Columnist in Lips&Heels

Pseudonimom Hellmouth služi se djevojka od 20 godina, koja je stalno frustrirana stvarima koje se dešavaju oko nje.

Hellmouth sam stvorila kako bi mogla pobjeći od svakodnevnih obaveza, te da se mogu anonimno izraziti o stvarima koje me muče, ujedino i stvoriti svoje malo carstvo.


posted on 18.10.2017. at 14:16
Komentiraj (0)
Ležali smo na krevetu. Okrenuti jedno prema drugome. Kažiprstom je uzeo jedan pramen moje kose i igrao se s njime. Promatrala sam njegove strukture lica. Predivan je.
Demoni ponovno počeli vrištati. Jesam li mu dovoljna? Jesu li one bolje u nečemu od mene? Morala sam znati. Trudila sam se ignorirati ih, ali zato moja podsvjest nije.
Iako znam da mrzi pričati o tome. Ne volim niti ja previše slušati o tome, ali morala sam znati.
Nakon mojih par nepotrebnih i nebitnih pitanja, na koja je odgovorio; prekinuo moju znatiželju jednom rečenicom.
„Nemaš pojma kako je to biti u vezi s drugim curama, kad ustvari želiš samo jednu.“ – rekao je s povišenim tonom.
Uhvatio me mali šok. Zašutjela sam.
„Od kada to traje?“ – upitala sam ga. To je sve što sam mogla izgovoriti u tome trenutku.
„Od kada sam te prvi puta vidio na stanici.“
I samo tako, smirio je sve moje demone.

posted on 05.09.2017. at 15:55
Komentiraj (0)
Biti osoba kojoj su najveće mane ljubomora i posesivnost u ljubavi, je stvarno sjebana stvar. Hvala tata, što si od svih mana, meni dao svoje dvije najgore. Majka mi dan danas govori da psihički sve više i više nalikujem svome ocu. Moj otac nema pojma o ljubavi, jedina razlika između mene i njega je što je on posesivan i ne radi na povjerenju, dok se ja trudim ispraviti njegovu grešku na meni, putem sebe same.

Prije je mostly ljubomora bila na frendice s kojima se frajer družio, te su mi one predstavljale opasnost. Skroz besmisleno, ali razumljivo. Barem je imalo više smisla. Sad sam ljubomorna na bivše, i svaku curu koja ga je imala prije mene.

Svjesna sam da mi je ljubomora skroz besmislena, glupa, bezpotrebna ali ne mogu si pomoći. Držim je pod kontrolom, a ima i trenutaka kad mi izmakne iz ruku. Imao je prije mene veze koje su trajale po 3,4 mjeseca. Razlog prekida je meni najviše poznat, prevara. Ne s njegove strane, on je bio žrtva prijevare, kao što sam i ja. Ipak, postoji par cura koje su mi dan danas nakon 4 mjeseca, trn u oku.

Prva koja mi je bila najveća smetnja je Gospođica-Časna-Sestra. Dok smo bili frendovi pričao mi je o njoj i predstavio mi ju je kao savršenu curu za njega. Nosi košuljice, traperice, vjerojatno niti ne zna što je to imati dim cigarete u ustima niti kakav je to gušt, od alkohola je probala samo vino podareno od strane Isusa, pošto je toliko zaluđena Bogom i vjerom, himen će imati do kraja života. Čak sam i navijala za njih i za to da budu skupa dok smo imali frendovi fazu, jer sam htjela da bude sretan, i bila sam uvjerena da je ona za njega ona prava, s kojom će biti do kraja života. Jedini dodir koji su imali je bio s usnama, i nakon čega je usljedio odjeb s njezine strane, jer je Djevici bio važniji Bog od provođenja ostatka života s nekime. A inače sam tu curu znala cijeli svoj život i bila je susjeda baki, nisam ju previše doživljala, niti mi je bila napeta, sve dok nije dodirnula ono što nije smjela.
Razlog zašto ju hejtam, odnosno zašto sam ju hejtala jer sam i dalje bila uvjerena da je ona savršena za njega. Često mi je znao govoriti da obućem košulju, traperice i stavim kosu u rep, upravo zbog nje nisam mogla, jer nisam htjela biti njezina jeftina kopija. Osim do nedavno kad sam sprdnjom obukla košulju na trenirku i svezala kosu u rep. Bio je šokiran i nije mogao vjerojati da sam to ja i pitao se kud sam nestala. Onda sam se počela moliti. Bolje da ne pišem dalje.
Koliko puta sam je vidjela u Zelini početkom naše veze? Više nego što sam vidjela svoju facu u ogledalu, još bolja stvar je što sam je vidjela za svoj 20 rođendan, dok smo bili u Mulleru i čekali da nam naplati mirisne svijeće, a ona je bila nama pred facom za stolom u kaficu 3 minute. Jedino što nas je dijelilo je bilo tanko staklo od Mullera. Napetost se mogla rezati nožem. Happy bday to me.

