nedjelja, 13.04.2008.
Jedna komplikacija manje
|
Kako ne miriše kad poželiš laku noć i odeš na drugu stranu? Kako te baca u nesvjesticu svaka riječ utjehe? Svako pitanje koje se odražava na tvom licu? Svaki san koji propada na kraju dana?
Zašto svi misle da ti mogu pomoći? Odjednom se pruža tisuću ruku, al' nijedna ne diže. Kakav je osjećaj biti gol sam pred sobom i ne moći podnijeti istinu? Kakav je izraz lica onda kada ga nemaš? Kako ne zaboraviti na snagu koju nosiš kad otečenih vena ne možeš iz kreveta? Kako se probuditi na podu i shvatiti da nema tog stropa koji možeš dotaknuti? Kako vratiti vrijeme i dati mu drukčije privide? Kako ne otići predaleko zanesen do boli? Kako krenuti prečacima kad su ostali iza tebe? Kako se pomiriti s idejom da si zapravo zakasnio? I kako sad sve ovo tebi objasniti? Pogledaj mi lice, uđi mi u oči. Ako me poznaješ bar upola onoliko koliko kažeš, vidjet ćeš! I u trenu kad to poželim, zasjajiš u daljini. Dovoljno daleko da te ne prepoznajem. Dovoljno blizu da ti hvatam pogled. Ti gledaš dolje. Ona je niža od mene. Ne uspijevam te uhvatiti. I pjevam. Ne znam tekst. Otvaram usta i pretvaram se da dižem tercu. Glas na rezervi. Gorak i slan. Pa nabacim osmijeh. Lažem. Ali tko si ti da ti se opravdavam? Ti si me tome i naučio. Gubim energiju. Ne igra mi se više. Izlazim. Zelim promijeniti mjesto. Ukažeš se na vratima. Pardon, ukažete se na vratima. Zamalo sam zaboravila da sada dolaziš u izdanju jedan gratis. I pogledaš mi lice. Ne vidiš. Nemaš pojma. Koliko me uopće poznaješ? Ili samo dobro glumiš? Zagrliš me kao starog druga. Pričaš gluposti. Ja bih da šutiš. Da gledaš. Da vidiš. Ja bih da se ne sramim što te i u tom trenu volim. Dođe mi da te otmem. I ukinem ti sva prava. |
