Prekrasni mrtvi gospodin u bijeloj košulji stoji među cvijećem. Nikada nisam voljela cvijeće. Ja ga sušim u vitrini da duže potraje, ali latice mu postaju iritantno krhke. U tome je stvar, nikada zapravo nisam vidjela svrhu u cvijeću.
Prekrasni mrtvi gospodin pridržava slamnati šešir i sako iza leđa. Kovrčava smeđa kosa i patnički pogled ispijen drogom usmjeren prema nebeskom plavetnilu kao da će ga ono spasiti od sudbine koju svi znamo. Ali mene nikada nije veselilo slikati se pijana na njegovom grobu ili se po njemu svečano popišati. Iako tada navodno tvoja mokraća ulazi u povijest.
Uvijek sam obećavala da ću njegovu sliku naljepiti na zid i maknuti je iz prašnjavog ormara. Sramim se zapravo pokazati koliko sam rubove uništila selotejpom.
Većina šarenih lica sa zida se promeškoljilo strahujući da će sada oni trpiti njegovu sudbinu. Osim jednog, koji je i dalje ponosno gledao prema meni, barem mi se tako svaki puta učini.
Nikad se neću dovoljno nadiviti kako si ti neokaljani primjerak muške svinje u cjelovitosti svoje pojave.
A u mojoj glavi i dalje se projiciraju priglupe bajke iako te gotovo uopće nepoznajem.
Takoreci svaka prica ima svoj svrsetak
Zaostajem za zivotom vec predugo.
Kada bih pisala neke konstruktivne price o njemu, prisjecala bih se samo prethodnih godina, jer trenutno sam samo slucajni promatrac. Glavnu ulogu jos uvijek drzi onaj fiktivni lik iz tog razdoblja.
Ovaj nesretni slucajni promatrac postao je zrtvom okolnosti koje kao da zele napisati dobru satiru o ljudskoj sreci. Batrga se izmedu ustajalosti svakodnevnog budenja i suludih ideja o buducnosti. Najsmijesniji su pothvati da bi se dosegao taj nikad ostvareni ideal.
Primjerice:
Obozavam kada se prijateljice angaziraju oko ostvarenja istog. Naime, postale su svijesne cinjenice da se od pocetka mojeg akademskog obrazovanja moj mozak poceo susiti poput mesa objesenog na nekom tavanu. I da ocito moraju asistirati kako bi iz uloge slucajnog promatraca dobila glavnu ulogu, ili barem jednu ili dvije manje vaznije od nje.
Ja sam u stanju razrezati svoja leda na grm, i na kraju okriviti taj grm a ne svoja gola leda ili kojekakve alkoholne supstance, a one su u stanju rijesiti taj problem po kratkom postupku, bez ikakve audicije.
Najveci problem je u tome, sto nisu svijesne da kada pocnu rijesavati neki problem, prethodno, jel, racunajuci na moju nesamostalnost i oh, duboki vapaj iz nekog nepociscenog zakutka u mojem srcu, nemogu me ostaviti da se sama koprcam, negdje na pola puta do njegovog konacnog razrjesenja.
Otkrila sam onu najgoru stranu u ljudima, i kao da su svi vostane figure, koje samo drugacije izgledaju. Uvijek sam se cudila necemu. Svojoj sposobnosti da zazmirim na jedno oko bilokojem zakletom neprijatelju ili da vjerujem da su ljudi zapravo dobri. Ha-ha, nasmijale su se one okolnosti i nastavile pisati satiru.
Na kraju uvijek dodem do spoznaje da kada upoznam onakve ljude, radije bih prespavala zivot kao slucajni promatrac. Jer moj krevet je topao i ugodan, i nikada nije bio prepotentan.
Kako izgubiti samu sebe u tri kratka koraka?
1) Vase dragocijeno vrijeme pocnite provoditi na kavama. Ne birajte vrijeme, mjesto niti drustvo jer je bitno da ispijate tu smedu tekucinu i pravite se da vas famozni zivot ne provodite tako. To je samo hobi koji povremeno upraznjavate, tri do pet puta dnevno, po nekoliko sati. Zaboravite fakultet, kojime ionako niste zadovoljni, ucenje, koje vam ionako ne treba jer niste zadovoljni fakultetom, sunce, koje sjaji, ali se ionako ne vidi u vasoj zamracenoj sobi.
