Hello Yellow

I evo što mi je donijelo vrijeme
Još jedan trag ovdje na dlan
Otvoren prozor tu kraj mene
Nosi nove mirise
Za nama nema tragova
Kao da cijelim smo putem
Bili iznad zemlje
U ovom svijetu magova-vragova
Još jedan je svijet
Tu za tebe i mene
Ljubav je nestala za dan
Vidjela sam
Ja znam
Tvoje lice se promijenilo
I čitav svijet za koji znam
Kao san
Je nestao
Tvoje lice me promijenilo

Nije topla voda, nije nova stvar, ali je, u jednu ruku, analitičko otkriće. I da sam znala, u danom momentu, izvaliti nečim (osim prozirnim licem) ono što me udarilo, zvučalo bi nekako slično. Ali nisam znala. Zato sad slušam druge. Koji se znaju izraziti. Pa kimam glavom. Nailazim na masu stvari koje me mijenjaju iz trena u tren. Jedna od njih je to lice. Slijedi nova igra. Nova pravila. Kako kažu isti, ostavljanje zabluda.
Prekomplicirano.

Suvišne su riječi
Kada sve čuvamo za sebe
Oči vjernije to prenose
Pogledi govore

Još jedan tren u kojem sam se uhvatila kako sama u sobi kimam glavom nad šarenom vizualizacijom na Winamp-u. Već čujem susjede : „Ima bit da joj nije dobro. Opet.“ I nije. Mislim da bi sada zakimala i zaridala na najprostije i najsirovije stihove (sve što zaobilazi domoljublje i epske teme). I da bi u njima našla nešto vrijedno pokreta glavom naprijed-nazad. A do prije par sati sve je bilo redovno. Ispeglano. Sadašnje. A sad u sebi proklinjem asocijaciju koja me momentalno vratila par dana unazad.

Samo si pružio
Dotak’o, pa ostavio
U jednom trenu tad
Rek’o si da gotov je
Taj naš san
I k’o da nikad bio nije
Nestajem
I osjećam da gubim snagu
Nestaješ
Na ime ne odazivaš se
Nestajem
Nestaješ

Nestajem samo u prošlosti. Gubim se u svemu po čemu sada kopam. Kad mi dosadi, opet ću nastajati. A dosadi mi brzo. (good for me). Ali se zato brzo i vrati. Pa u krug. Isto k’o i ovaj Winamp koji je skroz popizdio i baca neke, za moje oči, prekričave boje.
Trenutno bi voljela da riječi nisu bile suvišne. Trenutno bi voljela neko objašnjenje. Pa makar i lažno. Al’ da je uloženo bar malo truda. U neku vrstu ispričnice.
Kol'ko dugo treba mislima da uđu u tvoj dan?
Zahvaljujem Yammatu na pokušaju ostvarivanja Plana B.
Gasim vrišteću vizualizaciju na monitoru. I njoj je vrijeme da nestane.
Palim vizualizaciju prošlosti. Popratno i mogućnosti. A meni je vrijeme da nastanem.

Mirna, Anitina Mama je bila sasvim obična žena. Ili je samo tako djelovala. Imala je srcoliko lice, tanke usne i velike oči. Mijenjale su boju, ovisno od vremena. Smeđe na zeleno. Al' dubina je uvijek bila ista. Lice zategnuto. Kratka kestenjasta kosa se nekako oštro spuštala do pola čela. Bila je niskog rasta i zavidne figure. Svi su Je voljeli iz više razloga. Zbog žara, oštrog jezika, talenta... Štogod je takla, poprimilo je svjetliju nijansu. Nikada nije izlijevala boje. A ni nježnosti. Anita se bojala tražiti zagrljaj. Mislila je da će Senior to shvatiti kao slabost. A to je bilo nedopustivo. Htjela je da joj čita misli jer joj je bilo teško samo izreći što želi. Brinulo je da li Joj se sviđa ili ne. I hoće li ispuniti Njene planove. Nikada nije bilo dovoljno. Mora da je trebalo izmisliti neku medalju bolju od zlatne. Iscrpiti se. Učiniti Je ponosnom. Biti savršena. Samim tim i voljena.
Ipak, Mirna nije bila od onih majki koje od djece rade ono što one nisu stigle. Iako je mislila da je najbolja ako je Njeno dijete najbolje. I ako ne plače.
Anita je najviše voljela način na koji bi Mama donosila zavoje i previjala rane o kojima nije imala pojma. Anita je najviše mrzila način na koji bi Mama donosila gorčinu i solila rane koje je sama prouzrokovala.
____________________________________________

