09

ponedjeljak

srpanj

2018

Jedno jutro probudih se kao zrcalo

Ako želiš privući nečiju pozornost pričati ćeš o obitelji, jer s godinama te egocentričnost koju gorljivo, ali neuspješno opovrgavaš, uvjerila da je tvoja priča teška, možda najteža, u najmanju ruku - vrijedna slušanja.
No, odmakneš li se malo, pokušaš li se igrati uloga, ne onako perverzno, kako ti prvo pada na pamet, ne glumeći osobu kakva nikad ne bi mogla biti, nego da budeš predmet, recimo prometno zrcalo na križanju dvije ceste na kojoj se prerijetko susretnu dva automobila, pa ti, kao takav, zapravo možda nisi ni potreban. Ipak, sada kada si zrcalo i vidiš oba puta, možda čak i više njih, dopustiš li si trenutak lucidne objektivnosti, shvatiti ćeš da ni jedna obitelj nema sretnu priču. Hoćeš li moći živjeti sa spoznajom da nisi nimalo poseban? Ili ćeš pronaći vlastitu priču, onu koja će na kraju biti priča tvog života?

. . .

Usnula sam san, olako bih ga okarakterizirala kao noćnu moru, ali probudila sam se uznemirujuće mirna. Jedina anomalija bila je jastuk koji sam snažno držala u zagrljaju. Ne bi to bilo ništa neobično da posljednji prizor moje nemirne REM faze nije bila živopisna slika osobe koju, sada shvaćam, godinama neuspješno pokušavam isključiti iz života.
Mislila sam da sam zajebala vlastitu podsvijest, no sada shvaćam da je ona sjebala mene.

Ne bih pisala o toj osobi, osobu koju sam sanjala, uistinu nije vrijedna slova.
Pisala bih o osobi koju sam, baš poput ove isključila, naivno misleći da sam ju izbrisala, a nekako mi se uvijek prikrade u misli. Ne sanjam ga, iako sam nebrojeno puta molila nebesa da mi ga pošalje u san.
Jesmo li donijeli ispravne odluke? Više on, nego ja, jer i godinama nakon ne mogu se oteti dojmu da nisam imala izbora.
Tješim li se?
Jesmo li ipak donijeli pogrešnu odluku koja nas je pak dovela na pravi put? Možemo li to uopće znati, sada kada nemamo uvid u alternativu?
Svaki put kada pokušam pisati o njemu osjećam se poput svih onih impresionističkih umjetnika koji su neuspješno pokušali kistom zabilježiti kišu na platnu.

Da mi je biti Monet kada pišem o tebi!

Ali, moram vam reći, on nije kiša, ni sunce, ni vjetar mog života; on je magla mog skromnog postojanja, bez drame koju donose gromovi i vjetrovi; on je tih, opipljiv onima koji su ga svjesni, onima koji budno prate svoju cestu, možda samo meni onakak kakav uistinu jest - gotovo apstraktan, nestalan, nesvjesan svoje težine, baš poput magle na nestvarno ravnoj dulibi.

Koliko žudim za tom težinom koju donosiš!

Za njime nema duge, on ne ostavlja zadovoljštinu, niti sreću.
Ostaje samo vlažna studen usred ljeta, kao podsjetnik oblaka magle koji možda nikad nije ni postojao.


Oznake: REM

10

subota

veljača

2018

Prepuštena, nikad napuštena

Toliko priča može ispričati, a ona je svojevoljno izabrala polako nestajati u tišini, tvrdoglavo skrivajući sve tajne koje je proživjela i spretno ih skrila od znatiželjnih očiju i ušiju.
Prepuštena vremenu i ljudskom nemaru,
a nestvarno mirna
jer zna - ne treba ona čovjeka ako čovjek ne treba nju.
Čovjek ne zna da je i ona, baš poput njega,
nastala iz želje, potrebe i ljubavi.
U jednom otkucaju srca.
Čovjek ju gleda,
promatra ju u oazi vlastitog neznanja kako propada
i žali ju,
neznalica,
ne shvaćajući da će ona tamo postojati još dugo nakon njega.
Ponosno, u tišini.
Sve što čovjek nikad nije mogao.
Više ne služeći svrsi kojoj je namjenjena, sada krasi krajolik samo za rijetke prolaznike koji će zastati i zapitati se:
"Što bi mi sve ispričala kada bi mogla?"