2) Unistite sve sto vam je ikada bilo bitno. Ne mislim na materijalne stvari, nego ono cemu tezite, sto vas gura naprijed ili cini sretnima. Tako se necete morati zamarati sa srecom nego uzivati u vlastitoj agoniji, i cinjenici da je svaki dan isti sa neznatnim varijacijama na temu, sto ce vas dovesti do jos vece, toliko pozeljne agonije.
Predvidjeti nesto uvijek je bila cijenjena disciplina no tek sada shvacate koliko vam se duboko straznjica zaljepila za kauc. Dvoumite se jeli cinjenica da mozete predvidjeti svaki svoj iduci korak zapravo toliko losa, jer kada i krenete u nekakav neuspjeli pothvat uvijek se vracate natrag- na kauc. Cemu onda uopce ustajati?
3) Okruzite se ljudima koji vas cine potpuno nesretnim, ili zivcanim. To je najbolji nacin da ne prestanete pusiti. Dim cigarete pomaze smanjenju plave boje lica nastale od ocaja zbog provodenja vremena u drustvu tih osoba, na koje su zapravo osudeni (koliko god to nejasno bilo). Cilj je ionako doseci vrhunac agonije.
Kada ste ispunili prva tri koraka, postajete nevidljivi duh koji lebdi iznad kauca kraj one lose osobe protiv koje imate tisucu argumenata. Cestitamo!
Oda plemenitom junaku mojih stripova
Moj junak nije baš junak ali me ipak spašava od jurećih autobusa i nevidljivih tramvaja dok smušeno prelazim ulicama Zagreba. U svakom mojem stripu pojavljuje se iznenada iz polumraka popraćen zaglušujućom iritantnom glazbom koju obožava, njegova poluduga i polusmeđa, a poluzlatna kosa i bradica koja je tek u fazi rasta ocrtavaju kruškoliku sjenu na otrcanom zidu. I dok trči sa njega teku potoci znoja ispremješanog sa zavodljivim mirisom novog Axa, te potom zastaje na kratko (uskoro će prestati ići kod bake na ručak, tješi se naš superheroj oslonivši se jednom rukom na zid). Dolazi doma i povlači se u osamnjenu mračnu sobu u potkrovlju sa samo jednim prozorom, gore na krovu, koji mu pokazuje večernje zvijezde i daje mu poticaj da njegov kreativni genije krene u još jednu spontanu akciju. Smišlja još jednu pjesmu, kojom će pokoriti svijet. Međutim kreativna mana se još jednom javlja i to ga počinje nervirati pa odustaje, nakratko...
Nejasnosti u idealima priprostrih idijota
Jeste li se ikada bojali svoje sjene? Ne želim objaviti neki svoj novi kukavički identitet, niti reći kako se na ulici okrećem oko sebe na svaki, pa i najmanji zvuk. Mislim na onu sijenu koja me prati već mjesecima i protiv koje se nadobudno borim u svojoj mašti. Došao je trenutak da i ja budem u potpunosti sretna, rekli bi donekle neutralni promatrači moga života. Međutim kada bolje razmislim onaj jedini faktor koji je ograničava sam upravo- ja.
Voljela bih javno prokleti facebook i internet i sve moguće alternative za beskorisno gubljenje vremena međutim ovladale su samnom poput "no dope, no hope" pravila. Ponekad mi jednostavno nije bilo jasno kako mogu toliko vremena utrošiti na promatranje tuđih života i usotalom, čemu uopće ta želja?
A onda sam shvatila odgovor koji je nažalost vrlo jednostavan. Nedostatak svoje opće životne radosti nadoknađujem gledajući tuđe sretne maske i zaželim, barem na trenutak, kao priglupo dijete letjeti na metli do mjeseca. Putujem kroz prošlost i prisjećam se ljepših trenutaka, koji mi nedostaju samo onda kada sam tužna.
Postoji još jedan odgovor na isto pitanje. Sjena koja me prati- kao da mi poručuje da je neću sastrugati niti najoštrijom četkom za pranje ili sredstvom za razgrađivanje. Moje vrijeme još očito nije došlo. Ja volim i voljena sam ali nikako ne volim tu sjenu i osjećaj u želucu kada je se sjetim. Iako se na kraju priče ipak nadam, da sam bar u nekom suludom idealu ja ona koja je zaslužnija i vrijednija, bolja i više voljena. Hoće li me netko uvjeriti u ovu idiotariju?
