nedjelja, 01.06.2008.
Back to reality
|
Nema više "ne smetaj" znaka na vratima. Netko ga je skinuo dok me nije bilo. Nema ni onog "molim, očistite". Netko je počistio u istom vremenu. Prazno je vratiti se u čisto. Šok za organizam. Trebalo mi je par dana klimatizacije. Danas sam u starom. S mislima u novom. Osvježenje i masa dobre vibre. Tuđim zaslugama. Mojom srećom (više nego pameti).
Izgubila nekoliko kila. S opravdanim razlogom. Izgubila nekoliko neurona. S djetinjim razlogom. Podivljala. Bez razloga. Samo nek' potraje. Bez obzira na razloge. Kažu: "skupi dojmove, pa se izrazi!". Negdje mi je zapelo. Da li nisam u stanju skupiti dojmove ili se nisam u stanju izraziti? Oboje, mislim. Uzročno-posljedično. I eto nas opet na razlozima. Preskoči red. Predetaljno doživljavanje. Svakog trenutka za sebe. I tako trinaest dana. Radost organizma, da citiram strinu. Jer nemam boljeg opisa. Bez potrebe za autoanimacijom. Radost na skalama. Radost na balkonu. U uličnoj lampi. U vreći punoj cigli. U jazz baru. U ljekarni. U muzeju. Radost u jutru. Na ručku. Poslije večere. Radost u pijanoj zori. Na stupiću pored ceste. S rukama i nogama u zraku. Radost na slici vlastitih pluća. Mom suveniru iz inozemne bolnice. Pluća koja dišu. I potpisuju izlazak na vlastitu odgovornost. I izlaze u radosti. Izlaze iz svega što guši. Čudne supstace u tijelu. Gomila kisika u krvi. Još više dojmova. Neskupljenih. Samo proživljenih. Ljubav u samoj sebi. Udara na van. Bez smjera. Više nego zdravo. I kažu da je opipljivo. I neka je. |
