Hello Yellow

Mama, kad sjednem na brod... sve će proć (u najmanju ruku)!!



ovaj je za super-strinu koja još nosi čizme. naravno, samo da može nekog u glavu s njima.

sutra putujem. ostajte mi dobro i uspravno. ne samo dok me nema. i popijte jednu putnu za mene. i ja ću večeras. k'o i sinoć. samo piće. neću pit.

Danas sam pronašla jedan stari tekst iz faze slušanja Alanis Morissette. Ali, one buntovničke, ne ove danas. I, nekako mislim da me obilježio. Nije nikada uglazbljen. Pa evo:

No regrets...Growth. Give yourself a credit.
Everybody is different. Their view of you may not be correct.
Does it really matter? Who matters? You.
Who do you love? What do you know that noone else knows? Take a chance.
Talk, listen, cry. You know how to laugh. Make a fool of yourself.
Honestly.
Enjoy the highs, appreciate the lows...they are humbling.
Learn, learn about you. Be aware. Patience. Be positive. Be hopeful.
Don't ever let anyone destroy who you are and what you believe.
Be open to change and evolution. Accept. Reach out. Ask questions.
Hear the answers. Are they right?
Live for the moment but anticipate the future. A good one.
You deserve it.
Work very hard. Don't stop. Admit weakness...your strengths will speak for themselves.
Use your gifts. Yes, you have gifts. Forgive. Let go.
Swallow your pride.
But spit it up when you're done to make sure it's still intact.
Be gentle. Strong. Kiss. Kissing is wonderful.
Keep a promise. Conquer a fear. Don't be perfect, be excellent.
Falter. Balance. Be grateful. Be real.
Never give up. Don't be afraid. I believe in you.

Ne znam, možda je jedan od onih koje u teenage filmovima cure lijepe na ogledalo. A možda i ima pravo. It's up to you, however.

Koliko nam treba da napravimo glupost? Računajte u čemu hoćete. U litrama, u mjericama (duplim, lakše je), u godinama, u iskustvu.. nije bitno.
Ja nikako da odmjerim. Iako, u zadnje vrijeme se uhvatim kako često govorim "malo mi je falilo". I to je poboljšanje. Bar se ne lupam po glavi kad se osvjestim u isparavajućem stanju. I bar nisam mutava. Manje-više.



Došao je tren u kojem se sve posložilo. U kojem sam se osjećala kao u novom stanu. Već opremljenom nekom drugom rukom. Sviđao mi se ili ne, prihvatila sam ga. Moj je. Ionako ne daju da ga prodam. Htjela sam ga preurediti. I jesam.

Spustila sam kofere i otišla po kanticu Jupola. Zavrnula rukave. I udrila bojati. Malo žute ne škodi. Pa počela gurati namještaj. Napravila mjesta. Digla tepihe i oprala zavjese. Izbacila suvišno. Počela trpati u neku prostoriju na dnu hodnika. Tamo je pukla žarulja. I nisam ju imala namjeru promijeniti. Bitno da sve štima tamo gdje je svjetlo. Zrak.
To me zabavljalo nekoliko dana. Fizički i me(n)talno. A onda se više nije imalo što za nadodati. Presvlaka na fotelji za zakrpati. Uslijedio je pogled u prazno. U hladan, friško obojan stan. Nije bilo nikog da ostavi stopu. I to me razljutio više od smeđeg broja 44 koji se obično ocrtava na zidu desno od stola na koji se redovno dižu noge.
Prvi gost. Razgledavanje. Otvaranje svih vrata kroz hodnik. Pa i onih na dnu. Upalila sam prenosnu lampicu da dotični vidi što se tu krije. Trebala sam zažmiriti. Ili ga ostaviti samog. A ja, budala, provirila s njim. I vratila se na početak. Svoje priče. I ovog posta. Pa krenula u glupost.

Otada, računam u žaruljama.

I iznajmljujem prozračan stan. Od rente si plaćam razna svratišta. Meni dobro. U najgorem slučaju, imam se gdje vratiti. I paliti i gasiti svjetla po vlastitom nahođenju. I otvarati vrata radoznalim gostima samo u slučaju da nemaju prošlost u meni. Jer, ako su radoznali i kad se radi o onome o čemu znaju više od mene same, znaju me natjerati da selim. U nešto staro. I nezdravo. I, što je najgore, njihovo.

There's an obvious attraction
To the path of least resistance in your life.
You sit.
And you wait.
To receive. ('cause it's easier not to)
There's...
no sentimental value to the rose that fell on your floor.
There's...
no fundamental excuse for the granted I'm taken for.

neki dan sam prvomajski skakutala nis zarasle stepenice. one nepravilne, izdužene. za koje je jedan korak premalo, a dva previše.
i bila sam svugdje samo ne na tim stepenicama. koje zapravo ni ne poznajem. i nisam bila nigdje. van vremena. u ravnoteži. zdravo seljački rumenih obraza.

hop! spustila se niz zadnju. hajmo sad po ravnom. nekad zbunjeno, a nekad vrišteći.