web statistics
Hello Yellow

Hello Yellow

četvrtak, 17.07.2008.

malo vas je, al' vas ima, ili, ono što mi zovemo turizmom.


dan prvi:
malo mjesto. selo. zaseok. štogod. veliko lokal-patriotsko srce. bit će i na “bojama turizma”, akobogda. ku'š više. ekipa sjedi na glavnom raskrižju i maše svojim “rum-cimer-kamare” plakatima. ima ih svih oblika, boja i veličina. starosjedioc priča o '75-oj i svim onim blaženim godinama do rata kad se nije moglo proć' od furešta. i kune rat koji ga, imabit, još uvijek koči. nema veze što je bio prije sedamn'es'-osamn'es'godina i što je njemu sad već osamdeset. bitno da je ove godine nanovo “odštamp'o” svoj natpis u A3 formatu. najveći u selu.
priča on po švapski. nema veze jel' stig'o talijan, čeh ili poljak, - on maše, skače na auto i unosi se cijeli (od struka pa naviše) kroz prozor - direkt fureštu u lice. problem mu je sada A3 reklama. ne klizi kroz prozor k'o ona od manja od lani, tj. ona koja je durala od već spomenute '75. skida s neba barem jednu litaniju onome tko mu je odštamp'o. talijančić zbunjeno gleda u njegova tri zuba i zemljano bijelu košulju (čo'ek sad iz polja stig'o... trebaloje, je li, trgat' grožđe jutros), a on i dalje na njemačkom. gastarbajterskom, da.
Ajn, cvaj, draj i.... ode digić odakle je i došao. starosjedioc opali još jednu litaniju, ne bi li olakšao dušu. nula bodova.
ovaj mlađahni sa susjedne klupe likuje. sad je njegov red. hvata neke čehe i vodi ih doma.

.................................................................

dan drugi :
ujutro na poslu uživam u kavi i ne vjerujem da nema nikog okolo. naime, ured smješten dva koraka dalje od žiže prvog dana. bolje reći, svakog dana.
dva sata kasnije i evo onih čeha od jučer. pitanja k'o u priči.
- gdje ima bankomat?
- deset kilometara daleko, u drugom selu!
- gdje možemo kupiti razglednice?
- u pošti koja radi na par-nepar i ima šest razglednica od prvog većeg grada.
- možemo li dobiti kartu mjesta?
- ne, nemamo.
- gdje ima internet-cafe?
- budite sretni da imate i cafe (u kojem, doduše zna ponestati kave u subotu popodne ili nedjelju ujutro), a ne internet. u prvom većem gradu, naravno. što će to nama seljanima? ali imate mnogo soba s kupaonom. prvi red do mora. s namještajem s krupnog otpada ili, najčešće, iz humanitarne (jedino dobro od onoga rata). vrlo povoljno. nigdje jeftinije.

................................................................

pa se pitam ima li igdje jadnije. česi, naravno, odoše. onaj mlađahni kod kojeg su prespavali prvu i zadnju noć, vraća se na mjesto zločina i svakodnevne besplatne turističke propagande. crven u licu, čeka kolege da im ispriča svoju lošu lovačku priču. sjedi bez majice na klupi, od trbuha ne vidi noge. nešto žvače i jebe katipalizam (nije tipfeller). meni je, boguhvala, kraj smjene. stavljam ključ u bravu, kad izlijeće poznanik i trči prema nekom, meni nepoznatom, autu. kaže da je to njegov prijatelj Boro. Boro izlazi, otvara vrata, prsi se i otvara prtljažnik. vadi fejk armani majicu iz auta s tablicama iz druge županije. ovaj drugi radosno viče, skida se i oblači armanija. kaže da stoji k'o salivena. nigdje nije široka. štoviše, ne može ni disati u njoj, ali k'o da je to bitno kad za 200 kuna preko cijelih prsa “blišći” armani. ja još s ključem u bravi, dolazim k sebi, a ovaj poznanik kaže: “da imam sad još para u sebe, i gaće bi kupio... da vidiš kakvih ima u gepektu.”

e, to ti je frend. i to ti je život. i sve to skupa u ista 2 metra, na istom onom raskrižju na ulasku u selo. ispod stabla. nešto me podsjeća na godota. hm.
- 12:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 08.07.2008.

Puka zadovoljština.

Ponekad mi treba tako malo. Nakon tri dana bolnih vena, osmijeh mami svaki hod pa i onaj od kuće do posla. Sljedećeg jutra sam već ljuta što uopće moram na posao. I što mi je vruće. Zimi, naravno, što mi je hladno.

Pa postavim neke izazove, opravdavam “uči s lakoćom i rado pomaže drugima” - teze iz srednjoškolskih svjedodžbi. Pa si zacrtam pet ispita u prvom roku. Dam ih sedam. I svejedno mi je. Više me radovao gel za vene. Gdje nastaje zadovoljstvo? I kada nestaje? Čije su to zasluge? Moje sigurno nisu. Poprimim onda neki drugi oblik. Neku vrstu tupila, nule ili nečeg sličnog. Pa važem izazove. I nije mi jasno zašto je crveni ruž za usne teži od pola diplomskog. Htjela bih se za neke stvari boriti. Osjetiti njihovu težinu. Zbrojiti rezultat i znati da je moj. Kao da sve dolazi samo od sebe, a stvarno je. I čudno u onoj mjeri u kojoj nisam sama došla do kraja. U kojoj se sve posložilo. Zanima me samo koliko I utječe na me, što je to uopće trud i čime se mjeri. Brojčano ga ne znam prenijeti. Hoću razlomke i decimale. Konkretizaciju i preciznost. I matematiku koju sam imala ponedjeljkom i petkom prva dva sata. Možda je otud i došlo ono “uči s lakoćom”. A možda jednostavno nema prepreka. Sve je toliko jasno i sažeto da sami izmišljamo dubinu obrnuto proporcionalnu onoj morskoj, onoj šuškavo tihoj. Ne bi li nam bilo mrvu zanimljivije.

Tu sam korisna. Tu, gdje sam spora, napeta i zapeta. Razapeta između što nepoznatijih područja. U borbi koja će taliti najveće utege. I u tom položaju transformiram se u osobni trenutni lijek.
- 15:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se