This land is mine
[From behind these walls I hear your song
Oh, sweet words
The music that you play lights up my world
The sweetest that I´ve heard
Could it be that I´ve been touched and turned
Oh Lord, please finally, finally things are changing...]
Ironija
Sjedim u sredini otoka okruženog morem a nema nikog prisutnog da mi ponudi barem čamac i neku toplu riječ, a taj isti otok svakim trenom sve više tone i guši me svojom prisutnošću. I nakon dosizanja svojih osobnih društvenih ideala palo mi je napamet, da moj karakter može biti nadasve savršen ako poradim na njegovoj izolaciji od nestimulativne okoline. I zamalo se prevarih, jer kako mogu biti konstantnog, makar kiselog osmijeha na licu kada me pritišće svjesnost o činjenici da sam još uvijek zarobljena na tom otoku i da me svaki, pa i najmanji grm gleda kao izopčenika u toj savršenoj harmoniji prirode?
Mogla bih se prestati uživljavati u ulogu društvenog supermena, i pustiti da pojedinci vide onu pravu, nažalost prilično ublaženu situaciju, ali koči me ideal da moji osjećaji unatoč blagoj katarzi i potkupljivanju tih istih osjećaja nisu promijenjeni i da sam zapravo ja ona koja čeka supermena da joj spasi mladost i mozak od uništenja. Hvala.
Kako shvatiti da si dosegao samo dno dna?
Jeli tebi čaša polupuna ili poluprazna? upitao me jedan vješti doktor za ljudske probleme, poglavito probleme svojih, nazovi bližnjih osoba, a zapravo nadasve mudri izdanak muškog roda koji zna postaviti stvari na pravo mjesto u svojem životu. Jedne se stvari sjećam, prije nego sam dotakla samo dno i zatrebala čak i takvu pomoć. Kada padneš umijesto da osjetiš zapanjujuću bol u stražnjici shvatiš da nisi niti primjetio kada si počeo padati. Kada si uopće skočio?
Prividno si sretan. Ti nisi onaj čovjek kojeg boli stražnjica. Ti nisi pao. Ti si toliko sretan da sreća izvire kroz svaki otvor tvojeg tijela, pa da barem ovdje izbjegnem vulgarnosti, reći ću da ti sreća izvire svaki put kada otvoriš usta. Ali kada se zaista pogledaš u ogledalo počneš se štipati od jada da se uvijeriš da si u krivu. Zar zaista, ogledalo ne laže.
Kako znati da je riječ o vama? Ili o meni, da napokon prestanem generalizirati... Trebala bih biti sretna. Najbolja prijateljica je još uvijek tu, i volimo se, imam puno prijatelja i uživam u njihovom društvu, možda uskoro završim srednju školu, našla sam novog prijatelja tj. upoznala čovjeka kakvog sam mislila da ne postoji na ovom planetu. Jeste li upoznali muškarca koji će za najbolju prijateljicu svoje cure došetati do njezinog kvarta, pozvati je na topli kakao u nedjelju navečer i riješavati njezine emocionalne i one druge probleme? Niste? Ja jesam. Nadalje, "ljubavni" život možda napokon krene u dobrom pravcu, no ne želim predviđati budućnost zbog i dalje opravdanih sumnji i strahova koje općenito imam po tom pitanju. A meni povrh toga i dalje nikako nije jasno.
Kada sam ja uopće skočila?
White pearl, black oceans
All I could see, her eyes,
we got caught in the moment, all of the night
Taken beyond all lines,
in silence leaving 'em all behind.
She had found the sails, for the following night
The town, for her, was getting way too small
She promised to be mine
Forever, for that one night...
Moments, passion, small defeats
Concealed emotions, found in me
You gave life to a brand new me...
Čudovišna vladavina žena
Taj osjećaj jednostavno ponese. Kako je lijepo upravljati drugima, a da za to ne snosite konkretne posljedice koje bi ugrozile neposredno baš vas. Znam, možete negirati spomenutu ideju koliko hoćete, ali barem malim dijelom zasigurno osjećate potrebu da vam sve ide od ruke.