Anita se osjećala krivo začetom.
____________________________________________

Postojao je i On. Tata. Bezimeni. Ponosit i često odsutan. Samo fizički. Visok i visokog mišljenja. Sa Ženom kao božicom.
Bez obzira na uzajamno obožavanje i sposobnost sinkroniziranog življenja, bilo je i loših dana. Odigranih pred djecom. Toliko o sinkronizaciji. Anita se već svega naslušala. I sve što je htjela bilo je strpljenje. Smirivanje glasa. Tada je naučila da nema zabave bez krivnje.
____________________________________________

Anita je svirala u sobi. Prebirala je po klavijaturama koje je dobila za odličan uspjeh i uzorno vladanje u prošloj školskoj godini.U kuhinji je planula vatra, ali Oni nisu znali što napraviti s njom. Ona Ga je htjela udariti, ali nikada nije. On Ju je htio ošamariti, ali nikada nije. Uvijek su ostajali skupa u tom crvenilu.
Anita je otišla u kuhinju. Bila je na rubu između rata i poricanja. Između „jebi se“ i „u redu je“. Filozofirala je. Davala sugestije. Ne kao obično dijete.
- Pričekaj da se slegne prašina, da nestane dima. Vidjet ćeš! – rekla je Mama. Anita je mrzila tu rečenicu. Nije mogla podnijeti da opet bude krivo protumačena.
- Nije sve u prašini, Mama. – odgovorila je. A zapravo je htjela pitati „Što ti misliš tko si ti i zašto me pogledom ispituješ? Znaš da ti neću reći. Znaš da se bojim!“ Što je postajala tiša, Mama je manje slušala. Tog je dana bilo vruće i mračno. Taj se dan često znao ponoviti.
Bilo je kasno. Mjesec pun. Prva dječja nesanica. I misli o tome kako će brzo imati vlastiti izbor. Kako Oni neće u njemu sudjelovati. Kako će uživati i neće Ih pozvati jer neće imati vremena. I kako će se jednog dana vratiti. Pričati o tome kako je sama izvukla najbolje od sebe. Pričati o umjetnosti, duhovnosti i mogućnostima. Pa makar i o onim istim o kojima je maloprije pričala u kuhinji.
_____________________________________________

Sa 14 je Anita otišla u drugi grad. Sa 18 u još dalji. Svaki put kad bi Im nešto ispričala, pokajala bi se. Bila je uspješna. I više od toga. Bila je nešto što ni Mama nije mogla zamisliti. Svakim novim uspjehom je birala Mamin broj. I Mama bi slušala. I nakon par minuta postavila pitanje iz kojeg je uvijek bilo jasno da je nije čula. I, kao da je nije zanimalo. A Anita je tek sada uspjela. Tek sada osjetila što znači uspjeti bez neprestanog dahtanja za vratom. Tek sada je znala da je sve napravila sama. A ne njena Mama.
Ali Mama kao da više nije marila. Nije se radovala. Ili to nije znala pokazati. Što Joj se dogodilo? Pa Ona, kojoj nikad nije bilo dovoljno? Ona, koja je bila ambiciozna za obje? Zašto sad ne zna što je s Njenom kćeri? Zašto sada više ne prati njene uspjehe? Samo da posluša, bila bi zadovoljna.
Ponosna studentica bi znala razmišljati o tome kako je sve moglo izgledati. Znala je zamišljati kako bi bilo da se i netko drugi raduje pobjedi. Uhvatila bi se kako se smješka pri samoj pomisli. Često bi pisala Mami. Jer ni tada nije imala hrabrosti reći. Možda zbog toga nikada ni ne bi poslala. Svako pismo je počinjalo isto :
Jel' još uvijek misliš da moram nastaviti kada sam nemoćna? Jel' još uvijek moram biti jača od svih?Jesi sretna što mi usadila dužnost da zadovoljim? Znaš, ponekad se osjećam puno većom nego što sam ikada podijelila s tobom. I ne želim proživjeti život kroz rijetke prigode tvog zadovoljstva...
Tu bi redovno zastala. Osjetila bi se nezahvalnom. Rasparala pismo. Uzela bocu vina i otišla kod susjede. Kod velike I. Ona je znala doista okrenuti temu.
_____________________________________________

