srijeda, 19.06.2013.
Priča iz Birtije
Jednom davno sam počeo pričati niz priča, crtica iz života. Pa se tu našla i ona sa kolodvora, iz stana, iz bolnice, sa autobusne, iz birtije. A ovo je priča iz birtije, jedna stara, ali i dalje draga.
"Nekako sa početkom devetog mjeseca i školske godine jesen nekako brzo zavlada, a početkom akademske godine u desetom mjesecu kao da smo već duboko u jeseni zaglibili."-"A hoće ti to tako, znaš." Početak je to bio još jednog od onih kratkih pozdrava kada su njih dvojica započeli još jednu priču prije polaska na svoju stranu. "Još si s njom, jelda? Mislim da ne računam ono ranije hehe."-"Jesam."; pričamo tako naslonjeni na šank promatrajući starog konobara kako već pomalo s umorom obavlja posao. "Ženit ćete se znaš, mislim zbilja, vidi se to."-"Ako ti tako kažeš, da popijemo onda još jednu." Obično svaka birtija ima svoj kutak i priču, ili bar dvojac koji je uvijek spreman popiti jednu više prije nego li krenu dalje, onako, svako svojim putem. To je već običaj. Dva stara znanca, pomalo u situaciji gdje poput stranaca prepričavaju događaje o kojima se koji put nerijetko i čuju, a nekad nakon nekog vremena zaglibe slučajno u kolotečini kako bi oni to zvali, kafane, birtije. Obukli su svako svoju vijetnamku i spremili se za polazak. "E, a ona još jedna šta si rekao, pa valjalo bi ju s nogu?"-"A kad već inzistiraš, nikad nije problem." Tako to biva. Za jednu čašicu razgovora viška nikad nije prekasno. Jesen se provlačila putevima, u zraku, a i u birtijama nije bilo ništa bolje. Stara zadimljena kavana, u kojoj je sve u onom dobro poznatom stilu za ovakve mušterije. Sve je u drvenariji, kratak šank sa već pomalo izbljedjelim sjajem, lampe kao nekakva vrsta starih petrolejki koje blago osvijetljavaju pomalo zamračen prostor, tako je to. Nije nikada ništa strano za ovakve mušterije, to je oaza mira, kutak koji ima mjesto za one, pomalo izgbuljene, ili one, kojima je vrijeme dalo nešto minuta da u prolazu popiju koju kavu, ili nešto više.
Predvečer u takvim oazama je čisto dovoljna. Par mušterija, poluprazno, stolovi viška za cijelu jednu armiju, a aparat za kavu odavno u pogonu za sve ljubitelje tog napitka. Dvije duge cijevi ocrtavale su siluetu točionika, i dvije pipe koje su puštale svaka svoju pivu, onu tamnu, i svijetlu. "Lijepe su one krigle, valjalo bi probat prije nego krenemo."-"Sad smo popili nešto kratko, jer sam tako rekao, a sad bi ti hmelj? A dobro, putna onda." Tako to biva. Kava se ispila popodne, na početku, a sat je već otkucao svojih pet otkucaja za svaki naredni sat, vjerno nagovještavajući dolazak desetog sata, onog zadnjeg kvartala u kojem svi putnički vlakovi se spremaju na polazak prema nekim daljnim peronima, tračnice koje će odvesti svakoga na svoju stranu. "Što ima na istoku, mislim, hoćeš stiči prije ponoći?"-"Pa prije nego ti tamo na sjever gore ću stiči. Ti ćeš taman u pola jedan u noći doć, a to ti je ono, malo kasno ipak." Polagano je otkucala i zadnja minuta, i nagovjestila da je vrijeme za polazak.
Vrata te kavane su bila velika, prostrana da dvojica mogu van iz nje. Cijenilo se to, rijetke su takve. Takve dočekaju mušteriju širom otvorenih vidika, uvijek imaju novine, i skupe ponekog prolaznika da popije je kavu jer teško je ne skrenuti tamo kuda vode mirisi crne kave. Vrijeme leti, ali u takvim oazama ono sporo prolazi, ostavljajući dovoljno vremena za poneku čašicu razgovora. Laganim korakom odlaze kao dva stranca u noć, svako na svoj peron, na svoju stranu. "Vidimo se."-"Vidimo."
nedjelja, 09.12.2012.