Nemojte pokušavati. Fizičar Newton rekao bi- akcija zahtjeva reakciju. Pa kada god napravite jednu takvu akciju sumnjivog morala, koliko god ona trenutno pružala zadovoljstvo, vjerojatnost da će reakcija, neke druge osobe (možda ne iste, ali netko je davno rekao- sve se vraća sve se plaća...), biti jednakog intenziteta, možda i pogubnija. Za vas.
A sada se slobodno nasmijte. Ovo što sam napisala samo su strahovi klasične nesigurne mlade djevojke. Ne brinite se, nisam u klimakteriju pa da brzo mijenjam raspoloženje, ovo je samo bio jedan oblik poticajnog uvoda sa idejom da vas malo zamisli, a na kraju vam otkrije onu "The Secret" (pri tom nemislim na knjigu o samopomoći za 180 kn sa polica Algoritma)
Nedavna anegdota o stvaranju ŽUZSMS (Ženskla udruga za slamanje muških srca) , smišljene zajednički od strane moje prijateljice i mene, malo je priglupa, i više je riječ o šali, no ja sam došla na ideju da tome posvetim upravo ovu temu, pa bih voljela malo raspravljati o istom. Nisam priklonjena feministicama, a pogotovo borcima za bilokakva prava, jednostavno sam prelijena opterećivati se bilo čime. Bila sam vegeterijanka, no nikada nebih prosvjedovala protiv nošenja krzna. Štoviše, kada ugledam tu bijesnu povorku ljudi kako u subotnje jutro svojim glasnim uzvicima narušuje moju potrebu za standardnom tišinom i lijepim sunčanim jutrom, dođe mi da se i sama obučem u jedan krzneni kaputić od nevinih činčila.
Uglavnom, da vam napokon otkrijem "tajnu". Riječ je o poštivanju sebe kao najbitnije osobe koju poznajete, i nadalje, kada to uspijete, nećete razmišljati o stvaranju fronta protiv muškaraca, jer vas je netko nečime povrijedio. Niti vjerovati u horoskopske znakove, primjerice, da su muški blizanci zli i pokvareni. Pa opet stvarati udruge protiv njih. Svijet ima previše ljudi da biste se opterećivali oko jednog čovjeka (tu nemislim na vas same). Jednog dana, možda ne tako uskoro, naći ćete čovjeka vrijednog vašeg ulaganja sebe i svojih osjećaja u njega, a dok ga ne pronađete, prijeći ćete brda i doline. I ja se još uvijek šećem negdje po proplancima tog brda, i nedavno sam se spotaknula o neki kamen. Trenutno ga promatram i nadam se da sam napokon našla kamen vrijedan zaustavljanja. No paralelno s tim procesom, promatram visinu planine, i nekako mi sve govori da trebam hodati dalje. Možda sam pesimist. Ali i to mi bar dobro ide.
Kako objasniti umijetnost mrtvom zecu?
Nemam riječi, dragi gospodine Zec na vaš besmisleni monolog. Niste sposobni voljeti, kako Vam onda objasniti umijeće tog plemenitog čina?
Zeko šuti.
Valjda je mrtav.
Ringišpil
Nekada si znao pročitati svaku moju misao, pred tobom sam bila kao otvorena knjiga ispisana prenesenim značenjem koje samo ti i ja razumijemo.
Sada samo razumiješ da je dan dan zato što je dan, i znaš da je noć, kada padne mrak.
Život se poigrava samnom, miješa osjećaje u meni nemilosrdno, poput miksera, a ja zatočena unutar četiri zida, sjedim i čekam. Čekam da mi se život napokon u potpunosti uneredi, pa da imam opravdanje za svoju tugu koja me, samo tebi nerazumljiva, hvata zadnjih mjesec dana.
Sviram gitaru, koju nikada nisam niti naučila svirati. Izgubljenost među tim suludim zvukovima podsjeća me na moj život.
[Svjetla, lampioni, šareni baloni,
Sve se oko tebe okreće,
Čini ti se da si k'o u vasioni,
Jer stigao je ringišpil
Mali indijanci, vile, vilenjaci,
Oko tebe neki drugi svijet,
Neki drugi ljudi, neki drugi znaci,
Tvoj mali ringišpil.]