Oznake: Hešteg što je to

02

petak

veljača

2018

Tko je dirao Pipi?

Ako naučite da u životu samo vi birate ljude koji vas okružuju, ako shvatite da ne morate provoditi vrijeme s nikim koga niste sami odabrali, onda znate da se ne morate pojaviti na obiteljskim okupljnjima ako to ne želite. K vragu, ne morate pozvati xxx ljudi u svatove "jer će se susjedina strina uvrijediti", ništa ne morate!
Ne možete činiti dobro sebi i drugima ako niste ugodili sebi. A ako nikome ne činite dobro, koja je vaša svrha na ovoj planeti? Ne postajete šunka niti sir, da uveseljavate ljude. Dakle, mora biti nešto više.
Kada to shvatite, biti će vam lakše ne kriviti druge ljude za sve nedaće koje vas stignu, to vas ispunjava samo mržnjom i zavisti koja šteti upravo vama.
Svatko je imao svoje razloge, koliko god se oni nama činili besmisleni, okrutni ili uvrnuti; njima su to bili razlozi.
Na nama je odgovornost da okrenemo situaciju u svoju korist jer tada učimo, sazrijevamo i idemo dalje pametniji.
Bla, sra..
Ergo, moj susjed nije kriv što suši šunkicu meni pod nosom, ali moja je odgovornost ne skakati preko zida i istu ukras(i)ti, nego izvući kulenovu seku iz zamrzivača i ovčji sir sa zemunske pijace i ugoditi sebi, ne kriviti susjeda što mi se otvori apetit svaki put kad provjetravam kuću.
(Što je začarani krug, jer svatko tko voli svježi ovčji sir zna zašto se zrači kuća ¨¨J)

#PatnjeGladnogWerthera

Oznake: Krivnja vs. Odgovornost

29

petak

prosinac

2017

Božićna tema nerotkinja, prerotkinja i onih koje su zaboravile kako se to uopće radi

Kako, [*onaj šekspirovski ton + pogled uprt u nebesa*], ali KAAAAKOO nekom padne na pamet pitati drugu osobu kada planira imati djecu (ne "planira li", nego "KADA")?
Ovo nije retoričko pitanje. Uistinu me zanima.
Drugo pitanje:
Zašto se ispitivači nađu uvrijeđenima kada im umjesto željenog odgovora kažeš kako bi se trebali sramiti što toliko zadiru u nečiju privatnost i intimnost?
Koji odgovor očekuju?

Ako uguglate "orgazam", na wiki će vam ispasti da žena isti može doživjeti za 2 minute. Ovo nije off topic, intimno je, baš kao i pitanje s početka, pa molim licemjerna njuškala da se ne zgrožavaju.
Dakle, dvije minute.
Ženski orgazam za dvije minute.
Lega, ni sama si ga ne mogu priuštiti u tom vremenu! Dvije minute mu treba da skuži gdje nam se klitoris nalazi. I to je samo ako smo imale sreće.
Poštedite me hvalospjeva kako je baš vama pošlo za rukom to učiniti jer imamo samo dvije opcije - dugo ste skupa i ona je pročitala dobru knjigu/pogledala dooobar film; ili ste se tek upoznali i ne želi vas odmah zbedirati.
Da, žene su krive. Uvijek smo. Ja sam bila kriva jer sam ga usmjeravala, ova druga je bila kriva jer nije nikad ništa prigovorila. Naravno. Sigurno nije ego u pitanju.
Neću vam opisivati što se desi u dvije minute, čak ću zanemariti činjenicu da frajerima treba duže da skinu ženi grudnjak, ali.. Stodvadeset sekundi. Sa.. Što.. Pola sata predigre?
Je li nekome neugodno? Pišem li o nečemu što vas ne zanima? Nije li valjda preintimno? Ispričavam se, ali.. Tako se djeca prave, e!