Već je prošlo osam godina otkada Anita ne živi s Njima. Otkada je u drugom gradu. Prošlog Božića otišla Im je u posjet. Smišljala je što će reći Mami. Imala je cijelu noć u autobusu za osmisliti par suvislih rečenica. Drukčijih od onih iz nesretnog pisma. Htjela je prekinuti to forsiranje. Željela je reći da je dosta. Da nije neodgovorna ako napravi pauzu. Da nije nesposobna ako treba pomoć. Da se nije kompromitirala bez obzira na strah od mržnje. Da se može prodrijeti u nju bez obzira na znanje kojim se ogradila. I da želi bar jednom Njeno odobravanje. Njenu čestitku. Da se osjeća dobro u svojoj koži. Da njene riječi negdje drugdje imaju značenje. Zaslužuju poštovanje.
Ujutro je stala na vrata, otvorila usta i rekla samo:
- Htjela bih ponekad biti tu. Prestani me gurati.
_____________________________________________

Zašto je Mirna uvijek govorila „ Dobro sam“ kad je bilo očito da nije? Zašto sada Anita govori „Dobro sam“ kad je očito da nije?
Zato što je njena Mama topla, zato što je hrabra i zato što Ju voli sada više nego ikada u životu.

. . . . . . . . . .

Sve što je Slavko imao bila je istančana, dobro iskorištena inteligencija. I 27 godina. Njegovi su ciljevi bili plastični. I lice također. Morao je biti najbolji. I morao je imati publiku. Pričao je glasno. Kao da se u svakoj pauzi čula zdravica. Davao je objašnjenja umjetno formiranim primjerima. S užitkom gutao tuđa pitanja. Nikada se nije ispričavao ni za što. Slušao je, ali nikada nije vidio obje strane jednadžbe, niti vodio isprekidane razgovore. Nije razumio one koji pružaju otpor, niti je s njima provodio više od 15 odsutnih minuta. Nije razumio reciprocitet. Znao je da talent sam od sebe ne stvara um. Bio je sposoban i samodostatan. Tako si je uredio život. I nije se nosio s njim tako dobro kao s rečenicama. Nije vjerovao da ljubav može biti sloboda. Bježao je kad bi se dotaklo zdravlje, povezanost ili rješenje. Nestajao na spomen volje, vezivanja i ulaska u Nešto s obje noge. Plutao u svom centru svemira, ignorirao ostatak.
Ne, nije imao smisla za očigledno. U tom slučaju, poteze je radio samo kada bi ostali radili buku.

. . . . . . . . . .

