Hello Yellow

. . . . . . . . . .

Sve što je Slavko imao bila je istančana, dobro iskorištena inteligencija. I 27 godina. Njegovi su ciljevi bili plastični. I lice također. Morao je biti najbolji. I morao je imati publiku. Pričao je glasno. Kao da se u svakoj pauzi čula zdravica. Davao je objašnjenja umjetno formiranim primjerima. S užitkom gutao tuđa pitanja. Nikada se nije ispričavao ni za što. Slušao je, ali nikada nije vidio obje strane jednadžbe, niti vodio isprekidane razgovore. Nije razumio one koji pružaju otpor, niti je s njima provodio više od 15 odsutnih minuta. Nije razumio reciprocitet. Znao je da talent sam od sebe ne stvara um. Bio je sposoban i samodostatan. Tako si je uredio život. I nije se nosio s njim tako dobro kao s rečenicama. Nije vjerovao da ljubav može biti sloboda. Bježao je kad bi se dotaklo zdravlje, povezanost ili rješenje. Nestajao na spomen volje, vezivanja i ulaska u Nešto s obje noge. Plutao u svom centru svemira, ignorirao ostatak.
Ne, nije imao smisla za očigledno. U tom slučaju, poteze je radio samo kada bi ostali radili buku.

. . . . . . . . . .

Anita je držala otvorene dlanove. Usprkos tome što ga je poznavala. Htjela je ono što je kritizirala. Vidjela je njegove poglede, pozdrave ratnicima, ignoriranje djece, iskorištavanje zemlje, okrivljavanje drugih... Vidjela je i njegov selektivni gubitak pamćenja. U onim očiglednim trenucima. Svejedno ga je voljela. Nikada nije znala objasniti zašto.
Bila je mlada, ali mudra. S previše iskustva u premalo godina. Ambiciozna, ljuta, neustrašiva i luda. Oštroumna, smiješna, izražajna i nježna. Svojeglava i misaona. Najizazovnija u muškoj pidžami na pruge.
Kao da je to sve palo u vodu. Postala je, povrh svega, Slavkovo zadovoljstvo i kajanje. Njegova vodilja i frustracija. Njegova kriza.
Dala mu je slobodu koju on nije poznavao. Zauzvrat je dobila stav. Svaki put kad bi ga čekala za visokim stolom lažno profinjenog kafića na uglu najprometnijih ulica, odlučila bi da je to zadnji put. Da neće prihvatiti ono što je ne zadovoljava. Krivo! Bila je to puna brzina u krivom smjeru, pokoji ožiljak. Jer je tako htjela. Imala je velika očekivanja. U čekanju ih je kompromitirala. Jer je s njom bio drugi. Kao da je kroz osmijeh propuštao emocije. Telepatska komunikacija.
Davao joj ono što joj više ne treba. Znala je da postoji razlog zbog kojeg je i tada forsirao osmijeh. Krio je ono što je osjećao i što još traje. Znala je da on vrijeđa one koje najviše voli. I odlučila da promjena neće biti gubitak vremena. Toliko je toga što je morala reći. I znala je napamet sve te riječi. Odnio ih je sa sobom. Nikada ih nije stigla dati.

. . . . . . . . . .

Danas, kad čuje njegov glas, čuje kišu. I škripu barskih stolica lažno profinjenog kafića. Oboje još tamo dolaze. Svatko za svoj stol. Pozdrave se u strahu od tišine. Gledaju se i hodaju jedno kroz drugo. Još uvijek se idoliziraju. Prenosno su usamljeni. Na uglu najprometnijih ulica.