Poznajem nekoliko parova koji pokušavaju dobiti dijete već godinama, neki od njih i desetljeće. Pita li se itko kako se ti ljudi osjećaju kada im netko ispuca "Pa dobro, što čekate? Sat otkucava!"?
S druge strane; one mračnije, što bi moja majka rekla..
Je li ikada ikome palo na pamet da reprodukcija nije vrhunac življenja? Znate li da postoji i život bez VLASTITE djece? Možete li vjerovati da je nekome izbor ne imati djecu? Prihvaćate li činjenicu da su takvi ljudi vrlo vjerojatno manje sebični nego vi, koji ih takvima prozivate?
Ne, ne želimo da nam netko u starosti mijenja pelene i
ne, ne bojimo se samoće u starosti. Vjerovali ili ne, naši su životi bogati; družimo se, pomažemo onima kojima je potrebno jer imamo vremena pogledati nekoga osim sebe i djece.
To smo svi mi koji vam čuvaju djecu kada poželite - citiram - disati i živjeti. To smo svi mi koji uplaćujemo na 060 brojeve i zaštićene račune za sve one koji su imali manje sreće. To smo svi mi koji odvajamo ambalažu i tjeraju vas na isto jer želimo bolje sutra za sve. Svi mi koji se trudimo mijenjati sutra za upravo vašu djecu zato što vi ne stignete zbog 10satnog radnog vremena jer "mali želi timbrlendke".
Kriste. Naučite djecu da ih okružuju vršnjaci koji nemaju što jesti.
Naučite sebe.
I pobogu, ne pitajte nas kada ćemo imati dijete, ne pitamo ni mi vas kad ste zadnji put svršili s partnerom.
Možda ne postoji život nakon smrti, ali ovaj bez vlastite djece je uistinu fantastičan.

Hemingway je rekao da pije kako bi mu se ljudi činili zanimljivijima. Pitam se što bi morao sve popiti i progutati da je bio žena.

Oznake: Pms mudrosti iz kućne radinosti

24

petak

studeni

2017

Black friday

Malo tko ne zna da je danas "black friday", ali koliko vas zna da je sutra Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama?

U Hrvatskoj je prošle godine ubijeno 20 žena, najviše u zadnjih sedam godina. Njih 18 ubile su njima bliske osobe ili partneri. Statistike govore da se u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavlja jedna žena. Podatci su samo djelomično točni i zapravo umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana, a nasilnici su osobe svih profesija i socijalnih struktura. Brojke govore i da svaka treća žena trpi neki oblik nasilja.
SVAKA TREĆA ŽENA.
Mislite da je nerealno, jer što sa svim onim školovanim i uspješnim ženama kojih je sve više i više? Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e. malo je pojasnila:
"Postoje situacije u kojima žena kroz odgoj, premda ima i visoku stručnu spremu, nikada nije dobila poruku da je vrijedna i da treba inzistirati na tome da je se poštuje i da ima nekakvo samopoštovanje, i onda bez obzira na financijsku situaciju neke žene ostaju u nasilju jer naprosto ne mogu zamisliti da same idu kroz život”.

Istanbulska konvencija jasno potvrđuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije.
Ovaj dokument donosi najdetaljniji pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji. Ona obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju im pravno i psihološko savjetovanje, da se ubrzaju otvaranja skloništa za žene i djecu te im se omogući financijska pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje.
Uz ove brojke i činjenicu da Istanbulska Konvencija, koja je potpisana jos 2013., JOŠ UVIJEK nije ratificirana (hint: Markićka i ostala desna ekipa ženomrzaca), možemo reći da je nama svaki petak crn. Ma što petak - godina!