Druga na popisu je Gospođica Kraviji jezik. Mala navina djevica, koju je on odjebao, i to mu je skroz opravdano. Na groblju gdje ima više kondoma nego mrtvaca, je dobila svoj prvi orgazam, nakon čega je zabila jezik duboko u grlo i tako je i njemu priuštila prvi deepthroat bez da je morao ikome davati blowjob. Nisu imali seks, već se on s prstima poigrao dok se droljica prestrašila kurca, pa nije od nje ništa dobio za uzvrat. Odjebao ju je s izgovorom da nije spreman za veze, ili kako ja zovem izgovor -„Nije to tebe, do mene je.“ Pala je na to, razbahatila se s time „Da je mislila da je on jedini normalni dečko u Zelini.“ i otišla. Actually, on i je jedini normalni dečko u Zelini, samo ga je tvoj kraviji jezik otjerao. Tjedan dana nakon što mu se grlo oporavilo od jezika, je ušao u vezu sa mnom. Kad god ju vidimo u Zelini gleda njega, mene ili nas dvoje s onim „koji kurac pogledom?“, ljuta je, i želi nas, kako izgleda, napasti sa svojim jezikom. Žao mi je ženskice, donekle. Jer znam kako je to imati sjeban ego. Pogotovo mi je poznata situacija kad zbariš lika, onda on sljedeći dan uđe u vezu s nekime tko nisi ti. Makar ja nikad nisam nekome zabijala toliko duboko jezik da mu izvadim sve organe van. Jebi ga, sama je kriva. Došlo mi je da joj se javim i kažem za njezino barenje, čisto da druge likove ne otjera s time i da napokon nekoga i da skine poglede s nas dvoje.
Koliko puta sam je vidjela u Zelini? 2 i dovoljno. Svaki puta se smijem glasno dok Josip oponaša kraviji jezik. Okrutno, znam.

Treća, ali ne manje važna jest Gospođica Mini Me, samo bolja verzija mene. Bili su u vezi, koja je nastala iz prijateljstva. Malo alkohola je bilo dovoljno da mu popuši kurac u autu, dok su dva frajera bila ispred nje i vozila, kad su se vratili na feštu, njezin dragi je vidio tragove ugriza po vratu i ostavio ju je. No, ne dira to nju, imala je ona drugu žrtvu. U mjesec dana su se pojebali samo 4 puta. Bila mu je prvi analni seks. Prvi deepthroat. Razlog prekida, isto što je napravila svakom frajeru prije njega, prevara pa uđe u vezu s likom s kojim ga je prevarila. Makar se Gospođica izvukla s time da su previše dobri frendovi i da ne želi sjebati prijateljstvo. Već si ga sjebala, draga. Ostali su frendovi nakon prekida, i pred menom se dopisivao s njom, dok ja nisam popizdila zbog nepravde, jer se ja nisam sa svojim bivšim frendom dopisivati. Konačna odluka je da blokiramo sve bivše na svim društvenim mrežama. No utoč tome, moje stalkerske sposobnosti su saznale da ima dvije slike na fejsu s njime. Na prvi pogled me to tako jebeno zapeklo, onda sam skužila da uopće nisu sladak par.
Vidjela sam je samo dva puta, jednom za svoj 20 rođendan. Again, happy baday to me.

