Naime, taj odjel prati gledanost pojedinih emisija, serija i filmova. Kada uoče da nešto od toga ima zaista dobru gledanost, tu vijest po hitnom postupku šalju svom bogu, u ovom slučaju bog ima i svoje ime (glavni odgovorni urednik) i nije nezamjenjiv i jedinstven kao onaj kojeg smo maloprije spomenuli. Dakle takva vijest dolazi u žutoj (ili crvenoj, ovisno o hitnosti slučaja) koverti sa natpisom TOP SECRET, jer tko je u Hrvatskoj čuo za internet. Bog odmah otvara omotnicu, nakon što je izčačkao komadić ćevapa iz rupe u zubu i šalje brzo drugu kovertu (plave boje s natpisom ''zabranjen ulaz nezaposlenima'') po istom delivery boy-u u drugi odjel, čije ime nije tolko bitno. Drugi odjel nakon što je ili nije pročitao poruku, šalje vijest dalje u zelenoj koverti (po istom delivery boy-u). I tako to ide od odjela do odjela, po istom delivery boy-u, sve dok ne završi u posljednjem odjelu broj sedamdeset tisuća petstodevedeset i devet be. Tako to ide u Hrvatskoj s birokracijom, zašto bi bilo jednostavno kada može biti komplicirano.


Produkt cijele ove priče i trke po odjelima je to da se kultna serija tipa ''Star Trek-a'' (Zvijezdane staze) stavi u termin kada je nitko osim nezaposlenih, domaćica i umirovljenika ne će moći gledati; svaki dan oko pet sati popodne, te repriza svih tjednih epizoda u ponedjeljak od jedan ujutro na dalje. He-he, zašto bi normalni ljudi gledali ''Star Trek'', to ih samo veseli, a cilj HRT-a nije zadovoljiti Hrvate, nego učiniti ih još više Hrvatima, znači još jadnijima i nezadovoljnijima. Kada HRT zaključi da je nešto jednostavno pre-pre-pre-dobro i da to jednostavno previše Hrvata prati, a još je k tome i smiješno, onda poduzima drastične mjere pod nazivom ''sad me vidiš, sad me ne vidiš''. Takav smo slučaj imali s ''Prijateljima'' (Friends). ''Prijatelji'' su humoristična serija. Jedan od osnovnih zakona srednjeg vijeka je iskorijenje humora i smijeha uopće, a HRT se uvijek strogo držao suvremenih zakona. Prvo su bili na prvom programu u 18.55, pa pošto su bili pre-gledani, prebacili su ih drugi dan na drugi program u 17.45, treći dan, tu se HRT pokazao pametnijim od neprijatelja jer je naslutio da su neki skužili da je serija prebačena na drugi program, pa su ''Prijatelje'' jednostavno prebacili na treći program (dok ga još nije naslijedio RTL) u 18.00. I tako su ''Prijatelji'' iz dana u dan bili u drugom terminu i nikada dva dana za redom na istom programu, sve dok HRT nije zaključio da je gledanost pala za 90 posto. Tada je HRT zaključio da je dovoljno samo jednom, dvaput tjedno jednostavno ne prikazati ih uopće, pod izlikom ''repriza tenisa'' ili ''najbolji gol tjedna''... A delivery boy-u su se raspale tenisice, pa od svoje mjesečne crkavice od kojih 1500Kn mora kupiti nove. Plus (to se zove božićnica) dobio je kurje oči pa nemre ni stat na noge i ekstra bonus, koji se može dobiti jedino ako su zadovoljena prethodna dva uvjeta-otkaz. HRT će uvijek lako naći nekog pravog Hrvata, jadnog i iscrpljenog od nezaposlenosti i siromaštva, koji će rado uzeti njegov posao.