Istina je. Ti si nešto poput mojih Rohnhill Slim cigareta. Stoje na stolu pokraj tople kave, a ti mi nedaš da ih zapalim. A ja jednom rukom pridržavam drugu da ne posegnem za njima.
U zadnje vrijeme...
Pretjerano sam emocionalna i ne brinem o samoj sebi. Neznam, niti sebi nemogu objasniti. Znaš li zašto?
Ja samo hoću imati osmijeh na licu. Hoćeš li mi ga vratiti?
Kako prepoznati sreću kada te ošine bičem po glavi?
Inače nisam dobro, hvala na pitanju. Nisam dobro nikako. Bez obzira koliko na beskonačnim kavama ljudi ispitivali- joj Ana, pa što ti je, kvazi Freudovske analize mi ne trebaju, pogotovo kada mi svaka riječ zvuči kao pročitana u nekoj knjizi iz ciklusa psihologije za mlade, na sniženju. Trebala bih sama doći do riješenja, no kako je moj mozak (ili možda ipak neki organ zaslužen za emocije, kako se ono zove, srce? Nemam ja to, rekao bi jedan moj dragi prijatelj)
Ja nisam nemoralna, ja samo nemogu naći pravi odgovor niti predvidjeti budućnost. Nisam supermen.
Iako ponekad to pokušavam biti. Nažalost, kada me tvoji postupci potsjete na jedan, nasreću davno zaboravljeni period života, odmah predvidim kraj cijele te priče i poželim sve uništiti. A onda se osjećam autodestruktivno kao da sam dobila čokoladu i bacila je kroz prozor. I onda skočila za njom.
(Sjećam se kako je bilo lijepo, koliko puta sam čula tu riječ, koliko me činila sretnom, kako je taj cijeli proces predstavljao nešto, budio ponos u meni, oslobodio me, otvorio prema svijetu i ljudima. Ipak sjećam se ponajviše i onoga kada je ta riječ počela zvučati kao nasnimljena poruka telefonske sekretarice. Čuješ je svaki put kada me nema doma i uvijek kaže isto. Kako je dosadna. Kako besmislena. Želiš nasnimiti novu poruku. I svi ti govore da ih stara živcira. A nova bi baš mogla biti super)
Mrak.
Ne, ne osjećam krivnju što ovom mjestu nisam posvetila toliko vremena da prestane djelovati napušteno.
Onaj postanak hladnom osobom koji sam toliko obećavala nestao je negdje u meni i sada se koprca u agoniji borbe sa onom plačljivom kukavicom uvijek nespremnom suočiti se sa sobom. Jedini izlaz je ugasiti svjetlo u sobi i sjesti pod stol. I čekati bolje dane.
Kako bi bilo jednostavno kada bi stvorila šareni balončić da me odnese negdje jako daleko. Hoću jednostavniji život. Hoću biti mamina maza s peticama imeniku i novim bemveom koji mi je tatica kupio neki dan u Švicarskoj gdje su carine niže.
A kada bolje promislim, nemam se zašto jadati i sjediti pod tim jebenim vječnim stolom, jer čini mi se da mi život možda šalje neku novu varijantu tog balončića, koji me, jebiga neće pretvoriti u onu prethodnu iluziju, ali me čini sretnom, to je sigurno.
Zapravo, osoba koja smatra srećom bilošto kao ja, nebi trebala imati pravo na riječ. Jeli ovo još jedna urota protiv mene? Opet vidim duhove u mraku. Mama, dođi upali svijetlo, tvoja curica je popizdila.
Danas sam apsolutno neliterarna. Sori.
O moja predivna prelijepa glamurozna draga
Njih dvoje pričaju bez riječi. Pogledi im se susretnu negdje na pola puta, i svatko može pretpostaviti potencijalne njihove rečenice, no tu nema baš puno smisla. Nikad nismo sigurni što je zapravo istina. Poljupci i dodiri su zanimljiviji od riječi, bez obzira na okolnosti. Zabava je dosadnija od šutnje i vrijednost onoga rečenog u toj istoj tišini nadmašuje bilokakvu bujicu lažnih i iskvarenih riječi. Ona govori tako čarobne i najiskrenije laži. Ali njemu nikada. Samo za njega ostavlja onaj jedini djelić istine koji je još sposobna prepoznati. Ljubav. Nastoji ne ponavljati tu besmislenu izjavu, iako osjeća povremenu potrebu da zvuči kao telefonska sekretarica.