Actually, mislim da sam skoro pa sve njegove bivše vidjela barem jednom u životu, i prije nego što sam bila s njime, i dok sam bila s njime. Svi znamo kakav je divan osjećaj disati isti zrak kao naši bivši partneri, ili u mome slučaju njegovi. Ne bi sve ovo predstavljalo toliki problem da ne vidim njegove bivše ostatke na svakome kutu Zeline, jednom ili do rekordnih 3 puta tjedno. Ne znam jel sam u pitanju ja, i činjenica da smo bili frendovi prije veze, pa znam za sve njegove ostatke, ili on što je morao riješiti pola grada, a nije ženskaroš.
Na kraju, uvijek ću biti ona cura koja zna previše.
Njemu nije tako teško nositi se s time kad vidimo mojeg bivšeg, pošto viđa samo jednog s kojim je išao u osnovu i srednju školu. Njega vidimo jednom mjesečno. Ostale likove niti neće nikada u životu vidjeti, jer sam bila svjesna razlike između metaliteta Zagreba i Zeline, te sam uglavnom imala partnere iz Zagreba. Zagreb je metropola. Nekako nije fer prema meni. Opet je nepravda tu. Ali bivši su bivši, morat ću prihvatiti činjenicu da ću vidjeti njegove bivše ostatke više od jednom godišnje. I da ću zauvijek biti ona cura koja zna previše.

posted on 30.08.2017. at 09:09
Komentiraj (0)
Utoč naslovu, ironija je što me uhvatila inspiracija za pisanjem. Ne, nije kišni dan niti nemam šalicu toplog čaja u ruci, već ono doba dana koje ne podnosim. Jutro, sunčeve zrake mi obasjaju sobu, i imam šalicu već hladne kave u ruci. Zadnji puta sam pisala kad mi je bilo 19, danas mi je prvi dan sa onom okruglom brojikom, ujedino i prvi tekst kojeg pokušavam pisati dok mi je 20 godina. Nemam inspiracije, nemam vremena biti zaokupljena vlastitim mislima koje mogu prebaciti na papir. Razlog je vrlo kratak i sladak. On.

Prije 3 mjeseca upustila sam se u vezu s tadašnjim frendom, kojeg praktički znam cijeli život, bez da sam to znala. Veza pomalo liči na brak, iako nemamo papir. Kao što je moja majka rekla, nismo svaki dan skupa, već živimo skupa. Nakon prekida, nisam očekivala da je odnos koji sad imam moguć u stvarnome svijetu. Tako naglo uđemo u odnos, tako naglo zavolimo jedno drugo, tako smo psihički isti.. Čak si i misli možemo pročitati. Osjećam da je on onaj „the one“.

Miranda ostaje Miranda, iako se Miranda u meni polako povlači, jer nema potrebe da Miranda bude Miranda, i dalje ne mogu pisati o ljubavi i osjećaje izbaciti na papir, osim ako ne patim. Ajmo malo na mene, što se toliko kod Mirande promjenilo u ovih 3 mjeseca braka. Nemam vremena za overthinkanje, tako si i automatski ne naosim psihičku bol, jer se meni tako želi. Rijetko kada ujutro popijem svoju domaću kavu koja uvijek ispadne slana, već sam svako jutro u Gužvi, ili popijemo kavu u nekome kafiću. Više ne govorim „Mama, idem nekamo.“ već „Mama, idemo nekamo.“ „Ja“ sam zamjenila sa „mi“. Nemam više potrebe skrivati svoju opsesivnost, želju da budem s nekime po cijele dane i noći, da želim ubiti svaku curu koja mu je slomila srce, jer je i on sam takav i razumije to. Nema više gledanja serija po cijele noći niti spavanja od 6 ujutro do podneva, jer mi je stabilizirao bioritam. Nema više plakanja bez da itko zna da sam plakala, jer je on uvijek tu da riješi problem. Nema više ispijanje boce Jackyja, pa pripita pišem o svojoj patnji. Nema više Longa, makar on za to nije zaslužan već raspad Kuja iz Seksa i grada. Nema više dopisivanja s bivšima, niti s moje niti s njegove strane, jer nema potrebe da budu još uvijek prisutni u 2017 godini. Nema više pričanja o bivšima niti stavljanja soli na ranu zbog njih.

Prioriteti sada: skupljati pare da si uredimo stančić, makar još uvijek nismo ozbijno pričali o tome kod koga ćemo živjeti, položiti vozački, iako me on dok vozi uvijek nauči neke stvari, upisati tečajeve i dobiti diplomu, naći stalan posao, i kad to sve sredim spremna sam reći mu najopasniju moguću riječ koju Miranda može izgovoriti. Da.


posted on 06.04.2017. at 22:17
Komentiraj (0)
Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

"Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?" – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.

"Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija.
Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija.
Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom.
Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna.
Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe.
Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih.
Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej". Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada.
Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv. Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred. Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku.
Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto.
„Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju.
„Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.
Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.

posted on 23.03.2017. at 00:02
Komentiraj (0)
Očekivala sam da će i ovaj dan doći. Susret sa curom kojoj sam ukrala muškarca, koja je meni ukrala muškarca i spasila život. Radila sam svakakva sranja prije. Ali prošle godine sam razdjevičarila novo sranje i dala mu svoj prvi puta. Zbrijati sa frajerom koji je u vezi, i ti si svjesna toga.
Veza je bila još skroz friška, i prepostavljala sam da neće dugo trajati. Kao što niti jedne njegove veze nisu. Mislila sam da je mogu sjebati i riješiti na brži način. Prijevarom. Bila sam uvjerena da će mi uspjeti. Živimo u malome gradu, potrebne su 3 minute da se vjest proširi po cijelome gradu.

Od izvora, znam da je sljedeći dan bio na kavi sa svojom Babygirl, u međuvremenu je saznala za mene i prijevaru za koju ju je on uvjerio da se nije dogodila. Ne. Spavala sam s duhom. Ili sam popila previše pive, pa sam zamislila njegov facu na drugome frajeru. Ma biti će da sam ja lažljvica, i da smišljam laži.

Na balkonu pijuckam kavicu s nedovoljno šečera i mlijeka, dok pušim svoj Lucky od Borovnice. Do mene Poznanica koja si je dobra sa Babygirl. Ide iz škole prema kafiću, postavimo eye contact i brzo maknemo pogled i svaka nastavi svojim putem. Mislila sam, okej to je to. Preživjela i taj trenutak. Ne. Najgore je tek dolazilo.

Na stanicu sa Poznanicom. Nesanica me počela već polako hvatati. Okupljala se ekipica cure iz njezinog razreda i škole oko nje. Puf. Socijalna fobija napada. Pogled u mobitel, tipkanje poruka. Nabrzinu ih čitala jer sam bila previše nervozna da ih pažljivo pročitam. Natikpala par odgovora. Preko zebre dolazi Babygirl. Sjecam se bijele majice, mislim da je bila ugurana u traperice i neka lepršava vestica na to sve. Nisam obraćala previše pažnje na detalje, i samo sam se nadala da ne ide prema nama. Pljuga u ustima, žicala je upaljač. Imala sam ga pokraj sebe. Meni kroz glavu prolazilo, trebam joj li ga dati ili ne? Ne znam. Kako se uopće treba ponašati prema curi, kojoj sam zamalo sjebala vezu?
Zamrznula se. Poznanica vadila upaljač iz torbe. Ajde, barem netko, pošto ja nisam mogla. Pitam se jesam li trebala dati joj? Ne znam.
Natrag pogled na mobitel i tipkanje. Molilla sam frenda da izađe vanka sa mnom, jer mi je užasno trebala piva i muško društvo, da ne mislim o tome. Iako sam kasnije otkrila da zna Babygirl bolje nego što sam mislila, no nismo pričali previše o tome. Pitala sam kuje iz Seksa i grada kako se trebam ponašat. Ignoriraj i ponašaj se kao da imas 20 godina, što i imaš. Radila sam to cijelo vrijeme. Ali mi je kroz glavu tada prolazilo tisuću i jedna misao. Trebam li reći oprosti? Trebam li ju barem malo slušati o čemu priča? Pričljiva je dosta. Ima divne pune usne i slatkica je u faci. Zaslužuje nadimak Babygirl.

Ignoriranje nje mi je dosadilo. Ugasila mobitel i koncetrirala se na nju i ono što priča. Nešto o dečku koji je autom napravio nešto i prolazio pokraj zebre? Ne znam, bila sam previše uznemirena da bi pozorno slušala. U jednome trenutku opet smo postavile eye contact. I to ne onaj ignorirajuć. Pozorno smo gledale jedna u drugu. U njezinim očima nisam vidjela nimamo mržnje, kajanja, niti ničega u vezi mene? Možda me pogled prevario, ali to je bilo ono najčudnije.

Babygirl, gdje je ona mržnja prema meni? Zar je samo tako nestala? Ili možda ima smisla da 16-godišnjakinje ne shvaćaju toliko ozbiljno neke stvari kao što shvaćaju 20-godišnjakinje? Djevojčica još nije postala žena. Zar samo 4 godine razlike djeli djevojčicu od statusa žene?

posted on 13.03.2017. at 08:18
Komentiraj (0)
Svaka priča ima kraj. Svaka veza ima svoj kraj. Svaka serija ima svoj kraj. Ali zašto Vampirski dnevnici moraju imati kraj?