Sudeći po HRT-u, odnosno opsežnosti i brojnosti političkih emisija koje prikazuje, moglo bi se reći da su Hrvati, što se politike tiče, vrlo osviješten narod. Dapače, mogli bismo čak reći da su svi Hrvati vrsni političari. Budući je politika tako rasprostranjena i razvijena disciplina u Hrvatskoj i s obzirom na to da se svi Hrvati toliko razumiju u politiku, možemo zaključiti da je vrlo teško pronaći nekolicinu onih najboljih i najvrsnijih koji će vladati državom. Ovdje su se Hrvati iznova pokazali vrlo inteligentnom i razvijenom nacijom, širokih pogleda na budućnost i razvitak. Naime, razvili su jedan divan i nadasve nepogrešiv sustav odabira političara nazvan po svojim korijenima ''plava krv'' (u žargonu prihvaćeniji kao ''generalov sin''). Taj je termin poznat još iz davnina, a u nekim je zemljama još uvijek prisutan u svom izvornom obliku-kraljevske obitelji. Princip po kojem taj sistem funkcionira vrlo je jednostavan. U žilama kraljeva i kraljica, kao i njihovih predaka i potomaka, nije tekla ista crvena boja krvi kao u običnih ljudi, već plava. Po tom su se kriteriju birali žene i muževi budućih kraljeva i kraljica, odnosno princeza i prinčeva. U obzir su dolazili samo kandidati iz drugih kraljevskih i/ili plemićkih obitelji. One kraljevske loze koje su držale do neizmjerne čistoće svoje krvi, inzistirale su na tome da se ne miješaju s nikim osim sa svojom vlastitom lozom. Kao produkt toga nastali su pravi i čisti predstavnici kraljevskih loza (hendikepirani, mongoloidni, slijepi, gluhi, nijemi, debilni i zaostali). Francuzi su po tom pitanju bili najnapredniji. Seks s bratom, tj. sestrom bio je više nego poželjan za zdraviji nastavak loze. Tu možemo nadodati i još jednu vrlo bitnu karakteristiku Francuza, po kojoj im se možemo samo diviti koliko su oni tada već bili napredniji od nas danas. U Francuskoj se gospoda kraljevi i grofovi, nisu prali. Dapače, po tome se i moglo vidjeti koliko je netko plemenit. Luis XIV. je poznat po tome da se nikada nije oprao, već samo pudrao i parfemirao (otuda i ta divna francuska tradicija proizvodnje najboljih parfema) čitav život. Seljaci, primitivci, su se naprotiv čak i kupali. Ovdje možemo povuči paralelu s primitivnim Rimljanima koji su sa svojim akvaduktima (njihov princip vodovoda) i termama (javna kupališta) bili stvarno jedan zaostao narod. Stari Grci, iako starija kultura od Rimljana, bili su napredniji u tom smislu. Svima su nam poznate slavne strugalice za blato koje danas možemo vidjeti u muzejima. Strugalice su bile najpopularnije u vrijeme brojnih igara koje su Grci održavali, a služile su natjecateljima da si nakon natjecanja sastružu prljavštinu s tijela - vrlo napredno (iako im je more bilo nadohvat ruke, oni su se strugali). Nadalje, Francuzi nisu imali potrebe za zahodima. Sve je bilo mnogo jednostavnije nego danas, a neki kažu da svijet ide naprijed. Nužda se obavljala u bilo kojem kutu sobe, neovisno o veličini nužde (velike ili mala). Na to nas sve i dan danas podsjeća divan miomiris koji prožima čitav Versailles. Kad smo kod miomirisa, niti ovdje ne možemo reći da Hrvati zaostaju jer svatko tko ima tu čast koristiti se javnim prijevozom, može posvjedočiti da su Hrvati vrlo napredni po tom pitanju. Jedino što treba je raširiti širom nozdrve i duboko udahnuti, a smrad nepranja, znoja, dreka i gnoja ispunit će mu pluća.


Vratimo se na Hrvatsku i njezin sistem ''plava krv''. S obzirom na to da se većina predstavnika kraljevskih loza već davno izmiješala sa običnim ljudima, nestala je i posljednja kap prave plave krvi. Ali u Hrvatskoj se jako dobro zna tko pripada višem sloju, a tko nižem. Za to postoji drugi jako razvijen sustav ''metar'' kojim se mjeri dubina džepa. Dubina džepa ovisi o tome koliko se 'ko ''nakrao'', pardon nisam valjda rekla nakrao, jesam, uh... ispričavam se, mislila sam nešto sasvim drugo, koliko je tko ''pomogao ovoj državi'', za vrijeme rata. I sada, ''plava krv'' funkcionira tako da samo oni s najdubljim džepovima smiju vladati državom, njih naslijeđuju samo i isključivo njihovi potomci, zatim prijatelji, pa prijatelji potomaka, prijatelji prijatelja, prijatelji prijatelja potomaka i oni čija se dubina džepa u vrlo kratkom roku produbila na najilegalniji način. Pridodani članak sistema ''plava krv'' jasno upućuje i na to da se svakoj dobroj duši koja napravi nešto značajno i dobrohotno za državu Hrvatsku pruža prilika da sudjeluje u vladi. Kako bi se pojasnila stvar navedeni su i konkretni primjeri:-''Tko pokloni većeg janjca/odojka, tko da više vina, tko poliže više guzica... bla-bla-bla... nekom na visokom položaju u vladi... bla-bla-bla... taj će dospijeti dalje u politici''. Kako bi se vidjela svestranost ovog sistema, moram naglasiti i to da se on ne primjenjuje samo u politici, već i (dati ću samo kao primjere) i na Akademiji Dramskih Umjetnosti i Likovnoj Akademiji.