Priča Budućnosti
5. studeni 2009 u 22:41 ·
[VERS]
Ako uspije ikada ova naša cijela priča
ako dobije početak i kraj bez pokriča
jednostavno tada moramo stvoriti sheme
kako bi izbjegli one gluposti i sve one probleme
životne dileme biti jedno drugom oslonac
kad padamo pogurnuti jedno drugom stolac
da padnemo mekše da iz svega stvorimo pobjede
da osvijetlimo ova naša četiri zida tame
da misli ne budu same čak i kad se tako čini
da nam tračak onog optimizma život začini
i baci sve sa strane krenuvši od nihilizma
kojeg nosim u sebi do promjene mog debilizma
odraslijeg ponašanja i onog starog shvaćanja
da svijet ne bude šala i da na početak nema vraćanja
izbjegavat svađe činit samo dobre stvari
trudit se ko da sutra sve ovaj život znači
osjećam se jači jer više nema zamračenja
nema tužnih stavova i umnog pomračenja
ova shema i napokon se osjećam čovjekom
koliko god mislio da sve je nestalo u korijenu
ali gradi se i raste kao onaj cvijet u tegli
koji ćemo zasadit odma čim zatopli
i saditi ga na načinom i politikom smiješka
istog onog stava zbog kojega sam sretan
[REF]
Budućnost nema pravca niti volje
stvaramo ono što je bolje
nema koraka krivog ili pravog
kako želimo biti to je naše pravo
[VERS]
Navečer ćemo ponekad ispred tv-a leči
pogledat koji film i lijepe stvari si reči
nećemo spominjati ružne jer one nisu nužne
nećemo kvariti toplinu niti gledat priče tužne
suđe je na meni kao i gašenje tv-a
samo odmori i skupljaj snagu jer to ti treba
ako ponestane ideja idemo na neki izlet
ili priroda ili šetnja ili neki veći let
pa skok u prazno ili kava ili razno neprolazno
razmišljat o ovom životu već je zarazno
opustiti um i reči ima gle gore sunca
neka raspoloži svijet nek se ovaj planet sunča
davat imena budućoj djeci kako želiš i hoćeš
neću se mješat pa da još zvuči nekak loše
uživat u trenutku koji traje neka traje
nije sreća nešto dugo pa da 24 sata daje
i sami znamo da sve teško dolazi sada
ali ako imao snagu neće biti teško tada
a i tu sam sada još više nego prije
razmišljam o momentu i o srcu koje bije
na svaki moment koji imam ovdje i sada
što nas čeka možda ta prilika krasna
[REF]
Budućnost nema pravca niti volje
stvaramo ono što je bolje
nema koraka krivog ili pravog
kako želimo biti to je naše pravo
subota, 08.12.2012.
Nesanica praćena mučninom
Neprospavane noći nisu nikada išle. Onaj osjećaj kada živci stegnu i krenu tjerati na povračanje, gadna mučnina i bol u vratu. Nemirnost duše je čudna stvar po tom pitanju, ispovraćala bi samu sebe kad bi mogla i otišla dalje, ostavila beživotno tijelo i donijela tom tijelu sreću. Strahovi su najgora stvar, kada osjećaš da gubiš sve, kada te lažu da te nose sa sobom u tko zna koje krajeve, a zaborave te čim se potoči prva čaša alkohola i nazdravi za neko bolje sutra. Toliko o ljubavima, i toliko o onoj boli koja nije nikakav weltschmertz, već jednostavno razdor psihe koji se ne može izgubiti čak niti da hoće. Poželiš da je ta osoba tu kraj tebe, ali je ipak negdje drugdje, na nekom boljem mjestu, okružena boljim ljudima, i boljim čovjekom koji ima sve ono što ti nemaš, i vjerojatno će kad tad preuzeti primat u tim očima koje tražiš u takvoj prokletoj noći.
Kad padneš u zaborav kada si najkritičnije postane najgore. Dan krene dobro, i onda se preokrene, izvrtiš ga i na kraju u kasno u noć završi lažima i nesanicom koju pokušavaš maknuti daleko od sebe. Čudno je kada nekog zavoliš do krajnje mjere, znaš da je ta osoba ta, i da joj želiš pružiti sve, ali se osjetiš ugroženo jer je vjerojatno pikiraju oči stranaca koji su bliže šansi da dobiju što žele nego što ćeš ti ikada biti bliže šansi da imaš obitelj sa tom osobom. Problem vlastite nesigurnosti i gubljenje tla pod nogama. Propadanje u nekakvu dubinsku mračnu rupu gdje nemaš više okrilja i nema tog zagrljaja koji ti je itekako potreban. Samoća koja ubije na svakom koraku. Nije dovoljno što si u busu već tko zna koji put sam, i osjetiš miris nje, zaželiš se glave na ramenu, ali život to ne dopušta. Voliš i nadaš se najboljem, duboko u sebi nosiš optimizam, i želiš biti sretan i nasmijan, daješ sve te osjećaje koliko ide, ali dobiješ šamar kao da nije dovoljno, kao da je tjelesnost jedino za čim čezneš. Nije tako, nikad bilo niti će biti, jer srce zna za srce, a ne za fizičku potrebu koja je nepotrebna, kada se toliko voli.