Anita je držala otvorene dlanove. Usprkos tome što ga je poznavala. Htjela je ono što je kritizirala. Vidjela je njegove poglede, pozdrave ratnicima, ignoriranje djece, iskorištavanje zemlje, okrivljavanje drugih... Vidjela je i njegov selektivni gubitak pamćenja. U onim očiglednim trenucima. Svejedno ga je voljela. Nikada nije znala objasniti zašto.
Bila je mlada, ali mudra. S previše iskustva u premalo godina. Ambiciozna, ljuta, neustrašiva i luda. Oštroumna, smiješna, izražajna i nježna. Svojeglava i misaona. Najizazovnija u muškoj pidžami na pruge.
Kao da je to sve palo u vodu. Postala je, povrh svega, Slavkovo zadovoljstvo i kajanje. Njegova vodilja i frustracija. Njegova kriza.
Dala mu je slobodu koju on nije poznavao. Zauzvrat je dobila stav. Svaki put kad bi ga čekala za visokim stolom lažno profinjenog kafića na uglu najprometnijih ulica, odlučila bi da je to zadnji put. Da neće prihvatiti ono što je ne zadovoljava. Krivo! Bila je to puna brzina u krivom smjeru, pokoji ožiljak. Jer je tako htjela. Imala je velika očekivanja. U čekanju ih je kompromitirala. Jer je s njom bio drugi. Kao da je kroz osmijeh propuštao emocije. Telepatska komunikacija.
Davao joj ono što joj više ne treba. Znala je da postoji razlog zbog kojeg je i tada forsirao osmijeh. Krio je ono što je osjećao i što još traje. Znala je da on vrijeđa one koje najviše voli. I odlučila da promjena neće biti gubitak vremena. Toliko je toga što je morala reći. I znala je napamet sve te riječi. Odnio ih je sa sobom. Nikada ih nije stigla dati.

. . . . . . . . . .

Danas, kad čuje njegov glas, čuje kišu. I škripu barskih stolica lažno profinjenog kafića. Oboje još tamo dolaze. Svatko za svoj stol. Pozdrave se u strahu od tišine. Gledaju se i hodaju jedno kroz drugo. Još uvijek se idoliziraju. Prenosno su usamljeni. Na uglu najprometnijih ulica.

U Koreji i Japanu radni dan mnogih obično započinje pjesmom - specijalnom himnom tvrtke. No ta je praksa novost u Europi, gdje su je počeli primjenjivati muzikalni Česi. Himne tvrtki ubrzo su postale vrlo popularne u toj zemlji, a tekstovi su prilagođeni motiviranju zaposlenika slaveći "izlazak iz crvenih brojki" i "šljakanje iz petnih žila". Glasovne mogućnosti zaposlenika izazvale su podsmijeh javnosti... Pročitah na monitoru. I glasno se nasmijah.
Umjesto da mi se nadovežu češke postmodernističke asocijacije, ja se sjetila Snjeguljice i sedam patuljaka. U toj priči ovi, nakon cjelodnevnog kopanja u rudniku, izlaze pjevušeći... Da mi je znati koje to supstance izvlače iz tog rudnika!?

Nego, danas je nekako sunčano i prvotna ideja je bila neka falše-proljetno-sunčana rečenica:Trebala bih se pretplatiti na ravnu crtu, ali visoko pozicioniranu. I zanemariti sitne devijacije Sljedeća: Evo mi teme za post. Pa da je izložim:
Danas je baš nekako omamljujuće. Za šetnju. Onim mjestima gdje te nitko neće sresti i pitati nešto u vezi posla, obitelji, psa ili mačke. Ili bilo čega (svako)dnevnoga. Ipak, u ovom "selu" - teško ostvarivo. Pa ćemo spustiti prečku na 190. Ipak nisam Blanka Vlašić. Nemam neke posebne inspiracije, al' sam isto puna. Peludi vjerojatno, al' koga briga? Sve je linearno s pravilnim otkucajima. Netko će reći monotono, ali baš me briga. Meni dobro. Dok je visoko, može i ostati ravno. Za promjenu. Baš mi se danas ne da krivudati, zaobilaziti i pratiti unutarnje promjene. Najčešće bezrazložne, meteoropatske i ine. Još su najgore one umišljene/zamišljene.. kako vam drago.
I sada uopće nije problem vratiti se u radnu atmosferu. Nemam osjećaj da se zrak mijenja. Dan je plav da plaviji/plavlji (*traži se lektor-volonter) ne može biti. I neka je. Vraćam se poslu dok nisam potpuno izgubila smisao za vrijeme. Putem ću smisliti radnu himnu ;)

I, Hopey mi nadjenula novo ime. Zovite me Sunčica!