Nedavno saznala, (bolje da nisam) da će uskoro biti zadnja epizoda Vampirskih dnevnika, i još uvijek se ne mogu pomiriti sa tom činjenicom. Okej, budimo relani. Serija nije ništa posebno. Radnja i likovi su čista kopija Buffy. Stvarno nemam za ničime posebno žaliti. Osim što to nije tipična serija.

Serija se počela na TV-u prikazivati dok je A bila 8 razred osnovne škole. Sjećam se da sam sa svima bila dobra zbog te serije, jer smo imali zajedničnu temu za razgovor. Rođendan od frendice. Osam sati navečer, pauza od torte, slatkiša, gledanja horor filmova, ekipa iz razreda se okupila oko televizora i gledali nastavak Vampirskih dnevnika u petak navečer. Lik koji me vječito sprdao zbog stila, zezao i vrijeđao mi je sačuvao mjesto na fotelji.
Glavna razredna kuja. Taj dan smo se zapričale o Vampirskih dnevnika. U sljedećem trenutku sam bila kod nje doma, okružena grickalicama i colom, dok smo slinile nad Damonom i Stefanom.
Kroz srednju školu sam otkrila postojanje gledanje serija online. Među prvim serijama sam gledala Vampirske dnevnike. Kroz ljetne noći isto. Jesen mi je bila još divnija. Čaj, mirisne svjeće, kišni dani, i na ekranu mog laptopa Vampirski dnevnici.

Odjednom Damon, Elena i Stefan više neće imati svoje nove anvature i zgode kroz Mystic Falls? Serija koja me zbližila sa svim školskim zlostavljacima, razrednim kujama, koja mi je petkom navečer bila predah od gimnazije i učenja, prestaje sa snimanjem? Ne. Ne mogu se pomiriti s tom činjenicom.
Možda i previše dramim oko toga, jer pobogu, znala sam da će kad tad prestati sa snimanjem, ionako nemaju više o čemu snimati jer je radnja sve dosadnija i dosadnija. Ali rituali su rituali. Ipak, još uvijek imam Supernatural.

Odlučila sam posvetiti TVD tetovažu, utoč činjenici što nisam fanatik serije.

posted on 13.03.2017. at 08:16
Komentiraj (0)
25.2.2017. Subota navečer. Mjesec ljubavi se bliži kraju.
Kuje iz seksa i grada su odlučile da se danas ima girls night. Može. Ne sjećam se kako smo se dogovorile oko toga, jer odlučimo imati girls night kad nam se sprdne, ili u hitnim slučajevima kad se Keksić vrati iz Austrije. Sara nam se htjela pridružiti, ali ta kuja stalno smišlja neke planove kako se osvetiti kojem frajeru, i igra neke igrice. Nisam ju podsjetila niti pozvala na našu girls night. Nije mi se dalo biti s njome u društvu. Samo nas tri od 4 kuje.

Oh, pisačka blokada je prisutna, kao što sam i mislila. Jebeš, samo nastavi pisati ono što ti je na umu. Možeš ti to!

Stresan ritual spremanja za subotu navečer i smišljanje kako do prijevoza ću preskočiti, jer mrzim taj ritual najviše od svega. Srediti se od glave do pete. Jesu mi obrve dobre ili ih trebam počupati? Jesu li brkovi dovoljno mali da ih sakrijem s puderom? Imam li trakice za depilaciju. Hoću li stići na vrijeme ako se krenem sada šminkati. Oh, lord. Mrzim to najviše od svega. Sutra me ponovno to čeka. Obavila sam danas dio posla, tako da sutra mogu samo fino nabacati odjeću na sebe i našminkati se. Odlučila sam se za sutra biti dama. Što u prijevodu znači, imati ću haljinu na sebi. A to se na meni rijetko kada vidi. Anyway, natrag na temu. Mami je na kavu došla kuma Ana. Dobacila sam par riječi i pozdrava, onda sam se išla žurno spremati. Ipak sam imala prijevoz, jedan problem skinut s vrata.
U fazi šminkanja sam dobila sto tisuća propuštenih poziva, poruka na vocapu i SMS-u od Roze. Ne šalim se. Htjela je da dođem čim prije. Polako ženo, noć je još mlada.