Čovjek želi pobjeći od samoće, od strahova, od istog onog znaka pitanja hoće li sve to nestati, hoće li se sve izgubiti. U zadnje vrijeme hrpa gubitaka, a ljudi se ne nose sa time jer ne znaju kako, jer je flaša ili tableta bolji odabir od svega drugoga. I kad misliš da si sve toprošao i ostavio iza sebe, brzo te život pomete i pretvori te u onu istu osobu kao prije nekoliko godina, i opet se nađeš pred iznenađenjem. Tražiš osjećaje sigurnosti, ljubavi, tražiš mjesto gdje ćeš se osjećati savršeno, ali se bojiš izgubiti sve. Šutnja ubija, a riječi za izraziti sve je manje, i manje, i nestaju.
Nikada nisam mislio da ću opet doći do ovog stanja, i do tog ruba u kojem se koprcam jer ruke pomoći nema i neće biti. Jer vjerojatno više neće ostati, i onda što učniti i čemu se posvetiti? Teško je ostati nasmijana lica, a još teže je izboriti se protiv ove krize. Vraćen si na početak, i osuđen na samoću, i nadaš se da se neće desiti, nadaš se da će negdje u svom tom sumornom i oblačnom danu doći barem malo sunca, i vratiti onaj isti osmijeh kao nikada.
nedjelja, 11.03.2012.
Stih na laptopu
Negdje trag mora ostat, a ovdje ga se uvijek najbolje sjetim!
"Ostavit ću se pisanja i napustiti faks, jer jedino tko me shvaća je moj polumrtvi pas."
Sollong!
četvrtak, 01.03.2012.
"Gubim se"
Možda previše sanjam i bojim se dotaknuti tlo. Zamišljam savršeni svijet u kojem dvoje imaju sve. U ovom svijetu, već sutra to dvoje može imati ništa. Strah je ljudska težnja koja nas pokopava. Strah gubitka je ravna smrti. Netko se na to nasmije, ali je. Ljudi su emocionalna bića i to niti jedna filozofija ne može objasniti. Potiho u sebi, što ponekad izlazi na vidjelo, bih htio zapečatiti svoj život sa tom osobom, jer smatram da je to to. Smatram da je to nešto jako, ali s druge strane, moj strah je jači od svega. Konstantna sam nula i konstantno uništavam, ali to nije poanta autodestruktivnosti. Te autodestruktivnosti nema. Nema. Volio bih se razvijati, dati si priliku u svemu, ali ne znam, problem je moj što to ne znam. Digao bih ruke ponekad od svega, ali me još nešto čvrsto drži. Što?
Ljude drže njihove želje, snovi. To nas još drži glavom iznad vode dok ne potonemo do kraja i ne umremo od strahovitog hira micanja i brisanja sebe sa kraja ovog svijeta. Još jesam premlad, ali bih volio da ovo što sada imam, imam idućih četrdeset godina, pedeset, nebitno, uz nadogradnje u poslovno/karijernom planu, i uz lagan uspon na tom dijagramu, koji je ponekad ništa nego puka matematika. Nikada mi matematika nije išla, ubijala me, i to ne jer je ne znam, nego ne znam njenu smisao. Bol se rasipa u sve moguće pore i teško je više naći dobar razlog za išta. I kad ga nađem, brzo me sve pokopa, a ja, kakav jesam, zaboravljam neke stvari, a pogotovo za boravim sebe.
Ne volim kada netko kaže da ništa nije zapečačeno, da sutra može biti kraj nekim stvarima. To je ono što me čini nesigurnim, i na što nisam spreman. Da izgubim ovo što imam, ništa od mene ne bi ostalo, ali tako da svaki čovjek izgubi ono što ima, bio bi rastavljen unutar sebe, a sklopku za pokretanje ne može pokrenuti niti svevišnji, koji ikao ne postoji, neka viša sila drži stvari na okupu. Baš kada mi netko kaže da nešto nije zapečačeno u meni se poljulja cijeli niz i više ne znam tko sam. Identitet je izgubljen u vremenu toka koji zapne na lenti vremena i zatvori me u kavezu na kraju te linije.