Svijet se nekako prenemaže. Daje malo, traži puno. A nekad i obrnuto. Pa ne znaš kako se ponašati. Što se i koliko isplati. Sve po zaslugama. Da, baš. Daje ti lekcije na glupim primjerima. Kao, krenimo od jednostavnog, pa ćemo zakomplicirati kad se usavršiš. A kada je to? Nikom' isto. Vrijeme je relativno.
Znam jednu ženu. Mladu i pametnu. Lijepu, naravno. Popratni faktor. Na još jednom glupom primjeru ona se pitala da li se zaista isplati uvijek vraćati istom mjerom. Uvijek je smatrala ispravnim da nepravdu i otresitost vraća istom, ni boljim, ni gorim, a ljudskost još energičnijim i pozitivnijim... Za svaki osmijeh dati barem dva.To joj je bila misija. Sretna je dok druge čini sretnima. Ponosna dok pakost vraća točno istom mjerom. Da pokaže da se i ona zna igrati na istom levelu. Da je ekspert. I da je prešla još mnoge sljedeće. Otključala naredne faze da se i drugi mogu igrati. Rijetko tko se usudio. Ali zato je i cijenila rijetko koga. Voljela je na isti način.
Zar se vraćanjem istim tonom pokopavala još više? Mislila je da ne. Da tako pronalazi mir, ma kakve bile posljedice. O tome je raspravljala s jednom od onih rijetkih osoba koja se usuđuje. I, na kraju, na jednu, njoj neslanu šalu, nije vratila istom takvom, već "prehladom od koje šmrca". Nije li tako pobila sve svoje stavove o kojima joj je svo vrijeme punim plućima pričala? Da li je to poraz? Ili... ili ljubav?

Kako god, vrijeme se isto tako prenemaže. Nikad ne znaš odrediti mjesto u kojem si napustio uvjerenja. Samo znaš da je percepcija evoluirala. I u neku ruku ti je žao. Odrastanje? Pomlađivanje? Štogod. Vrijeme se mijenja. I mi isto. Svijet se okreće. I dobija neke nove viruse. Nepoznate. Od njih ljudi umiru. Nepoznati. I zlo ti je od toga.
Onda iz dosade čačkaš po youtube-u. I naletiš na balans. Balans u svih svojih 6 godina. Pa podijeliš. Protuotrov.

Sjećam se da sam jednom kod Prousta pročitala nešto kao: Možda je nepomičnost stvari oko nas uvjetovana našom sigurnošću da su to te i te stvari, a ne neke druge, sigurnošću koja je nastala zbog nepomičnosti naših misli u suočenju s tim stvarima… sjećam se i da sam se složila. da sam izbacila ovo možda.
ali ipak mi misli ostaju nepomične. nekako šuplje. proljetni umor, valjda. ili je to možda upravo ono što je jedan prijatelj nazvao rušenjem ideala. he, rekla sam mu da ću mu ukrasti tu rečenicu. navukla me na razmišljanje. ništa drugo ni ne radim, ionako. ulazim u sebe prečesto. umujem. pa popustim osjećajima. pa počnem o glupostima. zašto mi se vraćaju slike iz rata? žive su danas. nameću se bespotrebno. koje veze sad uzbuna ima sa svime? pa mi dođe da vidim mamu. a nije da mi fali. nazvat će, sigurno. iskopam poslije nje neko drugo lice. staru luku. i onda se vrati Naopaki. i sjetim se jedne anonimne koja kaže da je čačkanje nosa za neke jedini način da uđu u sebe. pa se opet složim. razumna sam danas, nema što. iako nekako zavisim.

Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih, onda zaista ne možeš biti sretna osoba. (Blaise Pascal)
naravno da ne zavisi. ona iskonska ne. a što je s razočaranjem? ono nužno zavisi od drugih. a nužno i zajebe stvar. dok nam je tobogan bio vrhunac, to smo zvali "pobrkani lončići". kako je onda i to šareno zvučalo.
napuštaju me dječje asocijacije. vraćam se onome s kojim sam i počela :

Zabluda se pomalo rasplinjavala poput misli iz prijašnjeg života kada se nečija duša odseli drugamo. Nije bila mučna mojem umu, ali je poput krljušti pritiskala moje oči i smetala im da se uvjere kako voštanica više ne gori…

Marcel, nije to bio prijašnji život. sadašnji je. al' ipak seli.

Kako ne miriše kad poželiš laku noć i odeš na drugu stranu? Kako te baca u nesvjesticu svaka riječ utjehe? Svako pitanje koje se odražava na tvom licu? Svaki san koji propada na kraju dana?
Zašto svi misle da ti mogu pomoći? Odjednom se pruža tisuću ruku, al' nijedna ne diže. Kakav je osjećaj biti gol sam pred sobom i ne moći podnijeti istinu? Kakav je izraz lica onda kada ga nemaš? Kako ne zaboraviti na snagu koju nosiš kad otečenih vena ne možeš iz kreveta? Kako se probuditi na podu i shvatiti da nema tog stropa koji možeš dotaknuti? Kako vratiti vrijeme i dati mu drukčije privide? Kako ne otići predaleko zanesen do boli? Kako krenuti prečacima kad su ostali iza tebe?
Kako se pomiriti s idejom da si zapravo zakasnio?

I kako sad sve ovo tebi objasniti?

Pogledaj mi lice, uđi mi u oči.
Ako me poznaješ bar upola onoliko koliko kažeš, vidjet ćeš!

I u trenu kad to poželim, zasjajiš u daljini. Dovoljno daleko da te ne prepoznajem. Dovoljno blizu da ti hvatam pogled. Ti gledaš dolje. Ona je niža od mene. Ne uspijevam te uhvatiti. I pjevam. Ne znam tekst. Otvaram usta i pretvaram se da dižem tercu. Glas na rezervi. Gorak i slan. Pa nabacim osmijeh. Lažem. Ali tko si ti da ti se opravdavam? Ti si me tome i naučio. Gubim energiju. Ne igra mi se više. Izlazim. Zelim promijeniti mjesto. Ukažeš se na vratima. Pardon, ukažete se na vratima. Zamalo sam zaboravila da sada dolaziš u izdanju jedan gratis.
I pogledaš mi lice. Ne vidiš. Nemaš pojma. Koliko me uopće poznaješ? Ili samo dobro glumiš? Zagrliš me kao starog druga. Pričaš gluposti.
Ja bih da šutiš. Da gledaš. Da vidiš.
Ja bih da se ne sramim što te i u tom trenu volim.

Dođe mi da te otmem. I ukinem ti sva prava.

He he, sjetih se tanga. Odjednom mi nekako nije više smiješno. Otplesali smo svoje. Pomalo virtualno, ali svejedno.
Dobih ulogu ljubavnice. I to posredno. Za ručkom.
Sljedeća scena - bijeli leptir. Ma zamisli ti njega. Našao je momenat kad će mi sletiti na stol i rugati se. Kao, proljeće i te fore. Poslala sam ga u onu stvar. Iz dubine duše. I to je bila jedina reakcija na novi status. Pošteno. Uvijek najebe onaj tko je najmanje kriv. Nije pošteno.
Hladna sam. Prazna. Kao da mi nitko ništa nije rekao. Bojim se povjerovati. A još više nepovjerovati. Lice sivo. Pružam ruku u torbu i odsutno tražim naočale. Sunčane. Crne. Ništa nisam pojela. Vratila se poslu. Bezuspješno.