On:
Kako lijepo plešeš nad krhotinama ljubavi, tako eterično sklisko na uljnatim stopalima i gumenim nogama. Užitak je, gotovo nadrealni, promatrati te.
Neponovljivo je gledati te kako pokušavaš slikati željene stvari na platnu kojeg nema. U iluzijama kojih nema. U svijetu sjena- laž je jedina istina, a ljubav je, znaš ljubav je- samo igra staklenih perli na usnama bludnice.
Ona:
Lijepe li niti srebrne marionetske!
Lijepo ti pristaju noćas dragi, uz tvoje raspolovljene obraze.
A odnekud curi slatki osmijeh.
Hoću li ikada čuti: "Danas je dan kad počinjem iz početka. Vremena je bilo dovoljno i prošlo je besmisleno, kao sve što besmisleno prolazi. Svaki dan istiji od istih svaka noć standardno ružna, svaka čežnja jednakija od jednakih, vremena je bilo dovoljno? "
Nadam se da "zabava dosadnija od šutnje" nije samo zabluda koju sam tako naivno povjerovala.
On:
O moja predivna prelijepa glamurozna draga...
Posveta tebi, čiji fascinantni um slavim ovim tekstom.
Snijeg svud pada. Zvona zvone. Fuj.
Kako luđački uzbudljivo! Vani se gomila snijeg u debele bijele naslage. Nije li to gotovo čudo, da napokon imamo Bijeli Božić, razmišljaju mladi, nadasve perspektivni umovi, napuštajući školsku zgradu posljednji put u tri tjedna. Iako ovo zvuči kao otrcani klišej iz niskobudžetih američkih filmova.
Što je zapravo Božić?
Bor okićen sa previše detalja.
Lampice koje iritantno bljeskaju i sklapaju oči.
Umor u zraku.
Vesele božićne pjesme sa, pod prisilom stoputa preslušanog, storisupernova cd-a.
Ili možda pokloni? Onima površnima, ovo bi bila sasvim dovoljna definicija Božića. No, kako mene nije briga za takve besmislene i okrutne optužbe, uputila sam se u cjelodnevnu kupovinu.
Šareni popis sa imenima, previše dućana i previše ideja.
Manično kupovanje baš poput onog Vlatke Pokos na reklami za kreditnu karticu.
Eto zašto roditelji nebi trebali davati djeci previše novaca.
Nakon još jednog obnavljanja garderobe, razmišljala sam i o kupnji novog ormara, ili o privremenom rješenju- zamotati novu odjeću kao poklon i staviti je samoj sebi ispod bora. I uz to, možda, Djedu Božičnjaku ostaviti kekse i mlijeko. Jer, hej, ipak sam ja taj Djed Božičnjak.
Snijeg.
Lijep je, ali ubija gotovo bilokakvu želju da napustim svoju sobu i radijator. U gradu su sve pivnice pune, osim kafica koji ne kuhaju kavu iza osam ili imaju slobodan nepušački odijel u kojem naravno nitko ne sjedi. Ponekad poželim živjeti u nekom malom mjestu, gdje se svi međusobno poznaju i gdje je život mnogo lakši. Tamo sigurno kuhaju kavu iza osam.
Nije šala.
Trebam pobjeći od misli u svojoj glavi. Vrati se. Nemam snage da nastavim. Nemam volje. Previše sam umorna.
Trebaš se truditi da sve ostane savršeno.
Savršeno?
Sjedim u praznoj sobi, nadajući se da ta osoba za malim crvenim stolom nisam ja. Bilo tko drugi. Molim te da samo ružno sanjam. Molim te da zaboli kada se uštipnem.
Čujem tvoj šapat kako me priziva, sveprisutan si. S druge strane, bježim od tebe. Gubim vrijeme na nešto što nema smisla, zbog straha od tebe. Bojim te se. Ponajviše se bojim same sebe. Zadovoljna sam i činjenicom što znam da gledaš u iste zvijezde navečer. Nadom da ću te slučajno susresti na ulici. Znam da si ti moja neispunjena mogućnost u nemogućnosti, moja pogreška, ali te isto tako volim bezobzira na sve.