Volio bih biti siguran, ne bojat se hoću li sve imati sutra, hoće li sutra doći bolje, ali ne znam. Za kraj, ima još puno toga za reći, ali inspiracija je na izmaku, ostavljam ovaj link, ovo nešto, što me uvijek dotuče, o čemu jednom sanjam, za nekih pet godina, sa tim plavim čudom, koje se uvuklo u moj život. Isto tako sanjam i lijep život, ali ne znam kako ga stvoriti. Dotle uvijek postoje priče, koje će me ispunjavati, a ja neću ostati miran, ili se ne pokolebati i ne dati emocijama da me raznesu.
http://wannabemagazine.com/sa-tobom-smejem-se-kao-da-sam-vecno-mlad/
petak, 24.06.2011.
Kako sam već godinama propali pisac
Wikluh Sky piše knjigu. Kako bi moja ljubav rekla, ima malo birtijski riječnik. I ja sam isto takav, iako malo puno pristojniji, i nejasniji u nekim pogledima. Kao klinac sam napisao pet putopisnih knjiga u stilu „Sandokana“, nekoliko priča, kasnije i previše feljtona, pa bi mjesec kasnije sve to završilo u smeću. Nekako nikad se nisam shvaćao kao netko tko može pisati. Kasnije su došle pjesme koje bi tu i tamo zaživjele, ali sve ostalo je onako, postalo jako čudno i nekako ih je gitara mjenjala kao ni tonovi, nestajale su riječi. Sve do trena kad sam počeo pisat ozbiljno knjigu. I stao. Klasika za mene, koja se proteže godinama, nešto takvo krenem, do određene niti, i onda stanem. Razlog? Momenti inspiracije su kratkorajni, a ponekad nas presjeku kad nam dođe najzanimljivije, jer u privatnom životu se desi preokret, i onda izgubi se smisao. Zato dolazim do ideje da ipak pišem kad ostarim i postanem orošeni starac kojeg boli briga za svijet.
Godinama se natežem s riječima, mislima, igrom riječi, slaganjem slogova, pisanjem ovog onoga, ali nikako doći do određene mjere. Čuj, puno se toga mjenja, nema fluencije rekli bi mi stariji jasno. Nikad nisam razgovarao sa nekim ozbiljnim piscem, ali sam ih pratio po knjigama i shvatio da su to svi ljudi, sa standardnim životnim situacijama. Mene zanima psihologija. Ja bih svog lika ubio i već u par navrata psihički izmučio, a onda preporod. Feniks, uzdizanje, let iz pepela, i njegovo veličanstvo na tronu svijeta. Klišej, rekli bi. Nije imal osve happy ending u mojim pričama, doduše likovi bi poginuli na kraju, oslobađajući vlastito ja, jer niti država trpi pojedince koji znaju i koji imaju isitnu, niti zli likovi vole onu spiku, gle, nećeš spasiti svijet. To je valjda ono mjenjaj sebe, ne svijet. Doduše u par knjiga su moji pustolovci i promijenili puno toga, od Afrike napravili kontinent mudrosti i kolijevke svijeta, a po šumama Amazone haračili i stvarali red.
Čemu sve to? Moja mašta seže preko čuvenog Zagora, Corta Maltesea, Mr. No-a aka Jerry Drakea, pa nadalje preko određenih strip junaka. Crtao sam i stripove, i to jedan od serijala Dragon Ball Z kojeg je vidjelo pa možda pet ljudi. Da ne ostane sve na takvim likovima, ozbiljne knjige su došle u srednjoj, to je valjda bio neki preporod koji je donio drame, psihologiju, sociološke motive, i politiku. I tu je puklo, tu je nastala fuzija mojih osobnosti, pa je iz jednog početka nastalo previše zapleta. Komplicirao sam. Imao sam hrpu ideja koju sam htio uklopiti u jednu knjigu, i tu je nastao kaos, i sam sam se izgubio u tome.
Sve u svemu, Wikluh Sky ne napisao lijepu knjigu, taj ulomak me i sad fascinira, i ostao sam pod utjecajem. Puno toga mjenja sve, i tako i sam imam samo jednu ideju što da pišem, a ostavljam ovaj link, koji ima pomalo grub izražaj, ali ipak, rasplače muške, pa čak i one okorjele mačo momke koji su ipak ispod površine željni ljubavi, obitelji, i nekoga s kime će ubijati vrijeme u lijepom i dragom društvu. Link za knjigu Wikluha Skya "Sa tobom se smejem kao da sam večno mlad":
http://wannabemagazine.com/sa-tobom-smejem-se-kao-da-sam-vecno-mlad/
Sollong...