Odlučila sam se za drolja kombinaciju. Kratke hlačice, hulahopke, maznula mami visoke crne čizme (bacam ogroman hejt na čizme, uz haljine), topic, i karirana košulja kao začin na sve to. Kako se osjećam? Jako neudobno, jer pokazujem malo mesa. Kao da sam u haljini. Isti kurac.
Dragome se naravno svidjelo, i želi me vidjeti takvu uživo. Eh, dragi, ne bi ti izdržao niti dan u ženskome tijelu. Sigurno se pitate koji mi je kurac i čemu takav stav? Ženama muški pogledi gode i dižu im ego. Ali ne i ovoj biljci od A. Meni se to gadi i bježim od toga. Radije ću zavesti muškarca u trenirci, muškoj majci, hoodici i kožnoj jakni, nego u haljini. To sam i ostvarila.

Krenula sam oko 22:00 h. Kuje su me dočekale u Livingu. Divne kao i uvijek. Postavila par šugavih pitanja, više sam bila u moodu za slušati nečije razgovore, u nadi da će jedna od njih započeti neki razgovor, no odgovorile su mi kratko i jasno. Gdje je Keksić kad ga trebaš? Svirao je neki bend uživo. Nisam zapamtila ime, niti me zanimalo. Roza ih je pohvalila. A ja sam imala oko na liku koji je svirao bubnjeve. Vidjela sam samo ruke, divne su. Odličan ritam je napravio i dao mi je malo dozu rock and roll-a. Čak me bend podsjetio totalno na jazz glazbu, odnosno nastup od fejk Amy. Ne znam zašto.

„Što ćeš popiti?“ – pita me kobobar.

„Kavu s mljekom.“ Uputi mi onaj pogled – ženo subota nevečer je, ti ćeš kavu sad piti. Spustim pogled prema stolu. Roza mi se obraća.
„Alo, kakva kava?“ „Konobar, dajte jedan bambus“ Dere se i maše s rukama da ju uoči.
„Roza , ne! Ne, dajte mi kavu!“

Zna se čije je piće pobjedilo. Bambus. A dobro. Iako se nisam htjela napiti prije Longa, čisto da mogu pijuckati jednu čašicu vina cijelu noć. Nije mi baš do poštenog opijanja bilo. Još jedna runda na moj račun za njih dvije. Zbog glasne glazbe je došlo do nerasporazuma, i ja sam dobila jedan bambus. Roza ga je platila, jer dok ja nađem svoj mali novčanik u torbi, po ovome mrklome mraku u prostoriji, već će proljeće doći.

Istračale smo muškarce. Ne sjecam se najbolje toga razgovora, jer me bambus počelo polako pucati. Opet sam pila na prazan želudac. Naravno. Krenule prema Longu. Bilo je i vrijeme. Na putu do Longa je Rozu i Forkicu zaustavio plavi auto. Rozin frajer, bratić i Forkicin nesuđeni jebač. Roza je polako ulazila u auto, i pozvala nas da idemo. Eh, prepreka. Forkica nije htjela ići. Logično, ja nisam rekla niti da niti ne, samo sam pitala jednu i drugu kamo se ide, na što me niti jedna od njih nije doživljavala. Ništa. Pravac za Long. Malo ljudi. Uvijek prerano dođemo. Uzele smo stol na točno suprotnoj strani od stola gdje smo bile proslavile Božić. Bilo mi je totalno neudobno, jer to nije naš stol, niti je naša strana. No, nebitno. Naručile piće, i noć može službeno započeti.

Oh, evo njih trojice. Sjetila sam se onoga kada mi je Roza rekla da ona i njezin frajer nikad nisu za istim stolom u Longu, samo se dođu pozdraviti, i on uglavnom na šanku visi. Sigurna sam da joj je kroz misli poletilo da ce se tamo njih trojica smjestiti. Ne. Ravno na naš stol.

Akward moment. Ne znam likove. Imam socijalnu fobiju, ne, ne želim se s vama upoznavati, osim sa frajerom od Roze. Dvojica su bili mrtvi pijani već. Stalno odlazila na početku na wc, samo da se malo maknem od njih. Sumnjam da su primjetili da sam se malo duže zadržavala na wcu-u. What? Oh, da. Socijalna fobija je divna stvar.