Plišani medvjedić i zastrašujuća pojava na podu, ispod stola. Skriva se iza medvjedića i stišće ga, prejako. Kako djetinjasto. Kako srcedrapajuće. Sigurno vam je svima žao. Rugajte se- kako emerski jadan ispad jedne cure, koja očito nije dovoljno hrabra da se suoči sa samom sobom, a kamoli tek sa životom. Ipak, ona priznaje svoj slom, kada ga doživi. Priznaje da ne može dalje, kada se to dogodi.
Kako sam slijepa.
Moj život je čista inverzija, inverzija u vrijednostima, u odlukama, usputnim događajima, strah od samoće. Odluke donosim u nekoliko sekundi, dok one pogrešne otežem mjesecima.
[ Nema izlaza, nema milosti, nema više. Još uvijek se sjećam osmijeha na tvom licu kada sam ti rekla da je priča došla svome kraju. ]
Utopijska žena, kojoj se divim. To je ona. Ona iz mojeg grada ili iz onog na periferiji. Ima savršen osmijeh. Osmjeh koji nije iskren. Možda i nije, ali tako je najbolje. Njoj se ne događaju propusti. Ona je prekrasna. Izgleda kao najljepši cvijet, kao san proljeća, kao krhka jutarnja rosa. Gotovo sam zaljubljena u nju. U njene duboke oči; nesavršene, ali u toj nesavršenosti tako potpune obrve, puna usta, i kosa. I ona pati, ali to nikad nećete saznati. Obožavat ćete ju, buneći se sami u sebi protiv proklete ironije u ovoj rečenici.
[ Pronaći ću te negdje. Nastavit ću tražiti. Izgubljena, pokušavam te pronaći u mraku. Tapkam rukama po ničemu. Bez obzira, gdje god bio, neću prestati tražti. ]
Snažna utopijska ženo, izgubila si bitku. Našla si prihvatljivije riješenje. I, barem, tebi bliže. Nisi možda niti zaslužila da te spominjem ovdje. Neznam što si zapravo napravila, ali ipak si ti moja vječna muza.
Još jedna snažna utopijska ženo, tvoj je muškarac ljubomoran na mene. Prati me po koncertima. Nisi li svijesna koliko smiješno izgledaš?
Upoznajte novu utopijsku ženu, drago mi je. Bit ću snažnija od tebe, samo mi daj vremena. Dosta je osjećaja. I ja ću početi pisati kronike neemocionalnih. Svijet će postati drugačiji. Pokopajte me. Jer me dosada još niste upoznali. Pružite mi ruku, još jednom. Nemojte se tomu smijati. Ne, nije niti malo smiješno.Trully yours, Ana T.
Pred vratima Vokićgrada
Besmisleni valovi smijeha, u naletu pozitivnih emocija. Napokon malo promijene. I dok sa prijateljicom raspravljam o nekom čudnom kućnom ljubimcu- Gvinejskoj svinjici- koja liči na malu bezdlaku mješavinu konja, praseta i nilskog konja, nemogu zaustaviti taj podli nalet smijeha.
Kako je lijepo napokon osjećati budnost (ito ne zbog predoziranja kofeinom ili limenkama Red Bulla), nakratko zaboraviti praznoću, nezainteresiranost prema okolini.
[ Hoda ulicom dok iritantne kišne kapi pothlađuju tijelo i upadaju u oči, pokušavajući zamagliti vidokrug.
Svjesna da je izašla na minus dvadeset po kiši, bez kišobrana, s namjerom da pokuša izazvati barem neki podražaj za svoj previše zakržljali mozak, osim povremene potrebe za nesvjesticom, zbog neprospavane noći. ]
Željela bih živjeti svoje snove.
Ponedjeljak- još jedan kišni dan.
Činjenica da nemogu pronaći Mrzlu pivu, a nalazim se gotovo ispred njenog ulaza, kao deprimirajuć poticaj za još jedan početak tjedna u Vokićgradu. Naivna i prestrašena gomila , polako se približava ulazu, dok Ljilja stoji na vratima i Hitlerovski srdačno utjeruje pravdu, onima koji kasne bar nekoliko sekunda po njezinom satu.
Komična je to situacija, ali jedino kada promatraš iz neutralne pozicije, sa porte, kao ja. Posljednji put na porti, u mojem falabogu, vrlo brzo gotovom srednjoškolskom obrazovanju.