Postoje mnogi pripadnici niže klase (čitaj plitkog džepa) koji bi voljeli postati glumci/glumice, ali osim ako im mama ili tata nisu glumci, režiseri ili nešto slično (opet je najbolje da je tata ili mama u saboru) i to velikog utjecaja, to nikada ne će postati. Gledajte, nije bitno je li netko ima ili nema talenta, bitno je tko su mu mama i tata i koliko su utjecajni. Neki jadničci nikako da to shvate, pa uporno odlaze na prijemni i ubijaju sami sebe još više u pojam. I onda se Hrvati usude žaliti kako nam je kazalište katastrofalno... Usude se pitati tko plaća da se rade takvi ubojito glupi i dosadni filmovi i serije... Usude samo i pomisliti na to da naši glumci nemaju pojma o glumi... Ma, ljudi nije stvar u tome jel znaš il ne znaš glumit, bitno je čiji si ti!!! I ma koliko puta vi to objasnili Hrvatima, oni se opet pitaju: - Kakva je to gluma? Zar ne bi gluma trebala ostaviti barem iole uvjerljiv dojam na publiku? Pa, što je ovo? Zar da ja plaćam da mi se netko krevelji i prenavlja po pozornici, iskrivljavajući hrvatski jezik do bola? Pa, tko tako govori u Hrvatskoj? Čak ni mala djeca. Hrvati se pitaju i pitaju i sve manje idu u kazališta. Sve češće kolutajući očima mijenjaju programe kada vide samo najavu za neku novu hrvatsku sapunicu. Al to vam Hrvati nije dobro. Ne treba tako. Predstave možda ne valjaju ni pišljivog boba, al ih treba gledat. Treba sjedit u tom stolcu za koji si platio 30 kn ili više i trpit... trpit... trpit.... sve do kraja. A poslije, ne žalit se na hemeroide koje si zaradio ukočen u stolcu, jer za njih si i platio, već treba reći kako je predstava bila divna, kako su glumci fantastični... I na kraju popljuvati Vanju Dracha, Ljuštinu, Guberinu i Kvrgića jer su oni grozni. Oni su iz onog doba kada su na Akademiju primali bilo koga tko ima talenta. Takvu su gamad skupljali po svuda... Po birtijama, plesnjacima, Dubrovačkim ljetnim igrama, na cesti, na plaži, u školi... Bez ikakvog sistema, samo pod uvjetom da imaju talenta - pih! Treba položit nade u nove nade hrvatskog glumišta, one koji imaju mamu i tatu od važnosti!


Neki zlobnici vole reći da se to zove ''veza'', da su ti ljudi upali na Akademiju prek' veze, ali to nije to, ljudi, dajte se jednostavno pomirite s tim da su oni bolji od vas jer je to sustav ''metar'' izmjerio. Nema tu hoću-ne ću, sustav je sustav i ne moš' kontra njega. Iako znam da Hrvati imaju namjeru otkasati u EU, moram ipak dati orden časti pokojnoj SFRJ koja nas je naučila ovim divnim metodama. Da nije bilo SFRJ ne bi bilo ni sistema, a to pak ne bi bilo dobro... onda bi svaki tutlek koji ima talenta bio glumac/glumica, slikar/slikarica, neki x/ neka x... Bolje nam je ovako. Ovako znamo, čim postanemo svjesni sami sebe i u stanju smo izmjeriti dubinu džepova svojih roditelja, tko iliti što ćemo biti u životu. Ako smo iz plitkodžepe familije, a baš moramo studirati, studirat ćemo ono što nas nimalo ne zanima i raditi isti takav dosadan posao. Jedino ako imamo spretne prstiće i ukrademo ponešto (ali puno), možda stvorimo šansu za naše potomke da studiraju i rade ono što žele. S druge strane, uvijek možemo pobjeći van iz Hrvatske, al tko bi išao odavde, kad nam je tu tako divno i imamo sustav. A ako smo Dubokodžepići, znamo da samo trebamo povući mamu ili tatu za rukav i reći ''ja se hoću baviti tim i tim'' i viola! ''Evo ti sine budi što hoćeš, sve će ti tatica srediti...''


- 23:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2005  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Crni humor još crnije svakidašnjice. Ovo je mjesto gdje se mogu ispucat!

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se