Većina večeri je prolazila ovako. Forkica se sa svojim nesuđenim jebačem nešto došaptavala. Roza i njezin frajer su bili u svom svijetu. Jebali su se pogledima. Rozin bratić, on, am. Nisam gledala jer mi je slao čudnu vibru. Ali se sjecam da je uletavao među parove. A, ja? A se borila sa klastufobijom i socijalnom fobijom u sebi. Popila dvije čase čistog vina na eks, da se opustim. Nah. Trebalo mi je nešto jače. Počelo je djelovati. Otišla sjesti na fotelje i švrljat po fejsu. U međuvremenu su Roza i Forko došle. Imale su neku raspravu, digla sam se i došla do njih, tek su me onda primjetile. Oh, koliko je vremena prošlo? Možda 10 minuta? Ne znam.

„Gle, neću. Rekla sam mu da sam u vezi. Ali nikome niti riječ za to.“

To je sve što sam čula i skužila. Kroz glavu mi je prošlo da je Forkcia svojem jebaču srala da je zauzeta, samo da se makne od nje. Eh, stara moja. Neće jebače, pogotovo ne prave fuckboyse zaustaviti činjenica da ti imaš dečka. Sve tri smo se vratile natrag. Krug se ponovno nastavljao, do pola 1. Ne sjećam se kad sam primjetila da smo Roza i ja ostale same za stolom. Bila sam u svome svijetu. Roza je rekla da ide van i da ju pričekam. Great. Lik do našeg stola me odmjeravao. Započala sam košulju od glave do pete, njemu i inat tako da nema što gledati. Muška gamad. Neugodnost i mislila sam dozivala bilo koda iz te ekipe da se vrati i prave mi društvo. Nije uspijelo. Oh, evo Roze.

„ A, diži se, idemo doma!“ – kaže mi i počne tražiti svoju torbicu i od Forkice.

„Kaj? Već? Tek je pola 1.“
No već je bila na pola puta do izlaza. Ili me ignorirala, ne sjećam se. Dvije čase na prazan želudac. Jasno vam je.

Roza i ja smo stigle do Forkice. Stajala je vani sama. Pošto me after dobro pucao, nisam niti pitala gdje su oni, samo sam čekala da se stvore ispred nas. Nije me niti bilo briga gdje su.

Ostatak večeri je Roza sigurno potrošila sve kune na računu nazivajući svoga frajera, da gdje je, kad će doći po nas dvije. Trajalo je sigurno do 2 ujutro. Ja sam poslala mami poruku jer mi može kakav prijevoz srediti, i Roku sam poslala poruku, ali je on već bio spavao. Joj, sad sam se sjetila da nisam Roku odgovorila na fejsu na poruku. Fuck. Budem. Stara pizdi i paničari, smirivala sam ju s time da se budem snašla za prijevoz, makar morala čekati starog da se vrati iz Splita.

Dok sam šetala u mislila i smirivala staru preko poruka, koncetrirala sam se na Rozu i njezin trud oko prijevoza.

„Forkica neće, a A ima dečka.“

What? Jesi ti to kujo stvarno mene mislila prodati čistome Fuckboy-u za prijevoz? Damn it, ženo. Tek sam tada skužila koliko je Fuckboy-sima svejedno koga jebu. Rupa je rupa, jel? Fuj.

Oh, nisam spomenula da nam se u međuvremenu Rozin brat pridružio u paničarenju oko prijevoza. Nas tri smo donekle paničarili, Forkica je bila mirna ali uznemirena zbog toga što joj je fuckboy priuštio, ali je imala svoj prijevoz. Nikad još nismo tako rano sve tri otišle iz Longa.

Rozin frajer došao. Prvo je Rozinog buraza ostavio doma, a onda mene.
Skidanje šminke s lica, kosa u repu, trenirka na sebe, najšira majca koju imam u ormaru, moje vukići papučice, i sad je vrijeme za hranu. Natrpala sam se s nekom čokoladom. Staroj ispričala što se dogodilo, nisam bila toliko uznemirena zbog toga jer sam imala dovolju dozu alkohola u krvi i otišla u sobu na gledanje serije. Oh, da. Sada gledam Vampirske dnevnike, izašla je cijela nova 7 sezona koju nisam pogledala. Radnja je sranje naprema onome što je prije bila. Fali mi 4 sezona Vampirskih.


posted on 13.03.2017. at 07:29
Komentiraj (0)
Oh, novogodišnje odluke, kojih se neću držati.
Pivopija će smanjiti dozu alkohola. Moš mislit. Držala se toga neko vrijeme. Čak sam punu času pive razlijala u sudoper. Neka on pije umjesto mene.