Riješavanje profesorove ovisnosti o medenenjacima, koji su iznenadno povućeni iz prodaje u školskoj kantini-uspiješnim prijedlogom o pametnom razmatranju investiranja novca u klasičnu pizzu iz susjednog kafića, pobudilo je entuzijazam u meni. No ne zadugo.
Zajedno sa Glupačom, odlučih usavršiti svoju vještinu konstantnog buljenja u jednu točku na zidu, te osim povremenih puš-pauza, i čitanja oglasne knjige, odlučih se ipak pomaknuti na stolici. I to je napor.
Bijeg
Napokon potaknuta pozamašnom dozom inspiracije, odlučih se napisati nešto nakon dugo vremena. Naime, otkrila sam novu zarazu na Internetu, Myspace, koja me samo učinila još većom ovisnicom o njemu i još dodatno smanjila moje vrijeme koje bi trebalo biti potrošeno u neke produktivnije svrhe. Nakon dugog razmišljanja, shvatila sam da je to zapravo alternativa MSN messengeru, koja samo javno pokazuje naše komuniciranje, koje na kraju takvo niti ne bi trebalo biti. Blog je ipak mjesto gdje sam duže vrijeme zapisivala svoje osjećaje i razmišljanja, pa je, kao takav, i vrijedniji.
Potaknuta djelom, čije ime stoji u naslovu ovog posta, a i određenim događajima zbog kojih već par sati osjećam stanje kojemu bi mogao uslijediti pad u nesvijest, te tup udarac glavom u radijator, odlučih malo svoje privatnosti, još jednom iznijeti pred vas.
[ I dalje pisao joj je sve; svoj život, lijen i mrtav, sagrađen na jednom ogromnom razočaranju, svoju ljubav za nju i svoj strah radi te ljubavi... ]
Kako samo predosjećam da će budućnost donijeti nešto što će me potaknuti da premotam video-kazetu svojeg života unatrag, i zaustavim se u jednoj točci, u kojoj sam točno znala da krećem pogrešnim putem. Strah me je, iako se za sada čini da budućnost ipak nosi nešto lijepo. Nadam se da će to, napokon, biti sreća. Ako nije tako, biti će mi žao što sam neke ljude upoznala u apsolutno pogrešno vrijeme.
Ima li to uopće smisla?
Kronike neemocionalnih, 2.dio
"Neemocionalne" osobe se naravno ne predstavljaju tako. Kao i svaka normalna osoba i oni imaju krinku koju nose dok hodaju svijetom, ali nemaju samo jednu krinku, već više njih. Poput, primjerice Barbie, koja ima odjeću za svaku situaciju, tako oni imaju te svoje krinke.
Ponekad se pojavljuju u svom pravom svijetlu, no to je rijetko i još teže za otkriti. U većini situacija oni imaju osmijeh na licu, nos visoko u oblacima i stav: "Život je tako lijep". Ne, to ne znači da su umišljeni i da imaju savršen život sa televizije, to znači da ne dopuštaju da im bezvezne, ali deprimirajuće sitnice pokvare dan ili da ih diraju.
Krinke su smiješna stvar zapravo...kako uopće znati tko nosi krinku i predstavlja se pod lažnim osobinama. No u kriznim situacijama se raspoznaju osobe, u takvim situacijama vidite tko puca i slama se pod pritiskom i tko ostaje čvrst. Neemocionalne ostaju iste kao i prije krize, neće dopustiti da se vidi njihova slabost i pokušat će objektivnošću ublažiti situaciju. Ali nije istina da to njih ne pogađa, samo to zakopaju duboko u sebe zbog drugih, i čvrsto privijaju krinku na sebe da se stvarnost ne vidi. No, nije istina da te osobe nisu nikad iskrene. One su iskrene prema svojim najbližim prijateljima, iako ne u potpunosti, jer neke će osjećaje ipak zadržati u sebi, no njima trebaju prijatelji i zato će uvijek njima biti na raspolaganju kao jača okosnica u prijateljstvu. Nosit će ih kao kap vode na dlanu, no naravno i njihovi prijatelji će ponekad morati poslušati njihovo zamuckivanje u vezi njihovih osjećaja. Razumijevanje drugih je sve. Krinka je laž, a laž je ponekad najbolja obrana od vanjskog svijeta...