Dolazi i tren kad se osvješćujem. Kopam po mislima. A one izvrnute na drugu stranu. Shvaćam da nije vrijeme za teoriju, a još manje za zaključke. Krećem ponovno. Od početka. Pitanje br. 1: da li je uopće bilo početka? Krenulo je imaginarno (bojim se da je tako i završilo). U početku bijaše želja. Iz želje se rodila mašta. A da li se što rodilo iz mašte, u to ni sada nisam sigurna. Možda sam ja to sve samo izmislila. On me svakako nije spriječavao. Drugo ime mu je Poticaj. Ali, zar je to sad uopće bitno?

Nakon par sati, shvatila sam da je srušio jedan svijet. Malen, ali obećavajući. I, ono što zaista boli je to što je srušio i drugi. Onaj koji je proizašao iz želje, i vjerojatno još uvijek ostao u mašti. Kako se samo usuđuje? Šeće okolo i ruši. Dajem mu za pravo. Ali, ušetati u ono što je samo moje, u ono što njemu još uopće nije izloženo, i razbacati to u milijon komadića... Pa otkud mu takva ideja?

Jedno je biti svjestan ljubavnik. Ne očekivati ništa. I biti zadovoljen. A što je s onima koji su postali ljubavnici uvjereni u neke druge teorije? Opali im šamar i reci "dobro jutro". Po mogućnosti donesi kavu. Crnu. Pa da gatamo iz šalice.
Bilo kako bilo, virtualno ili ne, danas je dan kad sam postala ljubavnica. Platonska, tjelesna, konzumirana ili ne, zar je važno?

I ovaj tekst je nula od inspiracije, ali pršti od potrebe. I zato se ispričavam. I stavljam točku.

danas je takav neki dan. blijedožuti. dan za sjećanja. ali ne ona siva. nego upravo blijedožuta. žuta jer su moja. blijeda jer su sve rjeđa. nestalna. i možda već sada pomalo modificirana. ipak boje ostaju.
stan je bio masivan. cijeli je nekako brundao. nerazmjeran. prazan i s bijelim zidovima. onim bolničkim. sreća da nije imao visoke stropove. i sreća da je trpio samo dvije duše. inače bi bio odveć institucionalan. ogroman prozor i još veća svijetlost. pogled na ruzinavu satelitsku antenu susjeda koji je svake nedjelje radio roštilj na obraslom balkonu. nikad ga nismo vidjeli. samo bi osjetili miris. mislim da se zvao Šime. ili nešto tako. imao je i mačku. previše mršavu za tako često roštiljanje. ne znam kako se ona zvala. ja sam ju zvala Frida. pa sam po njoj i vlastitu tako nazvala.
prostor u kojem sam provodila najviše vremena bio je proziran. tipičan studentski stan sa svijetlim parketom, svijetlim i jeftinim namještajem od iverice i svijetlo plavim cd-playerom. i masivnim modrim kaučem. užasno udobnim, ali gnusno starim. presvučenim. totalna kamuflaža.
tada je sve bilo sivo. i kao da sam sama to forsirala. bila je tu i soba. uredno žuto-narančasta. adrenalinska. neobično vesela. motivirajuća. sad se samo pitam zašto sam je uopće bila tako uredila kad sam konstantno bježala iz nje u ispraznost jeftinog boravka. bez zastora. hm, sad kad se sjetim, zapravo smo i imali zastore. stajali su u nekoj vreći na podu u zakutku ispod prozora. nikad ih nismo stavili. možda zato jer su jedino oni bili novi. i svaki dan smo tupili u istoj pozi. baš nam je odgovaralo. blejali smo u stari tv, a nikad ne bi znali reći što smo prije pet minuta odgledali. bio je tu i daljinski. ali donji dio nije funkcionirao. kada bi poželjeli pojačati ili smanjiti glasnoću, morali bi se ustat i otvorit neku smiješnu crno-crvenu pregradu na tv-u i kemijskom ubosti u ono mjesto gdje je nekad bila dugmad za volumen. stalno smo govorili da ćemo kupiti novi. nikad nismo. možda je i zbog toga ton uvijek bio isti. bili smo prelijeni. i nismo se bunili.