Oznake: #muskarcikojimrzezene #zenekojemrzezene

23

petak

lipanj

2017

Izgubljeni most uspomena

Ne sjećam se točno kada su moje šetnje i vožnje biciklom počele završavati na starom i oronulom željezničkom mostu, ali znam da sam često sjedila na njemu, pustivši noge da mi vise u zraku, baš kao mnoga moja pitanja na koja nikad nisam dobila odgovor.
Sjedila sam i promatrala ljude. Oduvijek sam to voljela. I danas to činim.
Pitala se kamo su se zaputili, što nose u koferu, kada će shvatiti da su zaboravili nešto bitno i hoće li biti tužni radi toga. Ostavljaju li nekog dragog iza sebe i odlaze li u nepoznato..
Sjećam se kako mi je san bio kupiti kartu u jednom smjeru. Sjećam se da nisam shvaćala poantu povratne. Još kao maloj mama mi je objasnila da povratna karta znači da se vraćamo odakle smo došli i to, pazi ovo - u određenom roku. Užas.
"Ali kako znaš da ćeš se vratiti? Kako znaš da nećeš poželjeti ostati? Malo duže ili zauvijek. Kako znaš?"
"Odrasli to jednostavno znaju." rekla je mirno tražeći kupe i mjesta. Meni su svi bili isti, nisam shvaćala zašto tražimo baš ta dva određena broja.
"A kada znaš da si odrasla?" pitala sam gledajući ju iskosa.
Uvijek sam to radila. Mislila sam da moja pitanja zvuče pametnije ako se postavim tako.
Nisam dobila odgovor na to. Ne sjećam se, ali vjerujem da je utihnula izgubivši se u vlastitim mislima.
Kamo je sve željela otići, a nikad nije? Koliko je puta kupila povratnu umjesto karte u jednom smjeru.
Zbog mene. Zbog nas.

[Je li to razlog zašto nemam djecu? Bojim li se da ću poželjeti nestati, a neću moći?]

S vremenom sam prestala odlaziti na željeznički most. Godinama nakon toga srušili su stari i sagradili novi. Osjećala sam se izdanom, kao da su srušili moja sjećanja i moje snove zajedno s njime, te ih zamijenili s nekim novim, daleko modernijim. Sjećam se kako su ga svi dočekali s oduševljenjem. Pa kako i ne bi, bio je sigurniji i brži, imao je lift, time omogućivši prelazak i onima manje pokretnima, što dotad nije bio slučaj. (Trule daske ozbiljno su ugrožavale prelazak svima, govorio mi je tata.)
Cijenila sam to, naravno, ali sam ih u tišini sobe grdila što nisu novi sagradili pored starog. Ne mogu li poštivati uspomene?

Paljenje zadnjih svjetala na automobilu ispred vraća me u sadašnjost. Vidim rampu kako se polako diže. Pogledam u lijevo i uhvatim svoj odraz u staklu. Isti onaj znatiželjni pogled kao i prije 20 i kusur godina.
Uzorno držim odstojanje između vozila i uz dramatičnu škripu guma nepropisno se okrećem polukružno. Smijem se glasno. Oduvijek sam to željela, ali sam se bojala da neću imati dovoljno mjesta za okret.
Zanimljivo je to.. Nikad se nisam plašila kazne, ukora ili osuđujućih pogleda, bojala sam se neuspjeha i nisam nikad ni probala.
A sada mi je uspjelo iz prve!

Idem po svoju prvu kartu u jednom smjeru.
Ne vozim brzo, ne žuri mi se.
Stajem na busnoj stanici kako bih si smotala cigaretu. Spuštam prozore i gasim glazbu. Zvuk grada i kose koja mi šušti škakljajući me po nasmijanom licu bolji je od bilo koje pjesme.
I znam.. To će biti zvuk koji će me uvijek vraćati u taj trenutak i zbog toga će živjeti vječno.

Pogrešno. Neće. Ovaj koji slijedi pamtiti ću.

Zasljepljujuće svjetlo s moje lijeve strane, škripa kočnica i zaglušujući prasak za koji se kasnije ispostavio da je bio zvuk gužvanja lima. I onaj najgori - tišina.
Ima li što gore od tišine?
Ima.
Panična vriska i krckanje stakla pod mnogobrojnim stopalima. Sirene.

Zašto se ne stišaju i ne puste me da spavam?

