Hello Yellow

Pokušavam muzikom nadglasati ženu. Ženu u meni. Stisak ruke i pogled. To je sve što bi ona sada željela. I bila u stanju pružiti.
Vidim jedno drago lice. Ogledalo s greškom (oprostite mi puritanci, al mi griješka nadobudno zvuči). Ogledalo u drugom vremenu s drugim ljudima, s malkice razmještenim borama.
Strah od vezivanja, strah od oduzimanja. Iskustvo mi kaže da pobjegnem,
jer ima nešto što ranjava ptice.
Prevelika ljubav ostavljena u pogrešnom kutku kazaljke na satu. Male ili velike. Sasvim je svejedno kad je pogriješilo i vrijeme, a i mjesto.
Vilica je već umorna od odmora, usne se zalijepile rastegnute u smiješak...

Sjećam se!! Sjedila sam na balkonu tuđeg stana. Na tuđoj stolici. San nije bio u blizini. Bila je ponoć. Ili nešto tako. Dugo sam sjedila. Isto toliko sam gasila cigaretu. U tuđoj pepeljari. Ostavila sam svoj opušak. Svoj opušak od tuđih zasluga.

Postajem jogurt. Samo što na meni još ne piše "valjanost istekla".

Kad se pojaviš negdje prvi put... očekuješ dobrodošlicu. zašto? jer te ne poznaju? čemu onda dobrodošlica kad ni ne znaju jesi li dobro došao?

you may have to work for it, however.

Da se izjasnim... tko sam?
… malo dijete koje se ne zna nositi s velikim darovima… na razini dvogodišnjakinje kojoj su draže skupe igračkice (njih poznaje, one je zabavljaju), ljubav? nula bodova - nju ne razumije…ne zna se nositi s njom i ne zna kako napravit granicu između davanja i primanja...
Da, baš sam dijete…hirovito, ponekad razmaženo…tvrdoglavo lupam glavom u zid otkad znam da ju imam, a još mi nije jasno da ga ne probijam… Zvuči besmisleno? Znam... i meni je i ne znam odakle ovi zvukovi dolaze sada…možda traže smisao… Možda ga pronađu, a možda je i ovo samo jedan od mojih precijenjenih i bolesnih hirova… Stvarno ne prepoznajem samu sebe više! Negdje sam između svijeta i svemira, negdje izvan granica, osjećam da mi je horizont duboko ispod nogu… da mogu gledati na sve s nekog drugog aspekta…iz neke neprocjenjive visine… Ali, samo gledati, ništa dotaknuti..ničemu se približiti… To ponekad zaboli; ali samo ponekad..kad dopustiš..željom, potrebom ili nastojanjem… Ili, čak nesvjesno!?
Možda jednom..kad naučim osnovna pravila rješavanja rebusa… Možda tada..tek tada prihvatim misao da želje zaista postoje… Tek zatim, ako ostane vremena, progledam dovoljno da zaključim da i ja imam snove, želje, očekivanja… Tek kada sve to prođe…tek tada, možda, dobijem priliku naći put da ih ostvarim…? Ha? Vjerojatno će mi tada oči postat umorne i neće više postojati dioptrija dovoljno velika da mi pomogne…Možda, najjednostavnije, neću stići sve to…godine prolaze… Možda ni gore, iznad horizonta, neće biti dovoljno vremena!? Ima li smisla truditi se i išta započinjati? Ima li smisla (ima li vremena?!) tražiti se, boriti i pokušavati disati pod visokim tlakom…? Ima, ako nisi srčani bolesnik…
Da li se isplati plesti šal djevojčici čiji intelekt stoji na razini da je duljina beskrajna… A ona voli duge šalove!! Da li se isplati u ovom životu? Možda u onom drugom? Mislim…ako postoji? Ili u onom iza njega? Da li uopće postoje svi ti životi u svim tim vjerovanjima, nadanjima? Ima li i za mene uopće vremena? Da li se to pitam ja, ili iz mene govori ona ista djevojčica koja još uvijek voli duge šalove dok njen um još uvijek tvrdi da je dužina pravac, a pravci su... što? Beskrajni?
Nije bitno…ja se tek učim plesti!

Da li tražim odgovore na sva ova pitanja? Poslije njih toliko, očekivalo bi da da, zar ne? Ali, ne. Toliko previdljiva nisam…samo ponavljam lekciju…
Ja znam kakav bi tvoj odgovor bio, a kakav od nekog drugog bića, nekad i trećeg i tako redom. Ja znam kako bi moj odgovor izgledao…znam sve varijacije...
Baš zato znam da niti jedan nije istinit…pa ni moj! I to je ono što je smiješno… Nema ni formule, ni definicije… Postoje samo naša nagađanja, naša vjerovanja i naša jutra…A to…to su, dušo, tek natuknice..