tu i tamo bi zaspala u sobi. jutro bi bilo ubitačno. posteljina (žuto-narančasta, naravno) bi me dotukla. kao da me tjerala. a ja nisam imala snage. ponekad bi ju u snu svu isčupala, pa bi se ujutro našla u čudu. pobjegla bi istog trena.
vratila bi se onom prostoru. pogledala kroz prozor, otvorila ga, otklizala parketom do kuhinje i stavila vodu za kavu. redovno bi se lijeno nasmješila zaključivši kako je sve čisto, svijetlo i bez trunke prašine. kao da ju je namještaj odbijao. jer nismo baš previše čistile. i onda bi se uozbiljila. zrak je svejedno bio ustajao. bio je vlažan, ako bi ga uopće bilo.

danas, gledam oko sebe. drugi prostor. imam mali prozor. pogleda nema. namještaj je taman, masivan i pun prašine. a brišem svaki dan. parket je napuknut. stolice teške i škriputave. na krevetu bijela plahta i tamnosmeđa deka. sve je nekako maslinasto. samo ja nisam. danas sam ja žuto-narančasta. danas, kad više nema one stare sobe. danas, kad me ne tjera. i već dugo nisam isčupala posteljinu u snu. i već dugo nisam naišla na kraj stepenica. i već dugo imam zraka u sobi tamnog namještaja na kojem se svaka čestica prašine sjaji. i dišem zdravo. duboko.
tek sad uviđam da su interijeri zapravo i više nego interni. i razmišljam se kupiti novi daljinski. i odnijeti ga onome tko je sada tamo. možda bi to bilo jedno od onih dijela koje smo svi mi dužni napraviti.

Danas imam što za reći. Danas ću pisati. Sutra ću to pročitati i neću se složiti. Ali, o tome ću razmišljati sutra.


"Predvečerje. Sasvim slučajan susret. Slučajna čašica i slučajan pogled. Slučajan, ali značajan. Pa krenimo dalje, nismo odavno. Već smo skoro počeli nazadovati. Ili, bolje rečeno, stagnirati. I već sam se bila mirila s tim. I nije boljelo. Jučer je čak i primilo neku pozitivniju vibru. Kao da sam osvijestila da je tako najbolje. I to sam i izgovorila. Rekla sam (nekome drugome) : "gle, čak me danas ne boli!", i pogledala u spornom smjeru.
I sve je bilo polupijano. I nekako van vremena. Proljetno. A povrh svega, crveno.
Kasnije sam krenula. Odlučila ne misliti. Čak i povjerovala da se to može. On nije. Kao i obično, vratio me u vrijeme. Ipak, ostalo je crveno. Nije blijedilo. Zaprepaštenje! S moje strane. I priča. Ne kao ove prije. Nije se ponavljala, nije bila isprazna. Riječi su se međusobno iznenađivale. Tren inspiracije, ili što-ja-znam-što, ali je vrijedilo. Neka nježnost u pozadini postajala je gorka. Žestoka. Prerastala je u nešto više. Zapravo, u nešto niže, ali potrebitije, isplativije.
I krenulo je tijelo. Stisak. I duboki udah. Lijeno izdisanje. Postalo je vruće. I nije nam smetalo. Samo nas je stislo još više. Još bliže. Još bolnije. Filmski. Bok uz bok. Pa čelo uz čelo. Pa usna uz usnu. Korak uz korak. Potpuna sinkronizacija. Pa metamorfoza očiju. Dubina. Ispunjena i strasna.
I tango za kraj. Okret. Pad u sigurnim rukama. Kosa mi je takla pod. Dovoljan razlog da se ne ošišam. Još dugo. Ostajem na istom.
I više nego dovoljno za sreću. Djetinju."

"just breathe..."





nemam pojma kako ni zašto, al' danas nekako paše.. slučajno naletila, slučajno čula i slučajno sjelo. kako kažu - k'o budali šamar!