Danas. Eh. Pritisak. Dovoljna je ta riječ. Ajmo si pocugat malo. Na prazan želudac, naravno. Boli me kurac, dobro me puca. Dobro sam. Zafalio mi Long. Pijani seks. Frajer me izvuče iz Longa i odemo se u autu njegovog starog pojebat. Misli lete, od kud mi sad ovo?

Pljuge. Ah, ta divna ovisnost. Ne, neću smanjit. Pušim trenutno jednu za drugom i uživam. Pijana sam opravdano mi je. Sad sam se sjetila mamurnog buđenja. Biti će i ovo jutro takvo. Jebeš to, uživaj u trenutku, Propalico.

- Odi si popi kavu s nama.

- Ajde.

Misli vrište. Svi imaju svoje probleme. Mene after puca. Nitko ne primjećuje.
Ne želim zvucati pesimistično, ovo je veseli update. Jebeš to, mogu uživati u afteru dok još traje.
U koliko se damo kladiti da ću uzeti još jedan gutalj pive? Neću? Hoću? Vidjeti ćemo.

Dragi se ne javlja. Sigurno igra igrice. Dobro bi mi došao razgovor s njime. Idemo 10.2. na Amy Winehouse, odnosno imitatoricu. Mislim da će se i on složiti da prekršimo pravilo da se dan zaljubljenih slavi 14.2. i proslavit ćemo ga 4 dana prije. Zašto ne? Ionako sam oduvijek hejtala Valentinovo. Čudnu vibru daje. Još 10 dana. Da se to izdržati, iako bi htjela da taj dan čim prije dođe.

Moj pokušaj da studiram teologiju propao u roku od 2 mjeseca. Ne sviđa mi se taj smjer. Hoću na Filiozofski! Mislim da bi se uklopila tamo. Kad sam na prijemnom bila, ženska mi je pohvalila Michael Jackson majcu. Stih od Amy Winehouse napisan u wc-u. Jako bitna stvar jer su toilet poems, sve! Ispred zgrade, taman gdje sam išla pljugat nakon predavanja na desnoj strani stoji znak da su Sex Pistolsi zakon. Jebeš mi mater ako ne pripadam tamo. Možda 2018 bude moja godina.

Psiha. Eh, kako to srediti. Prva novogodišnja odluka u vezi psihe mi je da prestanem tuđe probleme gledati kao svoje. Nejde. Trudim se, ali sam nesuđeni psihić. Volim davat savjete i pomoći nekome. Ispunjava me to.
Opet si zvučim patetično. Nije mi namjera to!

After počeo puštati. Gutalj ili ne? Jebeš. Ufurala sam se u pisanje.

Jedina novogodišnja odluka koju ću ostvariti je ta da će biti ove godine definitivno puno seksa. Menstrual calendar aplikacija će biti puna crvenih srćeka. Nimfo, bila i ostala.

Totalno sam zaboravila da su maškare u 2 mjesecu. Hrvatski Halloween. Moram se maskirati, odvest cure u maskenbal po selu, pa zaradit barem za jednu kutiju pljuga. Što ću biti ove godine? Vjerojatno će me puknut ideja u zadnji čas, kao i uvijek. Anna će biti Elsa. Uživljena je u taj crtić totalno.

Možda me kuje iz Seksa i grada odvedu u Long. Dobro bi mi došla noć s njima na okupu, i pijuckanje čega god se nađe na stolu. Pijemo više od prosječnog muškarca. Neka. Ponosne smo alkoholičarke!

Misli su prepuštene tebi. Prazna mi glava napokon. Razmišljam da pošaljem ovo Oreo Keksiću. Ona oduvijek ima poseban način pisanja, mislim da bi joj se ovo svidjelo.

Ipak neću, jer ću imati pisačku blokadu. Želim da ovo ostane između nas dvoje.
Znam da je način pisanja čudan, i da ovo nije moj način pisanja. Našla na fejsu stranicu Drolja sa Save, pa sam si prisvojila ovaj način pisanja. Za sad.

Mama me treba.
Do sljedećeg puta.



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se