web statistics
Hello Yellow

Hello Yellow

nedjelja, 24.08.2008.

Odlazak

Odgovorila sam joj da iznad svega želim pisati, ništa drugo, baš ništa. Ljubomorna je ona. Nema odgovora, samo brz pogled skrenut odmah ustranu, lagano slijeganje ramenima, nezaboravno. Ja ću prva otići. Treba pričekati još nekoliko godina da me izgubi, da izgubi ovu malu, ovo dijete. Za sinove se nije morala bojati. Ali ova tu – majka je to znala – ona će otići, uspjet će se izvući. Prva u francuskom. Ravnatelj je rekao: vaša kći, gospođo, prva je u francuskom. Majka ne kaže ništa, ama baš ništa, nezadovoljna je jer nisu njezini sinovi najbolji u francuskom, i ta gadura, moja majka, moja ljubav, pita: a u matematici? Kažu joj: to još nije ono pravo, ali bit će. Majka pita: kad će biti? Odgovaraju: kad ona to bude htjela, gospođo.
______________________________________________________

Odlasci. Bili su to uvijek isti odlasci. I bili su to uvijek prvi odlasci na morima. Odvajanje od zemlje zbivalo se od pamtivijeka u boli, pa čak i očajanju, ali to nikada nije sprečavalo muškarce da otputuju, Židove, mislioce i čiste putnike jedinstvenog putovanja morem, to također nikad nije sprečavalo žene da ih puste otići, one koje nikada nisu putovale, koje su ostajale čuvati rodno mjesto, rasu, imovinu, razlog povratka. Tijekom stoljeća lađe su bile razlogom da putovanja budu sporija, pa i tragičnija nego što su danas. Trajanje putovanja pokrivalo je razdaljinu na prirodan način. Svijet je bio naviknut na te polagane ljudske brzine na kopnu i na moru, na ta zakašnjenja, na to očekivanje vjetra, razvedravanja, brodoloma, sunca, smrti. Parobrodi koje je upoznala mala bjelkinja bili su već među posljednjim skorotečinama na svijetu. I zaista, u doba njezine mladosti uspostavljene su prve zrakoplovne linije koje su trebale postupno lišiti čovječanstvo putovanja morem.

Marguerite Duras, L'Amant, 1984
- 11:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 22.08.2008.

Nazovi se pobjedom

Magla od jutra. Strka, galama, milijon pitanja. Glavobolja sve do kraja radnog vremena. Navečer je sve bilo drukčije. Osim magle koja uvijek najavljuje pritisak.
Napokon vani. S velikom I. Slavko na mobitelu. Poziv u prošlost. Onu nepozvanu.

Stol za šestero s dvije prazne stolice. Tiho je sjela i zatražila jedan od onih pogleda kojeg nije dobila tjednima. Okrenuo se i udijelio pola. Nikada joj nije bilo tako malo. Da bi presjekla tišinu šuškavog razgovora u četvero na drugoj strani stola, naručila je piće.
- Zatvaramo, žao mi je! - reče plavooki konobar sa smješkom iz kojeg se rodila misao o romantičarskim junacima - kao mlada vojska, poredani na uzvisini, gledaju svojim dvadeset godina starim očima daleko ispred sebe maštajući i iskreno vjerujući da će to i ostvariti.- Sjetno je zapalila još jednu cigaretu.
- Hajde, idemo negdje gdje još ima ljudi. - rekla je velika I ne vidjevši da je jedini čovjek koji je Aniti tada trebao sjedio preko puta, upirao pogled u nekog stranca i odsutno pratio razgovor. Jedini čovjek kojeg je u tom trenu trebala bio je on, koji je šutio i gledao u čovjeka kojeg je trebao slušati. On koji zapravo i nije čovjek. Anita ju je pogledala suznih očiju i kiselo rastegnutih usana. Nije znala da li je bila spremna ubiti ili joj je bila zahvalna. Bez osjećaja je ustala i u nekom bunilu kratko pozdravila. Okrenuo se, kratko pogledao sa sjajem i brzinski spustio pogled u stol. Protivno pokretu iz kojeg se mnogo toga dalo naslutiti, bilo mu je svejedno. Bar se Aniti tako činilo.

Sjele su na skaline nekog bara u ulici preko puta, naručile duplu vodku s limunom. U vrevi grada i osobnoj pustinji, propitkujući se, Anita se zatekla pitanjem: Jel još tvrdiš da napreduješ?

Stari poznanici su prolazili. Oni koje, za razliku od velike I, Anita nije vidjela godinama, oni kojima bi se uvijek obradovala. Tada je samo kimala glavom. Magla.

.........................................

Ujutro je, ugušena svakojutarnjim obvezama, imala čiste misli. Ako ne čiste, onda barem daleke. Par sati kasnije, sjela je u auto i krenula iz grada u koji ionako sve rjeđe dolazi. Istočnim izlazom, otišla je na posao. Okretala se kao da je nešto zaboravila, kao da nešto traži. Velika I na mobitelu. Kaže da ga je upravo vidjela kako izlazi iz grada. Na zapadnom izlazu kraj njene zgrade. Kaže i da je u redu, da će se sresti opet nekad, negdje. Anita se prepolovila se kad je shvatila da zna i kada i gdje.

.........................................

Posao. Svakovečernja galama. Osjećaj zasićenosti koji je sjetio polovičnog pogleda i raspolovljenog grada po odlasku. Nanovo se prepolovi. Još uvijek je magla. Bar nešto što je kompaktno.
- 15:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 16.08.2008.

Idiotska

Maloprije sam ju čula na radiju... pjesmuljak, nemam pojma čiji, a nije ni bitno - neslušljivo je, ali mi je stih ostao u uhu:

No sé si he vivido diez mil días, o un día diez mil veces
Y te sumo a mí historia queriendo cambiar las perdidas por creces...
- 18:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 13.08.2008.

Stranac


Vrijeme je
da krenem, da se osvijestim.
Vrijeme je
da učinim nešto, otvorim oči.
Vrijeme je
da posvetim vrijeme onima kojima želim.
Vrijeme je
da se dam onima koje volim.
Vrijeme je
da uhvatim malo vremena vlastitim šakama.
Nemam vremena za to.

(...)

U vremenu bez vremena,
kako se uopće vrijeme hvata?

- 17:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 02.08.2008.

Danas


Zamagljen horizont očiju i mora -
zdravo je.
Duboki udisaj u sebe samu -
bezuspješno je.
Poznata filmska melodija.
Nepoželjni siluje telefon,
kaže da dolazi uskoro.
Pobjeći -
poželjno je.
Družiti se sa sobom -
odmor je.
Odlomiti granu i baciti je u more,
očistiti pogled.
U isti horizont -
gola je
potreba.
- 17:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.