Oznake: zvuk

03

četvrtak

studeni

2016

EXPIRED

"Treba li ti to?" pitala sam ju.
Tišina. Čujem kako ispuhuje dim cigarete i iako nas dijeli preko tisuću kilometara, ja joj vidim izraz lica. Osjećam njezinu tugu.
"Znaš ono kad si ujutro napraviš kavu, otvoriš frižider i vidiš da imaš mlijeka na dnu boce. Dovoljno je za tu šalicu kave, ali znaš da je mlijeku istekao rok trajanja. Potegneš iz boce i potvrdiš sumnje, ali svejedno usipaš to mlijeko u kavu nadajući se kako će okus iste pobiti kiselkast okus mlijeka."
"Znam." kažem sipajući si još jednu čašu vina.
"I bude okej ta kava. Predvečer to mlijeko ne bi bilo više pitko, pa ni u kavi, ali sada ujutro je dobro. Dobro je jer nemaš drugo" kaže i utihne, povuče još jedan dim cigarete i prošapće:
"On je moje ukiseljeno mlijeko."
"Kava od koje ćeš za sat vremena imati proljev nije dobra kava. Nakratko će ti utažiti potrebu za tim jutarnjim ritualom, ali ćeš čitav dan imati tegoba. Mislim da to nije vrijedno toga. Navučeš tenisice i prošećeš u pidžami do trgovine, kupiš mlijeko, možda čak i Kinder Bueno jer, kvragu, zaslužila si - prije prve jutarnje kave prošetala si do trgovine! Dođeš kući i popiješ uistinu dobru kavu, samo s odgodom od nekoliko minuta." kažem joj i nastavim:
"Da, on uistinu jest to mlijeko na dnu. Istekao mu je rok."
Opet tišina.
Loša procjena priuštila mi je prigodnu zvučnu podlogu, zvuk koji je čaša proizvela kada sam ju gurnula umjesto prihvatila bio je upravo onakav kakav bi bio zvuk razbijenih iluzija kada bi postojao.
Kao da je znala što mislim ona upita:
"Je li to bilo moje srce?"
"Ne. To su bile tvoje iluzije i očekivanja."
"Kako izgledaju?"
"Miješaju se s prašinom i vinom." kažem smiješeći se jer znam da je i ovo samo još jedna priča koju ćemo zaliti litrama vina, još jedna priča koju će prekriti prašina.

"Prebaci na MTV " kaže, "premlada si za mezzo!"
"Baci pokvareno mlijeko, prestara si za to!" odvratim.

Oznake: kiselo mlijeko

20

utorak

rujan

2016

Kava je kao orgazam.
Zašto jedna, kad možeš dvije.

Oznake: Coffee

23

utorak

kolovoz

2016

PMS mudrosti iz kucne radinosti - prvi dio

Dobro odgojen i pametan muskarac je onaj koji kada vidi da je u danu misteriozno nestalo pola tegle Nutelle, ode po bocu vina i - ode.

Toliko me pere PMS da me i vlastita menga izbjegava.

17

srijeda

kolovoz

2016

Women power

Reći ću ti jednu stvar, zapravo reći ću ti više njih.

Ne šutim zato jer nemam što za reći, šutim jer nisi vrijedan mojih riječi.
Ne nedostaješ mi ti, nedostajem si ja kakva sam bila dok si bio prisutan.
Ne nedostaje mi tvoje "dobro jutro", nedostaje mi osjećaj koje su te dvije riječi izazvale u meni.
Nisi ti ništa poseban, nemoj se zavaravati. Posebna je moja mašta koja je od tebe stvorila nešto što nisi.

Nemaš ti ništa s time, ne laskaj si.
Licemjerni pizduni svuda su oko nas, posebne smo mi koje vas prepoznamo na vrijeme. Mi koje vas preživimo i nadjačamo.

Hvala ti za tišinu. Naučila sam da je snažnija od bilo koje riječi.
Hvala ti za svaku prešućenu istinu, umjesto izgovorene laži. Naučila sam slušati svoju intuiciju.
Hvala ti za svu snagu koju sam otkrila u sebi, vrijedila je svake suze.
Hvala ti što si mi oduzeo vrijeme. Sada ću ga više cijeniti.
I na posljetku, hvala ti što si barem na kratko bio dio mog života, lagala bih kada bih rekla da mi nije bilo lijepo. Hvala ti što si mi svojim postupcima, i izostanku istih, pokazao da mi je još ljepše kada te nema.

Nisi ti vrijedan pamćenja, vrijedne su lekcije koje su ostale nakon tebe.

Oznake: Ljubav i ostali jednorozi

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.